Feljton

 

Nepoznata istorija okupirane Srbije: Nezavisna država Hrvatska u Beogradu

 

Poglavnikovi špijuni u srpskim kafanama

 

Zagrebački novinar i publicista Aleksandar Vojinović, istražujući fašistički i marionetsku Nezavisnu državu Hrvatsku, napisao je između ostalog i knjigu pod naslovom "NDH u Beogradu", koja do današnjeg dana nije ni stigla do čitalaca u Srbiji (mada je štampana još 1995. godine), i u kojoj autor detaljno opisuje kako je "endehazija" imala svoje diplomatsko predstavništvo u Beogradu, i da je vodila mnogo drugih, diplomatskih i nediplomatskih poslova u Srbiji tokom kratkotrajne vladavine Milana Nedića i u vreme okupacije nacističke Nemačke. Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najvažnije delove iz ovog istraživanja.

 

Aleksandar Vojinović

 

Posve neistražena, i prijašnjih godina s mnogih razloga potpuno zanemarena beogradska epizoda diplomacije NDH 1941 - 1944, bilo stoga što sačuvana arhivska grada nije bila pohranjena ni razvrstana na jednome mjestu te joj je istom trebalo ući u trag, bilo pak zato što se diplomaciji NDH odricala svaka važnost, a njeno predstavništvo u Beogradu smatralo pukim uredom za promidžbu i mrskom "uspomenom" na ratne hrvatsko-srpske odnose, prožeta je spletom zaprepašćujuće zanimljivih događaja, osebujnim ljudskim sudbinama i posve nepoznatim ali dalekosežno znakovitim okolnostima.

Recimo: najstrožim središtem Nedićeva Beograda, danomice prolazi otmjeni osobni automobil (oznake CD Za 76) diplomatskih predstavnika NDH, a na ulazu nekoliko velebnih zgrada - najprije tik Narodne skupštine a onda nedaleko od beogradskog kazališta i u prvom susjedstvu generala Milana Nedića - sve je to vrijeme bio istaknut odgovarajući natpis s hrvatskim grbom, dopunjen ustaškim znakom!

 Jedini incident na koji je autor naišao prikupljajući gradu o Konmlamom predstavništvu Nezavisne Države Hrvatske u tri arhiva - jedan u Zagrebu, dva u Beogradu - zbio se u Beogradu i bio sasvim bezazlen: netko je zataknuo u vrata konzulata istrgnutu stranicu dječjeg časopisa Smilje s Pavelićevom slikom, nacrtao na njoj "četnički znak" i našvrljao olovkom "Smrt svakom Hrvatu!" (o čemu je hitno obaviješteno Ministarstvo vanjskih poslova NDH u Zagrebu  posebnim "tajnim" dopisom od 28. studenoga 1942. uz priloženu "sliku Poglavnika nađenu na vratima Konzulata" - A-VII, NDH, Kut. 253, f. 2, dok. 15).

Od manje su važnosti, a spominjem ih tek usput kako bi dočarali beogradsku svakodnevicu, češća javljanja o pjevanju "skarednih" i u to doba "novokomponiranih" pjesmuljaka po krčmama i gostionicama protiv Hrvatske i Hrvata, što ga pomno prati osoblje Konzularnog predstavništva NDH, izvješćujući primjerice "vrlo tajno" 4. srpnja 1942. sljedeće (HDA, MVPNDH):

"...Po raznim beogradskim javnim lokalima još se uvijek prostački i neukusno govori o Poglavniku i čak ga se javno vrijeđa. U lokalima gdje svira stalna glazba nuđaju se prostačke pjevačice gostima, da će im pjevati pjesme protiv Poglavnika i Hrvata. Među tim pjevačicama imade najviše takovih, koje su prebjegle iz Bosne. Jučer baš u podne, odnosno 1. srpnja, pjevala se u gostionici u Karađorđevoj ul. br. 1 (na uglu) ogavna pjesma: ...Paveliću, žalosna ti mati ...

 U lokalu je bilo čak i njemačkih vojnika, koji su sa nerazumijevanjem pratili to pjevanje i čudili se oduševljenju publike. Pjevačice zarađuju na ovom šlageru po 100 i više dinara, jer je to nešto novoga i izabranoga.

Subotom i nedjeljom publika uči tu pjesmu, prateći pjevanje tih pjevačica.  Ovo Predstavništvo nije do sada poduzimalo korake kod gospodina njemačkog poslanika radi ovakovih slučaja, nego je samo podnosilo izvješće Naslovu. U koliko Naslov traži, da ovo Predstavništvo zamoli na istom mjestu intervenciju, umoljava se za odredbu u tom pogledu (...). Primjerno opsežna djelatnost Konzularnog predstavništva NDH u Beogradu (osobito 1942, u vrijeme kada je na dužnosti generalnog konzula bio dr. Ante Nikšić), nije nikad posebno obrađivana, a izvorni akti ove diplomatske ispostave "na najnezgodnijem stranom terenu" - po ocjeni gen. konzula Nikšića - samo se u dva navrata izričito navode u sveukupnoj hrvatskoj povijesnoj literaturi (Bogdan  Krizman, Ustaše i Treći Reich, I. dio, str. 148 - o Nedićevu putu u Berlin 1943, isto djelo, II. dio, str. 56 - o četničkom zborovanju 1944).

 

 

Od Zemuna, svačijim kanalima

 

 U specijaliziranim beogradskim povijesnim izdanjima pak, u kojima se razmatra ustrojstvo njemačke okupacijske uprave u glavnome gradu Srbije - ni spomena o prisutnosti diplomatskih predstavnika NDH (mr. Muharem Kreso, Njemačka okupaciona uprava u Beogradu 1941 - 1944, str. 78: "...Od diplomatskih i konzularnih predstavništava u toku okupacije u Beogradu su se nalazili: Mađarsko, Bugarsko, Rumunjsko, Švajcarsko i Dansko konzularno predstavništvo, Norveški konzulat, te kao najjače Talijansko diplomatsko predstavništvo. U prvim mjesecima zadržao se Konzulat SAD, a kasnije je otvoren i Konzulat Višijske francuske vlade").

 Jedini srpski autor koji bjelodano potvrđuje postojanje beogradskog konzulata NDPF - po njemu "od prvih dana okupacije" - pripisuje mu isključivo ulogu obavještajne točke do koje svakako dopiru konci terorističkih akcija, prikazujući tako prilike između srbijanske prijestolnice i hrvatskoga Zemuna kao krajnje zaoštrene i opasne. Međutim, pronađeno službeno dopisivanje svjedoči sasvim suprotno (Milan Borković, Milan Nedić, str. 284):

 "...U Beogradu je već od prvih dana okupacije bio uspostavljen konzulat NDH, koji je praktično bio obaveštajni biro vlade HDH. Više se bavio prikupljanjem podataka o snazi NOP-a i četničkog pokreta u Srbiji kao i brojnim stanjem Nedićevih  oružanih formacija, nego što je zastupao interese stanovništva hrvatske nacionalnosti koje je boravilo u Srbiji. Kada je reč o stanovništvu hrvatske nacionalnosti na teritoriji Srbije, treba naglasiti da je Nedić uvek insistirao da se prema njemu preduzimaju ostre represalije; da se Hrvati otpuštaju iz upravne i vojne službe; da se proteraju iz Srbije u NDH. Mnogi su hapšeni, pa im je davana kvalifikacija bilo agenata ustaša ili pripadnika NOP-a. Mnoga kvislinška dokumenta govore de su često grupe ustaša iz Zemuna prelazile za Beograd, oblačili se u nemačka odela i pojedine građane srpske nacionalnosti uništavali ili ih prebacivali na teritoriju NDII-a gde su ih mučili a potom streljali...".

Posljednja Nedićeva tvrdnja zvuči odviše nevjerodostojno, upravo fantastično, iako nema nikakve dvojbe da su se preko Zemuna u hrvatskim rukama protezali razni kanali, vojni i civilni - njemački, hrvatski, srpski, i možda još nečiji. Krupniji i sitniji krijumčari snalazili su se kako su znali i umjeli: u Beogradu bi, recimo, osvanule velike svote kuna, a zlatnici i zlatnina uopće putovala je amo-tamo u nevjerojatnim količina (najbolje se "poslovalo", kao što ćemo poslije prikazati, s lađarima i njemačkom vojskom).

 

Potraga za Titom

 

 Iz tih uskomešanih pograničnih zemunskih dana poznat je u povijesnoj publicistici samo jedan jedini slučaj zadiranja zemunskog redarstva u djelokrug beogradske policije (Slavko Odić, Dosije bez imena, str. 67-68): Saznavši za ovo (tj. da je u beogradski telefonski imenik unešen neki - Broz Josip), ustaše su hitno tražili preko Retla, šefa političkog odjeljenja zemunske policije, da provjeri navedene podatke, radi čega je ovaj i uputio pomenutog čovjeka u beogradsku Centralnu prijavnicu.

Budući da se činovnik, koji je pošao u Centralnu prijavnicu radi provjere gornjih podataka, predugo zadržao, od 10 sati prije podne do 16 sati, te pretpostavljajući, da je imao nekih neprijatnosti, intervenisalo je Retl kod Paranosa.

 Saznavši razloge, zbog kojih mu je službenik bio zadržan, Retl je zamolio Paranosa da ga pusti, rekavši mu, da je on po njegovu naređenju došao da izvrši provjeru za Josipa Broza, za kojega je iz Zagreba javljeno da je registrovan kao telefonski pretplatnik grada Beograda, a da je inače poznati komunist, kojega Zagreb traži.

Paranos je na Retlovu intervenciju pustio zadržanog civila, a s Retlom je tom prilikom razgovarao o uzajamnoj suradnji i o izručivanju prebjeglih komunista iz Zemuna u Beograd odnosno obratno. Mada Retl nije saopštio Paranosu, da se u slučaju Josipa Broza zapravo radi o Vrhovnom komandantu Narodno-oslobodilačke partizanske i  dobrovoljačke vojske Jugoslavije, poznatom pod nadimkom Tito, ovaj ipak nije propustio, da se zainteresuje za osobu, koja je zanimala ustašku policiju, i slao je u dva maha svoje činovnike, da provjere, ko stanuje u Njeguševoj 11/11, i prikupe podatke o Josipu Brozu, vlasniku kupoprodajnog poduzeća 'Dunav'.

Naravno, to je bio uzaludan i promašen posao, jer se za toga Broza nije moglo ustanoviti ništa, sto bi iole interesovalo Specijalnu policiju. Isti događaj, ali u nešto sažetijem obliku, spominje Zvonko Ivanković-Vonta u svojoj knjizi Hebrang (str. 160): Odić navodi više dokaza - da ni 'ustaše dugo vremena nisu bili načisto ko se krije pod konspirativnim imenom Tito!'

U dokaz tome Odić ističe činjenicu da je ustaška policija tražila podatke o Josipu Brozu čak - u Nedićevom Beogradu! Tako je šef Političkog odjela zemunske policije Rudolf Retl poslao svoga agenta u beogradsku Specijalnu policiju '22. ili 28. 6. 1942,' da provjeri - da li bi Josip Broz mogao biti istovjetan s Josipom Brozom iz beogradskog telefonskog imenika!

Ustaški agent, nastavlja Odić - imao je tada velikih problema, postao je beogradskim policajcima sumnjiv, pa je zadržan, da bi bio pušten tek na intervenciju Retla kod šefa Specijalne policije Ilije Paranosa.

 Prikupljena diplomatska izvješća iz beogradskog Konzularnog predstavništva NDH (u nekim se izvorima to predstavništvo još naziva  konzularnom agencijom", "konzularnim zastupstvom" i "konzularnom ispostavom") prije svega svjedoče kako su bez svake osnove pretpostavke o nekakvoj "hermetički" zatvorenoj granici između tadašnje Hrvatske i Srbije, kao što bi se očekivalo s obzirom na poznate međusobne odnose i na sve ostalo što su ti odnosi donosili u danima drugoga svjetskog rata.

 Nijedan od tih dokumenata nije nikada nigdje objavljen (izuzev u okviru moga feljtona u Startu krajem 1990. i početkom 1991), a gotovo svaki od njih otkriva mnoštvo zakulisnih zbivanja koja također nisu bila do danas nigdje opisana. Velika je šteta što se ne može kontinuirano i dosljedno pratiti izvješćivanje diplomata NDPI, jer je pronađena i istražena arhivska građa necjelovita, pa tako poimanja o vremenu i prilikama kada su prvi  hrvatski diplomati boravili u glavnom gradu Srbije ostaju nepotpuna.

 

 

Neupotrebljivi fond

 

Zatečena i korištena dokumentacija u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu (u oba ova arhiva autor je prikupljao potrebnu građu početkom jeseni 1990) bila je izdvojena i pregledno pohranjena, dok je u tzv. Diplomatskom arhivu ondašnjeg Saveznog sekretarijata inozemnih poslova Jugoslavije u Beogradu (puni služb. naslov: "Centar za informaciono dokumentacionu delatnost - Grupa za zaštitu i čuvanje spoljno-političkih dokumenata", radi se o istraživanjima u siječnju i veljači 1991) - vladala posvemašnja zbrka!

 U potonjem slučaju bila je riječ o pravom "rudniku" dokumenata HDH, kojih se, osim toga, dotična ustanova pošto-poto željela osloboditi, budući da je navedena dokumentacija zapremala - prema pričanju tamo zaposlenih - nekih 500-750 metara arhivskog prostora.

Sve ono što je bilo doneseno u čitaonicu na uvid, ne samo da je izgledalo kao da doista potječe iz rudarskog okna (koliko je bilo prašnjavo i prljavo) već je  istovremeno tako nesustavno odlagano i k tome manjkavo (postoji recimo košuljica spisa, a spisu ni traga!) da je jedino puka sreća mogla pomoći u pronalaženju određenih akata. O žalosnoj sudbini te povijesne građe dovoljno govori sam za sebe interni "Zapisnik o osnovnoj kvalifikaciji (razvrstavanju i unutrašnjem razgraničenju) arhivskog fonda Ministarstva vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu  (1941-1945) i njegovih diplomatsko-konzularnih predstavništava u inostranstvu, učinjenog u Diplomatskom arhivu DSIP-a 1962.-1963. godine". Ovaj zapisnik, koji je inače autor prepisao mimo znanja rukovoditelja Dipl. arhiva, pošto mu je bilo uskraćeno fotokopiranje, zapravo je službeno izvješće o "Stanju fonda pre kvalifikacije", a glasi ovako:

 Rad na ovom poslu - izvješćuje stanoviti Velimir Srbinović:

"...Započeo sam aprila 1962. godine, radeći uporedo i na drugim poslovima završio ga 29. marta 1963. godine. Fond je zatečen u Diplomatskom arhivu DSIP-a u trenutku otpočinjanja ovih poslova u potpuno nesređenom stanju koje nije dopuštalo, ne samo nekakvo istraživanje u njemu, nego se nije znalo ni šta je u njemu sadržano. Nisu  postojale nikakve spoljne oznake koje bi makar upućivale na hronologiju ako ne i na sadržinu arhivske građe. Takav je slučaj bio i sa administrativnim knjigama i sa arhivskom građom.

Tokom rada konstatovao sam da je unutar arhivskih jedinica (fascikli) građa bila izmiješana kod pojedinih odelenja i rasuta u razne godine više odelenja. To je naročito bio slučaj sa arhivom Upravnog i Osobnog odsjeka (Opći odjel), Ureda ministra, tajnom,  vrlo tajnom arhivom ministarstva, Novinskim odjelom i donekle Političkim odjelom i Računovodstvenim odsjekom (Opći odjel), pa i Konzularno-Gospodarskim odjelom. Osima toga nije bila razgraničena ni arhiva tzv. perioda centralnog delovodstva (izraz je moj, V. S.) od 23. aprila do 13. oktobra 1941. godine, u koje vreme su sva akta hila zavođena u jedan delovodni protokol (počev od 13. oktobra 1941. god. pa nadalje bile su izvedene 'pismare' po odelenjima), kao i fragmenti arhiva izvesnih predstavništava NDH na strani, arhive Državnog tajnika pri MVP, arhive pododseka za šifre itd. Fond je, dakle, bio praktično neupotrebljiv za istraživanje (op. podcrtao A.V).

To što se u popisu ovog fonda  objavljuje unutar arhiva pojedinih organizacionih jedinica prilično velika količina građe koju nisam razvrstao unutar odgovarajućeg odelenja (razvrstao sam je po odeljenjima pod razno) može samo donekle ilustrovati situaciju koliko je fond hio ispreturan i izmešan. Slučaj sa administrativnim knjigama fonda je sličan. Ni jedna od njih nije nosila oznaku kome odelenju pripada, pa prema tome i kojoj arhivi ministarstva. Cak mnoge od njih nisu imale ni oznaku godine, što je slučaj bio gotovo sa svim knjigama osim urudžbenih zapisnika (delovodnih protokola), pa i kod ovih se godina mogla utvrditi samo iz nekog unutrašnjeg dela. Stoga je putem upoređenja moralo da se izvrši utvrđivanje njihovih pripadnosti i datiranja.

Neke su bile vođene u tabacima, a ovi su bili rasuti i pomešani sa drugima, što je uzelo prilično vremena pri njihovom kompletiranju. Popis (inventar) knjiga ovog fonda, učinjen je u Diplomatskom arhivu pre ovog razvrstavanja fonda, nije mogao odgovarati potrebi u potpunosti baš iz gore navedenih razloga, pa je on načinjen ponovo tokom ovog rada na razvrstavanju arhive fonda.

U fondu postoje fragmenti arhiva nekih predstavništava NDH u inostranstvu, koji su bili rasuti po čitavom fondu ministarstva. Izvršeno je njihovo izdvajanje u posebne delove fonda. Arhiva Konzulata NDII u Milanu je količinski najveća (o njenom dopremanju u zemlju vidi akta Upravnog odseka MVP-a Upr. br. 4986, 5084 i 5352 iz 1944. g.), a bila je pomešana sa arhivom raznih odelenja ministarstva. Najzad, u fondu su zatečeni fragmenti arhiva koji ne pripadaju ni vremenski ni matično ovom fondu i oni su izdvojeni (vidi njihov popis na kraju ovog zapisnika), ali su neki i ostavljeni u fondu, kao napr. fragmenti Zavoda za unapređenje spoljne trgovine Min. trgovine i industrije Kraljevine Jugoslavije - Delegata za banovinu Hrvatsku (vidi deo zapisnika pod VII, VIII koji se odnosi na Konzularno-Gospodarski odjel), jer imaju veze sa predmetima nastalim u toku postojanja ministarstva...".

 

Velimir Srbinović s. r.

 

 

Arhivska organizacija fonda

 

Fond počinje 23. aprila 1941. godine. Do zaključno 12. oktobra iste godine postoji centralna arhiva ministarstva - sva akta su zavođena u jedan delovodni protokol. U istom razdoblju posebno je vođena 'tajna arhiva ministarstva' ... Posebni prilog - prvi: Predstavništva NDH u inostranstvu 1. Poslanstva; Berlin (Nemačka), Bratislava (Slovačka), Budimpešta (Mađarska), Bukurešt (Rumunija), Helsinki (Finska), Madrid (Španija), Rim, Venecija (Italija), Sofija (Bugarska), Vien (Beč, Nemačka), Minhen (Nemačka), Milano (Italija),  Zara (Zadar, Italija), Prag (Protektorat - Nemačka), Grac (Nemačka), Fijume (Rijeka, Italija), Ljubljana (Italija), 2., 3., 4., 5., 6., 7., 8., 9. Gen. konzulat, 10., 11., 12., 13., 14. Konzulat, 15., 16., 17. Konzulamo zastupstvo - Beograd (Srbija), 18. Socijalno predstavništvo - Marburg (Maribor, Nemačka), 19. Stalno trgovinsko predstavništvo - Cirih (Švajcarska), 20. Počasni gen. konzulat - Berlin (Nemačka), 21. Počasni gen. konzulat - Lajpcig (Nemačka), 22.       Počasni gen. konzulat - Hanover (Nemačka), 23. Počasni gen. konzulat - Bremen (Nemačka), 24. Počasni konzulat - Vien (Beč, Nemačka), 25. Počasni  konzulat - Dresden (Nemačka), 26. Počasni konzulat - Esen (Nemačka), 27. Počasni konzulat - Keln (Nemačka), 28. Počasni konzulat - Barcelona (Španija), 29. Konzularna agencija - Firenca (Italija).

 

O autoru

Novinar, reporter i publicista, Aleksandar Vojinović,  rođen je 1936. godine u Zagrebu. Radio je u "Vjesniku" i "Večernjem listu", a najbolje godine svoje karijere, proveo je u slavnom magazinu "Start". Najviše je istraživao Nezavisnu državu Hrvatsku, i među prvima promovisao ličnost dr. Franje Tuđmana. Dobitnik je više novinarskih nagrada u Hrvatskoj.