Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Diplomatija

 

Diplomatija

 

Smešna strana tragedije srpske diplomatije: Kako sam sistematski uništavan od idiota (2)

 

 

Što mi ne zapališe mooooj konzulat

 

 

Tabloidov insajder iz srpskog Ministarstva spoljnih poslova dostavio nam je interno otvoreno pismo koje je rukovodstvu Ministarstva, pod gornjim naslovom, uputio dojučerašnji vicekonzul u Generalnom konzulatu Srbije u Rijeci Stevo Batić, inače novinar, nakon što je posle trogodišnjeg službovanja prevremeno povučen u zemlju. Priznajući da je i sam u diplomatiju dospeo preko veze, zbog čega je "kao takav od strane matične kuće šikaniran čim je kuća promenila gazdu", bivši vicekonzul opisuje svoj "diplomatski" život pod šef(ic)om tog konzulata, konzulom žeranom (vršiocem dužnosti šefa konzulata, prim. red.) Mirom Jegdić, "karijernim diplomatom", iza koje pod punom materijalnom, moralnom, stručnom i psihijatrijskom odgovornošću stoji Ministarstvo, odnosno država Srbija. Ova priča je zanimljiva ne samo u kontekstu najavljenog zatvaranja tog generalnog konzulata u Rijeci nego i zbog činjenice da je, prema saznanjima Tabloida sa terena i iz ambasade u Zagrebu, upravo Mira Jegdić podrazumevala da će biti i prvi šef budućeg konzulata u Kninu. Izvode iz ovog pisma donosimo bez komentara i uz minimalna skraćenja i neophodna objašnjenja.

 

 

 

Priredio: Insajder D-21

 

Pošto nisam prošao konzularnu obuku, a nekako paralelno smo obavljali svako svoje pripreme po MSP-u... na više mesta mi je rečeno kako je Mira Jegdić, "koleginica koja se takođe sprema za Rijeku, već tri meseca na obuci za konzularni paket, bez toga se ne može..." itd.

Zanimljivo je da su mi listom, kao vrhunsku životnu zamku, moj defekt u osposobljavanju za konzularni život predočavali sledećom situacijom: "Zamisli da ostaneš sam u Konzulatu, a dovezu ti mrtvaca pred vrata i ti treba da ga otpremiš u zemlju. Šta ćeš, jadan, kad nisi prošao konzularni paket?"

Međutim, da je od nje, primerno obučene i upućene u sve tajne konzularnog paketa, zavisilo, u Konzulat se ne bi moglo ući od mrtvačkih sanduka i kostiju. O urnama da se i ne govori, jer poslednji put kad sam radio jednu sprovodnicu za prenos urne, na šest sati je stopirala desetominutni postupak, i prisilila neke jadnike da toliko čekaju, sve zbog njene fiksacije da se urna, "pošto je, je l' te, leš", mora prevoziti isključivo u mrtvačkim kolima. Nakon što je zvala sedam-osam konzulata i ambasada po svetu, nakon što sam joj satima predočavao razliku između leša i urne, te vadio "presedansku" dokumentaciju u vezi sa istovetnim "operacijama" (što ju je motivisalo na reviziju sprovodnica i ideju o kažnjavanju radnika koji je potpisao da se urna ne mora voziti mrtvačkim kolima), na kraju je zvala carinu u Batrovcima, gde joj je rečeno da, po logici stvari, urnu sa pratećom dokumentacijom možeš da voziš na biciklu ili nosiš u džepu, ako je dovoljno velik, "logično". U svakom slučaju, na žalost M.J., potvrđeno je da - urna nije leš!

 

Stanovi i muževi

 

Kao samac, imao sam pravo na stan do 70 kvm, sa jednom spavaćom sobom... S druge strane, meni nije bila potrebna kvadratura nego "struktura", tačnije odgovarao mi je i duplo manji stan od maksimalno dozvoljenog (bez dodatne saglasnosti šefa Konzulata), jer sam očekivao veliki promet raznovrsnih gostiju i prijatelja iz novinarske, i ne samo te branše iz Srbije. M.J. mi kaže da stan sa dve sobe, bez obzira na to što se uklapa kvadratura, neće odobriti, jer "ne može po pravilniku"... Pitam da mi odobri jedan konkretan stan, koji odgovara po strukturi, ali je veći po kvadraturi za desetak kvadrata i u centru je. Kaže - ne može, preskup je. Ja kažem da ću, po pravilniku, da plaćam razliku, imam na to pravo. Kaže - neće potpisati. Ko sam pa ja da ona traži saglasnost za toliki stan (bez obzira na to što je takva mogućnost predviđena pravilnikom)?!

A onda, kad je videla da ja tu "nešto muvam" - počela je da ide sa mnom u obilazak stanova (da li ovu činjenicu treba da ponovim da bi potcrtala tragediju moju i "diplomatije" koju je M.J. zastupala). Zaviruje u sve prostorije da joj nešto ne promakne, komentariše i odlučuje pred ženom iz agencije da mi nešto ne "pretekne" u odnosu na "moj nivo", pogotovo ne cela soba...

Videvši da ću se dovesti u situaciju da je već tada uhvatim za vrat i brzinski okončam i njenu i svoju "diplomatsku karijeru", prihvatim prvi iole pristojan stan koji se uklapao u pravilnik (50,5 kvm), a koji se i njoj "dopao" jer je bio i manji od njenog, i jeftiniji od njenog, i kilometar uz debelo brdo (što uključuje oko 200 stepenika) i na petom spratu u zgradi bez lifta, a za kompletan ugođaj je i pogled imao na - suprotnu stranu od mora, u brdo... Za M.J. - pun pogodak. Tako se, zaista, tokom tri godine boravka u tom stanu, pedesetak novinara koje sam ugostio čudilo "zašto to podnosim", "zašto to ne obelodanim", a čak je i tokom boravka moje male porodice u tom stanu, jedno od dvoje uvek spavalo na dušeku na podu i preko njega se prelazilo na putu u kuhinju, u WC i nazad. O gostima iz zemlje prijema na kakvoj "prijatnoj, intimnoj, domaćoj" večeri, o čemu sam, maltene kao o obavezi, slušao tokom priprema, naravno da nije bilo ni govora... Bilo bi me sramota "u ime države" koja me, kao i M.J., "poslala" da je zastupam.

Možda bi neko u gornjoj priči mogao da nasluti i, u suštini, pozitivan stav šefice Konzulata, koja se tek malo kruto, ali principijelno založila za zakonitost i opšte dobro. Paralelna priča, međutim, govori o njenom prevarantskom i, gotovo sigurno, ne samo "pravilnički" nego i krivično kažnjivom ponašanju, koje nikako ni u MSP-u nije ni smelo ni moglo da ostane neprimećeno, ali nekažnjeno jeste.

Naime, podsećam da je M.J. došla u Rijeku takođe u svojstvu samca, a prema pravilnicima o stanovima, kao konzul je imala bukvalno istovetna prava u pogledu performansi stana kao ja. Međutim, ona se uselila u stan od 91,48 kvm. Dakle, 21,5 kvm preko dozvoljenog.

Ono što nije moglo meni, moglo je njoj. Jednostavno je sama sebi, na poverenje, izjavila da u stvari 11 kvadrata i nije u okviru stana nego je šupa za drva u podrumu (?!), a sam stan u stvari ima tačno 80 kvm. A da li je barem za taj višak od 10 kvm (preko 70) tražila, po pravilniku, saglasnost od MSP-a ili, makar formalno, od sebe same, ako već ni od koga nije tražila saglasnost da otpiše onih 11 kvm. E, nije. A zašto? Zato što je "prijavila" da je u Rijeku došla sa mužem, a ne sama, pa samim tim ima pravo i na tih 10 kvm. I problem rešen. Tačnije, bio bi da se ne radi o laži, krivokletstvu i zloupotrebi ovlašćenja, jer se muž, po isteku godišnjeg odmora, vratio u Beograd, a M.J. je ostala da uživa privilegije kao da je on tu. Još tačnije, priča se ovde malo širi. M.J. je još u MSP-u, očekujući veliki finansijski "bonus" na konto muža, prijavila da u inostranstvo odlazi zajedno s mužem, iako je čovek bio u redovnom radnom odnosu u Beogradu (i još uvek je, tri godine kasnije, dok ovaj tekst nastaje).

Za muža koji radi u Beogradu, M.J. na osnovu lažnog iskaza traži od hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova i diplomatsku legitimaciju i dobija je. Na osnovu lažnog iskaza, dobija od MSP-a i "dodatak na muža" sve do 1. oktobra 2006, kad se muž, kao, "vraća u Beograd", u kojem, inače, dok "živi u Rijeci", redovno ide na posao u Poreskoj upravi. U Rijeku za to vreme muž dolazi u više navrata na po nekoliko dana, tek da bude viđen.

Dakle, vratimo se na "stambenu problematiku", dok meni soli pamet o mojim pravima, M.J. čini teške disciplinske prekršaje i krivična dela. Uz to, čak i da joj se oprosti utaja kvadrata i krivokletstvo povodom muža (ergo šteta u budžetu "države Srbije koja ju je poslala", odnosno MSP-a), i ako se kao nužno zlo prihvati faktično stanje stvari, M.J. po računici iz instrukcije GS 8962-1/14 od 30.11.2007. duguje MSP-u za tu razliku između 4.000 i 5.000 evra.

 

Tretman potčinjenih

Ponižavanje potčinjenih kao prioritet je obuhvatalo kompletan tretman porodice Milana Popovića (konzularnog radnika, koji je sa porodicom živeo u zgradi Konzulata, prim. red.). Prva je na tapetu bila Popovićeva supruga Ankica, koja je od prvog trenutka neoprostivo M.J. stavljala do znanja da nije u ropskom odnosu sa Konzulatom, pogotovo ne s njom lično, da joj nije lična sluškinja i da neće da ide za njom i uklanja smeće i prljave tragove koje šefica produkuje brzinom munje, najčešće bahato i namerno, da neće da joj pere veš i učestvuje u zaludnom poslu održavanja njene lične higijene.

Potom je Ankici zamerila da hoće da joj "otme fotelju"! A kako i zašto? Prilikom službenih ceremonija, osoblje Konzulata se po pravilu postavi u red i dočekuje goste, kako je propisano i kako dolikuje. Svi izuzev šefice Konzulata, koja za to vreme, dok joj goste dočekuju potčinjeni, umesto da bude prva u redu, po pravilu landara po Konzulatu, traži neke telefone, zaliva biljke, ode da trača sa prvim koji je ušao na vrata, baš tada traži neki predmet kojeg se setila i sl.

Ako je tokom desetak prijema trebalo da bude u špaliru ukupno poželjnih i pristojnih 150 minuta, M.J. je bila ukupno ne više od desetak. Tako se desilo da neki gosti pomisle da je Ankica, i po stavu i po ponašanju, konzulica, što je M.J. čula i smesta zamrzela Ankicu jer je bila - pristojna. (O nepopravljivoj neukosti i primitivizmu M.J. u ovakvim situacijama, govori i podatak da je na poslednjem takvom prijemu, ono malo vremena što je provela u špaliru za doček gostiju, M.J. držala u ruci spisak gostiju i na licu mesta proveravala ima li gosta kojeg pozdravlja u spisku. Isto tako, mrzelo ju je da obuče sako nego ga je samo ogrnula kao da je upravo izašla iz WC-a i banula u počasni špalir.) Tako je M.J. odmah odlučila da Ankicu treba otpustiti, jer je celi Konzulat "prljav" i jer bi "Ankica, umesto da čisti, da bude ambasador". I nije se smirila dok Ankicu nije - otpustila.

 

 

 

Telefoni

 

Milan i negova porodica morali su da budu i odsečeni od sveta. Pošto je jedno vreme opsesivno ukidala "suvišne telefone", Milan ju je zamolio da jedan od postojećih brojeva ne otkazuje nego da ga samo prebaci na njegovo ime, što se radi za nekoliko minuta, da on privatno u stanu u okviru Konzulata ima telefon, uostalom i za potrebe njegove dece-školaraca i interneta. Skoro godinu dana odbijala je mogućnost da porodica Popović, u 21. veku, ima na raspolaganju telefon pa time i internet, a nisu imali pravo (za razliku od nje) na privatno korišćenje službenih telefona. Sve to jer M.J. nije znala kako da kontroliše Milanove razgovore.

Iako, jadna, nije znala kako se to radi, odmah na početku mandata iskazala je nameru da kontroliše i moju komunikaciju sa svetom, i privatnu i službenu. U znak protesta i gnušanja ja sam odbio da uopšte koristim službeni mobilni telefon, pa sam u sledeće tri godine kompletnu (tačnije 99 odsto) službenu komunikaciju vodio sa svog privatnog mobilnog i svog privatnog fiksnog telefona, dakle - o svom trošku... Istovremeno, M.J. je samo na "zabranjene" međunarodne razgovore, na "konsultacije" (eufemizam za tračeve i olajavanje saradnika) o svemu i svačemu, trošila i troši stotine nedozvoljenih sati na račun poreskih obveznika voljene joj zemlje. Uz to, iako ima direktan fiksni telefon, isključivo koristi onaj koji je vezan za centralu kako bi svoje međunarodne razgovore mogla da - pripisuje drugima.

 

 

Patriotizam na njen način

 

Kaže mi jednom da dojavim o nekoj Mesićevoj (M.J. bi rekla "ustaškoj") izjavi od pre 18 godina u Australiji, koju su mediji izvukli iz naftalina za potrebe unutrašnje političke borbe. Ja odbijem, jer niti ima veze sa ovim konzulatom ili njegovim područjem (rekao sam joj da bi to trebalo da uradi, ako bi uopšte trebalo, a nije, neko iz Ambasade u Zagrebu), niti je ekskluziva bilo koje vrste, jer su i sve hrvatske i sve srpske novine vrvile od komentara... A i da nije tako, to bi, na način kako to zamišlja novokomponovani patriota njenog profila, trebalo da radi - ona sama. "Znaaaa se zašto ti nećeš da pišeš o Mesiću ("ustaši", prim.a.)!", odjednom mi kaže ona. To "znaaaa se" značilo je: žena ti je Hrvatica, dakle ustaša, pa si i ti ustaša, pa neće svoj na svoga. Umesto da je zgazim k'o bubašvabu, kao što bi svaki dostojanstven čovek morao da učini, to sam tada progutao.

Onda sam joj sukcesivno objašnjavao sledeće: majka mi je Ruskinja, čiji je veći deo familije stradao tokom nemačkog sravnjivanja Staljingrada sa zemljom (na čuvenom Mamajevom kurganu - ispod monumentalnog spomenika Majka otadžbina - na pločama se nalazi desetak imena stradalih iz majčine porodice. Sama majka je završila u koncologoru Dahau. Po očevoj liniji je skoro 80 posto najbliže, bliske i dalje familije stradalo od ustaša - na spomeniku na Mrakovici na Kozari isklesano je 12 imena familije mog oca, a u Jasenovcu preko dvadeset. Sam otac završio je takođe u Dahauu.

Kad sam dočekao priliku da gospođi M.J. na licu mesta, u Jasenovcu, podmetnem pod nos brojno stanje svoje rodbine po zidovima muzeja, pravila se kao da govorim o kraterima na Mesecu, potpuno nezainteresovana za moj "ustaški pedigre"... A sve je to trebalo objasniti "diplomati Države Srbije", koja je iz krajiškog Kukulja, ona kaže iz Banjaluke, zapravo pobegla čim se tamo zakuvalo, koja nikada u životu nije bila u Jasenovcu, udaljenom od njene rodne kuće pedesetak kilometara (što je za tamošnji narod gotovo neverovatna činjenica) i koja nikad, dok nije došla u Rijeku, nije čula za "neke jame u koje su bacani Srbi" (!?), iako joj je otac, navodno, bio partizan i živela je u kraju u kojem se sa predanjima o Jasenovcu i jamama rađa i živi.

 

Otvori se zemljo!

 

Od stotina reprezentativnih uzoraka, gotovo nasumice izdvojiću nekoliko koji na različite načine govore o tome koga je "država poslala da je zastupa" i za koga sam u više navrata, u raznim delovima konzularnog područja, čuo univerzalnu balkansku kletvu: "J... je ko je posl'o!".

- Jednu od najvećih neprijatnosti u vezi s tim ja kao svedok doživeo sam početkom zajedničkog mandata, kada je M.J. zvala dr Đuru Zatezala, vrhunskog intelektualca od autoriteta, istoričara i arhivara, čoveka u godinama i rovita zdravlja, jer je malo ranije operisao glasne žice, da joj bude stručni (nivo za "nivo") vodič do Vojnića i istorijske Petrove gore.

Pokupimo g. Đuru u Karlovcu i odemo u vojnićku "Prosvjetu". Skupilo se nekoliko "Prosvjetinih" aktivista, a g. Đuro će i "službeno", iako teško govori, da gđi konzulici, u ime kolektiva, ispriča stanje na terenu, istorijski kontekst, perspektive tamošnjeg srpskog življa i tako dalje. Tek što je čovek počeo da govori, prekine ga M.J: "Čekajte, Đuro, samo malo, izgleda da mi se ispraznio mobilni. Ima l' neko punjač za ovakav mobilni?". Tu počne komešanje, mora, je l' te, konzulici da se nađe punjač, ode neko nekuda i posle desetak minuta vraća se sa punjačem. Uključi M.J. mobilni u punjač i zvanično ovlasti zaprepašćenog Đuru da nastavi.

Nije g. Đuro izustio ni deset rečenica, oglasi se ponovo "generalni konzul Republike Srbije": "Auuu, što meni ovde zima. Je l' ima ovde neko nešto da ogrnem? Što ovde, bre, zima!". Opet se uskomešaju domaćini, neko ode nekuda i donesoše neku bundu da se konzulica ogrne (nije im bilo lako da nađu nešto što pristoji diplomati!). "Mogu li ja sad da nastavim, ako se konzulica opskrbila svim neophodnim za opstanak!", već je na granici živaca Đuro. "Naravno, naravno, samo vi pričajte!", dozvolila mu je M.J.

Dođe g. Đuro u priči do Drugog svetskog rata, priča kako su Srbi u Lici završavali u jamama, kad će M.J: "Kakvim jamama, Đuro?". Gleda je Đuro, ne zna da li se M.J. šali ili, možda, on ne razume pitanje: "Ustaše su, gospođo Miro, Srbe bacale u jame kojih u ovim krajevima ima na hiljade. Sigurno ste čuli za Jadovno?". "Ma nemojte mi reći, ne mogu da verujem!". Tu g. Đuro brzo završi "predavanje", prilazi diskretno meni, pa mi se, valjda videvši da saosećam s njim i da shvatam njegov šok, konspirativno obraća: "Oprostite, šta je završila ova žena?!". "Ona kaže pravo", rekoh. "A gde?". "Ne znam, valjda u Banjaluci... ili u Sarajevu!". "A šta je radila u životu?". Ja nabrajam ono što sam znao. Čovek koluta očima, ne zna da li da ide dalje sa pitanjima, pita kako je to moguće i: " Mislite li da samo ništa ne zna ili je ovo što ja pričam i ne zanima?". Tu sam je malo branio tvrdeći da je stvar jeste ozbiljna, kao što je očigledno, ali da verujem da nju to ipak zanima.

Kaže Đuro: "Pa ona je mene digla iz kreveta, bolesnog, a sad ne može da izdrži ni tri minuta, bez obzira na to da li o tome išta zna!". Krenemo mi odatle na vrh Petrove gore, do čuvenog spomenika. Tek što predvođeni bolesnim Đurom stigosmo u podnožje spomenika, veli M.J., ogrnuta onom pozajmljenom bundom: "Jooooj, što ovde zima, idemo mi nazad!". Kaže joj Đuro, potpuno van sebe od neverice: "Pa, gospođo Miro, ako meni ovako bolesnom, koji sam ovde na vaše insistiranje, nije zima, valjda možete i vi toliko da izdržite, makar da vidite zašto smo uopšte došli ovamo!". "Ma, haj'te, gospodine Đuro, taman posla još da se pre'ladim". I vratismo se nazad. Pokazalo se da je g. Đuro bio i bolećiva srca pa je M.J. sve oprostio i kasnije joj je, valjda iz samilosti, stoički tolerisao razne neprepričljive intelektualne izlete u nepoznato.

 

Popovi i sveštenici

 

Poseban naslov u ovoj knjizi rariteta mogao bi da se odnosi na crkvene ljude. M.J. nije u stanju ni da se prisili da ih ne oslovljava sa "popovi", čak i kad je očigledno da im to ne prija i kad joj stave do znanja da su sveštenici a ne popovi. Čak i kad je u prilici da ih ponudi pićem mora da kaže: "E, kad mogu popovi, mogu i ja!"

U maniru direktora i suverena u svojim županijama, uobrazila je da je nadležna i kvalifikovana i u pitanjima crkvene dogme i učenja. Tako je jednom sanjala kako bi joj to donelo značajan ugled u dijaspori, pa je odlučila da doslovno naredi dvojici riječkih jereja da drže veronauku u prostorijama "Prosvjete". Čak im je poslala i "dnevni red" razgovora, koji je zamišljen kao njihov "plan i program" kako će realizovati njeno naređenje.

Na razgovor smo (mene je tada još, jer mi se još nije bilo smrklo, vodila kao ađutanta) pošli u crkvene prostorije u 11 h. Međutim, ne lezi vraže, jereji su već na samom početku negativno reagovali na njenu naredbodavnu, a pri tom sadržajno sasvim pijačno-kukuljansku intonaciju, tako da bi se svaki normalan čovek pokunjio, izvinio i otišao. M.J. je, naprotiv, odlučila da im pokaže ko je ko pa doslovno nije htela da im izađe iz kuće, verbalno ih, i samom pojavom, terorišući.

Već oko 12 h jedan od njih je rekao da mora da ide jer ima sahranu, na šta je ona rekla neka on samo sedne, neće on nikuda, kakva sahrana, neće sahrana pobeći?! Oko 13 h on je već zapomagao da neće da stigne na groblje ako ne krene odmah. "Ma kakvi, samo ti sedi!"

Čovek je oko 13,30 doslovno pobegao iz prostorije. Drugi jadnik je do 14,15 slušao laprdanje o najvećim glupostima koje se mogu smisliti, a ja sam se znojio. Konačno je M.J. u 14.30 odlučila da mu je bilo dosta, na brzinu se pozdravismo i krenusmo. "Mislili su mene zajebavat', a sad su vid'li s kim imaju posla!", rekla mi je na izlasku iz zgrade. Posle toga, izuzev u posebnim prilikama, kada je to bilo neizbežno ili previše očigledno neprirodno, sveštenici nisu želeli da kontaktiraju sa M.J. Čak i ako su imali neku potrebu u Konzulatu, prvo su se raspitali da li je tu M.J. i ako jeste kako da je izbegnu.

"Bojkot" je zacementiran nakon što ih je M.J. obojicu, shvativši da je "popovi" već dva meseca ne tretiraju, pozvala u Konzulat na razgovor bez dnevnog reda. I za mene, koji sam već tada mislio da me M.J. više ničim ne može šokirati, bila je zapanjujuća tema planiranog terora: "Stanje i perspektive ograda (kojih nema) oko grobalja, ne nužno crkvenih, u njenim županijama, srpskim krajevima u Bosni, Crnoj Gori i Srbiji".

Mučenje ogradama, koje M.J. nikada nigde nije spomenula ni pre ni posle ovog terorističkog čina, potrajalo je oko tri sata. Posle ove seanse jereji su posumnjali da Bog postoji, a M.J. je procvetala. Naravno, čovek se upita šta je s tim sveštenicima i čime je to M.J. uspela da ih hipnotiše, makar toliko da je ne izudaraju. Odgovor je jednostavan. M.J. je uspostavila "kontakt" sa vladikom i "kvalitet" tog odnosa stavila je kao argument pred sveštenike. Verovala je da oni (treba da) veruju da im jedna njena reč vladiki može poremetiti miran san. Međutim, iako je i vladika trebalo da bude deo "suverenog vladanja njenim županijama", izgleda da je negde iskočio iz tog voza. A bilo je mnogo prilika.

Kao kad joj je, usred svoje rezidencije u Karlovcu, pokazao vest o nekom događaju negde, spremnu za objavljivanje na eparhijskom službenom sajtu. Pogledala M.J. napisan tekst i kao iz topa rekla: "Vi to nećete objaviti. Taman posla. Ne dolazi u obzir!!!". Vladika je gleda, ne može da veruje ušima i očima. "Nego ćete vi ovako!", i uze M.J. pa precrta na onom papiru šta sve ne sme da ide i dopisa na licu mesta šta sme: "E, ovako može da ide!". Na službeni sajt Gornjokarlovače eparhije!!! Mene oblio hladan znoj od srama, vladika menja boje, vidi se da grčevito razmišlja, i onda reče: "Dobro, gospođo Miro, biće kao što ste rekli!"

Potom se u Peroju u Istri desilo da su se povodom crkvenog praznika skupila četvorica vladika, uključujući i mitropolita Amfilohija kao patrijarhovog zamenika, plus desetak drugih sveštenika. Domaćin, vladika Gerasim, daje reč gostima, da kažu ko šta ima. Tu neki ponešto rekli. Ima li još ko? Nema. Ako nema niko, zadnju reč ima, kako to crkveni protokol nalaže, glavni i najvažniji - mitropolit Amfilohije.

Kad je izrekao svoj završni govor i zaključio okupljanje, javlja se - Mira Jegdić. Svi gledaju u čudu. Izdeklamira M.J. nešto o nečemu pa zahvali svima kao da su se okupili u njenu čast i objavi da je time skup završen. Muk i tajac. Nešto kasnije, na povratku u Rijeku, u kolima se smejulji i slavodobitno veli: "A kažu da se posle vladike ne govori?!". Žena svesno izblamirala i skup, i vladike, i Konzulat, i Ministarstvo, i Državu... Tako se, konačno, desilo da nedavno, o skupu u manastiru Gomirje, na kojem se okupilo oko 400 dece, polaznika veronauke širom Eparhije, M.J. nije bila ni naknadno obaveštena, a kamoli na njega pozvana. Pre tri godine to je bilo nezamislivo.

 

PDV

 

Jedna od najžešćih opsesija M.J. jeste grčevita borba za oslobađanje od PDV-a, uvek i svugde. Žena je obišla sve moguće prodavnice u Rijeci i u gotovo svima se posvađala oko PDV-a, jer većina trgovaca za njeno "pravo diplomate" nije ni čula niti znala kako teče postupak oslobađanja od PDV-a.

Prvo se grčevito borila za svoj lični džep, a onda je paranoju u formi "principa" prenela i na Konzulat, i to tako da niko ništa nije smeo ni za potrebe posla da kupi ako nije odbijen PDV, čak i ako je cena bez PDV-a tamo gde je ona dozvoljavala kupovinu znatno viša od one sa PDV-om na drugom mestu, gde nije bilo dozvoljeno kupiti. Tako, ako ste u neku trgovinu ušli i pitali da li mogu da vas oslobode od PDV-a, na šta imate pravo, trgovac vas prvo odmeri, onda pita "da niste i vi iz srpskog konzulata?", a ako vi ponosno kažete da jeste, rizikujete možda ne da dobijete batine, ali sigurno da popijete celu priču o nekoj "babi iz konzulata, koja je bila tu i maltretirala sve živo zbog 50 kuna".

U Getrou, jednom od hipermarketa (uz Metro) u kojem se to pravo (u Rijeci) ostvaruje lako, kad sam iz nekih razloga menjao karticu, priča mi rukovoditeljka odeljenja kakvu je sramotu i neprijatnost napravila M.J. Kaže: prvo je stala u pogrešan red (postoji posebna kasa za one koji kupuju bez PDV-a), onda nije htela da izađe, vičući na sav glas: "Ja sam generalni konzul Srbije, neću da izađem". Onda su je uveravali da ta kasa prosto nije programirana da obračunava robu bez PDV-a, oni će joj preneti sve na susednu kasu. Ma kakvi, neće ona! Na kraju, uz grohotan smeh ali i revolt publike na račun Srbije i njenog konzula, ipak je nekako prebace na drugu kasu, a onda je tu napravila novu scenu, jer je "kupila neko brašno na akciji, a obračunavaju joj bez akcije" (razlika manja od dve kune ili 22 dinara). Onda se drala dozivajući vozača, pa mu naredila da vrati brašno na raf...

Konzulica Srbije pravila je scene u barem deset različitih prodavnica, po pravilu oko suma koje nisu zanimljive ni klošarima. Bilo bi to komično da se u svakoj od tih situacija ona nije naglas i slavodobitno legitimisala: "Jaaaa sam generalni kooooonzul Srbije. Oću bez PDV-a!". Na kraju je osoblje Konzulata počelo da krije identitet čak i tamo gde je to pravo moglo da ostvari, samo da ne bi bilo izloženo podsmehu i maltretiranju zbog eventualnih iskustava sa M.J. Sve nabrojano posebno se odnosi na restorane i slične lokale, od kojih neki posle svađa i mučnih pregovora sa M.J. nisu hteli uopšte da naplate račun, u znak protesta što ih srpski konzul teroriše za mizerne sume. Ili, ode vozač kod privatnika da zakrpi auspuh na službenom autu (da bi platio nekoliko puta manje nego u "ovlašćenom servisu"). Međutim, direktiva je da nipošto ne sme da plati ukoliko mu ovaj ne odbije PDV, za šta, kao mogućnost, autolimar nije ni čuo, a kamoli imao u praksi. Na kraju balade i teških pregovora autolimar je maltene izbacio vozača iz servisa: "Čoveče, nosi mi se s očiju i ti i tvoj konzulat. Evo, ja ću tebi dati tih 15 kuna PDV-a, samo mi se više ne pojavljuj".

Umesto rezimea: pošto više niko nije hteo da ide u kupovinu bilo čega što na bilo koji način ima veze s M.J. i Konzulatom, dakle mogućnošću da kao srpski diplomata budeš ismejan i izvređan zbog M.J., najčešće je M.J. lično, sa vozačem, odlazila u velike kupovine za Konzulat. Ali, nije joj to bio teret. Iz nekih razloga, o kojima smo samo nagađali, na tome je insistirala. To je jedina osoba koju sam u životu upoznao, a koja u marketima ne kupuje robu nego cene. Od deset artikala iste vrste, ona kupuje onaj najjeftiniji. Ako na dva slična najjeftinija artikla stoje iste cene, kupuje onaj na kojem piše "akcija".

Nikad ne kupuje sir, čak ni najjeftiniji, nego isključivo - zamenu za sir. Vremenom niko, i da je molio, nije mogao bez nje da kupi ništa za službene potrebe. Tako se u desilo da je tokom celog oktobra 2008. godine ceo Generalni konzulat Republike Srbije u Rijeci bio bez toalet-papira. M.J. nije htela da ide u kupovinu, drugima nije dala, a mi smo samo nagađali šta stranke rade po WC-ima. Tačnije, svi mi smo, naravno, sa sobom nosili "svoj toalet-papir" i iz potaje opsluživali viđenije goste, da izbegnemo blamažu, sve čekajući da joj neko skrene pažnju na taj detalj. Ali, izdržala je mesec dana. Razlozi su misteriozni, kao i većina gore i dole napisanog.

 

 

 

 

 

Neka zapale mooooooj konzulat

 

Kad je pre nekoliko meseci Milan Popović (konzularni radnik, prim. red.) u zoru fizički sprečio dvojicu (od kojih je jedan nešto kasnije uhapšen zbog ubistva usred Rijeke) da odvale tablu sa natpisom "GKRS Rijeka", i nakon što je pozvao policiju, M.J. i mene, M.J. se pred policijom izdirala na Milana "što se on tu mešao i pravio hrabar, što nije pustio da zapale i sruše Konzulat".

Nije ovde od značaja moj stav da se za takve stvari ljudima dodeljuje ordenje za odbranu dostojanstva i časti države, niti Popovićevo objašnjenje da je u tom istom konzulatu u tom trenutku spavala njegova porodica, pa samim tim za dozvolu paljevine i rušenja nije bilo šanse...

Bitno je da se "generalni konzul" jedne države, pred policijom strane države koja je bila dužna da to spreči, grubo obraća svom radniku tvrdnjom da nije trebalo da uopšte izlazi i da je, suprotno tome, trebalo da dozvoli da "sruše i zapale konzulat" (argumentacija je bedna i nemoralna: šta bi bilo da su ga ubili?, pa ko bi plaćao osiguranje da su ga ranili?). Policajcima, s jedne strane, bilo žao Milana, jer je uradio njihov posao, a s druge drago zbog M.J. jer je stala na njihovu stranu (kasnije su i igrali na tu M.J. kartu - nije Milan trebalo da se brani, "kao što kaže konzulica").

Podsećam samo da bi se okrenula i otišla, čak i da je videla da njen "vlastiti" konzulat "pale i ruše", ista ona osoba koja usred tog konzulata stane i govori: "Jaaaaa suvereno vlaaaadam ovim konzulaaaatom!".

 

 

 

Lezi pa umri

 

Jedan od primera moždanog udara narečene diplomatkinje može da bude i više puta ponovljena situacija u kojoj M.J. na ovakav način uverava čoveka (na primer jednog pulskog Srbina) da se ne kandiduje za neku funkciju ili da se mane ćorava posla: "Šta ćeš ti više u politici? Tvoje je isteklo. Jednom si nogom u grobu, to ti je valjda jasno, ako se ujutro uopšte probudiš ne znaš da l' ćeš dočekati mrak! Čovječe, pa zar ne vidiš da su ti dani odbrojani, imaš sto godina, umesto da legneš i umreš ti bi još da se kandiduješ, pored toliko mladih, lepih i pametnih".

 

 

 

Memorija pamćenja

 

M.J. obožava tehnička pomagala kojima uglavnom ne zna da rukuje izvan nivoa dresure. Mobilni često uvali saputniku ili sagovorniku da ovaj vidi šta mu je, digitalni aparat ne zna da isprazni niti da mu napuni baterije, pa i njega uvaljuje drugima da vide šta mu je, iako je poslom vezana i za faks - ne zna ništa da pošalje, kupila sebi štampač u boji koji ne zna da uključi u struju, a kamoli da poveže sa kompjuterom... Međutim, najbolji štos je bilo M.J. insistiranje da joj se nabavi skener, da ona, je l' te, skenira...

I kupi joj se, uz novi skupi kompjuter, i skener, da bi se pri instalaciji ispostavilo da već ima skener na stolu! A da M.J. ne zna čemu služi kompjuter i da mu memorija nije na kučištu nego u hard-disku, pokazuje fotografija.

 

 

 

Kese i poklopci

 

Zbog toga što poput klošara stalno nosa po nekoliko kesa (mnogi su se pitali šta nosi u tim kesama, pogotovo kad ide od kuće na posao i s posla kući), čuo sam da je zovu Mira Kesedžija. Ali je bolji naziv koji sam čuo u "Prosvjeti" - Mica Zakrpica - zbog petljanja u ono što je se ne tiče i "poklopca na svakom loncu".

 

 

Čekajući Miru

 

 

Voli da stranke ostavi same u "biblioteci", koja je na prvi pogled udobna i čak luksuzna, no već posle 20 minuta, s obzirom na to da nema dnevno svetlo, nema spoljnih zvukova, nije prozračna i M.J. u njoj pali tek samo pola rasvete (nikad nismo bili načisto da li zbog štednje ili zbog toga što ne zna gde se pali), postaje neprijatna kao zatvorska ćelija. Sad, zamislite čoveka, penzionera od 70 godina, koji dođe da overi najobičniju potvrdu o životu, a M.J. ga, umesto da mu obavi posao za 4-5 minuta (ili da dozvoli drugima da ga obave), koliko to objektivno može da traje, ostavi u toj prostoriji - i po tri sata.

Povremeno se iz "biblioteke" začuje zapomaganje tipa "Alo, ima li koga?" Onda osoblje podseti M.J. da je ostavila čoveka u biblioteci, pa se onda ona seti, pa ga poseti, pa opet ode nekim "poslom", ili čak po burek napolje... Dešavalo se i da ljudi izloženi takvom tretmanu, bez povoda i potrebe, doslovno beže glavom bez obzira, dobacujući usput da će doći neki drugi put.

Možda je najbolji primer za ovaj tip defekta "slučaj Radmile Dučić" (tada u devetom mesecu trudnoće, inače ozbiljnog pravničkog slučaja, koji traje već godinama, između ostalog i zahvaljujući vrhunskom pravniku M.J.).

 

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane