Natrag

Kosovo

 

Kosovo

 

Domagoj Margetić: "Operacija Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak (2.)

 

Putevima islamizma i droge

 

Poznati zagrebački novinar-istraživač Domagoj Margetić, objavio je knjigu "Operacija Durrse"-Kosovo i novi balkanski poredak, čiji je izdavač magazin Tabloid. Knjiga je izašla neposredno uoči besramnog "kompromisa" koji je srpsko rukovodstvo potpisalo, praktično predajući Kosovo u ruke dojučerašnjih terorista, koji su, uz pomoć Amerike i NATO pakta, nasilno uspostavili narko-državicu na delu teritorije Republike Srbije. U svojoj knjizi,  Margetić detaljno opisuje ekstremni islamizam i vehabizam među Albancima, njihove klanove i porodične zadruge, i upozorava da ratovi na Balkanu još nisu završeni i da će se Kosovo tek pretvoriti u veliki međunarodni problem, ravan onome n Bliskom istoku. Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najvažnije delove ovog izuzetno važnog istraživanja, jer mnogim lažnim autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta je albanski ekstremizam.

 

 

Domagoj Margetić

 

 

 

Kada se komunizam počeo raspadati u vrijeme Gorbačova, niz bankara i obavještajnih voda na Zapadu je uhvatila panika da bi režim u Jugoslaviji mogao pasti i da bi se tajne o krijumčarenju droge mogle otkriti. Osim toga, padom režima je mogao pasti tada jedini, i tada nezamjenjivi "strateški" pravac trgovine drogama, a što je moglo ugroziti niz financijskih institucija, ali i međunarodne odnose u pojedinim dijelovima svijeta, te niz režima u zemljama u razvoju. Stoga se medu širim krugovima na Zapadu stvorio konsenzus da se komuniste iz Jugoslavije mora pod svaku cijenu spasiti. Način da ih se spasi naden je u metodi "libanonizacije" Jugoslavije, tj. oružanog raspada uz mjestimične pokolje i etnička cišcenja, te kontrolirani rat, kojeg će kontrolirati jedan te isti centar obavještajnih službi.

 

Pri tome je bilo bitno da je Jugoslavija u krijumčarenju usko surađivala sa Sirijom, a da je Sirija imala u svim fazama građanskog rata u Libanonu ne samo ogroman utjecaj, već je zapravo vodila procese kontroliranog kaosa u toj zemlji. Tako su "prenesena" sirijska iskustva, te je po uzoru na Libanon, provedena "libanonizacija" Jugoslavije. Albanska mafija projektirana u Zagrebu...

Pri tome je devastacijom tog prostora stvoren niz malih i neuspješnih država u kojima su komunisti ostali na vlasti, i to prerušeni u poduzetnike, bankare, nacionaliste, liberale. Centrom tog prostora, nametnuo se, u financijskom i krijumčarskom smislu Zagreb, i to zato što je sve do 1986. godine, u njemu živio vrhovni autoritet jugoslavenskih obavještajnih službi Stevo Krajačić, kojem su sve do smrti redovito vozili svježu morsku vodu u njegov bazen u vili, koji je imao dnevne posjete obavještajnih vrhova iz jugoslavenske narodne armije, te obavještajnih centara po republikama i pokrajinama, te stalne kontakte sa međunarodnim krijumčarskim vrhom, kako sa Bliskog istoka, tako i sa predstavnicima obavještajnih i financijskih baruna sa Zapada.

Pri tome je jugoslavenski režim, naročito tijekom 1980-tih godina, stvarao tzv. albansku mafiju, i to iz redova albanskih muslimanskih klanova, a pod kontrolom obavještajnih centara jugoslavenske narodne armije, te Steve Krajačića i uske grupe njegovih suradnika iz Zagreba.

Pri tome su najvažniju ulogu imali pripadnici šijitske sekte Bektašita, koja je srodna sekti Alevita koji su inače na vlasti u Siriji, dakle tadašnjem glavnom jugoslavenskom partneru u krijumčarenju droge. Dok su za vrijeme hladnog rata, te neposredno nakon njega, tadašnja Jugoslavija, odnosno postjugoslavenski pseudokomunistički režimi bili nezamjenjivi, razvoj događaja je postepeno izgrađivao druge putove droge, te su stvaranjem novih putova mijenjani odnosi u međunarodnoj trgovini drogama, te je Zagreb, koji je zbog uloge Jugoslavije u međunarodnom krijumčarenju za vrijeme hladnog rata, te uloge Steve Krajačića u jugoslavenskim tajnim službama, imao središnju ulogu, postepeno gubio na značaju.

 

 

Albanska ruta: Durres - jug Italije

 

 

Tako su Albanci postepeno razvijali putove nezavisne od Hrvatske, pri čemu se nametnula veza Durres - jug Italije. Na taj način su se u posao s drogama, ovaj puta bez jugoslavenskih komunističkih posrednika, uključile grupe sicilijanske, kalabreške i ostalih talijanskih mafija, te se droga iz Albanije sve više krijumčari izravno u Italiju, te preko Italije u Ameriku, Australiju, pacificku Aziju itd. Pri tome se i sve više novca od droge pere u Durresu, koji se tako umnogostručio u roku nekoliko godina. Projektirano iseljavanje vjerskih manjina iz Albanije.

Ovakvom razvoju događaja pogodovao je i kaos u Albaniji 1997. godine, za kojeg mnogi kažu da je bio organiziran upravo u interesu trgovine drogama, te iseljavanje kršćanskih manjina iz Albanije, i to katolika u Italiju, te pravoslavaca u Grčku, čime se Albanija naglim demografskim promjenama islamizirala.

Ovome je također doprinio i kaos u Makedoniji, čime je faktično stvorena zona pod albanskom - muslimanskom vlašću na zapadu Makedonije (što uključuje i polovinu njenog glavnog grada), poraz Srba na Kosovu, te stavljanje Kosova pod protektorat Zapada, i kasnije proglašenje nezavisnosti, koje većina međunarodne zajednice nije priznala, čime je Kosovo dugoročno stavljeno u međunarodnopravnu nedefiniranu situaciju.

Stvaranje jedinstvenog albanskog, islamističkog područja u Albaniji, Kosovu i zapadnoj Makedoniji Međutim, ovime su se etnički Albanci sa Balkana međusobno povezali, tako da danas Albanija, Kosovo (s izuzetkom malene srpske enklave na sjeveru), te zapadna Makedonija, faktično funkcioniraju kao jedna cjelina. Osim toga, Albanci su se i homogenizirali, budući da su se kršćanske manjine iz Albanije većim dijelom iselile.

Medu Albancima i dalje postoje, ne baš beznačajne, podjele na Sunite (vecinu) i Šijite (bogatu i utjecajnu manjinu), ali zona muslimanskog albanskog područja u Albaniji, Kosovu i zapadnoj Makedoniji faktično postoji. Centar te zone je Durres, kičma te zone je trgovina heroinom, a glavna poslovna veza više nisu narodi i tajne službe bivše Jugoslavije, već sicilijanske mafije iz Italije i SAD.

 

 

Slabljenje pozicije Zagreba u međunarodnom  organiziranom kriminalu

 

 

Ovo je postepeno dovodilo do slabljenja pozicije Zagreba u međunarodnom kriminalu, što je naročito došlo do izražaja 2008. godine, kada se pokazalo da albanski klanovi potpuno kontroliraju situaciju u Zagrebu, te da su ga voljni u svakom času uništiti i žrtvovati. Tako su na inicijativu albanskih klanova, prilikom posjete predsjednika SAD-a Zagrebu, na predsjednika SAD, strukture obavještajnog podzemlja pripremale atentat. Atentat nije uspio jer su atentatori provaljeni, i to iz svoje same logističke jezgre, tj. iz krugova oko šefa hrvatske tajne službe Karamarka. Kad ovo nije uspjelo, Hrvatskoj su ti isti klanovi naredili da prokrijumčari svoje raketne sustave S-300 u Iran, što je, uz pomoć libijske ratne flote i učinjeno, a u čemu je sudjelovao glavni čovjek predsjednika Republike Amir Muharemi, inače pripadnik kriminalnog klana Osmani.

 

 

Obračun sa dosadašnjim hrvatskim elitama

 

 

Ovime je znatno narušena stabilnost na Bliskom Istoku, ali je i stvorena odlučnost na Zapadu, ali isto tako i u Rusiji, da se u Hrvatskoj obračuna sa njenim dosadašnjim elitama, i da se uvede red u tu zemlju. Ovdje je važno da je lokalna javnost u Hrvatskoj izuzetno neaktivna i infantilna, te nesposobna da sama u ovom odlučnom času brine za svoju budućnost, pa na nju nitko na Zapadu ne računa, te se sve više spominje nužnost uvođenja svojevrsnog protektorata, u nekom "blažem" i  "manje intenzivnom" obliku od protektorata kakvi postoje u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Važno je također i to da su prilikom pokušaja atentata na predsjednika SAD-a atentatori trebali biti Srbi, i to da bi se izazvala odmazda nad Srbima, i da se u sukob uvuku Rusi, i to kao zaštitnici Srbije. Stoga su Rusi, čija uloga u međunarodnoj zajednici uopće, te napose na Balkanu, stalno raste, ozbiljno zainteresirani za sređivanje stanja u Hrvatskoj.

 

 

Što sve zna Franjo Gregurić?

 

 

Osim toga, padom sadašnje kriminalne nomenklature u Hrvatskoj više ne bi bili ugroženi vitalni putovi droge na Zapad, budući da su se oni vec preorijentirali na albanski Durres. Stoga se zadnjih par godina u Hrvatskoj čuju i takve informacije da je moguće čak i procesuiranje i uhićenje šefa mafije, bivšeg premijera Franju Gregurića, te špekulacije da bi ga neke zapadne obavještajne službe radije vidjele mrtvog, i to zato da neke njihove "doajene" ne kompromitira, ako počne pričati što sve zna. Isto tako se u sustavu vlasti u Hrvatskoj, koji je u vrijeme HDZ-ovog režima bio potpuno podređen organiziranom kriminalu, sve više čuje da pojedine strukture u sustavu državnog odvjetništva, policije, pa i same vlade, otkazuju poslušnost predsjedniku i premijeri, jer se očekuje da će se obojica, zajedno sa šefom tajne službe, uskoro naći na tjeralicama u inozemstvu, i da će Zapad, i to u suradnji sa Rusijom, krenuti u obračun sa njima.

 

 

Njemacka mijenja dosadašnju „hrvatsku orijentaciju"

 

 

Stoga je Njemačka još prije par godina najavila zaokret svoje politike na Balkanu, te je, nakon više od stoljeća konstantnog oslonca na Hrvate u ovom dijelu Europe, najavila definitivno odustajanje od više od stoljeća stare "hrvatske orijentacije", te je diplomatskim kanalima najavila moguću podršku ideji nezavisnosti i odcjepljenja Istre, te definiranju Istre kao svojevrsnog njemačkog protektorata, vezanog na Sloveniju i Austriju, odnosno Bavarsku, kojim bi Njemačka osigurala svoj izlazak na "toplo more", odnosno na Mediteran.

Značajno je da nitko na Zapadu, a isto tako ni Rusi, nisu pokazali nikakvo protivljenje ovoj ideji. Stoga se već nazire redefiniranje stanja na Balkanu na način da bi se, nakon burnih događaja kraha udbaške, mafijaške definicije Hrvatske, stvorila dva područja; o Njemačkoj potpuno ovisna Istra, te Hrvatska pod faktičnim starateljstvom SAD-a, EU-a i Rusije.

 

 

Preokret u BiH: Preorijentacija međunarodne zajednice na

Republiku Srpsku i Hrvate

 

 

Ovome idu u prilog i događaji u Bosni i Hercegovini, gdje se muslimanski dio te zemlje sve više radikalizira, te se dugoročno očekuje da će isti biti trajna prijetnja stabilnosti i miru na jugoistoku Europe. Stoga se u Bosni i Hercegovini, kako zbog jačanja islamističkog ekstremizma i radikalizma, a tako i zbog općeg jačanja pozicije Rusije na Balkanu, govori o preorjentaciji politike međunarodne zajednice, od politike oslonca na muslimane, ka politici oslonca na Srbe i Republiku Srpsku (uz sve veću ulogu Rusije u Banja Luci), te oslonca na Hrvate u BiH, koje je Zapad sada "otkrio" kao svoje prirodne saveznike u novoj definiciji odnosa na Balkanu.

Budući da će Zapad i Rusija na Balkanu izbjegavati sukobe, te da će islamistički ekstremizam u BiH rasti, očekuje se da će i Srbi i Hrvati u BiH, uslijed takvog okruženja, biti upućeni na usku međusobnu suradnju, kakvu do sada nisu razvijali ni očekivali.

 

 

Ruski interesi u regiji

 

 

Isto tako se smatra da je Rusija u suštini "zacementirala" svoj dugoročni utjecaj na Srbiju, Crnu Goru, istočnu Makedoniju i Bugarsku, te na Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini, te na malenu srpsku enklavu na sjeveru Kosova. Rusi su izbjegli da vlada u Beogradu u trenutku međunarodnog priznanja Kosova ima obilježje "proruske", što je simpatije prema Zapadu dodatno oslabilo u Srbiji, dok su pri tome osigurali faktične pozicije i simpatije raznih frakcija od kojih je faktično sastavljena sadašnja vlast. Pri tome su osigurali i potpuno prorusku orijentaciju opozicije, čime je Srbija trajno definirana u ruskoj utjecajnoj zoni, a sa njom i srpska područja u Bosni i Hercegovini i na sjeveru Kosova.

Buduci da su Rusi osigurali faktični utjecaj u Bugarskoj i to usprkos ulasku te zemlje u EU, preko Bugarske i Srbije se osigurava i ruski utjecaj na istočnu Makedoniju, a ta zemlja, premda nominalno nepodijeljena, nastavlja funkcionirati sa dva jasno odvojena područja, albansko - povezano sa Kosovom i Albanijom na zapadu, te kršćansko i slavensko; upućeno na Srbiju i Bugarsku, a preko njih Rusiju, na istoku.

 

 

Crna Gora pod značajnim utjecajem radikalnog islamizma

 

 

U pogledu državice Crne Gore, istu su, paradoksalno, "spasili" muslimanski ekstremisti, i to najekstremniji od njih - Vahabiti (Vehabije). Naime, demografski trendovi su Crnu Goru definirali  kao zemlju sa sve većim postotkom muslimanskog stanovništva, te se tijekom 1990.-tih uglavnom očekivao raspad i kaos u toj zemlji, i to zbog očekivane dugoročne prevlasti muslimana, u čiju korist su radili demografski trendovi.

Medutim, na širem području Sandžaka, koji se dijelom nalazi u Crnoj Gori, a dijelom u Srbiji, muslimanska se zajednica podijelila, te su na desetine sela prešle sa sunitskog Islama u vahabitski Islam. Tako su počela "obrezivanja" žena, a što tradicionalni i umjereniji Islam na Balkanu nikada nije poznavao ni prakticirao.

U Vahabitskim selima, u kojima "obrezuju" žene, lokalni vahabitski "šeici" i "emiri" proglašavaju "smrt nevjernicima", što se uglavnom svodi na obračune sa suseljanima - muslimanima, koji nisu prihvatili taj ekstremizam. Ta sela se izoliraju od vanjske civilizacije, te postavljaju naoružane "straže", a napadaju i nemuslimane - Srbe i Crnogorce, te (na Prokletijama) i albanske katolike.

To ideološki inducirano divljaštvo uzrokuje ekonomski kolaps, a nasilje prema ženama uzrokuje i fenomen bijega djevojaka iz tih sela, što u suštini dovodi do samouništenja muslimanske populacije Sandžaka, te bijega umjerenijih muslimana. Od reduciranog broja muslimana uglavnom ostaju ekstremisti, koji svojim postupanjem legitimiraju nasilje prema sebi samima, odnosno legitimiraju politiku iseljavanja kojom će ih srpska i crnogorska država na kraju, najvjerojatnije, iseliti.

 

 

Zapad će podržati politiku raseljavanja ekstremista i

pripadnika radikalnih skupina

 

 

Budući da ti Vahabiti, odnosno konvertiti na vahabitski (vehabijski) Islam, iritiraju Zapad svojom podrškom medunarodnom terorizmu, politiku iseljavanja tih muslimana će Zapad podržati. Tako da se više ne očekuje da bi muslimani postali većina u Crnoj Gori, već se očekuje da će muslimani u Sandžaku sebe uništiti, i da ce Crna Gora imati izrazitu većinu kršćana. Tim više što ovaj fenomen prijelaza na vahabizam zahvaća i dio Crnogorskog primorja, gdje žive Albanci (Bar i Ulcinj). Tamo su Albanci katolici izmiješani sa Albancima muslimanima, te prijelazi Albanaca muslimana na vahabizam usmjeravaju Albance katolike na usku suradnju sa vlašću, te na sukob sa Albancima muslimanima, pa se očekuje da će muslimani s tog područja biti iseljeni, kao i iz Sandžaka, dok preostali Albanci katolici više neće podržavati ideju odcjepljenja.

 

 

Problem velike Albanije

 

 

Najzad, na Balkanu će, osim o Njemačkoj ovisne Istre, "ruskih područja" Srbije, Crne Gore, istočne Makedonije, te međunarodnih protektorata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ostati i šire područje islamske velike Albanije, nominalno podijeljeno u tri države: Albaniju (ih koje će se do kraja iseliti katolici i pravoslavci), Kosovo (bez krajnjeg sjevera koje će ostati Srbima), te zapadna Makedonija (nominalno ujedinjena sa ostatkom Makedonije, a faktično sa velikom Albanijom).

To područje će nastaviti suradnju sa obavještajnim podzemljem Zapada i Bliskog istoka u trgovini heroinom, te će osiguravati strateške vitalne putove droge (koji su do nedavno prelazili preko Zagreba). Medutim, odnosi na tom području će ovisiti o odnosima izmedu muslimanskih sekti.

Tako ce tu faktičnu veliku Albaniju obilježavati tradicionalni sukob Sunita i Šijita. Njihovi odnosi su momentalno najzaoštreniji u zapadnoj Makedoniji, tako da je područje od sjevernog kraja Gostivara pa do granice sa Kosovom, pretežito Sunitsko, a od sjevernih predgrađa Gostivara, pa do Struge, pretežito Šijitsko. U Albaniji postoji veća Šijitska enklava u središnjem dijelu oko grada Elbasana. Međutim, iseljavanje kršćana sa juga Albanije, koji uglavnom sele u Grčku, vodi do širenja Šijitskog stanovništva, koje je u većem broju manjih enklava živjelo na jugu. Tako da se iseljavanjem kršćana s juga šire Šijiti.

 

 

Libanonizacija tzv. velike Albanije-jedan od mogućih scenarija

 

 

S druge strane, razne sufijske sekte sa sjevera i sjeveroistoka šire se na područja Prokletija na sjeveru Albanije, gdje žive Albanci katolici, koji se sve masovnije sele u Italiju. Stoga se sve više govori o Šijitskom jugu Albanije od Elbasana do Grčke, te Sunitskom, odnosno Sufijskom i Sunitskom sjeveru. Za razliku od zapadne Makedonije i Albanije, gdje su Suniti i Šijiti podijeljeni po područjima (sa Šijitima uglavnom na jugu), na Kosovu su Suniti i Šijiti potpuno izmiješani. Osim toga, na Kosovu se šire i ekstremni Vehabije, koji napadaju i Sunite i Šijite. Za razliku od Sandžaka i Crnogorskog primorja, gdje Vahabiti osvajaju brdska sela, na Kosovu se Vahabiti šire po predgrađima, npr. u notornom prištinskom Vranjevcu. Stoga je budućnost Albanaca na Balkanu vrlo upitna, te je libanonizacija ove nove, faktične muslimanske velike Albanije, i to između Sunita, Sufija, Šijita i Vahabita, jedna od mogućih opcija tog prostora.

 

 

(Nastaviće se)

 

 

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane