Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Zadnja strana

Kao sam vas iz(g)radio

Piše: Peter Matič, zidar

Prosim Vas lepo, ja govorim i srpski, to mi je i maternji i faternji jezik. Prema tome lako ćemo. Meni je, inače, ovde kod vas, ovaj, kod nas, od samog početka bilo neopisivo lako. Ovakve zemlje nigde nema...
Mene sve službe znaju kao hoštaplera, pa sam tako devedesetih godina, sa tako ozbiljnim preporukama došao da pomognem nekom Marku Miloševiću, ako ga se još sećate, da otvori lanac fri-šopova, da prodajemo viski i cigare i da živimo kao sav normalan svet, na visokoj nozi. Tako je i bilo. Pomogao ja Marku, pomogao Marko meni. Njega je čuvala tatina služba bezbednosti, a mene i slovenačka (SOVA) i sve srpske službe zajedno. Gadna je ta SOVA, samo bulji u tebe, oka ne skida... Gde god ja tu i SOVA.
Ja sam, kao što vam je poznato, zvanično Slovenac, a nezvanično, prevarant najvećeg kalibra. Ali, da nije bilo ovako milosrdnih vlada poput one Miloševićeve i poput njegovih sadašnjih nastavljača, bio bih ja ekspresno proteran iz Srbije. Samo, za razliku od nekih zemalja, ovde ljudi imaju razumevanja za poslovne poteškoće pa pritrče da pomognu. Vlada daje sve od sebe, ali i mi tajkuni dajemo strankama i vladi. Tako to ide u poslovnom svetu.
Eto, tako sam i ja, zahvaljujući razumevanju zakonodavnih vlasti u Srbiji koje sam počastio Koliko Treba, preko Koga Treba, u vreme postojanja takozvane Savezne republike Jugoslavije, izmenio par zakona i došao u posed najskupljeg gradskog građevinskog zemljišta na Balkanu. Ondašnja Savezna skupština sve je lepo izglasala, ali sam i tamo morao da plaćam. Što bi narod rekao: podmazao da ne škripi. Ne valja kad je samo jedan zadovoljan. Svi u lancu moraju biti zadovoljni. Tako nas je učio i drug Tito.
Moram ovde, na ovim ispovednim stranicama da priznam: meni je tada Marko Milošević bio glavni kapital. Ja drugi nisam ni imao. Kad kažem da sam platio tamo i ovamo, to znači da je Marko kazao da je plaćeno. A da li je stvarno bilo, nikad se nisam zanimao...
Kad  je Marko pobegao u Rusiju, i kad su stigli demokratski bageri, kao simbol obnove i izgradnje, i ja sam osetio potrebu da se popenjem na neki bager i viknem: Ovo je moje! Vidim, mnogi su tako naplaćivali ustanak Petog oktobra, pa sam pomislio da bih i ja mogao... Ali kako? Pa ja sam saradnik svrgnutog režima!
Razmišljao sam da bežim. Onda je moj špijun iz SOVE rekao da se ništa ne sekiram, da su me oni preporučili kao perspektivnog preduzetnika, i da je šteta da ne učestvujem i u novom režimu...
Eto, tako sam stigao i do demokratskih vrata. Pokojni gradonačelnik Beograda Bogdanović ih je širom otvorio. Ne mogu da kažem da je rekao: oooooo, kako ste, her Peter, mnogo mi je drago što vas vidim i dugo sam vas čekao... Ne. To ne. Ali je uz određena sredstva uzajamnog razumevanja i tolerancije, prihvatio da se ono državno zemljište zbog koga je zakon promenjen, dodeli meni. Ko ako ne ja, kad ako ne sad, rekoh sebi...
Niko me ništa nije pitao. Samo su rekli: izvol'te, her Peter, pa gradite do mile volje. Gradite i nas ugradite! Pa molim vas, gde ima ovakve slobode i demokratije? U kojoj zemlji?
Pa mene bi u svakoj drugoj državi odmah pitali: a zašto vi, her Peter, nemate nijednu firmu registrovanu u Mariboru, a tamo ste prijavljeni, tamo zvanično postojite, tamo vam je pasoš izdat i slično... Pa bi me onda ispitivali ko sam ja i šta hoću u demokratskom društvu, a pravio sam pare sa državnim kriminalcima i najbližom rodbinom najvećeg zlotvora, pitali bi me zašto ne rušim i zašto ne gradim u centru Maribora ili Ljubljane nego orem tuđu imovinu i uništavam najveće gradske parkove u Beogradu... Svašta bi me pitali.
Ali, meni ovde niko nijednu reč nije prigovorio. Čudo jedno! Naprotiv! Kad je otvoren onaj bedni mrtvački sanduk koji sam ja nazvao tržno-poslovni centar "Ušće" na Novom Beogradu, stiglo je desetinu hiljada ljudi, i svakodnevno ih i dalje toliko dolazi. Ovakvog naroda nigde nema. Ja verujem da bi u svakoj normalnoj državi takav jedan ružan objekat odavno leteo u vazduh. Priznajem, čak ni ja nikad ništa ružnije nisam sagradio.
Ja znam da je drugovima demokratama sada neprijatno što toliko velikih objekata u Beogradu posedujem baš ja, ali šta se tu može: hteli ste, gledajte. Niko vas nije terao. Ja sam se lepo dogovarao i sa onim bivšim režimom pa sam se tako i sa ovim sadašnjim dogovarao. Zna se koliko kome ide, koliko je ko dobar, i šta je čiji deo dogovora. Neka neko od njih kaže da sam uradio nešto mimo dogovora!
Ako su prekršili zakon i Ustav, neka se lepo pohapse među sobom. A imovinu koju ja imam i imovinu u koju je uložio neki Marko Milošević neka ne diraju.
Ja sam stavio glavu na panj za te pare. Ja odgovaram pred onima koji mene prate, a demokrate neka odgovaraju pred svojim narodom, pred svojim policajcima i sudijama. Neka odgovaraju ili neka ih pokupuju kao što su ih i do sada kupovali. Ili, jednostavno, neka ćute. To im najbolje ide. Evo, uzmite slučaj kad gradonačelnik Đilas skreće pažnju javnosti u vezi mog slučaja, pa kaže: ne znam, pitajte predsednika Tadića. E, nešto slično sam i ja vama hteo da kažem: ako vas zanima odakle mi pare i kako sam postao vlasnik ove moje beogradske imperije, pitajte pokojnog gradonačelnika Bogdanovića i odbeglog Marka Miloševića. Oni će vam sigurno reći o čemu se tu radi.
A baš sam hteo da vas detaljno upoznam sa mojom radnom biografijom, da vam se kao narodu malo približim, da ne vidite u meni samo goli beton i staklo, zidanje velikih centara i moje drugove slovenačke špijune i srpske mafijaše, nego da vidite jednog običnog čoveka, željnog ljubavi i pažnje. Pa šta vi mislite, da ja samo živim za posao? Pa ja bi sad više voleo da idem na koktele, na prijeme, da se družim, da gostujem u TV emisijama, da pričam kako je moj život težak jer su ga drugi vodili umesto mene... Ali, čak ni to ne smem. Zadatak mi je da ćutim.
Švercovao sam duvan i dopao u zatvor. Srpski zatvor. Izašao sam iz njega kao drugi čovek. Tačnije, kao čovek zadatka u novoj epohi. Rekli su mi: her Matič, vi igrajte, mi ćemo svirati. Ta muzika još uvek traje, ali meni više nije do igre.
I još nešto. Ako jednom budete čuli ili pročitali kako sam skočio sa zadnjeg sprata one bivše zgrade CK, budite sigurni da tu ima materijalna greška. Vest treba da glasi: neko ga je gurnuo!

 

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane