Zadnja strana

Na koncu lonca

 

Piše: Ivo Josipović

 

 

Cijenjeno srbijansko pučanstvo, mili čitatelji vašega tiska, čast mi je i osobno zadovoljstvo da mogu i ovom prigodom izraziti svoju radost i divljenje svjetonazorima vašega predsjednika Borisa Tadića, nesumnjivoga štovatelja svega europskog, a bogami i euroazijskog.

Evo, od kako sam proglašen predsjednikom sviju Hrvata, ja polako upoznajem njegovu osebujnu ličnost, te se nikako ne mogu opredijeliti glede mojih osjećanja: da li mi je taj čovjek drag ili sam zgrožen njegovim neopisivim dječaštvom i teškim nepoznavanjem svijeta i politike?

Moram vam otvoreno priznati, bilo mi je par puta i neugodno sa njim, jer je on umjetnik kršenja protokola. Recimo, ono kad smo šetali rivom u Opatiji, i kad je dobacivao nekim djevojčicama... Pa to je bilo tako pučkoškolski! Da nije državnik u pitanju, razumio bih, ali...

No, kako god bilo, ja se radujem susretima sa njim, jer je to uvijek zabavno i uzbudljivo (nikad ne znaš što te čeka i na što je on spreman da bi mi užitak bio veći).

Ja ne mogu ovdje govoriti kao psiholog jer to nisam, ali mi je vaš predsjednik ostavio dojam jednog neiživljenog dječaka kome je netko ukrao djetinjstvo (utakmice, koncerte, izlaske s djevojkama i sl.).

Ne mogu mu zamjeriti što voli da se druži. Pa tko bi mu takvo što zamjerio? Ali, ja vam volim klasičnu glazbu, i volim skladati za simfonijske orkestre, a njemu je milije gledati nogomet ili slušati Zdravka Čolića i Bijelo dugme.

No, dobro, nisu to neke razlike koje bi mogle ugroziti naše dvije zemlje. Prije će biti da nas kultura i šport mogu spojiti u nekoj novoj kvaliteti.

 U čemu se, u stvari, moj srbijanski kolega i ja slažemo sasvim? Pa, ako malo bolje pogledate, bit će vam jasno da smo se i jedan i drugi krenuli klanjati svim žrtvama svih ratova.

Dobro, ja sam otišao korak dalje, pa sam otišao i na partizanska i na domobranska i na ustaška groblja (svatko ima pravo na grob!), a vaš predsjednik Tadić ode jednom godišnje na Avalu kod Neznanoga junaka i jednom godišnje u Srebrenicu. Na četnička groblja ne ide, ali, koliko čujem, ide redovno na VMA. A što tamo radi? Od čega se liječi? Gdje ga boli? Volio bih znati, pitat ću ga diskretno da se ne naljuti...

Što vam dalje mogu reći glede Borisa Tadića i mene? I moj i njegov tata su bili i ostali komunisti, ali treba i tu uočiti jednu razliku u kvaliteti u korist vašega predsjednika. Naime, njega je tata vodio svakoga ljeta sa sobom na Korčulu, na taj slavni jadranski otok gdje su se u ono doba održavale sjednice srpsko-hrvatskih filosofa sviju boja. A mene je moj tata držao u Zagrebu. Ma, nije on mene zadržavao, nego sam ja više volio skladati muziku i uvečer malo izaći van. Unatoč mojim simpatijama za filosofe, što bih ja s njima radio, posebno u tim momačkim godinama?

Vjerujem da je i Borisu bilo dosadno. Morao je sebi naći kakvu zabavu. Ne znam ništa o tome, ali ga moram upitati (već me godinama to muči), do koliko sati mu je tata davao izlaz, gdje i sa kim je smio izaći, te kako se uopće provodio...

Iz svega ovoga lako je zaključiti kakve su posljedice njegovoga mladalaštva po današnju srbijansku politiku, kako vanjsku tako i unutarnju.

On, naime, želi izaći van, želi se provoditi, a koliko sam primjetio, on i dan-danas bježi od kuće. E, sad kad smo kod toga bjekstva, ide mu naruku to što je predsjednik pa može stalno pronalaziti isprike za svoja putovanja.

 (Mada ja ne vjerujem da više itko iz familije pita gdje on ide i što radi.)

A o čemu, pitat ćete se, razgovaramo predsjednik Tadić i ja? Pa, što da vam kažem...

Ako bih vam povjerio da su to lake note, te da nemamo teških tema, nećete mi vjerovati, ali to je naprosto tako. Uglavnom, kaže on meni, hajde Ivo da malo prošećemo, pa ćemo kasnije na ručak, imaš li kakvo zanimljivo društvo žensko-muško, jesi li ih poveo sa sobom ili da ja dovedem ove moje, gdje ćemo uveče i sve tako...

Ja bih da vaš srbijanski predsjednik i ja pričamo malo ozbiljnije, da otvaramo mješovite tvrtke i idemo sa gospodarstvom naprijed, da vidimo što nam je činiti u pogledu povratka prognanika (nije valjda da su svi Srbi iz Hrvatske sretni u Srbiji pa im se ne ide doma?)...

Ali, ne da mi se sa njim o tome pričati. Lakše mi je da ga pitam: gdje ste Vi, Borise, kupili tako divne hlače, koje marke vam je ovako lijep auto (sat, cipele, etc..), koji vam je dizajner namjestio kabinet i znate li da su kravatu izmislili Hrvati?

Nadalje, pošto sad znam da njegovim ušima više gode lake note i da on ne voli slušati teške teme, odlučio sam njemu lično skladati jedno simfonijsko djelo koje će se zvati "Poslednja Borisova vlada", da je sluša kad ode u političku mirovinu koju mu ja iskreno i od srca želim.

Jer, ako ovako nastavi da djeluje na vanjskopolitičkoj sceni, kao predsjednik-maneken jedne male države kojem je politički uspjeh dovesti holivudske glumce i pjevače, onda će ova srbijanska pretvorba biti jedinstvena u svijetu. Zapravo, Beograd bi se mogao konzervirati kao neki filmski grad kojemu ne treba ni Koridor 10 niti drugi putevi diljem Srbije...

Joj, ja se ispričavam, počeo sam ovdje prosvjedovati kao da sjedim na čelu srbijanske oporbe, a to dapače nikad nisam bio niti imam ambicija biti... Ali, moram još ovo reći:

U cijelom je regionu situacija ozbiljna, samo se vaš Boris zabavlja. Evo, prije neki dan čitam ja u jednom izvješću da je baš on rekao kako je Srbija statistički izašla iz krize! Ma je li moguće?!

Unatoč svemu, radujem se doći u Beograd. Milo mi je kad vaš predsjednik dođe u Zagreb. Meni će on stvarno faliti čim ode. Evo, već mi fali. Tko bi mene bolje zabavio od njega, gdje bih ja sugovornika te širine našao? Da mi ga je u Hrvatskoj imati u Saboru, ne bi naše sjednice bile tako sumorne.

Opušteni srbijanski predsjednik bez smisla za protokol, ali sa smislom za humor i neizlječivi optimizam bez pokrića... Naprosto, takvo čudo mi u Hrvatskoj nemamo. Imamo drugih čuda, ali takvo ne. Nemojte što zamjeriti, ali, na koncu konca, svi smo u istom loncu. Njegova me ličnost i njegova politika zanimaju. Moraš znati što ti susjed misli. Od susjeda se pobjeći ne može.

Bok. Adio. Fala na prostoru.