Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Novi Sad

Novi Sad

 

Nasleđivanje Pravilnika i njihova dopunjena i proširena izdanja

 

Kakva smo to sorta

 

 

Institut za Ratarstvo i povrtarstvo u Novom Sadu već odavno je leglo birokratskog samoljublja. Vladavina mnogih bivših direktora sprovođena je putem takozvanih pravilnika. Svako ko zasedne na mesto direktora, dopisuje i menja te pravilnike po sopstvenoj potrebi, tako da je ovaj dokument ostao najviši akt vladavine Institutom do današnjeg dana! Priča o uskraćivanju autorskih prava upravo objašnjava zao duh pravilnika

 

A. Nađ

 

Bivši ali i sadašnji zaposleni u novosadskom Institutu za ratarstvo i povrtarstvo sećaju se  pravilnika o radu i nagrađivanju ove ustanove po imenima svojih direktora. Tako je postojao Vrebalovljev pravilnik, Ćirovićev pravilnik, Maleševićev pravilnik (sa malo izuzetka bolji), sada postoji i Sekulićev pravilnik.

Svi oni troše kapital nezvanično najbogatije ustanove u Srbiji, stvoren ubiranjem tuđih autorskih honorara. Reč je o nekadašnjim proizvođačima semena, ljudima koji su svojim naučnim radom svojevremeno stvorili sorte i hibride od kojih danas živi Institut. Ali, kakav  odnos Institut ima prema svojim stvaraocima?

Činjenica je da svi zaposleni imaju dobre plate, a pojedini koautori sorti imaju i takozvani stimulativni dodatak, ali samo dok su u Institutu, dok stvore nove hibride koji će ući u proizvodnju nakon 15 godina (sorte se stvaraju 12 do 15 godina). Kad iz njega odu pod bilo kakvim okolnostima, praktično gube autorsko pravo. Ovo je, naravno, omogućeno čudovišnim pravilnicima Instituta. Zahvaljujući njima, malo ko će od sadašnjih oplemenjivača dočekati ulazak nove sorte u proizvodnju pre penzije, što podrazumeva i verovatnoću da neko od njih i umre a ne dočeka taj trenutak.

Ukratko rečeno, Institut za ratarstvo u Novom Sadu živi i bogati se od autorskog honorara na sorteenice koje je stvorio pokojni akademik Slavko Borojević, hibride kukuruza pokojni akademik Relja Savić, hibride suncokreta akademik Dragan Škorić, sada u penziji...

Po svim proteklim i postojećim pravilnicima oni nemaju pravo na autorski dodatak jer nisu više u Institutu, ali to pravo imaju svi njihovi saradnici, pa bili i tehničari.

Nakon smrti Slavka Borojevića, njegova supruga je ipak nastavila borbu za njegov autorski honorar, a od  2000. godine i odluke Ustavnog suda i sudski postupak kod Okružnog suda u Novom Sadu (nije ni započet, uvek iz proceduralnih razloga je prekidan). I akademik Škorić kod istog suda vodi sudski proces za autorski honorar za hibride suncokreta.

Zbog svega toga, pri pomenu imena akademika Slavka Borojevića, mnogima iz okruženja Instituta danas nije prijatno, a ima i onih koji se nisu usudili da dođu na komemoraciju povodom desetogodišnjice njegove smrti.

Po pravilniku, posebnim naknadama po osnovu autorstva, koji je Institut za ratarstvo i povrtarstvo doneo 1991. godine, Slavku Borojeviću je prestala isplata autorskog honorara nakon što je dve godine bio u penziji. I to sve u trenutku kad su sorteenice koje je on sa svojim saradnicima stvorio ulazile u proizvodnju. Ove sorte su u proizvodnji zamenile prethodne sorte i zauzele velike površine. I danas te sorte zauzimaju 87 odsto površina posejanihenicom u Srbiji, jer novih sorti koje bi snažno uticale na bolji prinos jednostavno nema.

Autorski honorar koji Institut za ratarstvo i povrtarstvo ubire od svakog proizvođača semenskeenice prodajom originalnog semena ovih sorti, deli se Institutu svake godine. Primaju ga njegovi saradnici, ali ne i naslednici akademika Borojevića, koji je još za života Institutu stavio prigovor na Pravilnik iz 1991. godine i zatražio zaštitu zakonosti.

Ustavni sud je tada doneo rešenje da se "...u Pravilniku iz 1991. godine ukida član 5 stav 3,  jer je njime povređen princip načela jednakosti građana, a u neravnopravan položaj dovedeni stvaraoci sorti u radnom odnosu u odnosu na stvaraoce sorti koji nisu u radnom odnosu, a stvorili su otkrili odnosno razvili sortu poljoprivrednog odnosno šumskog bilja... " (Službeni list SRJ broj 28/2000  godine).

Akademik Slavko Borojević je u međuvremenu preminuo, a njegova supruga od tada vodi parnicu za neisplaćeni autorski honorar.

Sadašnji oplemenjivač pšenica u Institutu za ratarstvo i povrtarstvo dr Srbislav Denčić, koji je bio asistent kad su sadašnje sorte u proizvodnji stvarane, nastavio je rad Slavka Borojevića na geneticienice i stvaranju novih sortienice.

Dr Srbislav Denčić prima svake godine autorski honorar na sorte koje je stvarao sa pokojnim akademikom Slavkom Borojevićem. Autorski honorar su primali pa i dalje primaju njegovi saradnici i tehnički saradnici, samo ne i Slavko Borojević, ni za života niti njegovi naslednici posle njegove smrti.

To je valjda jedini primer u svetu: da autorski honorar primaju tehnički saradnici, ali ne i kreator sorti!

Nakon 20 godina od penzionisanja i 10 godina od smrti Slavka Borojevića, prema  podacima Ministarstva za poljoprivredu Srbije o količinama atestiranog semena, u proizvodnji nema novih sorti koje bi uticale na proizvodnjuenice u Vojvodini, a sorte čiji je Slavko Borojević prvi autor preregistrovane su za sledećih 20 godina (bez dozvole naslednika).

Supruga Slavka Borojevića, kao naslednica, samo jednom je dobila autorski honorar, i to 2005. godine (prema takozvanom Maleševićevom pravilniku), kada su i svi selekcioneri, zaposleni ili u penziji, kao i naslednici, dobili honorar. Institut je na te sorte ostvario dohodak, odnosno ubrao autorski honorar od proizvođača. To je, dakle, bilo po pravilniku od 2005. koji je ukinut 2007. godine.

Visina autorskih honorara, određena pravilnicima Instituta za ratarstvo i povrtarstvo, koji se isplaćuje svake godine, ali samo zaposlenima u Institutu, veća je pet puta od dobre godišnje penzije univerzitetskog profesora.

Slavko Borojević je bolovao od karcinoma u vreme kad je samo jedna doza citostatika koštala više nego njegova redovna profesorska penzija. Kad je počelo bombardovanje, akademika Slavka Borojevića šalju iz bolnice kući. Umro je u strašnim bolovima, bez citostatika i lekova za umirenje 19. septembra 1999.

Nije doživeo da ustanova kojoj je toliko dao i njemu u tim časovima pomogne tako što će prekršiti ionako naopako doneti pravilnik.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane