Pogledi

 

Ko će zaustaviti planiranu istoriju i iskoreniti varvratsvo u ime bankara

 

Uspon novog divljaštva

  

Ovo je ozbiljno vrijeme. Bankari znaju da bitka nije potpuno dobijena.  Po prvi put vrijeme ne radi za njih. Do rekonstrukcije svijeta će doći, ali ne baš onako kako su to oni željeli. Naprotiv. Što više odmičemo u dubinu XXI stoljeća, napreduje stilu življenja koji bismo mogli nazvati novim divljaštvom kao pojava koja se širi diljem čitavoga svijeta, piše Tabloidov kolumnista, sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine

 

Goranko Đapić

 

Poslednjih pola stoljeća čitav svijet se zabrinuo oko ljudskih prava. Malo tko je propuštao da se bučno oglasi na tu temu, a svuda su nabujale  NVO i bezbrojni humanitarci su preplavili medije. Pa, koliko smo to napredovali? Da li se nasilništvo, ropski rad i  korupcija polako urušavaju? Odgovor je - ne! Nasilje je više, a ne manje. Ropskog rada je mnogo više, a korupcija je porasla vrtoglavo i na dobrom je putu da apsolutno uništi sve osnovne ljudske vrijednosti bez kojih je život nemoguć.

      Nekada je bilo vjerske utjehe. Moglo se nadati, ali  danas je vjera devastirana, a crkve su postale mala privatna preduzeća. Njeni vrhovi postali su velike blagajne i tajni neuhvatljivi veliki poslovi. Neke su vjere instrumentalizirane u rasadnike vojnih pohoda sa nimalo skrivenim ambicijama da unište nevjernike.

Nekada su postojali jaki sindikati koji su se borili za prava uposlenih. Danas su sindikati samo sjećanje. Gola borba za čuvanje radnih mjesta koja se svodi na ogorčenu borbu za opstanak sintagmi čovjek je čovjeku vuk.

Velika kulturna dostignuća kroz pola milenija, uzbudljivog stvaranja, odbačena su, a ono što je surogat postaje jedino održiva ,,kulturna,, svijest - svijest neobarbarizma. Mas mediji u potpunosti promovišu tu lako svarljivu hranu za relaksaciju.

    Dakle, svjedoci smo urušavanja svih tako teško stečenih socijalnih i kulturnih  tekovina. Dva stoljeća napora obezvrijeđeno je za samo jednu deceniju. Radnik danas jedva da pita za radno vrijeme, regres za godišnji odmor ili za još poneko pravo. On je srećan da radi i više od deset sati za mnogo manje novca i on je u vječitom strahu da i to malo očuva. Taj strah, tako ponižavajući i nečovječan zapravo je moćna poluga u rukama modernih oligarha. Pa, da li je ovo galopirajuće podivljačenje samo propratna posljedica krize koja  već dugo razara tkivo naše civilizacije?

     Pravi odgovor je da kriza nije pala sa Marsa, ona je osmišljena i ona je globalna strategija londonskih bankara i njihove podružnice iz Njujorka. U skladu sa tom strategijom ide sve bolnije siromaštvo, dužnička kriza, odsustvo smislene budućnosti i borba za goli život, bukvalno svakog dana. Tako preustrojen svijet, tijesto je za vanvremensku vlast bankarskih oligarha. Vlast neograničenu, onu koju počiva na slabosti germanske većine.

U Europi  je još prije tri stoljeća cvjetao historijski period, nazvan prosvijećeni apsolutizam. To političko i duhovno otkrovenje  zahvatalo je Evropu od Antlantika do Urala i još dalje. Njeni poklonici Burboni, Marija Tereza, Fridrih II i nadasve genijalni Petar Veliki, promovisali su obavezno  školstvo, kulturne tečevine i jedinstveno ekonomsko podneblje.

Oni su kao apsolutni vladar  ograničili feudalnu rascjepkanost, a građanskoj klasi u usponu  podarili  jedinstveno slobodno tržište. Oni su znanje i umješnost  smatrali najvećim vrlinama, a svoju apsolutnu vlast obavezom da ih podrže, potaknu i prošire. Zakoni su imali da unaprijede i osiguraju lični i privredni prosperitet. Europa je krupnim koracima i u odsustvu većih ratova postajala ekonomski i kulturno povezanija.

 A onda kako se to kaže - đavo ne spava.  Londonski bankari stvarni vlasnici Ujedinjenog kraljevstva smatrali su se ugroženim tim kontinentalnim  napretkom. Oni koji su svoju političku strategiju vidjeli u prevlasti  pomorske sile nad usitnjenim feudaliziranim svijetom  kontinenta odmah su se latili posla da stvore krizu i haos. Pogotovu što se odjednom pojavila  i Rusija, Petrova probuđena Rusija, čija je budućnost  ulila strah  u kosti bankarima.  Kada je Suvorov prešao Alpe  i sa izvanrednom i discipliniranom vojskom  ušao i u sam Rim, bankari su postigli dva cilja. Prvo je rastuću moć Europe odmah trebalo zaustaviti, a drugi cilj je bio nešto dugoročniji - Rusiju je trebalo uništiti!

 I tako je kontinent bačen u haos. Francuska je potonula u vrtlogu Revolucije.  Bonaparta je stvorio veliku kontinentalnu silu, ali je odmah stvoren savez protiv njega i to u prvi u nizu  takvih. Bankari su dali kredite Savezu i uvukli Rusiju u njega.

 Rat do rata cijelih petnaest godina. Propali Napoleonov prodor u Rusiju značio je  i pokorenu zemlju do Tarutina, iza Moskve, milijunske žrtve i više propalih žetvi.

Na ruševinama Europe, stigli su novi krediti za obnovu, a i  prvi i taj je otvorio prvu dužničku krizu.  Kontinent  je opasan svetom Alijansom, unazađen i razdrobljen više nego ikada. Rusija je od svoga prirodnog  prisustva u Europi odgurnuta. Njene su reforme unazađene.  Kontinent je potonuo u decenijsko sivilo. Turski okupator je sačuvan na Bosforu i Dardanelima. Stari kontinent je vraćen dva vijeka unazad. Đavo je obavio dobar posao. Dugo se Evropa oporavljala. Bankari su brojali novac na krvi tek minulog haosa.

Nakon , "Bele epoqua" , na obodu dva stoljeća, počela se stvarati konstelacija kolonijalnih sila i rastućih carstava - Njemačkog i Ruskog. Oba carstva su krenula u spektakularni napredak  ekonomski i kulturni.  Sva svježina, mladost , nepresušna dinamika dva carstva  ponovo su podigli na noge londonske bankare i njihovu podružnicu u Njujorku.

Ta podružnica, moćnije od matice već je bila u vlasti bankara i spremala se da zamijeni Britansko carstvo i u potpunosti preuzme njegovu strategiju. Dakle, što su drugi slabiji i usitnjeniji, to smo mi jači. Što su drugi siromašniji - mi smo bogatiji.

 I šta je ostalo od Europe nakon Prvog svjetskog rata? Dvije najprosperitetnije države bile su uništene. Rusija je bačena u nezamislivi haos, a bankari su "obogatili" stari kontinent prvim prisustvom američke vojske i bankom komunizma, te sprdnje sa postulatima islamske ljevice,  Ekonomski Europa je oslabljena.

Moć starih kolonijalnih sila bila je umanjena. Uskoro će ih baštiniti zamjenik londonskih bankara, novo bankarsko Carstvo koje se zove Sjedinjene američke države. Pa ni to nije bilo dovoljno.

Tek je novo rušenje Europe, nezapamćeno po veličini, stiglo novim ratom koji je bio u pripremi. Uspon Njemačke nije zabrinuo bankare iz SAD zbog rušenja ljudskih prava ili globalnog stopiranja „demokratije" pa ni zbog pada Poljske. Zabrinulo ih zato što je Njemačka, pa i okupacijama okupila gotovo svu Europu u svom dvorištu. Ponovo je jedna kontinentalna sila mogla ugroziti monopol moći koju su bankari  već odavno uzurpirali. Drugi svjetski rat bio je bogomdan način da se Europi zada smrtni udarac i da se ona za dugo vremena grubo podijeli. Iako su, tobože, zbog Poljske ušli u rat; anglosaksonske sile su je već 1944. godine, bez imalo stida poklonile Staljinu, zajedno sa još pet europskih zemalja.

Prisustvo američke, neeuropske vojske, postala je stalna konstanta do dana današnjeg. Nikada naš stari dom nije doživio veće poniženje.

 Kako objasniti da bankari nikada nisu tražili ozbiljnije povraćaj kredita o zajmu i najmu, koji su obilno dali Staljinu, i kako to da su decenijama snabdijevali žitom SSSR?!

      Nije li to bila nagrada zbog stražarske službe Crvene armije, od Berlina do Sofije, kojom službom je Stari kontinent zahvalno bio podijeljen? Nije li hladni rat blagotvorno djelovao na Staljinovo carstvo i na američku zahuktalu vojnu industriju. Nije li takozvani Mir hladnog rata, stabilizirao vladavinu Europom!

   Sada kada Berlinskog zida više nema, nema ni SSSR-a. Činilo se da Rusiji  prijeti potpuna dezintegracija koja je bila uostalom planirana i očekivana nakon ispunjenja stražarskih zadataka od strane „komunista".

     Pad Berlinskog zida značio je i pad iluzije da će se Europa okupiti, podići, a njen napaćeni Istok ući u zajednici bogatih i demokratskih država. Bijeda i pad u ništavilo, uskoro će postati praksa u većini bivših "socijalističkih" zemalja. Ta neizmjerna bijeda samo je bio preludij za ono što će uskoro snaći Europu. Ona  će najprije biti zasuta okupacijom islamskog fašizma, pomodnog uništavanja žene - majke i agresivnim homoseksualnim lobijem. Jevtina potrošačka kultura, gomile droga svih vrsta i ubrzana trećesvjetizacija već su njena budućnost.

   Ipak dvije zemlje još nisu pale na koljena. Još su ostale da se drže Njemačka i na ogromno iznenađenje  bankara - Rusija.  Ni ovo intenziviranje pripremljene krize kao trajne baze za nesvjetsku vlast bankarskih oligarha; za ispunjenje sna nad snovima, sada dohvatljivog; nije još pred sigurnom realizacijom. Potencijali, osobito, ako budu udruženi - Njemačke i Rusije, ogromni su. Resursi Rusije daju energetsku i sirovinsku osnovu i uz suradnju sa Njemačkom ogromni prostor od Antlantika do Tihog oceana  uz izgradnju brzih i modernih komunikacija donijet će  prevagu transkontinentalne  sile nad pomorskom silom.

Zato je opstanak naše grčko - rimske kršćanske kulture i njena revitalizacija nada našeg  europskog doma od Antlantika do Vladivostoka. Samo tako biti će izbegnuta barbarska budućnost koja nam se već stoljećima nameće.

Ali za taj opstanak  valja se boriti svim srcem, dušom i hrabrošću naše arijevske rase. Naša rasa će ili  odbraniti civilizaciju ili je više uopće neće biti. I, tek prestankom historije koji nam je namijenjena, napon novog  divljaštva može biti zaustavljen.

 

GLOSA

 

Galopirajuće podivljačenje je samo propratna posljedica krize koja  već dugo razara tkivo naše civilizacije