Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Kontranapad

Kontranapad

 

Sve je isto samo njega nema: "Zvezda" i "Partizan" i dalje predstavljaju režimske "svete krave"

 

 

Koga izdržava zadužena država?

 

 

Sučeljavanje Nebojše Čovića i Duška Vujoševića pred kamerama na televizije B 92, pojedini mediji su nazvali "duelom decenije" ili "duelom veka"! Zašto je ovaj duel dvojice zavađenih, čelnika KK Crvena Zvezda i čelnika JSD Partizan dobio takvu važnost, posle svega je ostala  nepoznanica. Oni koji su u tom spletkaroško primitivnom dijalogu videli takav značaj, nisu objasnili suštinu duela. Šta je bio motiv i kakav je rezultat ovakve emisije?

Ako je očekivan pomirljiv ton i konstruktivan razgovor između zaraćenih, koji bi bio od interesa za smirivanje situacije i stišavanje strasti pred skorašnje duele večitih rivala, u kojima će se odlučivati o naslovu prvaka Srbije u fudbalu ili u košarci, onda se može zaključiti da se desio potpuni podbačaj. Jednostavno, Čović i Vujošević nisu bili spremni za takav čin i dijalog o suštini problema u kojima su njihove strane, srpski sport u celini i država Srbija, zaključuje urednik Tabloida Miroslav Vislavski

 

 

Miroslav Vislavski

 

 

Došli su naoružani „argumentima" i optužbama, činjenicama (nedokazanim) ili poluistinama, spletkama i insinuacijama,  sa kojima su samo dolivali ulje na vatru i time potpirili navijačke strasti za buduće akcije.

Već u prvim rečenicama su nagovestili ono što je kasnije preraslo u niskobudžetsku akcionu dramu. Uzajamnim prostačkim uvredama pred širokim auditorijumom su pokazali nivo svoje (ne)kulture i diskutabilni karakter, netolerantnost i agresivnost neprimerenu za javni dijalog ličnosti na javnim pozicijama. Nisu pokazali svest o tome šta takvim nastupom čine. Koliko dobrog, a koliko lošeg za položaj svojih sportskih organizacija i sport u Srbiji. Nismo čuli nikakve predloge ili rešenja koja bi dobrodošla našem sportu. Ali, saznali smo puno o trulom, korumpiranom i podlom, zapravo nepostojećem sistemu u kome bitiše srpski sport i u kome država Srbija u ime poreskih obveznika prepoznaje samo Crvenu Zvezdu i Partizan!

Ako je televizijski motiv bio spektakl i ponuda gledalištu nečeg što se činilo nemogućim da se u studio dovedu u ovo vreme najratoborniji akteri sportske diplomatije dva najveća sportska društva, mora se priznati autoritet televizije i kultni status emisije pred kojim nisu odoleli Čović i Vujošević. Razume se, posledice koje donose takvi spektakli ne treba da interesuju komercijalne televizije i njihov menadžment. Da nije tako, da li bi pojedine tv javne kuće bile u paketu medijske ponude ove sirote Srbije.

Najsnažniji utisak se odnosi na činjenicu da se ništa nije promenilo u politici prema vrhunskom sportu i sitemu funkcionisanja sporta u Srbiji. Setih se slogana: Sve je isto, samo njega nema. U mnogim tekstovima na stranicama Tabloida je pisano o prisustvu i delovanju sportske mafije i trulom sistemu koji je živeo na korumpiranom društvu i pljački. U vreme kada je donošen Zakon o sportu, kritikovan je sadržaj u kome nije bilo ponude, niti kasnije rešenja za položaj sporta u tranzicionoj Srbiji. Čelnici sporta su svojim poltronskim stavom prema vlastima najdirektnije bile u službi daljeg podrivanja sporta. Možda i zbog neznanja, nisu se suprotstavljali jalovim zakonskim kreacijama ministarke Snežane Samardžić Marković.

Najznačajnija statusna pitanja sporta kao što su svojinski položaj, interes i odnos države prema vrhunskom sportu najšire, ne samo nacionalnim savezima i selekcijama, finansiranje sporta i poreska politika, nisu dobile suštinska rešenja. Finansiranje se nastavilo u „sistemu autoriteta". Kako je koja politička opcija dolazila na vlast i koliko god je trajala, primenjivala je iste mehanizme u raspolaganju novcem poreskih obveznika. Razume se da je u takvom koruptivnom lancu učestvovao i privatni krupni kapital, kome su sponzorska ulaganja i donacije, nadoknađivane preko netransparentnih poslova ili nameštenih tendera.

Ovakav način finasiranja je na sceni četvrt veka, koliko ima od kada je pukao sistem i raspala se  nekadašnja SFRJ. Nije stvoren novi sistem od ukidanja nekadašnjih samoupravnih interesnih zajednica i fondova za fizičku kulturu. Kako je bilo neposredno nakon toga, tako je i danas. Duel Čovića i Vujoševića, potvrdio je da o "vanrednim" sredstvima koja se slivaju u vrhunski sport, odlučuju uticajni pojedinci. Razlika između devedesetih i vremena „demokratije" koju nam je donela propala DOS-ovska vlast i sada „narodnjačka" ogleda se u izvršiocima na kojima počiva „sistem autoriteta". Nikakva suštinska razlika ne postoji u funkcionisanju sistema koji je oličavao svojevremeno Mirko Marjanović i njegovi saradnici, kasnije Zoran Đinđić, Koštuničini sateliti, kao ni Boris Tadić i Aleksandar Vučić.

Ipak, smatram da su poštenija merila bila devedesetih jer su u operativi bili ozbiljni i dovoljno samostalni ministri na saveznom ili republičkom nivou, poput Đorđa Perišića, Dragana Kićanovića, Vladimira Cvetkovića, Velizara Đerića ili Zorana Bakija Anđelkovića, koji je prepustio te poslove zameniku, Dragoljubu Kočoviću. Tada uspostavljeni „sistem autoriteta" nastavljen je u vreme manje kompetentnih i kredibilnih koji su svojim (ne)činjenjem, bestijalnošću, bahatošću i stranačkim pašalukom rastakali materijalnu osnovu sporta.

Čović i Vujošević su se svađali oko toga ko dobija više novca od javnih preduzeća - zvezda ili Partizan! Zanemarili su prava pitanja: kako i na osnovu čega i ko je odlučio da se iz državnih preduzeća finansiraju Crvena Zvezda i Partizan? Gde je i ako jeste zašto je definisano da su ovi klubovi od nacionalnog značaja i interesa pa su po tom pojedinci na visokim državnim funkcijama uzeli pravo da samovoljno grade sistem bez pravnog osnova? Zašto na to nemaju pravo neki drugi - na primer FK Vojvodina, OFK Beograd ili Radnički iz Niša, Radnički iz Kragujevca, Spartak iz Subotice... Jesu li oni manje nacionalni od Zvezde i Partizana. O klubovima iz drugih sportova da ne govorimo, ali ću podsetiti da je država mirno i bez ikakve odgovornosti prihvatila nestanak ili uprosečavanje nekih izuzetnih klubova kao što je bio Vatrepolo klub Bečej, Rukometni klub Metaloplastika...Bili su to evropski prvaci. Zar oni nisu zaslužili zaštitu pojedinaca, ako ih nije štitio sistem, kao klubovi od nacionalnog značaja? Šta to izdvaja Zvezdu i Partizan da o njima brigu vode visoki državni funkcioneri?

Aleksandar Vučić smatra da je njegov postupak u slučaju FK Crvena Zvezda ispravan kada je u ponoć došao da svojim autoritetom postavlja novo klupsko rukovodstvo? Zar kao prvi potpredsednik(?!) Vlade Srbije nije imao sličnu „obavezu prema građanima" (kako voli da objašnjava svoje postupke) Kule i okoline kada je ugašen jedan devedesetogodišnjak po imenu "Hajduk"?

Zar misli da smo blesavi i ne razumemo od kada je tako sposoban i važan Andrej Vučić za KK Crvena Zvezda da bi bio odmah uz Nebojšu Čovića? O čemu se ovde radi ako ne o oblicima korupcije, političkog nasilja, zloupotrebe vlasti...? Džaba mu što saopštava da ni jedan član SNS neće biti na funkcijama u sportu! Načinjeni su promašaji sa Zoranom Babićem koji je mesec dana nakon izbora za čelnika Vaterpolo saveza Srbije, po stranačkoj direktivi podneo ostavku ili Bratislavom Gašićem, koji je odustao od kandidatura za predsednika Teniskog saveza Srbije, posle razrešenja Vuka Jeremića. Ovi primeri su kompromitacija stranačkih kadrova, pa je razumljiv njegov decidan stav o angažovanju nosilaca funkcija iz SNS u sportu! 

Kada objašnjava da je Gazprom strana privatna kompanija, nije fer da obmanjuje javnost da je sponzorstvo nad Crvenom Zvezdom isključivo njihov odabir bez uticaja države. A taj uticaj države je mogao biti neveliki uslov u slučaju prodaje NIS, kada se radi o brendovima poput Odbojkaškog kluba Vojvodina koji je bio deset godina pod sponzorstvom NIS - a, sve do njegove privatizacije ili u slučaju Rukometnog kluba Proleter iz Zrenjanina koji je bio dvadeset godina sa prefiksom Naftagas u svom imenu. Briga države nije postojala prema vrhunskim klubovima koji se ne zovu Crvena Zvezda ili Partizan.

Ako bi hipotetički prihvatili nešto što je teško prihvatljivo, a odnosi se na finansiranje Zvezde i Partizana iz sredstava javnih preduzeća, zaključujemo da je marginalizovano pitanje kriterijuma od kojih se polazilo. Nije poznato šta je odlučivalo o visini sponzorstva - autoritet funkcionera koji je nalagao ili zatražio sponzorstvo, kontra činjenja političara prema javnom ili nekom drugom preduzeću ili je to zavisilo od uspešnosti postignutih rezultata na sportskom planu. Ako bi poslednji kriterijum bio opredeljujući, onda bi Partizan trebao da bude kudikamo sa većim sponzorstvom. Naprosto, njegovi rezultati su bili neuporedivo veći i vredniji od Zvezdinih u protekloj deceniji i u fudbalu i u košarci. Ali to nije poštovano, što delimično daje za pravo Vujoševićevom nezadovoljstvu.

Pomenuti primer u emisiji o problemu finansiranja Partizanovog puta u Krasnodar na utakmicu Evro lige, podsetiše me na vreme kada sam predvodio odbojkaše Vojvodine koji su po ukidanju sankcija 1996 bili prva sportska ekipa sa izborenim učešćem na finalnom turniru u Kupu evropskih šampiona. Novac za put nam je donet iz privatnih izvora na surčinski aerodrom, a avio karte smo dobili na poverenje zahvaljujući Jovanu Burmazu (sada direktoru agencije „Plavi, plavi" FSS). Dugove smo izmirili iz pozajmice koju nam je dala Gradska uprava Novog Sada!

I tu pozajmicu smo vraćali iz sponzorskih aranžmana koje smo sami prihodovali. Takođe, da nije bilo entuzijazma i profesionalnog odnosa SOS kanala, ne bi postojao tv zapis o osvajanju trećeg mesta u Evropi! A radilo se o najvećem uspehu  u tom vremenu koji je izboren za jugoslovenski sport. Bilo je to vreme kada je učešće na takvom takmičenju bilo više državni, nego klupski interes. Dakle, ovaj primer potvrđuje da se ništa nije promenilo  u proteklom dvodecenijskom razdoblju!

Učesnici „duela decenije" ili „duela stoleća" su raskrinkali „sistem autoriteta" i zloupotrebe položaja moćnika u finansiranju dva privilegovana sportska društva, odnosno kluba. Na sreću (možda) sporta, mogli bi očekivati barem početak rešavanja položaja vrhunskog sporta i ubrzavanje svojinske transformacije.

U tom rešavanju, pitanje finansiranja zvaničnih međunarodnih programa naših predstavnika, treba da bude od državnog značaja i finansirano od strane države.

Na nesreću učesnika duela, vrlo verovatno su svojim ličnim obračunom sasekli dosadašnje trule grane na kojima su se dobrim delom držali „klubovi od nacionalnog značaja". Reakcija Aleksandra Vučića je bila poput uvređene mlade zbog nepoštovanja „njegovog žrtvovanja za sport", jer je tek ovim povodom u kome je pominjano njegovo ime, zapretio ukidanjem finansija koje su do sada izdvajala javna preduzeća Zvezdi i Partizanu i najavio preusmeravanje dela sredstava u neki budući fond iz koga će se finansirati humanitarne akcije. A pošto je on moć, a ne državni sistem, onda je gotovo izgledno da će Zvezda i Partizan smanjiti prihode iz dosadašnjih državnih izvora. Ostali klubovi gube pravo i na iluziju da će im država ili njene institucije p

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane