Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Francuska

Od Sarkomanije do Sarkofobije

Svi smo mi Karla, i nas kara

Ako biste zapitali nekog Francuza kakvo je vreme u Parizu, rekao bi vam: sumorno kao i mi svi. Čak i oni koji su pre dve godine slavili izbor i u nesvest padali od sreće što je jedan nov, mlad i energičan čovek došao na vlast, razočarani su. Dve godine vlasti istroši ne samo vladara već  i zamori one koji je trpe. Francuzi su umorni od ferari politike, 300 na sat i raznih ekscesa njihovog bling-bling predsednika

 

Piše: Mile Urošević
dopisnik iz Pariza

 

Razočarenje je na visini stvorenog kulta ličnosti i oduševljenja probuđenih nadanja u novog čoveka koji je trebalo da sve izmeni  na bolje. Izmenio jeste, ali ne u željenom pravcu. Sarkolatrija i Sarkomanija je bila akcija, sarkofobija reakcija, prirodni zakoni su neumoljivi, rekao bi sir Njutn.
Doduše ni svi razočarani nisu iznenađeni. Počevši od Segolene Rojal i Fransua Bairu koji su bili kandidati za istu fotelju, pa preko velikog dela opozicije, svi su  predviđali suprotno od onoga što je Sarkozi obećavao. Čak i sve ono što smo Mi pisali u Tabloidu od prvoga dana njegovog izbora, na opšte nepoverenje mnogih koji čitaju drugu štampu, sada su lajtmotiv banalnih članka u mnogim francuskim medijima.
Razloga ima na pretek, ali su otpuštanja s posla i pad kupovne moći glavni aduti za sarkofobiju. Za sve je kriv čovek koji je u raskoraku sa realnošću, koji uporno živi u zabludama i u njih se zatvara pred realnošću. On je detinjast, kapriciozan, agresivan, nevaspitan, ponaša se kao snob, reaguje kao demagog i ko zna koliko još epiteta ne prašti na njegov račun po raznim vidovima medija i ispoljavanja javnog mnjenja. Komentatori se sve otvorenije pitaju, može li Sarkozi da završi svoj mandat i koje su mogućnosti za neke promene. Ustav ne predviđa nikakvo skraćenje mandata sem ostavke. Glavni opozicionar i  suparnik Sarkozija, Fransua Bairu nije želeo da otvoreno odgovori na ovako postavljeno pitanje, ali je ostavio mesta sumnji da postoji i takva mogućnost. Tri miliona ljudi koji su manifestovali po drugi put ovoga meseca, još uvek su aktivirani kao neka alternativna metla. Pod pritiskom svetske ekonomske krize koja tek nadolazi, oni svoje akcije sve više brkaju sa borbom protiv vladine politike i i kulta ličnosti Sarkozija. Predsednik plejboj postaje antipatičan, a njegovi kompleksi izlaze na videlo. Njegov mentalitet je na dve galaksije od tipičnih francuskih vrednosti proizišlih iz revolucije, tvrde manifestanti na brojnim parolama. Čak i oni koji su mislili da će demokratskim izrazima nezadovoljstva moći da ga ubede, sada jedino žele da ga pobede. Da mu vide leđa. Bilo na koji način. Možda najrečitije o odnosima Francuza i njihovog predsednika govori jedan veliki transparent sa parolom: Svi smo mi Karla, i nas tuca. Drugim rečima; vreme platonske ljubavi i Sarkomanije je prošlo. Dolazi doba hardkora i Sarkofobije, pa ko kome uvali patku.

 

Efekat Obama  

Dolazak Obame na svetsku pozornicu ubrzao je pad popularnosti trčkarala i hvalisavca kome je šest meseci predsedništva Evropom donelo brojne dobre prilike da stekne izvesnu popularnost. Tako je Evropa  mnogo manje upoznata sa pravim mentalitetom i ispadima Sarkozija te ga naravno i više ceni. Na francuskoj lokalnoj sceni njegova popularnost ne doseže više 30 odsto. Vole ga otprilike samo pristalice partije UMP koja je na vlasti i to mahom iz čistih interesa. Sarkozi je viđen kao saveznik bogatih i privilegovanih iako je njegova politika s početka mandata mnogo ličila na socijalizam. Zaokret na desno i neobjašnjeno rasipanje novca za spasavanje bankara su kost u grlu  onih koji jedva spajaju kraj s krajem.
Treba biti iskren i reći da ni događaji po svetu ne čine veliku uslugu predsedniku, koji ima i kvalitete. Svetska kriza na prvom mestu, kao i svuda, ali i štrajkovi po bivšim kolonijama ili ovi u samoj Francuskoj su ekstremno masovni. A za to je kriv i sam predsednik koji je provokativno izjavio da u njegovom mandatu neće biti štrajkova ili ako ih i bude neće se ni primetiti. Danas, oni ne samo da se vide već se i čuju na daleko.
Druga velika greška Sarkozija je makjavelistička klopka koju je hteo da postavi opoziciji. Kao što je Miteran u svoje vreme izmislio Le Pena, profašistu da bi pocepao desnicu i oslabio je, tako je Sarkozi izmislio brzog poštara Bezosloa, jednog trockistu koji ga sada nadmašuje u popularnosti i koji upravo organizuje manifestacije. Danas je ovaj, do skora nepoznati mladić, na hutu da postane lider levice,  kako kaže i sam portparol vladajuće stranke Dominik Lefevr.
Poslednji u nizu događaja koji su uzbudili francusko javno mnjenje je samovoljno pristupanje NATO paktu od strane Sarkozija. Jedino je on želeo da se odrekne francuske posebnosti i neutralnosti i možda tako uliže Obami, nakon što je bio ulizica Bušu, jedno vreme čak jedini na svetu koji ga je podržavao i posećivao na kaubojskom ranču. Parlament je nerado izglasao ovaj diktat, a neki u članovi vlade su javno zažalili nedostatak demokratije i konsertacije u ovom važnom potezu. U prilog svoje odluke, da poništi volju De Gola iz 1966, Sarkozi koji je golista, nije našao ništa bolje od hipokrizije. Francuska je defakto u NATO-u i njena efikasnost i pomoć Šiptarima i  bosanskim Muslimanima je najveći podvig,  kojim se diči ne samo Bernar Anri Levi već i sam Sarkozi u svom govoru pred nacijom Nasuprot tome socijalista Fabius, koji je inače Srbe nazvao đubretom u naslovu jednog članku u francuskoj štampi za vreme rata u Bosni, sada iznosi kao razlog opiranja ulasku Francuske u Atlanski pakt, ugroženu nezavisnost. Kako će to shvatiti ostali muslimani sveta i kako će Francuska izbeći konflikte i ratove koje ne želi. On ne kaže, ali verovatno misli na veliki broj muslimana u samoj državi. Pod NATO om Francuska je sluga Amerike. Fabijus ide još dalje u hipokriziji i koristi priliku za svoju ličnu promociju lažnim pretpostavkama. - Da smo bili u NATO mi bismo morali i u Irak, kaže on i nastavlja. Sličan je slučaj i sa bombardovanjem Beograda. Da smo bili u alijansi mi ne bismo mogli da spasemo beogradske mostove. Naravno da on tu sebe kiti tuđim perjem jer je prava istina malo drugačija. Mostove su spasli desetak francuskih studenta koje je naša dijaspora poslala iz Pariza i koji su o tome na vreme obavestili  Širaka. Bilo kako bilo, ovaj akt je doživljen kao slabost, a slabost na političkom, plus slabost na ekonomskom polju rizikuje da probudi mržnju prema onome ko je izabran da uveliča slavu zemlje slobode i ljudskih prava.

 

Na dva prsta od građanskog rata

 

Sarkofobija je epidemija, pišu jedni. To je vid borbe za vlast, kažu drugi.  U svakom slučaju, to je jedna  otvorena borba dva neprijatelja, kako tvrdi Kemi Seba, lider jedne nacionalističke i rasističke organizacije koja bi po svim pravilima pravne države trebala biti zabranjena. Prokletstvo imperijalizma,  kako se naziva ova grupa crnaca, otvoreno širi mržnju i antisemitizam ispred nosa inače stroge francuske vlasti u tom pogledu. Pod maskom umetničkog spektakla Seba  zapravo drži govore u kojima naziva Jevreje rakom čovečanstva, vlasti zapada cionističkim slugama i poziva crnce na otpor protiv robovlasnika kao i stvaranje ujedinjene države Afrike. Ceo jedan program. Ponekada ovaj bolesnik zaglavi po mesec dva tambure, ali to je daleko ispod tarife. Ima i drugih nazovi umetnika koji u svojim skečevima unose zrna sarkofobije kao i sam Seba u svom istoimenom spektaklu koji je čak i na internetu.  Francuzi se iz istorijskih razloga jako boje iskazanog rasizma i antisemitizma. Ali ono što zbunjuje je upravo podatak da je trenutno Sarkozi taj koji je najveće strašilo plašilo za budućnost. Svojom privilegovanom vezom sa policijom koju neki već nazivaju političkom i svojim ignorisanjem masovnih vrenja Francuske, Sarkozi poprima vid diktatora. On nastavlja svoju politiku kao da se ništa ne događa i kao da je Francuska neka afrička država. Privileguje bogate, a protiv krize bori se investicijama na duži rok. On odbacuje svaki zahtev za povećanje kupovne moći građana iako ga je baš to obećanja i dovelo na vlast. Njegov rečnik je često uvredljiv, njegovi  komentari su dvosmisleni, njegove akcije nerazumljive a bilans vrlo kontraverzan. Privilegije koje imaju njegovi bliski počevši od rođenog sina koji sa dvadeset godina već zauzima važno mesto u politici buržujskog grada Neija i za koga kažu da ga tata sprema da nastavi dinastiju. Kada je Sarkozi smanjio porez jako bogatim i sa nekih 80 odsto spustio stopu poreza na maksimum 50 prihoda. Progovorila je prirodna ljudska zavist i ljubomora na veliku štetu dezorjentisanog predsednika. Sarkozi kao da više ne zna na koju nogu da igra. Sledeći izbori, evropskog i lokalnog karaktera mogu lako da se pretvore u referendum antisarkozi, upozoravaju posmatrači i politički stručnjaci.
Štrajkovi nisu jedini vid borbe protiv malog Napoleona, kako ga vide karikaturisti. Brigada klovnova prati Sarkozija na svakom koraku, na sajmovima i drugim  javnim prilikama da mu se približe i narugaju. Ima i nagovora nasilja. U Lionu, naprimer, antisarkozisti su  sprečili kandidata vladajuće stranke da održi miting, u 10 om kvartu Pariza nisu dozvolili da se otvori biro za pripremu izbora itd. Nisu retki ni natpisi sa već čuvenom frazom: Goni se bre budalo, koju je sam Predsednik nespretno uputio jednom provokatoru. Sada ga ta fraza proganja kao bumerang .
Svetska Kriza je svakako glavni razlog opšteg nezadovoljstva Francuza. Ali svetsku krizu ne može čovek da uhvati ni za glavu ni za rep. Obožavaoci nestašnog predsednika veruju u njegov instikt i inteligenciju da stvari povrati u svoje ruke. Sama Karla Bruni tvrdi da je Sarkozi čovek sa dva mozga. Možda u odnosu na nju, ali Francuzi su navikli da seku glave još 1789. i sekli su zaista sve do 1979., pa imale one i tri mozga u sebi.  Danas glava može da padne samo simbolično, ali i to je tragedija sa nepredvidljivim posledicama.
Nikola će možda opet biti izabran 2112. Moguće. Tako misle njegove pristalice. Kriza će možda dotle i da prođe, ali treba preživeti Čaj i nove proteste i vruće toplo leto koje najavljuje opozicija. Demokratija je izgleda po toj cenu. Kriza takođe ima svoju tarifu. Neke su se već završile ratom i revolucijom. Gledajući ono što se trenutno dešava ni to nije isključeno.  Dovoljna je jedna šibica pa da sve eksplodira izjavio je bivši premijer Fabijus u jednom intervjuu. Sekretar Socijalista Francuske Martin Obri daje sličnu meteorološko-političku prognozu za ovo leto koje već vidi veoma vrelim. Ne toliko zbog zagrevanja planete, već više zbog nerazumljive politike Sarkozija. On je  izabrao sasvim suprotne recepte za oporavak zemlje od onoga  koji je Amerima prepisao doktor Obama. Ko zna, možda po toj letnjoj vrućini šibica može i sama da plane, a može neko i da je kresne namerno, radi fotelje koja je izgleda prebelica za malog Napoleona…

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane