Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Disidenti

Povodom 25 godina od hapšenja i suđenja generaciji slobodoumnih

 

Mislim, dakle postojim

Događaji od 20. aprila  1984. godine, daju za pravo onima koji Otvoreni univerzitet smatraju poslednjom školom slobodnog mišljenja u socijalističkoj Jugoslaviji. Tog dana, u večernjim satima, zbog sumnje da je reč o "antidržavnim elementima", desetak policajaca upalo na sesiju Otvorenog univerziteta na kojoj je uvodničar bio Milovan Đilas i uhapsilo 28 učesnika ovog "kućnog univerziteta", kako su ga u ondašnjim medijima nazivali.

Nikola Vlahović

Jugoslavija, zemlja koje više nema, ostala je u sećanju svojih bivših građana kao domovina svima po meri, kao država socijalne pravde i relativnog blagostanja u odnosu na sve satelitske države ondašnje sovjetske imperije. Ali, ispod te idelne slike krila se boljševička čvrsta ruka, sa celokupnim mehanizmom zabrana i tortura nad slobodnim pojedincima i grupama koji su se usudili da kažu istinu. A istina je bila da je Titov socijalizam imao dva lica. Jedno okrenuto Moskvi, a drugo Vašingtonu. Ipak, i takva država je bila bastion slobode za mnoge intelektualce iz Zapadne Evrope, koji su dolazili u Beograd i druge gradove na otvorene univerzitete, književne tribine, razne škole, poput Korčulanske letnje škole... Izdavana je književna periodika, čuvene Književne novine i Književna reč, omladinska i studentska štampa u većim tiražima nego što ih imaju današnje dnevne novine... Stotine intelektualaca je ispoljavalo svoje mišljenje i glasno kritikovalo poredak. Snimani su filmovi, štampane knjige. Ali, i cenzura je radila. Sve je to Jugoslaviju činilo izuzetno privlačnom zemljom i za istočne i zapadne, kao i intelektualce iz trećeg sveta. A onda je došao prvo Milošević, a onda njegova nekadašnja opozicija, koja je, osim odsustva ratnih ambicija, u svemu nalik njegovom načinu vladavine. Nova istorija, kao da prethodne nije ni bilo, počela je da važi od Petog oktobra. Ovim tekstom podsećamo na vreme i ljude koji su doprineli ugledu Srbije, njenoj istoriji i kulturi.
Jedan od svedoka i učesnika borbe za slobodu mišljenja u vreme Titove jednopartijske ideologije, govoreći o disidentima i njihovim delovanjima protiv režima poslednjih trideset godina pred raspad Jugoslavije, pominje ime i delo Milovana Đilasa (prvog visokog komunističkog funkcionera socijalizma koji se razočarao i okrenuo protiv nekadašnjih ideala) kao ključno u pobuni protiv titoizma u ondašnjoj Jugoslaviji, ali napominje da je i Đilas imao svojih protivnika među disidentima: "Pričali smo vic o trojici zatvorenika u jednoj ćeliji. Jedan je za Đilasa, drugi je protiv njega, a treći je Đilas!"
 Ovaj akter burnih ideoloških obračuna tokom sedamdesetih i osamdesetih godina pominje i Otvoreni univerzitet, kao organizaciju oko koje se sve kretalo:
 "...Otvoreni univerzitet kao neformalna intelektualna mreža nastao  je već nakon protesta 1968. godine na Univerzitetu, a okupljao je intelektualce, studente, umetnike i publiciste koji su pokušavali da uspostave socijalni prostor u kojem bi izvan institucija pod ideološkom i političkom kontrolom razgovarali i kritički preispitivali bitne društvene, socijalne, političke i kulturne prilike u tadašnjoj Jugoslaviji.
Otvoreni univerzitet imao je nekoliko debatnih nivoa počev od "velike škole", preko "srednje", "male" i "otpadničke škole" koje su, zbog stalne represije i pritisaka političke policije, održavane na različitim mestima, najčešće u privatnim stanovima kao "poluilegalni ekskluzivni intelektualni forumi".
Događaji od 20. aprila 1984. godine daju za pravo onima koji Otvoreni univerzitet smatraju poslednjom školom slobodnog mišljenja u socijalističkoj Jugoslaviji. Tog dana, u večernjim satima, zbog sumnje da je reč o "antidržavnim elementima", desetak policajaca upalo je na sesiju Otvorenog univerziteta na kojoj je uvodničar bio Milovan Đilas i uhapsilo 28 učesnika ovog kućnog univerziteta, kako su ga u ondašnjim medijima nazivali. Prisutnima je naređeno da ustanu i stave ruke iza glave. Ispred zgrade su već stajale "marice". Ceo kvart je bio blokiran.
Sutradan (21. aprila) u štampi su se pojavile vesti o "ilegalnom sastanku, kontrarevolucionarnom delovanju i uspešnoj akciji snaga bezbednosti". Vest da je kod uhapšenih prilikom pretresa stana nađen "neprijateljski materijal" mogla se čuti te noći (preko radija) dok su pretresi jos trajali! Višesatni noćni pretresi (do zore) izvršeni su u stanovima kod, najmanje, 7-8 uhapšenih.
Na osnovu tog hapšenja, kasnije je formiran proces "šestorici" koji je završen zatvorskim kaznama i misterioznom smrću Radomira Radovića Miraša, građevinskog tehničara, tada zaposlenog u građevinskom preduzeću Hidrogradnja, istaknutog sindikalnog aktiviste, autora, za ono vreme i prilike, senzacionalnog pisma Devetom kongresu Saveza sindikata Jugoslavije u kome je tražio da sindikati deluju samostalno, mimo države.
Nedugo posle toga u službama bezbednosti je procenjeno da je "stepen opasnosti"koji dolazi sa idejama Radomira Radovića, dovoljan razlog za njegovu likvidaciju.
Radomir Radović Miraš bio je među desetak uhapšenih koji su pušteni iz pritvora samo dan nakon pomenutog kolektivnog hapšenja. Između ostalih, pušteni su tada i Milovan Đilas i njegov brat Akim. U Radomirovom stanu (tačnije, stanu njegove tetke Jelene Radović) pretres nije vršen. U utorak, 24. aprila, pušteni su iz pritvora njih osmoro.
 Rešenje o puštanju iz pritvora doneo je istražni sudija Svetislav Stevović (poznat po tome što je vodio istragu i protiv "trockisticke trojke" 1972. godine, u kojoj su bili Milan Nikolić, Pavluško Imširovic i Jelka Kljajić.
Ipak, sa Radovićem su stvari bile malo drukčije. Počelo je tako što je nakon hapšenja cele grupe, u noći između 20. i 21. aprila, Radović saslušavan u policiji. Saslušavao ga je Ranko Savić, visoki operativac DB-a, inače zadužen za neprijateljsku delatnost u kulturi i na Beogradskom univerzitetu.
Ponovo je uhapšen 22. aprila, saslušavan i pušten iza ponoći. U ponedeljak, 23. aprila, odlazi na posao, vraća se kući, izlazi da se nađe sa devojkom, a kasno po podne odlazi u nepoznatom pravcu. U kasnim popodnevnim satima rastaje se od devojke i nestaje. Od tada ga niko od poznanika i prijatelja nije video do 30. aprila kada je pronađen mrtav. Međunarodni ugled Jugoslavije zahtevao je bilo kakvo objašnjenje vlasti, jer je u međuvremenu krenula velika medijska kampanja u svetu, koja je pokretala pitanje ljudskih prava u zemlji socijalizma sa ljudskim likom.
Tek 10. maja, podsekretar Republičkog SUP-a Obren Đorđević (zapravo, tadašnji šef Državne bezbednosti), obaveštava javnost da je jedan iz grupe uhapšenih u aprilu, pronađen mrtav, te da je "obdukcijom utvrđeno da na telu nema tragova nasilja i da je smrt nastupila kao posledica uzimanja prevelike količine sedativa".
Nikada do danas nije utvrđen pravi uzrok smrti Radomira Radovića Miraša.
Ondašnja Državna bezbednost je po nalogu "sa vrha" ili čak i prema sopstvenim procenama, preduzimala brojne represivne akcije protiv ličnosti i grupa koje su svojim mišljenjem došle u sukob sa Titovim birokratskim socijalizmom. Sumnjive su joj bile čak i neke javne tribine na kojima se krajem 1981. i početkom 1982. govorilo o događajima u Poljskoj. Neki urednici tih tribina privođeni su na informativne razgovore.
Recimo, kod Gordana Jovanovića, jednog iz grupe beogradskih disidenata, izvršen je pretres i više osoba je privedeno na informativni razgovor zato što je kod njega u stanu govorio o situaciji u Poljskoj jedan od poljskih intelektualaca koji je, inače, govorio i u SKC-u.
Danas zvuči neverovatno, ali samo zbog peticije protiv poljskog generala Jaruzelskog, nekoliko osoba je provelo mesec dana u zatvoru (Gordan Jovanović, Veselinka Zastavniković, Žaneta Sironić, Branislava Katić...).
Zbog mirnih demonstracija ispred poljske ambasade krajem 1981, takođe su neki ljudi privođeni. U službenim beleškama koje je u vreme istrage protiv "šestorice" DB dostavila Okružnom sudu o Vladimiru Mijanoviću i Pavlušku Imširoviću, piše da su upozoreni i "zbog aktivnosti u vezi mirnih demonstracija i iniciranja i prikupljanja potpisa povodom zavođenja ratnog stanja u Poljskoj, zato što to može dovesti do uznemiravanja javnosti". U tim službenim beleškama njima dvojici je pripisano iniciranje i prikupljanje potpisa za peticiju o istini povodom smrti Radomira Radovića.

 

Suđenje decenije

 

Nekoliko dana posle sahrane Radomira Radovića Miraša uhapšeni su Miodrag Milić, poznat kao Mića Doktor, i Dragomir Olujić. Na osnovu krivične prijave koju je DB sa potpisom Ranka Savića podnela protiv njih, pokrenuta je istraga po članu 133 KZ SFRJ, poznatom u narodu kao verbalni delikt.
Tužilac je bio tada poznati režimski čovek Danilo Nanović, a istražni sudija - Duško Kovačević.
Nedugo zatim, uhapšen je i Gordan Jovanović, tada student istorije umetnosti. Prilikom pretresa stana Pavluška Imširovića, od 12 oduzetih"predmeta" 11 su bila pisma, peticije, apeli, koncepti pisama u vezi sa nestankom i smrću Radomira Radovića.
 Državna bezbednost krajem maja 1984. godine podnosi krivičnu prijavu, potpisanu od Cvijetina Milinkovića, na osnovu koje je doneto rešenje o pokretanju istrage protiv "šestorice" za krivično delo udruživanja radi neprijateljske delatnosti (član 136 u vezi sa članom 114 KZ SFRJ).
Njima je stavljeno na teret da su inicirali i stvorili organizaciju i da su između 1977. i 1984. u svojim stanovima ili stanovima drugih lica održavali "ilegalne sastanke", takozvane kućne tribine.
Optuživani su, takođe, za peticije. Posle 42 dana štrajka glađu Vlade Mijanovića Revolucije i Pavluška Imširovića, te velikih pritisaka iz zemlje i inostranstva, optuženi su pušteni da se brane sa slobode. U krivičnoj istrazi protiv "šestorice" saslušano je više od 100 svedoka.
 Saslušanja su (od 20. aprila do kraja juna iste godine) obavljali službenici DB-a, Ranko Savić, Mile Puzović, Cvijetin Milinković, Ljubomir Ristić, Milun Miljković, Andreja Savić, Milenko Trošić, Vladimir Pončić...
Skoro trećina svih saslušanja obavljena je bez prisustva advokata. Mnogi svedoci koje je Tužilaštvo predložilo pozvali su se na član 229 ZKP (da mogu uskratiti izjavu iz krivično-pravnih, materijalnih i moralnih razloga).
 Kod nekih svedoka, tačnije učesnicima Otvorenog univerziteta, izvršeni su i pretresi stanova. Između ostalog i kod Srđe Popovića, poznatog beogradskog advokata. Skoro petomesečni sudski proces - vodio je sudeći sudija Zoran Stojković (dvadeset godina kasnije, usred demokratske Srbije, izabran za ministra pravde!).
Stojković je tako i ušao u istoriju režimskog pravosuđa, presudama za neprijateljsku propagandu izrečenim trojici od šestorice protiv kojih je proces vođen. Kasnije, u vreme kad je na opšte zgražanje javnosti izabran za ministra, pravdao se kako je tokom suđenja ovoj grupi bio pohvaljen od prisutnog posmatrača Amnesti internešnela, međunarodne organizacije za ljudska prava, navodno zbog korektnog suđenja!
Tužilac je odustao od daljeg gonjenja najpre Pavluška Imširovića, a kasnije i Vladimira Mijanovića i Gordana Jovanovića. Prvostepenom presudom na zatvorske kazne osuđeni su Miodrag Milić (dve godine), Milan Nikolić (godinu i šest meseci) i Dragomir Olujić (godinu dana). Na kraju, Milanu Nikoliću je izrečena uslovna kazna, a Miodragu Miliću kazna zatvora od jedne godine i 6 meseci. Celu zatvorsku kaznu Miodrag Milić je izdržao u požarevačkom zatvoru Zabela.
Tužilac Danilo Nanović je odmah nakon procesa "šestorici" imenovan za republičkog javnog tužioca.
U toku suđenja, pojedini učesnici Otvorenog univerziteta bili su maltretirani prilikom ranijih hapšenja i saslušanja. Sudija Zoran Stojković je po pravilu odbacivao bilo kakve žalbe na postupak istražnih organa, pa je sprečavao da takve ispovedi uopšte uđu u zapisnik.
Ono što nisu mogli da spreče ni sudija Stojković ni tužilac Nanović, to je da se makar u sudnici čuje o kakvim se postupcima radilo.
Optuženi i njihovi branioci nastojali su, kad god bi im se ukazala prilika, da postavljaju i pitanja vezana za nestanak i smrt  Radomira Radovića Miraša. 
Miodrag  Milić, poznatiji kao Mića Doktor, predložio je u svojoj završnoj reči da se kao svedoci na sud pozovu brojni partijski i državni funkcioneri. Obrazloženja su mu bila britka, jasna i dokumentovana, a do izražaja je došlo njegovo vrhunsko znanje savremene jugoslovenske istorije.
U vreme istrage i suđenja "šestorici" u sudnici i van nje, od partijskih i državnih funkcionera najčešće su prozivani Stane Dolanc, Veselin Đuranović, Slobodan Milošević, Nikola Ljubičić, Hamdija Pozderac, Obren Đorđević... U toku samog suđenja, optuženi su najviše i najupornije pominjali Staneta Dolanca i Slobodana Miloševića, tadašnjeg predsednika Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda.
Na inicijativu i po nalogu Slobodana Miloševića održani su, u vreme kada je suđenje protiv "šestorice" već izvesno vreme bilo u toku, vanredni partijski sastanci beogradskih organizacija. Materijal za te sastanke članovi partije su mogli da dobiju samo na revers.
U strogo poverljivim partijskim materijalima govorilo se o političko-bezbednosnoj situaciji, o "nastojanjima organizatora ilegalne organizacije da svoje neprijateljsko delovanje prošire na studente u studentskim domovima, među radnike...", sve najgore o "opasnoj šestorki" i ličnostima svakog od njih ponaosob. Ponešto sa tih partijskih sastanaka procurilo je u javnost.
Optuženi su o tome nešto više saznali od Zorana Obrenovića koji je na sastanku svoje partijske organizacije kritički govorio o stavovima i ocenama sadržanim u tim "materijalima na revers". Obrenović je ubrzo potom i napustio SK.

 

Rani radovi

 

Hapšenjem Vladimira Mijanovića (zvanog Vlada Revolucija), studenta sociologije i predsednika Fakultetskog odbora Saveza studenata, u ranu jesen 1970. godine, vlast je jasno stavila do znanja da posle verbalnih napada, zabrana pojedinih novina i časopisa, sledi i krivično gonjenje i zatvor. Mijanović je slavu pobunjenika i nadimak Revolucija stekao na studentskim demonstracijama 1968. godine, kad je viđen kao neformalni vođa junskih događaja koji su promenili političke prilike u Jugoslaviji. Ili je naivna omladina tako verovala.
Zaoštravanje represije odlučujuće je uticalo da se unutar studentskog pokreta pojave i ideje, bolje reći razmišljanja, o mogućnostima i strategijama otpora na duže staze.
Govor Branka Pribićevića, predsednika UK SK BU, profesora na FNP, najavio je novu fazu obračuna. Početkom iste godine, održao je preteći  govor trockističkim trojkama na Beogradskom univerzitetu. Prvi put nakon Drugog svetskog rata trockisti su pomenuti kao realna opasnost, odnosno kao neprijatelji države, sistema i samoupravljanja...
U prvih nekoliko godina nakon rata trockizam i trockisti su pominjani u političkim govorima i raznim partijskim dokumentima, ali kao stvar prošlosti.
Ko god je išta znao o istoriji partije (KPJ) i šire, o staljinizmu, znao je i da iza verbalnih napada na trockizam slede hapšenja.
Neposredno posle Pribićevićevog govora usledio je prvi pretres stana Jelke Kljajić, i saslušavanje koje se manje ili više ticalo trockizma. Radilo se o jednom profesoru sociologije čije ime nije pominjano u javnosti. Bilo je to negde pred Novu 1972. godinu. Sedmog januara 1972. godine, na Božić, uhapšeni su Milan Nikolić i Pavluško Imširović. Saslušavana je i Svetlana Vidaković, tadašnja Milanova devojka.
I Nikoliću i Imširoviću pripisana je "neprijateljska propaganda", "u sprezi sa inostranstvom".

 

Disidenti pre Đilasa

 

Disidentstvo u posleratnoj Jugoslaviji nastaje u periodu državnog terora, od 1947. do 1950 godine, masovnom i surovom represijom prema stvarnim i navodnim neistomišljenicima. Suđenja su bila stalna, a osude bez suđenja bile su svakodnevna pojava.
Na nekoliko desetina sudskih procesa suđeno je većini lidera i istaknutih članova opozicije koja je postojala kao proizvod kratkoročnog protivprirodnog bluda između odbegle jugoslovenske vlade i mladog kralja Petra, i Titovih komunista, poznate u istoriji kao vlada Tito-Šubašić.
Skoro istovremeno, nakon Titovog razlaza sa Staljinom, nastavljeno je sa hapšenjima, isleđivanjima i osudama pravih i izmišljenih informbirovaca, a politička represija dobija masovne razmere.
 Od druge polovine 1948. do 1952. godine isleđivano je i osuđeno oko 200.000 ljudi! Na taj način su i članovi komunističke partije i oni koji su bili protiv nje bili viđeni za tamničenje.

U bunkeru usred mraka...

Disidenti u filmskoj umetnosti (reći industriji nije prikladno za tadašnje prilike) javljaju se u Jugoslaviji već tokom 1966. godine. Dokumentarni film Jovana Jovanovića Studentski grad odlukom prof. Vjekoslava Afrića uništen je na FDU u Beogradu.
Te iste godine, projekat Gluvi barut u režiji Žike Pavlovića, produkcija Avala film, obustavljen je zbog širenja antikomunističkih ideja.
 Film Povratak, istog autora, Slobodan Selenić, u svojstvu cenzora, stavlja na dno bunkera u Avala filmu. Godine 1967. dokumentarni film Dušana Makavejeva Parada bačen je u bunker. Vicko Raspor 1967. godine takođe sklanja od očiju javnosti u Dunav film dokumentarni film Drenka S. Orahovca Zapisnik o današnjoj omladini, koji nagoveštava lipanjska gibanja.
Godine 1968. TV dokumentarac o Vladi Mijanoviću Revoluciji, koji su radili Dušan Makavejev, Želimir Žilnik, Karpo Aćimović Godina i Branko Vučićević odlazi u bunker. Film Breme Vuka Babića, takođe je sklonjen, kao i film Tomislava Rodića Živa istina.
Film O studentskom gradu režisera Ljubiše Jocića cenzura je isekla kako ne bi rekao istinu o demonstracijama u Beogradu. Godina 1969. Film Rani radovi Želimira Žilnika proganjan je desetak godina politički od GK SK, i sudski, zbog ruganja Marksovim delima. Film Biće skoro propast sveta Aleksandra Petrovića skinut je sa bioskopskih ekrana zbog apostrofiranja situacije u ČSSR-u.
Film Zaseda Živojina Pavlovića stavljen je u bunker kao najdrastičniji primer "crnog talasa". Film Lipanjska gibanja Želimira Žilnika još nije ugledao svetlost ekrana, jer bi mogao uznemiriti javnost zbog istine o nezadovoljstvu. Film Lisice Krste Papića skinut je sa repertoara i nije išao u Kan jer omalovažava Partiju. Godine 1971. film WR Dušana Makavejeva nije registrovan jer je dobio negativnu političku ocenu. Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji  Bate Čengića takođe je od strane cenzora sklonjen.
Film Plastični Isus Lazara Stojanovića stavljen je u zabranu jer je, prema mišljenju cenzure, vređao lik i delo Josipa Broza Tita. Lazar Stojanović je tim povodom odležao tri godine zatvora u Požarevcu. Već 1972. godine, zabranjeni su  filmovi Revolucija koja teče Jovana Jovanovića i Nedostaje mi Sonja Heni Karpa Aćimovića, a film Sloboda i strip Želimira Žilnika prekinut je u pola snimanja. Zabranjeni su i filmovi Zdrav podmladak Lazara Stojanovića i Tomislava Gotovca, zatim TV serija Radivoja Lole Đukića Nevidljivi, Majstor i Margarita Aleksandra Petrovića, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja Krste Papića, a film Ivo Lola Dejana Đuričkovića nikada nije završen...
Naravno, ova i mnoga druga filmska dela publika nikada do danas nije videla ni u Srbiji ni u zemljama nekadašnje Jugoslavije. Ostala su tamo gde ih je cenzor arhivirao kao nepodobna da svedoče o vremenu kad je drukčije mišljenje bilo zakonom zabranjeno.

 

Kad je Šešelj bio disident

 

Vojislav Šešelj, tada mladi naučni saradnik na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, uhapšen je 15. maja 1984. zbog delovanja sa anarholiberalističkih i nacionalističkih pozicija". Iste godine suđeno mu je pred Okružnim sudom u Sarajevu (istim onim koji je sudio Aliji Izetbegoviću i njegovoj grupi okupljenoj oko Islamske deklaracije godinu dana ranije). Predsedavajući sudija bio je Milorad  Potparić, inače dobro izvežban u montiranim političkim procesima sličnog kalibra.
Povod za Šešeljevo hapšenje i osudu bio je rukopis koji je on dao kao odgovor na anketno pitanje novinara Dušana Bogavca, a koje se odnosilo na aktuelnu političku situaciju u zemlji. Za ovaj verbalni delikt Šešelj je presudom od 9.7.1984. godine osuđen na 8 (osam) godina zatvora. Citati iz tog rukopisa najbolje govore o kakvom je deliktu reč... Naime, Šešelj je u inkriminisanom tekstu napisao kako je:

"...Savez komunista kroz čitavu istoriju pokazao da ne može tolerisati nikakvu demokratsku raspravu ni u svojim redovima, ni u društvu.."
"...da je samoupravljanje, u stvari, ...lažna alternativa staljinizmu..."
"...da je naš ukupni privredni razvoj od 1965. karakterističan po totalnom iracionalizmu političkih i privrednih mjera..."
"...da su teritoriju Srbije sveli na područje koje je nekad obuhvatao Beogradski pašaluk..."
"...da je jugoslovenskoj revoluciji glave došla njena sopstvena birokratija, najviše političko rukovodstvo..."
"...da Savez komunista danas predstavlja faktor regresa..."

Šešeljev rukopis sa navedenim citatima, iako je bio pripremljen za novinara Dušana Bogavca, nikada nije objavljen, već je pronađen prilikom premetačine u njegovom pisaćem stolu! Neko, ko je znao da je Šešelj ovo napisao, dojavio je UDBI, a onda je tek nakon hapšenja pronađen ovaj rukopis!
Ne razmatrajući Šešeljevu dalju političku biografiju, pojedini kritičari ondašnjeg totalitarizma daju mu za pravo da je bio autentična žrtva tadašnjeg režima.

 

Otvoreno pismo drugu Ivici Dačiću (pismo iz 2008. godine)

 

Leva skretanja

Pismo filmskog režisera Lazara Stojanovića upućeno ministru policije Ivici Dačiću prošle godine, danas je aktuelno više nego ikada. Sledeći njegovu logiku da je Kosovo pod Srbijom bilo kolonija, čudno je kako taj nadridržavni projekat tek danas izgleda kao prava kolonija pod međunarodnim protektoratom. I gore od toga.
 Lazar Stojanović je nesuđeni filmski reditelj, a osuđen je zbog filma Plastični Isus. Film je bio običan pamflet. Slučaj Lazara Stojanovića pokazuje da je među disidentima bilo i ljudi koji su počeli da silaze s uma, i koji bi, u demokratskim društvima, bili podvrgnuti lečenju. G. Stojanović je, inače, bivši muž Nataše Kandić, sa kojom imaju punoletnog sina (živi u SAD). Otuda i ne čudi što Nataša Kandić vatreno, usred Beograda, zastupa nezavisnost Kosova. Čudi što otvoreno priznanje Lazara Stojanovića da je radio na secesiji Kosova, vlasti u Beogradu nisu podvele pod zakonske norme, i stavile na poternicu ovog s uma sišavšeg reditelja, koji na mržnji prema sunarodnicima zarađuje za život.

"...Pišem Vam u vezi s Vašom izjavom da valja zabranjivati organizacije koje priznaju Kosovo. Nisam organizacija, ali ne samo da podržavam nezavisnost Kosova nego sam na tome aktivno i neskriveno radio koliko sam umeo i mogao od 1972. godine. Sagledao sam temeljno prikrivanu kolonijalnu suštinu tog problema dok sam kao disident robijao s Albancima drakonski osuđenim za organizovanje otpora srpskoj okupaciji Kosova, koja je trajala od 1912. do 17. februara ove godine.
Poreklom sam pet kilometara od Orašca. To Vam kažem jer znam da se u šovinističkim krugovima poreklo shvata vrlo ozbiljno, 'krv i tlo'. Utoliko me je više stid zbog nedavnog paleolitskog nasrtaja jedne od vladajućih partija na 'Peščanik' u Aranđelovcu i nacionalno ostrašćenog sretenjskog govora koji je pre par dana u tom Orašcu održao političkom kombinatorikom i ucenom nametnuti premijer Srbije.
Okupaciju iz 1912. Evropa je rado i lako priznala, jer je to bilo slabljenje i komadanje poražene Turske, a države Albanije tada još nije bilo, njene granice utvrđene su tek 1913. Broz je planirao da 1945. Kosovo ustupi Albaniji, a kasnije se predomislio, da bi se umilio partizanskoj ali ipak nacionalističkoj Srbiji, pomoću koje je vladao Jugoslavijom, jednako kao Austrijanac Hitler Nemačkom, Korzikanac Napoleon Francuskom i Gruzijac Staljin Rusijom. To SANU nikada neće priznati, jer njen famozni 'memorandum' tvrdi da je Broz činio upravo suprotno, da je naročito radio protiv interesa Srbije. To evropsko priznanje okupacije Kosova i Brozovo predomišljanje čine jedini okvir legitimiteta na koji biste Vi i ini kolonijalisti mogli da se pozovete u vezi sa potraživanjem teritorije Kosova i prava na vladanje tamošnjim stanovništvom.
Dve neuspele kolonizacije, 1913. i 1919, dokazuju da je reč o pukoj koloniji, odocneloj i neuspeloj, naravno. Kosovo je bilo jedina kolonija u Evropi ikad. Zato je to specijalan slučaj u savremenoj svetskoj politici. Evropa je upravo ispravila svoju grešku iz 1912. O devedeset šest godina kolonijalne represiji pitajte Albance, oni o tome znaju više nego Vi.
Za potrebe novih kosovskih bojeva, SANU i SPC oživeli su imperijalni kosovski mit koji uz državni blagoslov propagiraju glavna TV i glavni dnevni list već čitavih dvanaestak godina posle Osme sednice. Kosovo je 1999. oslobođeno kolonijalne stege, a ta propaganda još traje i Vi ste deo nje...
...Vi ćete možda moći nekoga i nešto da zabranjujete tek kad se srećno sparite s Putinom i Lukašenkom, čemu neskriveno težite. Decenijama, od 1948, trajalo je naše oslobađanje iz tog zagrljaja smrti u koji Vi hoćete da nas vratite. Mislite da će ova ogromna većina birača sklonih Evropi da odluči da se okrene Aziji i da podrži Vas i Vaš politički projekat refeudalizovanja Srbije i vraćanja u lager?"

 

Revolucija u gradskom saobraćaju

Prema svedočenju poznatog beogradskog novinara i publiciste Zorana Petrovića Piroćanca, nedavno je u tramvaju ugledao poznato lice, ali nije mogao da se seti odakle to lice poznaje. Nije izdržao i upitao je: "Izvinite, izgledate mi nešto poznato, kako se zovete?"
"...Ja sam Vlada", rekao je čovek. Tek u tom trenutku, Petroviću je postalo jasno da je nagluvi i povučeni putnik gradskog saobraćaja u stvari Vladimir Mijanović, ili čuveni Vlada Revolucija.

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane