Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Dežurna

Dežurna

Život u Srbiji posle dvanaest godina vladavine divljaštva i haosa

 

Kao posle nuklearne katastrofe

 

Odlazeća vlast za sobom ostavlja pomor koji može da se zaustavi samo hitnim promenama državne i ekonomske strategije. Tadićevci su do danas pokrali, pojeli, potrošili i upropastili oko 50 milijardi dolara, dobijenih poslednjih godina iz inostranstva. Ta gola sila, bez ideje i ideologije, koja je poznavala samo jedan princip - "imati i biti", udarila je u zid. Onaj debeli, opasan žicom, za garantovani dugogodišnji odmor...

 

M. G.

 

Umiranje Srbije počelo je devedesetih godina prošlog veka. Tada je ona umirala u ratovima i sankcijama. "U smrti svojoj da nađe lijeka", kako je zapisao Aleksa Šantić još vek pre toga. Danas ona umire još brže nego onda, ali tiho, bez jauka, u siromaštvu.

Vlast koja odlazi zauvek iza sebe ostavlja pustoš u svakom pogledu. Za njom ne ostaje ništa, ni kamen na kamenu, a ako se kojom srpskom nesrećom i posle izbora dočepaju vlasti, na sledeće izbore neće imati ko da izađe! Svi ćemo sa ovakvom politikom do tada biti pokojni!

Dvanaest godina "demokratske" vlasti, a posebno poslednje godine u kojima je Srbiju jahao Boris Tadić, ovaj su narod upropastili i istrebili gore nego 500 godina pod Turcima!

Srbi spadaju među pet najstarijih naroda Evrope, ali ne po dužini trajanja svog imena, već po prosečnoj starosti stanovništva. Prosečan stanovnik Srbije ima 41,4 godine.

Bez obzira na sve zakletve i svečane deklaracije, vlasti u Srbiji vode izrazitu antinatalnu politiku. Stanovi koji se prodaju po vladinom programu subvencionisanih kamata za mlade bračne parove, u proseku imaju površinu od ispod 50 kvadratnih metara, što znači da su dvosobni. Koliko članova sme da broji porodica koja se useli u jedan takav stan i usput još želi da dostojanstveno živi?

Kada bi Srbija zaista želela da pospeši natalitet, uvela bi smanjenje dažbina i poreza na prihode bračnim parovima sa više dece. Tako bi, kao u razvijenim zemljama, onaj ko nema dece, kroz viša fiskalna opterećenja solidarno pomagao porodice koje imaju poroda.

Kako nema takvih mera, jasno je da se na ovu glad, koju smo na poklon dobili od vlasti, ne isplati imati decu. Zbog toga već danas udeo stanovništva starijeg od 65 godina iznosi 17 odsto, a stanovništva mlađeg od 15 godina samo 15 odsto ukupne populacije. Za samo pet godina, nastavili se ova nenarodna tiranija, broj mlađih od pet godina prvi put u istoriji će da bude niži od broja starijih od 70 godina. Posle toga, spasa nam više nema.

Dostojanstven život u zasluženoj penziji mogao bi da nam služi za utehu, da ga u Srbiji ima. Većina penzionera, međutim, bukvalno gladuje. Da nije bilo jeftinog otkupa stanova devedesetih godina (što je, ispostaviće se, bio najbolji državnički čin Slobodana Miloševića!), većina današnjih penzionera bi spavala po parkovima, jer su danas prosečna izdvajanja za komunalije (bez stanarine koju vlasnici ne plaćaju) viša od prosečne penzije!

Istovremeno, ni porodice sa decom ne prolaze ništa bolje, čak je njihov položaj i lošiji. Na samom početku predizborne kampanje vlast se, posle toliko godina, setila da ukine porez na dodatu vrednost (PDV) za najneophodnije artikle namenjene najmlađima. Da je bar taj zakasneli potez dosledno sproveden, nego je povraćaj PDV-a limitiran, pa se tako vraćamo na vreme planske privrede kada nam država određuje i koliko pelena beba sme da promeni!

 

Industrijalizacija i odlazak u gradove uticali su na smanjenje nataliteta. Lek za to bio bi vraćanje na selo, ali umesto toga srpska sela ubrzano umiru, iako ni u gradovima više nema posla. Mladi beže iz čemera provincije, gde nema ni puta, ni škola, prodavnica, brzog interneta i kablovske televizije - svega onoga što čini moderan, civilizovan život. Ali, i u gradovima ih sve to čeka, pod uslovom da imaju da plate za to zadovoljstvo!

Statistika nam pokazuje ne samo da smo najstariji narod već i da imamo i najstariju radničku klasu. Sve je manje onih koji se na biro rada prijave prvi put u životu i uspeju odmah da nađu neki posao. Ukupno  polovina radno sposobnog stanovništva je nezaposlena! Ako njima dodamo i one koji su formalno zaposleni, ali ne primaju platu, jasno je da prelazak u grad većini ne donosi nikakav boljitak.

I pored toga, svi koji mogu beže sa sela, jer u gradovima imaju bar teoretsku šansu da zarade nešto para. Na selu, pod ovakvim okolnostima, takve šanse ne postoje.

Da bi seljak mogao da se upusti u proizvodnju koja premašuje njegove sopstvene potrebe, on pored ostalog mora da ima i jasnu perspektivu poslovanja za narednih deset godina. Ova država već decenijama nema nikakvu agrarnu strategiju, pa se tako kod setve ne zna ni koji će uslovi otkupa važiti posle žetve. O desetogodišnjem planiranju možemo samo da sanjamo.

Umesto što se u predizbornoj kampanji maze sa bivolima i pasu zelenu salatu, naši političari bi trebalo da ozbiljno počnu sa pravljenjem, a kasnije i primenom dugoročne strategije revitalizacije sela. Bez sela nema ni države.

Kad su voždu Karađorđu za boj sa Turcima trebale sveže snage, on bi zaređao po šumadijskim selima, tom neiscrpnom rezervoaru hrabrih ratnika. Danas bi, u toj pitomini, u najboljem slučaju uspeo da okupi jednu diviziju i to na jedvite jade!

Problem svakog plana, pa i onog o revitalizaciji sela, povećanju privredne proizvodnje i nataliteta, leži u njegovoj finansijskoj konstrukciji. Za svaku promenu potrebna su sredstva, a njih u Srbiji više nema.

Skoro 50 milijardi dolara stranih investicija, donacija i kredita spiskala je ova odlazeća vlast. Većina tog novca završila je u džepovima funkcionera i funkcionerčića...

Da bi nahranili svoju glasačku mašinu, demokrate su sve koje su mogli zaposlili na državnim jaslama. Tako danas trećina svih zaposlenih u Srbiji radi u javnom sektoru. To prevedeno na srpski znači da dva radnika privređuju za jednog ćatu. Kada se tome dodaju penzioneri i socijalni slučajevi, koji se takođe izdržavaju od stvaralaštva ona dva radnika, ispada da svaki zaposleni na grbači nosi još dvojicu koje hrani.

U brojkama to izgleda ovako. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, samo u obrazovanju je zaposleno oko 120.000 ljudi (ako se izuzmu oni iz privatnih škola i vrtića), a u zdravstvu i socijalnoj zaštiti oko 140.000. U državnoj upravi, odbrani i obaveznom socijalnom osiguranju još 120.000 ljudi.

Konkretnije, u vojsci i policiji radi oko 85.000 ljudi, u vladi, ministarstvima, upravama, direkcijama i agencijama oko 28.000, u kabinetu predsednika i Narodnoj kancelariji stotinak ljudi, u lokalnoj samoupravi oko 23.000. Nacionalna služba za zapošljavanje, sve sa podružnicama, zapošljava više od 2.000 ljudi, a PIO fond više od 3.500...

U javnom sektoru, ne računajući javna preduzeća, zaposleno je oko 550.000 ljudi. Broj različitih vladinih organa i institucija dostigao je 4.920, a broj mesta gde se obavlja neki društveni posao koji se finansira iz nacionalne kase je 11.200.

Na ove brojke treba dodati i 1,7 miliona penzionera, za čije prihode se godišnje dotira 253 milijarde dinara iz budžeta. I još oko 830.000 ljudi koji koriste bar neki vid socijalne zaštite, od čega 180.000 živi isključivo od socijalne pomoći. Za njih se godišnje izdvaja oko 70 milijardi dinara.

Broj onih koji žive na državnim jaslama posebno povećavaju zaposleni u svim javnim preduzećima - od republike do lokala. Nigde ne postoji precizan podatak koliko ih je, a prema nekim procenama ima ih oko 680.000.

Koja normalna država može da izdrži ovakav fiskalni teret? Umesto da počne da skida salo sa preglomaznog i preskupog državnog aparata, umesto da smanjuje ili čak ukida apanaže funkcionerima na svim nivoima, umesto da prestane da dotira restorane u Narodnoj skupštini, Skupštini Vojvodine, Vladi Srbije i po ministarstvima, i da takoteđena sredstva prosledi narodu da preživi, vlast u predizbornom ludilu najavljuje nove pljačke.

 

 

 

 

Oterati bandu motkom!

 

Sekretar za finansije u Izvršnom veću Vojvodine, Jovica Đukić, na prvi pogled deluje kao ekonomski stručnjak, a ne obična bitanga, što u stvari i jeste. Umesto da narodu objasni gde nestadoše samo ove godine silne desetine miliona evra iz Fonda za kapitalna ulaganja Vojvodine i zašto Razvojnoj banci Vojvodine (u vlasništvu AP Vojvodine) hitno treba još 100 miliona evra državne pomoći da ne bi bankrotirala, on ovih dana pledira za to da se pare za plate radnicima namaknu otimanjem od najzaslužnijih srpskih sportista - na prvom mestu od Novaka Đokovića!

U svom staljinističkom zanosu Đukić, zalažući se za novu, "pravedniju" raspodelu bogatstva, nije pomenuo kriminalce koji su se bezobrazno obogatili "u saradnji sa državom", poput Matijevića, Gajića, Dubroje, Kostića, pa i samog Bojana Pajtića ili bilo koga drugog koji je narodu i kožu sa leđa skinuo - već bi da pleni pare od vrhunskih sportista koji, uz sve to, zarađuju u inostranstvu, pa samim tim Srbiji ni ne duguju nikakav porez.

Kad se ovaj zaštitnik biranih lopova naseljenih na elitnom Tatarskom brdu kod Novoga Sada bude obračunao sa sportistima, krenuće valjda da otima i od gastarbajtera, čim uđu u domovinu!

 

  

 

Pre samo pola veka, Srbija je spadala u najmlađe države Evrope, a onda je narod shvatio da mu se ne isplati da se razmnožava.

 

  

  

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane