Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
Razaranje
Šta stoji iza navodnog ugleda
slikarke kolonije Deliblatski Pesak
Život i poroci u
kulturno-popravnom zatvoru
Ko je pokušao telefonom da naruèi sadržaj èlanka. Ko je preko
crvenog dresa SKJ navukao jarko žuti. Šta je panèevaèko Potemkinovo selo. Kako
je panèevaèki KPZ
volšebno transformisan u štetoèinsko udruženje graðana. Na šta æe grad Panèevo u ovoj godini straæiti milion dinara otetih
od poreskih obveznika. Gde se svakodnevno na vruæini
èvari preko 1000 slika. Ko je doajen kolonije Deliblatski
Pesak. Gde se godinama organizovalo veliko ždranje. Kakav je kulturno
umetnièki program organizovan tokom
ranijih likovnih kolonija. Ko su Stojanove robinje. Ko je jeo biber i kako je deljeno
meso dobijeno od sponzora.
Stanislav Živkov
Tokom pripreme teksta objavljenog
u prošlom broju Tabloida što preko mejla a što preko telefona javilo se više graðana da ukaže na brojne zloupotrebe u kulturi o kojima pišemo veæ skoro tri godine. Meðutim,
telefonom se javio i nekadašnji panèevaèki drug a sadašnji gospodin demokrata Stojan Boškov da skrene pažnju autoru ovog teksta da
je èuo da se sprema tekst o njegovoj malenkosti
i da dobro vodi raèuna šta piše.
Tirada je momentalno prekinuta, a
dotiènom drugu vrlo eksplicitno reèeno gde da ide i šta tamo da radi jer su,
barem za ovog autora, vremena telefonskog naruèivanja
tekstova pluskvamperfekat, odnosno davno prošlo vreme, dok je sa druge
strane, isti taj drug nekadašnji vrlo crveni dres sa
sve petokrakom zamenio žutim. Naravno usledilo je
malo istraživanje koje je samo potvrdilo da
svaka stvar ima i dva lica, jedno uglancano, iza kojeg se krije drugo, mnogo
mraènije koje samo odslikava totalno
urušavanje kako društva, tako još više njegove kulture što
se uveliko ubrzalo završetkom doba komunistièkog jednoumlja i pokušajem stvaranja demokratskog
poretka u kome bi najnormalnija stvar bila demokratiènost javnog komuniciranja, odnosno pluralizam
mišljenja i ostvarivanje prava medija na objavljivanje istine, u ovom sluèaju o pravom Potemkinovom selu bešèašæa, samovolje, bahatosti i
lopovluka.
Podseæanja radi, Potemkinova sela su fraza koja oznaèava nešto što u stvarnosti ne postoji, veæ postoji samo kao privid i opsena. Ova metafora nazvana
je po ruskom vojskovoði i knezu Grigoriju Aleksandrovièu Potemkinu, koji je u vreme Rusko-turskog rata 1789 -1792.
postao namesnik novoosvojenih krajeva (Krim) i priobalje Crnog mora. Potemkin
je tada po opustelim stepama južne Rusije duž puta kojim je carica
Katarina II sa svojom pratnjom trebala da proðe
lažna sela sa lažnim seljacima lažnim pastirima i lažnim
stadima koja su premeštana po potrebi èime je obmanuo caricu Katarinu II koja je prolazeæi tuda 1787. na svom putu za Krim, videla lažnu sliku
brze i uspešne obnove kojom je rukovodio Potemkin. Potemkinovo selo o kome je
reè je parazitsko udruženje graðana zvanièno poznato pod imenom Kulturno
prosvetne zajednice Panèevo u Panèevu a u široj javnosti poznate kao
Kazneno-popravni zavod koja predstavljaju pravi izmetastazirani
karcinom, bolje
reèeno zaostali relikt socijalistièkog
samoupravljanja koji nanosi nemerljivu štetu finansijama, kulturi
i ugledu grada, a istovremeno predstavlja najordinarniji atavizam, odnosno
sliènost sa precima, u ovom sluèaju vrlo ideološku pri èemu po pravilu do izražaja najviše doðu najgore osobine.
Prvobitno osnovana kao prava
socijalistièka tvorevina, KPZ Panèevo na volšeban naèin u meðuvremenu je preregistrovana
pod visokom zaštitom žutog preduzeæa kao udruženje graðana èija je delatnost ostalih organizacija na bazi uèlanjenja sa ciljem kulture, umetnosti i razvoja
amaterskog stvaralaštva!
Naravno predsednik i lice ovlašæeno za zastupanje je panèevaèki doživotni društveno-politièki radnik gospodin drug Stojan
Boškov, po profesiji pravnik. O tome
koliko je panèevaèka
KPZ poznata po "prosveæivanju" stanovništva najbolje govori sluèaj
likovne kolonije Deliblatski pesak koja je idealni primer štetoèinstva i lopovluka. Naime,
iako ovu manifestaciju grad Panèevo decenijama pomaže na više naèina finansirajuæi rad kolonije (500.000
dinara u 2012. godini, 734.000 u 2013. godini samo za održavanje kolonije i to sa sledeæim troškovima : 170.000 dinara
za materijal za slikanje, 70.000 dinara za opremanje nastalih slika , dakle oko
40 mazarija, 90.000 dinara za izradu kataloga izložbe, 189.000 ishranu uèesnika odnosno 8591 dinar
po osobi, zatim sitnicu od 45000 dinara za prevoz na relaciji Panèevo -Devojaèki Bunar - Panèevo od svega 72 kilometra povratne vožnje za koju bi po ovome trebalo potrošiti 300 litara najskupljeg goriva , za elektriènu energiju za desetak dana sitnicu od 60.000 dinara, što ako se uproseèe cene više i niže tarife izaðe oko 6200 kilovata, odnosno preko 600 kilovata dnevno te
naravno premija osiguranja od svega 110.000 dinara a veliko je pitanje ko se i
za koji sluèaj osigurava, da li možda ostarele i odrtavele slikarske keše od srèanog udara ili šloga prouzrokovanog prežderavanjem,
lokanjem ili upotrebom vijagre, možda za sluèaj vaginizma kod nimfomanki...
Ide Mile, piša
Magistratom...
Sve u svemu, sam grad Panèevo, nažalost, osim trivijalnih
izložbi, od kolonije nema ama nijednu
jedinu korist jer sve slike, osim nekoliko koje služe kao ukras u zgradi Opštine,
završavaju ili zabunkerisane u totalno
neuslovnom depou kolonije u nekadašnjim prostorijama PSS-a u
ulici Dimitrija Tucoviæa 3/I gde se danima,
nedeljama, mesecima a sada veæ i godinama èvare nezaštiæene od sunca i vruæine, ili u privatnim
rukama.
O velikom ugledu i još
veæoj poseæenosti ovakvih izložbi najbolje govori èinjenica da je od 27 juna pa do 17. jula ove godine
trenutno otvorenu izložbu slika sa prošlogodišnje kolonije pogledalo
svega 195 posetilaca od èega 150 na otvaranju što samo po sebi potvrðuje
staru panèevaèku
praksu da se na otvaranjima najèešæe nakupi gomila zazjavala koja doðe da se ogrebe o koktel, te masa snobova koji dolaze ne
da vide izložbu nego da budu viðeni na otvaranju. O tome koliko je ova manifestacija
zapravo bizarna najbolje govori èinjenica da je decenijama
rukovodilac kolonije bio panèevaèki dozlaboga netalentovani opskurni i izvikani slikar Mile
Ðorðeviæ, u javnosti poznatiji
kao Mile Mazalo, koji naprosto nije u stanju da naslika pravu liniju, notorni
grubijan koji uopšte nema diplomu Likovne
akademije, koji je zbog toga 1971 godine najuren iz panèevaèkog muzeja, samoproglašeni restaurator slika najviše
poznat po pijanstvu , bahatosti, brojnim skandalima, a o tome ko je i šta je Ðorðeviæ najbolje govori i primer
kada se "proslavio" urinirajuæi usred hola zgrade Magistrata
samo zato jer je jedan sastanak u vezi primopredaje likovne zbirke Kazneno
popravnog zavoda potrajao nekoliko sati!
Naime, nakon promene vlasti
1997. tadašnja resorna odbornica za kulturu pokojna Borislava Kruška
pokušala je da zavede red u totalni
haos koji je vladao u vreme SPS-a, a kada su neviðene
kolièine novca upumpavane u Kazneno
popravni zavod te, se stoga prestalo se sa finansiranjem ovakvih Potemkinovih
sela. Tada je takoðe bilo planirano da organizaciju
same kolonije preuzme sama gradska uprava a da postojeæi fundus slika preuzme Narodni Muzej èemu su se pre svega opirali drug Boškov i gospodin Mazalo pošto
bi time izgubilo kontrolu nad zlatnom kokom odnosno organizovanjem trivijalnih
izložbi po Srbiji a verovatno i dilovanjem
slika o èemu svedoèi èinjenica da svojedobno
ustanovljeno kako su navodno nepoznate osobe u navodno nepoznato vreme iz
fundusa kolonije razvukle deo slika sa prvih kolonija èime je ova zbirka osakaæena.
Pošto
je pokojna Kruška bila èlan DSS-a tadašnji sekretar KPZ drug
Stojan Boškov je pothitno prešao u DS kako bi po politièkoj
liniji zaštitio ovu parazitsku organizaciju
od koje, umesto grada Panèeva, jedinu korist imaju
drug Boškov i bulumenta parazita oko
njega. Tako su glavni zaštitnici druga Boškova i bulumente postali upravo isti oni koji su se kleli
u demokratiju busajuæi se u agipropovske grudi
uz parolu KPZ mora preživeti.
Podseæanja radi, drug Boškov je svoj meteorski samoupravljaèki uspon zapoèeo kao vrlo istaknuti
lokalni društveno politièki radnik , najpre kao direktor Doma omladine Panèevo koji je kako je sam rekao osnovan sticajem
okolnosti, a ideja je bila prisutna desetak godina u okviru Komiteta omladine.
Kao direktor, Boškov je u Domu omladine proveo èetiri godine a koncepcija Doma se bazirala na nekoliko
pravaca èiji je cilj bio da
zadovolje opšte kulturne potrebe - da
se podstièe omladinsko stvaralaštvo i da se organizuju omladinske zabave. Meðu manifestacijama iz tog vremena treba podsetiti na
festival FAM -film i akcija mladih koji je recimo bez ikakvog suvislog
koncepta u uzastopnim veèerima prikazivao Poslednje
krike iz savane i Odiseju 2001, a drug Boškov je te 1978. godine
ostao zapamæen po javno izreèenom pitanju šta ovde svake veèeri neko nešto treba da drkelja...
Crvena nimfomanka na
kuhinjskom stolu
Drug Boškov je osamdesetih godina bio èlan raznoraznih radnih grupa koje su zavodile red po panèevaèkim æelijama SKJ o èemu svedoèe brojni saèuvani zapisnici pa tako
saznajemo da se drug Boškov u partijskoj æeliji jedne panèevaèke ustanove bavio obaveznom dopunom procene da bi ona
što realnije odslikala stanje, te da u proceni nema mnogo samokritiènosti jer se direktoru pripisuje konzumiranje
alkohola u radno vreme pa bi mogao da obrazloži svoj stav mada je to vrlo
neprijatno. O tome da su mnogi žalili za starim dobrim vremenima najbolje
govori svojedobna izjava Mileta Mazala koji je mrtav hladan izjavio da su se
stvari tako drastièno promenile da je to
strašno. Nekada su svi voleli Koloniju, pare si mogao da naðeš gde si hteo. Sad, èujemo od Stojana Boškova: za 100.000 moraš da moliš, da kukumavèiš, niko nema para. Jer kad su privatnici dohvatili
stvar... Oni èuvaju pare! Sve se
promenilo, jako se promenilo!
Naravno da su se stvari promenile
i to iz vrlo prostog razloga jer je veæ i vrapcima na grani
odavno bila poznata èinjenica da je u tzv
zlatno doba likovna kolonija bila idealno mesto za zajednièki boravak slikara i slikarki, muževa, žena, švalerki, švalera, kumova i kuma,
društveno -politièkih radnika, kulturtregera, uz koje su se naprosto šlihtali svi oni koji su želeli
da se ogrebu o besplatan slikarski materijal: platna, èetke, boje, hemikalije, a istodobno da dobiju džabe smeštaj, hranu i piæe i to u lukulovskim kolièinama.
Da se ova tradicija nastavlja ubedljivo govori cifra od 189.000 dinara koju je
organizator za potrebe tradicionalnog velikog ždranja
dobio od grada Panèeva ne raèunajuæi tu brojna sponzorstva
koja su èesto realizovana u naturi, odnosno
u kubicima mesa i gajbama piva, vina i rakiještine.
Pošto
se kraæom analizom ove cifre ustanovilo
da je za svakog uèesnika zvanièno za desetodnevni boravak predviðena sitnica od svega 8.591 dinar, iz toga proizilazi da
bi svaki uèesnik kolonije dnevno mogao da proždere kilogram mesa, ali pošto
ipak treba voditi raèuna o zdravlju, uèesnicima æe sigurno nutricionisti
prirediti adekvatan meni: recimo za doruèak peèene ševe i kroasani punjeni tartufima
i gorgonzolom, za marendu njoke sa šugom od špargli i dalmatinskog pršuta,
za ruèak gurmansku pljeskavicu od 25 æevapa i ðuveè kao prilog, Waldorf salatu , reform tortu i buhtle, za
popodnevnu užinu palaèinke u šatou od belog vina, a veèera bi sigurno podrazumevala biftek na žaru, peèeno prase, mešanu salatu, krempite i šampite
uz obavezni teèni deo saèinjen od ptièjeg mleka i sponzorskog
izbora vina, piva i vatrene vode, nakon èega bi poèeo kulturno umetnièki program u režiji samih uèesnika. Naime Mile Ðorðeviæ Mazalo, samoproglašeni spiritus movens „Deliblatskog
peska", rekao je da je krajem šezdesetih i poèetkom sedamdesetih to
bila jedna od najboljih kolonija u bivšoj Jugoslaviji. U to vreme Pešèara nije bila mesto
okupljanja samo vrhunskih likovnih umetnika, nego i književnika, glumaca i muzièara. Preko dana su likovnjaci slikali, a uveèe se odvijao bogat kulturno-umetnièki program.
O tome šta je sve u zlatno doba
podrazumevao taj bogat kulturno umetnièki program najbolje govori svakojako blesavljenje u èemu je prednjaèio veæ pomenuti Mile Mazalo koji je recimo ostao zapamæen po tome što je paradirao okolo sa šnitovima pomorandži stavljenim preko oèiju. Pošto se tokom ovog bogatog
kulturno umetnièkog programa sukcesivno smanjivao
procenat tragova krvi u alkoholu pojedinih uèesnika, dolazilo je do brojnih bizarnih scena pa je ostao
zapamæen sluèaj kada je jedan samouki akvarelist pred svima poèeo da lupa šamare svojoj ženi ne bi li je oterao u Panèevo kako bi se na miru posvetio preparatorskim radovima
na novoosvojenom ženskom eksponatu. Takoðe je pre nekoliko godina jedan zvanièno prethumni slikar volšebno
oživeo ne bi li izvršio preparatorske
radove na nekim holanðankama koje su bežale od njega kao ðavo od krsta. Inaèe javna je tajna da je meðu
dugogodišnjim gostima ove ovako ugledne
slikarske kolonije bila jedna kvazi uprepodobljena Genofefa, a nezvanièno jedna od najpoznatijih panèevaèkih nimfomanki, inaèe po vokaciji vrlo crvena drugarica, koja nešto baš nije mogla da se pohvali
nekom naroèitom lepotom ali je taj
nedostatak u skladu sa poslovicom iza Mire sto ðavola vire nadoknaðivala na drugi naèin.
Tako je svojedobno, jedan danas
pokojni slikar, upitan kako može da vrši preparatorske radove kada je dotièna tako ružna, mrtav hladan odgovorio:
nema problema, navuèem joj jastuènicu preko glave pa ne gledam! Ista ta dama je tokom jedne
druge kolonije bila najpre uhvaæena in flagranti
sa kelnerom i kuvarom na stolu u kuhinji zgrade kolonije.
Stojanove robinje u
Ruskoj bolnici
Neupuæenima je malo poznato da je zgrada u kojoj se održava kolonija, svojedobno sagraðena kao odmaralište Državne bezbednosti koja je svoju zgradu stavljala na
raspolaganje za vreme trajanja kolonija. Meðutim na neki volšeban naèin, Državna bezbednost se odrekla svog prava korišæenja zgrade i to tako da ju je ustupila ni manje ni više Kazneno popravnom zavodu Panèeva što dobija svoje logièno objašnjenje iz prostog razloga
jer do danas nikada niko nije demantovao prièu koja kruži po gradu da je drug Boškov
zapravo bio i ostao radnik DB-a!
Što se tièe radnih prostorija, Kazneno
popravni zavod je veæ decenijama smešten u zgradi nekadašnje Ruske bolnice,
odnosno sadašnjem Domu omladine gde koristi
dve poveæe prostorije od jedno 50 kvadrata
za koje uopšte ne plaæa nikakvu zakupninu a tek odnedavna se KPZ smilostivio da
makar participira u plaæanju režijskih troškova. Inaèe u tim prostorijama uglavnom sede tzv Stojanove
robinje odnosno studentkinje koje su za tzv. volontiranje plaæene vrlo slabo, a èesto i nikako, (recimo
6.000 dinara za pola godine) zbog èega ih zaposleni u Domu
omladine kao i drugi korisnici prostorija u toj zgradi s pravom nazivaju Stojanovim
robinjama pošto dotièni verovatno smatra da svako treba da se smatra vrlo poèašæenim što mu je uopšte pružena prilika da, makar i džabe,
saraðuje sa jednom tako eminentnom
kulturnom organizacijom poput KPZ-a a koja bi trebala da predstavlja trajnu
vrednost panèevaèkog
kulturnog života.
Ovde se sa pravom postavlja
pitanje šta je to i kakva je to trajna
vrednost o kojoj se sme govoriti samo sa strahopoštovanjem,
a pravi odgovor na takvo pitanje dao je najveæi
svetski dirigent Sergiu Celibidache koji je upitan za Herberta fon Karajana
izjavio da je Karajan trajna vrednost podjednako kao i Coca cola s tim što se Coca cola daleko lakše guta i ne zahteva gomilu para, limuzinu, kamarilu i sveèanu veèeru...
Što se tièe velikog ždranja u koje se redovno pretvarala kolonija, odavno je
poznato da je održavanje likovne kolonije Deliblatski pesak zapravo idealan
paravan za nenamensko trošenje para, što je pre desetak godina i potvrðeno kada je finansijska inspekcija utvrdila da je prema
raèunima kojima su pravdana dodeljena sredstva, za 15
dana trajanja kolonije potrošena sitnica od
svega devet kilograma bibera u zrnu, što je Mile Mazalo objašnjavao time da su miševi krali i jeli biber
dok su im suze išle na oèi!
Inaèe
pod vidom sponzorstva èesto su nabavljene nesluæene kolièine svakojake hrane i piæa, a o tome šta se i kako radilo
najbolje govori sluèaj kada je panèevaèka mesara Mala Srbija
za potrebe održavanja Kolonije poklonila toliku
kolièinu mesa da je veliki deo
podeljen zaposlenima u Kazneno popravnom zavodu, kao deo plate u vreme hiperinflacije!
Meðutim i tada je do izražaja došla prava demokratiènost druga Boškova pa je meso deljeno, ne prema broju èlanova porodice zaposlenih, veæ prema visini plate! Tajko je drug Boškov sebi dodelio najviše mesa jer ima najveæu platu a najmanju porodicu. Bilo bi takoðe jako zanimljivo kada bi se neka od nadležnih službi, recimo finansijska
policija i poreska inspekcija pre svega, malko zainteresovala i proverila
recimo gde sve Kazneno popravni zavod, osim u nekadašnjoj Privrednoj banci Panèevo,
ima otvorene raèune i sa kojih raèuna i prema kome se vrše najveæi transferi novca. Druga sluèajnost koja je dosta simptomatièna je èinjenica da drug Boškov veæ godinama ide na more
odmah nakon završetka slikarske kolonije, pa bi
stoga bilo jako zanimljivo videti kome se sve i kolike dnevnice isplaæuju za vreme trajanja kolonije, pre svega zbog èinjenice da je Devojaèki bunar, deo Pešèare u kojem se održava kolonija udaljen svega 36 km od Panèeva, a puna dnevnica od 2500 dinara po zakonu se ne isplaæuje za službena putovanja ka odredištima bližim od 50 km.
Meny sa kanibalskim piktijama
Što se tièe dodele sredstava od
strane grada Panèeva, potrebno je naglasiti da je
za 2013 godinu Kazneno popravnom zavodu dodeljeno još 200. 000 dinara zbog navodne obrade novih slika u zbirci
KPZ. Oèito je neko u komisiji za dodelu
sredstava bio slep, gluv i nem kada je ovako nešto
omoguæeno jer je više nego oèigledno da æe i ovde doæi do prepumpavanja para
na pitaj boga šta. Naime, poznato je da zbirka
slika sa kolonije broji oko 1200 radova od kojih je pre desetak godina najveæi deo kao tezgu muzeološki
obradila jedna od kustosa Muzeja savremene umetnosti iz Beograda. Pod
pretpostavkom da ima 200 neobraðenih slika, postavlja se
pitanje koliko je vremena potrebno da se urade sve potrebne radnje pri obradi:
uzimanje dimenzija, fotografisanje, popuna rubrika u kartonu predmeta (ako se
uopšte popunjavaju) i upisivanje
podataka u inventarnu knjigu (ako uopšte postoji).
Pošto
je reè iskljuèivo o novim radovima za jednu sliku ne treba više od pola sata ukljuèujuæi tu i njeno uzimanje i vraæanje
sa improvizovanih polica, iz èega proizilazi da bi za
pretpostavljenih 200 slika bilo potrebno najviše
100 sati, odnosno nešto više od polovine satnice jednomeseènog radnog vremena za koje æe
samo u 2013. godini grad platiti sitnicu od svega 200.000 dinara a zauzvrat neæe dobiti ništa. Struktura same zbirke
tièe je prièa za sebe, jer se tamo
osim radova doista eminentnih slikara poput Stojana Trumiæa, i Dobrivoja Vojnoviæa, tamo nalaze i kojekakve mazarije, a da bi se realiti
šou Veliko ždranje realizovao do kraja
trebalo bi ovako eminentnu slikarsku koloniju obogatiti prisustvom Marinu
Abramoviæ da raznorazna škrabala i mazala nahrani svojoj èorbicom od smrdljivih kostiju, gosn Zorana Todoroviæa da meny obogati kanibalskim piktijama a takoðe da se pobrine za higijenu uèesnika sa svojim kanibalskim sapunom za pranje ruku, kao
i za njihovo zdravlje donoseæi za preparatorske radove
na ženskim eksponatima æebad od ljudske kose. Jedino ostaje nejasno ko bi trebao
da se pobrine o kriminalu. Da li možda Žuto preduzeæe?