Svedočanstva

 

Roman-dokument o velikom lovu na ratnog zločinca Antu Pavelića 1957. godine

 

Nikad nije kasno za istinu

 

Slavni jugoslovenski novinar Pero Zlatar, poslednji veliki mag ekskluzivne publicistike, ponovo je iznenadio zaparložene duhove nekadašnje zajedničke domovine impresivnim dokumentarnim romanom u dve knjige pod nazivom "Meta Pavelić: Živ ili mrtav".

 

Nikola Vlahović

 

Kombinacijom dokumenata i dramatizacije, legenda jugoslovenskog novinarstva Pero Zlatar autor je impresivnog romana-dokumenta u kome je opisao ko je sve i na kakav način posle Drugog svetskog rata krenuo u lov na Antu Pavelića, odbeglog poglavnika marionetske Nezavisne države Hrvatske, ratnog zločinca odgovornog za kreaciju jednog od najsurovijih koncentracionih logora na mapi tadašnje fašističke osovine.

U Zlatarovom dokumentarnom romanu pojavljuju se čelnici nekadašnje srpske, hrvatske i jugoslovenske UDB-e, Aleksandar Ranković, Ivan-Stevo Krajačić, Srećko Šimurina, Slobodan Penezić, Anton Kolendić, Slobodan-Uča Krstić, Boško Vidaković, Dalibor Jakaša Maljčik, Veljko Drakulić i mnogi drugi.

Zlatarov roman-dokument ima posebnu težinu, tim pre što je u njemu prvi put obznanjeno da su tri obaveštajne službe (hrvatska, srpska i savezna, jugoslovenska, prim. red.) skrivajući to jedna od druge, poslale svoje agente u proleće 1957. godine sa ciljem da Pavelića otmu ili likvidiraju. Ovaj detalj je istorijski važan, jer je prvi put prekršeno pravilo da Hrvati hvataju hrvatske zločince, a Srbi srpske, što je inače bila izričita naredba neprikosnovenog Josipa Broza.

I srpski i hrvatski istoričari se slažu da je reč o početku udbaškog suparništva Beograda i Zagreba, koje je kulminiralo kasnijom smenom prvog Titovog policajca, Aleksandra Rankovića.

Lovu na Antu Pavelića priključila se i izraelska tajna služba Mosad, i to u znak podrške Jugoslaviji koja je među prvima priznala Izrael, pa su u Argenitnu, gde je Pavelić pobegao nakon pada fašizma, upućena dva vrhunska likvidatora, Šula Kišak Koen i Peter Malkin (Maklin je kasnije, takođe u Argentini, uhvatio i u Izrael na suđenje doveo nacističkog zločinca Adolfa Ajhmana).

Jedan od glavnih zapleta Zlatarovog romana-dokumenta čini nesumnjivp senzacionalni podatak da je, nezavisno od tako moćnih i dobro organizovanih agentura, u lov na Pavelića krenuo i jedan Crnogorac, iz ličnih pobuda!

Naime, izvesni Blagoje Jovović, čovek koji je u Drugi svetski rat krenuo kao partizan a iz njega izašao kao četnik, uspeo je da sa dva metka (a ispalio ih je pet, iz neposredne blizine, prim.red.) pogodi Pavelića, koji je od posledica teškog ranjavanja ubrzo i umro.

 Da bi istražio na stotine protivrečnih dokumenata i izjava, Pero Zlatar je više puta krstario od Zagreba i Beograda do Argentine, Čilea, Španije i Izraela, sve dok nije pred sobom imao nedvosmislenu sliku konačnog obračuna sa Pavelićem.

Sam autor o svome putešestviju i plodovima njegove neiscrpne znatiželje kaže:

 "...Tamo sam pronašao gomilu značajnih zapisa i ključne sugovornike povezane s atentatom. Navodim prije svih Boška Vidakovića; Velimira-Bracu Pavelića, jedinoga poglavnikova sina koji je sa starijom sestrom Višnjom živio u Madridu; dr Zvonimira Puticu; čudesno obrazovanoga Pavla Tijanaš, kućnoga profesora Pavelićeve mlađe djece Mirjane i Velimira, voditelja Hrvatskoga sata na Radio Madridu tijekom dva desetljeća, od 1955. do 1975, a čije će prisno prijateljstvo s obitelji Pavelić završiti nenadanom izričitom zabranom udovice Mare Pavelić da Tijan i njegova žena ne smiju biti nazočni na poglavnikovu sprovodu, na madridskome groblju Sacramento San Isidro; ambasadora Slavoljuba-Đere Petrovića; nogometnoga menadžera, Imoćanina nastanjena u Buenos Ajresu, Alda Valentinija; Dubrovčanina Antona Kolendića; negdašnjega kultnog policajca Matu Rajkovića, koji se po ražalovanju pročuo kao istaknuti novinar (s njime sam u mladosti radio u 'Vjesniku u srijedu'); i još mnogima koji su pridonijeli preobilju skupljenih podataka. Osobito sam dužan izdvojiti Jana Barana, počasnoga konzula Republike Hrvatske u Jeruzalemu, koji mi je odškrinuo jako zamandaljena čelična vrata Mossada i bez čije izdašne indiskretne pomoći ne bih saznao o umiješanosti izraelske tajne službe u atentat na Pavelića..."

U južnoameričkom letovalištu Mar del Plata, Zlatar je uspeo da se sretne i sa atentatorom na Pavelića, Blagojem Jovovićem. Njega u jednoj od svojih izjava hrvatskim medijima slikovito opisuje sledećim rečima: "...Razmetljiv i iznimno samohvališan, predao mi je rukopis svoje knjige u kojoj je, iz osobnoga četničkog kuta viđenja, pomno opisao od A do Ž, sve od trenutka kad je došao na pomisao da ubije Antu Pavelića pa do konačnoga čina..."

 Sredinom 2007. godine, imao je sastanak i sa Mirjanom Pavelić-Pšeničnik, ćerkom Ante Pavelića, za koju kaže: "...Osjetio sam kako joj nije bilo ugodno kad sam otkrio da dugi niz godina prikupljam građu koja nastoji rasvijetliti uzroke i posljedice atentata na njezina oca..."

Autor romana-dokumenta "Meta Pavelić: Živ ili mrtav" slobodno može da se pohvali kako je uzgred, dok je pisao ovo senzacionalno štivo, priredio i desetine biografija, manje ili više poznatih ličnosti.

Tu su zanimljivi detalji o Lovri Matačiću, Vikiju Glovackom, generalu Anti Moškovu, nedostižnoj ljubavi Višnje Pavelić, glumcima Dubravku Dujšinu, Vjekoslavu Afriću i Joži Rutiću, pozorišnoj divi Mariji Crnobori (neostvarenoj ljubavi Ante Moškova!), čiji je bratanac, inače slikar, Jozo Crnobori, naslikao čuveni Pavelićev portret u ulju, zatim Radovanu Zogoviću, komunističkom komesaru kulture, zločincu Didu Kvaterniku, koji je kasnije od miljenika porodice Pavelić postao njihov zakleti neprijatelj, pesnicima Vinku Nikoliću i Tinu Ujeviću, ženskarošu i zavodniku Branku Benzonu, piscu "Ognjišta" Mili Budaku, partizanskom generalu Peku Dapčeviću, Milovanu Đilasu, operskoj divi Zinki Kunc (Titovoj simpatiji), fudbalskom golmanu Franji Šoštariću (koji je ekspresno isteran iz fudbalskog kluba "Partizan" jer je u pijanstvu priznao da je kao vojni pilot Nezavisne države Hrvatske na istočnom frontu obarao sovjetske avione), i mnogim drugim ličnostima...

Deo o zavodniku Branku Benzonu, posebno je interesantan, jer dobrim delom objašnjava kako je Argentina postala Pavelićeva druga domovina, te kako i zašto ga je tadašnji argentinski režim štitio.

Benzon, Pavelićev diplomata u Nemačkoj, morao je, zbog ljubavnih afera sa poznatim ženama ondašnjeg Berlina, među kojima je bilo nekoliko supruga vodećih ličnosti Trećeg rajha, da se vrati u Zagreb.

 Nakon odlaska u emigraciju sa poglavnikom, Benzon je u Buenos Ajresu osvojio i slavnu Evitu Peron, koja će zbog naklonosti prema njemu omogućiti Anti Paveliću da uđe u građevinski biznis, i tako zaradi novac koji nije imao (u ovom romanu-dokumentu hrvatski komunisti govore kako je jevrejsko zlato koje je NDH čuvala ispod oltara Markove crkve u Zagrebu, ostalo netaknuto).

Ovaj roman-dokument Pere Zlatara, osim mnoštva kvalitetnih informacija do danas nepoznatih javnosti, vredan je i kao politički događaj bez premca. Jer, ako je zvanična težnja novostvorenih političkih oligarhija u regionu jedno istorijsko pomirenje, onda je rušenje tabu tema jedini pravi put. Zlatar je u tom smislu napravio veliko delo.

 

 

 

 

Zlatarov original

 

(Odlomak iz romana-dokumenta "Meta Pavelić: Živ ili mrtav", knjiga prva: "Misija Buenos Ajres"

 

Beograd, petak 7. prosinca 1956, u 16 sati, u uredu Slobodana Penezića Krcuna

Sedmorica, koje je tridesetosmogodišnji srpski ministar unutrašnjih poslova Slobodan Penezić Krcun pozvao na sastanak u svoj ured u Ulici kneza Miloša, stigli su u uročeno vrijeme. Osmi, Svetozar Stefanović Ćeća, pomoćnik Aleksandra Rankovića, javio je da ne može doći zbog nahrupjelih poslova.

Patrijarh srpske policije Krcun Penezić na sjednicama je izbjegavao sjesti na izdvojeno, počasno mjesto, na čelu. I danas je, po običaju koji je nametnuo, izabrao stolac s krajnje lijeve strane duguljasta masivnoga stola. Do sebe je posjeo svoje vladike: Slobodana Krstića Uču, Boška Vidakovića i Stanimira Dinčića, a sučelice: Jovu Kapičića, Antona Kolendića, Voju Biljanovića i Slavoljuba Petrovića Đeru.

"Je li drug Tito upoznat s temom našega sastanka?", upitao je ne bez razloga Boško Vidaković. Iz podruma svojih sjećanja izvukao je događaj od prije šest godina, dok je početkom 1950. dugo boravio u Buenos Ajresu, ovlašten da pripremi otmicu Ante Pavelića. Nakon što su on i ambasador France Pirc već bili utanačili sporazum s unajmljenim američkim otmičarima, "ruka ruci", iz Beograda su ih obavijestili da je Tito proglasio lovostaj. Odgodio je hajku za povoljnija vremena.

"S drugom Titom će razgovarati Leka", rekao je Krcun.

 

 

 

U lov na Pavelića 1957. godine krenule su četiri obaveštajne službe po službenoj dužnosti i jedan Crnogorac iz ličnih pobuda.