Pogledi

 

Prošlost, sadašnjost i budućnost nekadašnje Kijevske Rusije

 

Ukrajina, ruska pokrajina

 

Današnji događaji u Ukrajini su recidiv prošlosti. Bankari žele razbiti odnose između Rusije i Ukrajine da bi zadali udarac mogućnosti da se Evropa nađe u zajedničkom prostoru sa Rusijom. Premda događaji još traju, to je suština onoga što se dešavalo i još se dešava. O svim ostalim pozadinama događaja u Ukrajini, piše Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...

 

Goranko Đapić

 

  Da li možemo govoriti o burnoj rusko- ukrajinskoj prošlosti? Ima li saznanja koja bi govorila o drevnim sukobima? Jedva da bismo o tome mogli govoriti, jednostavno nema takove historije. Sam grad Kijev današnji glavni grad Ukrajine isprva je bio poznat po prvoj državi ruskog naroda-Kijevskoj Rusiji.

Ta se rana država smatra temeljnicom ruske državnosti. U naknadnim stoljećima centri ruske državnosti hrlili su se na sjever, najprije Njižni Novgorad, a potom u Moskvu. Na zapadu su običavali zvati rusku državu-Velikom Moskovijom.

Vremenom , Kijev se počeo smatrati centrom ukrajinskog plemena slovenskog korpusa na istoku. Kako je rasla moć Velike Moskovije širio se i njen prostor, ali je stalno Ukrajina bila dio ruskog političkog prostora. Brojni boljari nikada nisu prestajali smatrati ruskog vladara kao svog suverena. Oduvijek su bili u vrhovima ruske države i u svemu su je smatrali svojom državom.

Nakon što je slomljeno mongolsko Zlatno Runo i vojska prvih Romanova sa centrom u Moskvi ušla u  Kazanj slomivši posljednji kaganat; Ukrajina se slijedećih četiri stotine godina uveliko nalazila u okviru rastućeg carstva Rusa. Nema je povijest, samo povijest zajedničkog Carstva. Nakon Petra Velikog i njegovih nasljednika Carstvo je vrtoglavo raslo i mijenjalo svoj lik. Od toga vremena, imamo kudikamo više saznanja o novijoj povijesti Ruskog carstva. Znamo da su Ukrajinci slavenski narod vrlo srodan ruskom narodu. Određene specifičnosti su neporecive, ali običaji i tradicija gotovo su identični.

Zapravo, sve do kasnog devetnaestog i nastupajućeg dvadesetog stoljeća nema ni govora o nekom samobitnom ukrajinskom nacionalnom programu i još manje o nekom političkom pokretu.

  No, krajem devetnaestog stoljeća pod utjecajem relativne blizine Zapada i sve većeg rasta srednje klase dolazi do naglašenijeg isticanja nacionalnih specifičnosti. Već jedan vijek kasnije polako je prodirao utjecaj rimskog klera. Posljedice toga da je jedan dio vjernika napustio je pravoslavlje i priklonio se Rimskoj crkvi. Jedan nešto veći dio ispovijedajući pravoslavlje, otcijepio se od Moskovske patrijaršije i priznao papu kao svog poglavara. U tom slučaju govori se o unijatima.

Najveći dio i dalje je ostao vjeran Moskovskoj patrijaršiji. Ali ova vjerska cijepanja nisu bila tako masovna kako se danas čini. Nacionalni pokret nije bio osobito brojan niti naročito utjecajan. Carske vlasti nisu proganjale otcijepljenje vjernika u skladu sa svojom politikom vjerske tolerancije. Nije bilo nikakovih nacionalnih sukoba i Ukrajina je stabilno počivala u zajednici slavenskih i neslavenskih podanika Carstva. Rast industrije, brojna raskmećivanja i brz razvoj željezničkih komunikacija počeli su iz temelja mijenjati Rusiju.

Broj pismenih i obrazovanih vrtoglavo je rastao. Zemlja je počela bogatiti europsku kulturu izuzetnim djelima, bez koje ona danas ne bi bila zamisliva.

Ali ma kako spor bio proces demokratizacije Carstva, slobode su stalno rasle i politički život se izrazito izmijenio u odnosu na prvu polovinu stoljeća. Nacionalno buđenje zahvatilo je cijelo Carstvo. Zahtjevi za više prava na samobitnost; kulturnu i političku ostvarenost nesumnjivo su bili u velikom porastu. Pa, ipak sa malim izuzecima od Tbilisije do Kijeva nije bilo ozbiljnijih zahtjeva za otcijepljenjem ma u kom smislu.

 Probuđeni politički život nije nipošto bio politički život slijepog nacionalizma.

Njegov značaj veoma je prediomenziran i u daleko većem broju politički pokreti su bili lojalni i duboko zainteresirani za opstanak jedinstvene države kao čuvara jedinstvenog geostrategijskog područja. Ali sve se više počelo postavljati pitanje o modernizaciji države i o uspostavljanju građanske parlamentarne monarhije. Dakle, ne nacionalistički, već trena mnodernizacije društva i države bilo je osnovno političko pitanje u  Ruskom carstvu.

Svi grlati pokušaji da se Carstvo prikaže kao tamnica naroda, više su nego preuveličani, štaviše Carstvo je bilo iznenađujuće vjerski, pa i politički tolerantno.

  Doduše, odbijanje carske elite da se reformira i da idejom parlamentarne monarhije objedini građanstvo dovelo je do Revolucije u ratnim uslovima kada je najmanje mogućno tražiti politiku rješenja. Kako je Antanta dovela Rusiju u stanje rasula i haosa, izvjesno hladno i metodički planski, tako je politički prostor ispunjavao sve više i više revolucionarni žar u kome će izgorjeti stotinu milijuna Rusa do sredine dvadesetog stoljeća.

Arhitekti propasti, londonski bankari i njihova podružnica u Volstritu znali su da će ,,posao" biti završen tek kada na tlu negdašnjeg Carstva nikne veliki broj malih nacionalističkih i antagoniziranih državica.

Boljševici su optužili bivšu državu za gaženje nacionalnih prava i u nacionalistima su često nalazili sledbenike. Prvi put u dugoj povijesti Rusije pojavili su se u sveopćem haosu ukrajinski radikalni nacionalisti.

Oni su bili čedo rasulo otelotvorenog u boljševičkom divljanju. Svi koji su bili protiv jedinstvene države bili su dobrodošli.Njima se nakon pobjede boljševicima, obećavalo nacionalnu državu u kojoj će postati elita. Nema sumnje snage Protokola su trljale ruke.

Ali komunisti su u građanskom ratu zaposjeli slupano društvo i postali vladajući politički pokret sve do kasnih godina vijeka u isteku. Oni su uspostavili ideološku diktaturu u jarosnom genocidu uklonivši i politički i bukvalno svako drugo mišljenje. I šta su uradili? Kako su ustrojili svoje terorističko carstvo?

Pa, proglasili su Savez socijalističkih sovjetskih republika. Jedna od tih republika bila je i Ukrajina. Dapače, Hruščov je ruski Krim administrativno uključio u Ukrajinu kao i dio južne Rusije. Tako je stvorena po PRVI put ukrajinska država. U doba Staljinove strahovlade  institucije nisu imale osobitu težinu jer je vladalo jednoumlje na čelu sa svemogućim vođom. I ma kako da je državni suverenitet Staljinovih republika uveliko bio simboličan, ipak je stvoren rudiment iz koga će nići kasniji problemi.

  Ključna će međutim, dugoročno gledajući biti ogromna kolektivizacija sela. Znamo za strašne posljedice koje je izazvala u ruralnim krajevima , ali je u Ukrajini to bilo osobito tragično. Njen prostor je bila velika žilnica koja je ležala na prvoklasnom černozemu, najvećim na svijetu. Sela su bila mnogobrojna i relativno imućna.

Tiranski udar kolektivizacije pretvorio se u Ukrajini u jedan od najvećih genocida u povijesti. Gotovo četvrtina ukrajinske populacije je izgubila život od posljedica strašne gladi ili vojnih pohoda koji su u svemu podsjećali na grozne pokolje u njemačkom tridesetogodišnjem ratu.

Nije samo Ukrajina postradala, ali nema sumnje da je ona najstrašnije prošla. Tih godina u dušama i instiktima ostataka jednog naroda ukorijenila se tragična misao da je za sve kriva Moskva. Staljinova tiranija sjajno je ovome pogodovala, pogotovu što je sa vremena na vrijeme koketirala sa ,,ruskim nacionalizmom". Taj ,,nacionalizam" je, dabogme, bio prava karikatura, ako se zna kako je prošao ruski narod.

  Za vrijeme "rugog svjetskog rata izraslo je otrovno voće u većim razmjerama. Brojne su grupe ukrajinskih nacionalista živnule, ali nisu sve bile automatski okrenute protiv ruskog naroda. Jedna znatna snaga ukrajinskih separatista pod vođstvom Ostapa Bandere borila se i protiv Crvene armije, ali i protiv njemačke vojske. Okupacija je dodatno koštala Ukrajinu jer Hitler osobno nije imao nikakovu želju da stvara neovisnu Ukrajinu. Sve što je on htio bila je potpuna njemačka vlast u Ukrajini i potpuno nedjeljiva. Nakon rata Staljin se dodatno svetio i borbe u Ukrajini okončane su tek 1947g.

  Nakon raspada SSSR indikativno je da je imperija podijeljena  po boljševičkim granicama. Zlo je stvarano i zlo je uveliko kucalo na vrata. London i njihovi FED drugovi u SAD bili su blizu trijumfa. Politika ukidanja Europe i uništavanja Rusije činila se izglednom. Pa ipak veliki prostor koji je preostao Rusiji omogućio joj je da preživi i pristupi obnovi. Neprijatelj iz Protokola je dobro znao da širenje ruske moći predstavlja činjenicu kao i da su slavenske zemlje bivšeg SSSR nesumnjivo dio istog geostrategijskog područja. Isuviše ih je povijest vezivala. Čak i kada su ukrajinski nacionalisti pokušavali da osvoje vlast u Drugom ratu nije se desilo NIŠTA slično etničkim sukobima među vještački zavođenim Slavenima. Nije bilo nikakvog većeg sukoba, a kamoli većih žrtava između Rusa i Ukrajinaca. Nije bilo ničeg sličnog balkanskim srpsko-hrvatskim sukobima, oličenim u tako strašnom i tragičnom ustaškom divljanju.

Današnji događaji u Ukrajini su recidiv prošlosti. Bankari žele razbiti odnose između Rusije i Ukrajine da bi zadali strašan udarac mogućnosti da se Europa integrira u zajednički prostor sa Rusijom. Pokušaj sukoba u EU sa Rusijom imao bi dalekosežne i tragične posljedice. Samo sila na prostoru od Hamburga do Vladivostoka može spriječiti barbariziranje Europe i svijeta uključujući i SAD. Samo ona zahvaljujući resursima može spasiti našu civilizaciju od modernog robovlasništva i barbarstva. Ukrajina će skupiti snagu da se trgne i pridruži toj snazi.

Borba sile od Altatnika do Ohotskog mora i njena je borba. U protivnom najnovije što bi Ukrajina dobila bile bi gej- parade, istopolni brakovi i naseljavanje etničke baze islamskog fašizma.