Istraživanje

 

Tajna atentata:  Đinđićeva istraga o Miloševićevim računima vodila prema Zagrebu   (2)

 

Likvidacija najčuvanije tajne

 

Posle dugogodišnjih spekulacija, nedovršenih istraga i protivrečnih iskaza u vezi sa nalogodavcima ubistva Zorana Đinđića, novo svetlo na ovaj slučaj bacilo je istraživanje poznatog hrvatskog novinara-istraživača, Domagoja Margetića, koji je došao do zapanjujućih činjenica koje upućuju na umešanost hrvatske poslovne elite u smaknuće bivšeg premijera Srbije. I u ovom slučaju, neraskidivo zajedništvo srpsko-hrvatske kriminalno-političke elite, još jednom je dokazalo da ih ni ratovi ni nacionalni raskoli nisu dotakli. Naprotiv, na njima su samo dobro zarađivali.

 

 

Piše: Domagoj Margetić     

 

 

Zagrebačka banka bila je za hrvatsku političku i ekonomsku elitu ključna financijska institucija, jer je preko nje odrađena pretvorba i privatizacija glavnina vodećih poduzeća u Hrvatskoj, te je bila ključna institucija za kontrolu monopolizacije duhanske proizvodnje i uspostave logističke mreže onoga što danas nazivamo duhanskom mafijom.

 S druge strane za Miloševićevu političku i financijsku elitu Zagrebačka banka bila je jedan od glavnih punktova za pranje novca koji je izvlačen iz srbije na tajne račune u inozemstvo, te su Miloševićevi povjerenici preko Zagrebačke banke kontrolirali udjele u inozemnim bankama preko kojih je Milošević organizirao pranje novca izvlačenog iz Srbije, dok su s druge strane upravo preko Zagrebačke banke prebacivani u inozemstvo i financijski prihodi od šverca oružja, narkotika, nuklearnih materijala, ali i krijumčarenja cigareta.

Istraga Đinđićeve Vlade o Miloševićevim računima vodila je neminovno prema političkom Zagrebu, a tijek srbijanske istrage mogao je dovesti do Zagrebačke banke, što bi u konačnici urušilo tranzicijsku ekonomsku elitu Hrvatske. Upravo je slučaj Zagrebačke banke ključ odgovora na pitanje tko je naručio ubojstvo Zorana Đinđića. Đinđićeva istraga o tajnim Miloševićevim računima razotkrila bi, dakle, detalje nastanka financijskih, ekonomskih i političkih struktura koje i danas vladaju Hrvatskom.  

Da je srbijanski premijer Zoran Đinđić ostao živ, te nastavio istragu o tajnim računima Miloševićeve Vlade u inozemstvu, otkrila bi se najstrože čuvana tranzicijska tajna Balkana; tajni financijsko poslovni aranžmani i dogovori HDZ-ove vlasti u Zagrebu, točnije Franje Gregurića i Franje Tuđmana, s Miloševićevom vlasti u Beogradu. Konačno, istraga bi dovela do rušenja uspostavljenog poretka moći ne samo u Srbiji, nego prije svega puno drastičnije u samoj Hrvatskoj, jer bi se razotkrili detalji nastanka tranzicijskih financijskih, ekonomskih i političkih struktura koje i danas vladaju Hrvatskom.

Ukratko, Srbijanska istraga dovela bi do Zagrebačke banke što bi u konačnici urušilo tranzicijsku ekonomsku elitu Hrvatske. Drugim riječima, istraga Đinđićeve Vlade o Miloševićevim računima vodila je neminovno prema političkom Zagrebu, a tijek srbijanske istrage mogao je dovesti do Zagrebačke banke, što bi u konačnici urušilo tranzicijsku ekonomsku elitu Hrvatske. Upravo je Zagrebačka banka ključ odgovora na pitanje tko je naručio ubojstvo Zorana Đinđića. Za hrvatsku elitu Zagrebačka banka bila je važna za kontrolu pretvorbeno privatizacijskih procesa te kontrolu duhanske mafije. 

S jedne strane Zagrebačka banka bila je za hrvatsku političku i ekonomsku elitu ključna financijska institucija, jer je preko nje odrađena pretvorba i privatizacija glavnina vodećih poduzeća u Hrvatskoj, te je bila ključna institucija za kontrolu monopolizacije duhanske proizvodnje i uspostave logističke mreže onoga što danas nazivamo duhanskom mafijom. S druge strane za Miloševićevu političku i financijsku elitu Zagrebačka banka bila je jedan od glavnih punktova za pranje novca koji je izvlačen iz Srbije na tajne račune u inozemstvo, te su Miloševićevi povjerenici preko Zagrebačke banke kontrolirali udjele u inozemnim bankama preko kojih je Milošević organizirao pranje novca izvlačenog iz Srbije, dok su s druge strane upravo preko Zagrebačke banke prebacivani u inozemstvo i financijski prihodi od šverca oružja, narkotika, nuklearnih materijala, ali i krijumčarenja cigareta.

Dakle, dok je u Hrvatskoj Zagrebačka banka bila financijska institucija preko kojeg su povlašteni pripadnici financijske i ekonomske elite u tranzicijskom procesu pretvorbe i privatizacije nekadašnjih društvenih poduzeća stjecali multimilijunska bogatstva i tako postajali financijski oligarsi ratom opustošene i osiromašene Hrvatske, Milošević je preko Zagrebačke banke kontrolirao svoje financijske operacije na tajnim računima u inozemstvu, kao i srbijanski udio u poslovima međunarodnog krijumčarenja cigareta preko balkanskih država.  

 

 Guverneri pod komandom Miloševića osnovali Zagrebačku banku

 

 

Taj savez ratnog, tranzicijskog Zagreba i Beograda nije nastao slučajno, preko noći, već je uspostavljen dugotrajnim dogovorima o podjeli kontrole nad financijskim tržištem u bivšoj Jugoslaviji, kojeg su predstavnici iz Hrvatske dogovorili s Miloševićem krajem 1989. godine, nakon čega je Milošević prešutno dao suglasnost da se Zagrebačka banka registrira prema novim zakonskim propisima kao dioničarsko društvo, sa novom vlasničkom strukturom, u kojoj su bili prikriveni tzv. tajni suvlasnici banke, kako iz Hrvatske, tako i iz Srbije.

Naime, kako su 1989. godine prilikom stupanja na snagu tadašnjeg saveznog Zakona o bankama i drugim financijskim institucijama suvlasnici Zagrebačke banke u značajnom udjelu bile pravne osobe iz Republike Srbije, tako je kod preoblikovanja Zagrebačke banke društvenopravne osobe u dioničarsko društvo po novom zakonu, trebalo regulirati i odnose sa srbijanskim suosnivačima, odnosno sa srbijanskim ulagačima u društveni kapital tadašnje Zagrebačke banke. Bez tog dogovora Narodna banka Jugoslavije u Beogradu, kao tada nadležna institucija za izdavanje odobrenja za osnivanje banaka u tadašnjoj SR Hrvatskoj, nikada ne bi dopustila osnivanje Zagrebačke banke dioničarskog društva, odnosno njezino preoblikovanje iz društveno pravne osobe u dioničarsko društvo prema Zakonu o bankama i drugim financijskim institucijama.

Bila je to, zapravo, prva privatizacija jedne banke u Hrvatskoj, točnije prva privatizacija uopće provedena u tadašnjoj Hrvatskoj, potkraj 1989. godine. Radilo se ujedno o strateški važnoj operaciji za odnose unutar balkanskih elita, jer je Zagrebačka banka s jedne strane kontrolirala veći dio tadašnje hrvatske privrede, te najveći dio hrvatske proizvodnje cigareta, što je kasnije postao jedan od najvećih crnih prihoda tranzicijskih političkih elita kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, dok je istovremeno nadzirala i inozemne bankarske, financijske operacije srbijanske i hrvatske elite, koje su započele još krajem 1980.-ih godina, osnivanjem nekoliko inozemnih banaka pod kontrolom banaka iz bivše SFRJ, a preko kojih su obavljanje operacije izvlačenja novca na privatne i tajne inozemne račune, te operacije pranja novca izvučenog iz nekadašnjih republika bivše SFRJ. Zato je kontrola nad operacijama Zagrebačke banke bila gotovo podjednako važna Miloševićevom režimu, obzirom da je ZABA i formalno bila suvlasnik banaka preko kojih je Milošević izvlačio novac iz Srbije, a potom ga prao u financijskim operacijama.

 Uz posredovanje bliskih suradnika Slobodana Miloševića, Savjet guvernera Narodne banke Jugoslavije, izdao je 9. studenog 1989. godine Rješenje broj 116, kojim je dao dozvolu za osnivanje Zagrebačke banke dioničarskog društva, koje je potpisao tadašnji predsjednik Savjeta guvernera i guverner Narodne banke Jugoslavije Dušan Vlatković.  „Osnivački odbor Zagrebačke banke dioničarskog društva, Zagreb podnio je Narodnoj banci Jugoslavije zahtjev za izdavanje dozvole za osnivanje, sa propisanim dokazima i dokumentacijom. 

Razmatrajući ovaj zahtjev, Savjet guvernera je na svojoj 367. sjednici, održanoj 9.11.1989. godine, ocijenio da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti za osnivanje banke, kao i da je zahtjev opravdan, pa je riješio kao u dispozitivu", stoji u rješenju Narodne banke Jugoslavije od 9. studenog 1989. godine.  Samo četiri dana kasnije, 13. studenog 1989. godine održana je praktički u tajnosti Osnivačka skupština Zagrebačke banke d.d., sa osnivačkim fondom u iznosu od tadašnjih 8,630 milijarda dinara, kako to potvrđuje i potvrda o uplati osnivačkog fonda, koju je 13. studenog 1989. godine potpisao predsjednik Skupštine Zagrebačke banke Vjekoslav Srb.

 

Međutim, u tom je postupku suglasnost srbijanskog partijskog čelnika Slobodana Miloševića bila od presudnog značenja. Jer, Milošević je mogao spriječiti ovakvu tajnu pretvorbu Zagrebačke banke u dioničarsko društvo, da je kojim slučajem otvorio pitanje srbijanskog suvlasništva nad dionicama Zagrebačke banke, odnosno da je pokrenuo pitanje vlasništva pravnih osoba iz Srbije nad društvenim kapitalom banke, te da je inzistirao da ili Srbija, ili pravne osobe s područja Srbije budu upisani kao osnivači usklađene Zagrebačke banke, kao dioničarskog društva.

Da je Milošević otvorio to pitanje, Zagrebačka banka ne bi dobila suglasnost savezne Narodne banke Jugoslavije za postupak osnivanja Zagrebačke banke kao dioničarskog društva. Prema dogovoru s Miloševićem u prvoj emisiji dionica Zagrebačke banke 1990. godine, utajene su dionice Zagrebačke banke koje su trebale pripasti pravnim osobama u Republici Srbiji, po osnovu njihovog ulaganja u društveni kapital banke, dok su prava na vlasništvo nad tim tajnim udjelima u vlasništvu banke, pripala Miloševićevim povjerenicima koje je kasnije i u Zagrebačkoj banci i u Adris grupi, odnosno Tvornici duhana Rovinj, predstavljala sada već pokojna Borka Vučić.

 

 Investicije i parainvesticije

 

 

 Dakle, puštanjem u prodaju prve emisije dionica Zagrebačke banke stvoreni su preduvjeti da operativnu kontrolu nad Zagrebačkom bankom zadrže s jedne strane menadžeri povezani s kasnijim premijerom Franjom Gregurićem u Hrvatskoj, te Slobodan Milošević preko tajnih povjerenika koji su kontrolirali tajno suvlasništvo u Zagrebačkoj banci. Da je to doista tako, govori sam proces pretvorbe Zagrebačke banke u dioničarsko društvo, tijekom kojeg su utajene dionice koje su trebale pripasti pravnim osobama u Srbiji, te tajna izvješća Zagrebačke banke iz 2008. godine, gdje se vidi kako je većinsko vlasništvo nad dionicama Zagrebačke banke, suprotno javnim izvješćima te financijske kuće, skriveno iza tajnih skrbničkih računa kod same banke, a kojima je donedavno operativno upravljala Uprava banke tada još na čelu s Franjom Lukovićem. 

Prema dostupnoj dokumentaciji, koju je Zagrebačka banka označila i skrivala pod oznakom poslovne tajne, razvidno je kako je prilikom osnivanja Zagrebačke banke kao dioničarskog društva 1989. godine, te prilikom izdavanja prve emisije dionica početkom 1990. godine došlo do utaje čak 888 tisuća 298 dionica, točnije za više od 50% osnivačkog kapitala koji je bio upisan u bilanci za 1989. godinu, Skupština Zagrebačke banke, prema dogovoru s Miloševićem nije izdala dionice, koje su trebale pripasti Gradu Zagrebu, Republici Hrvatskoj, zaposlenicima banke, te Republici Srbiji, odnosno pravnim osobama na području tadašnje SR Srbije. Bio je to tek početak jedne od najvećih financijsko bankarskih prijevara na Balkanu 1990.-ih godina, dogovorene na relaciji Zagreb - Beograd.

 Na temeljima te prijevare, Slobodan Milošević je preko Zagrebačke banke organizirao mrežu financijskih organizacija i tajnih računa preko kojih je izvlačio novac iz Republike Srbije, na tajne račune u inozemstvu, koje je kasnije reinvestirao djelomično upravo na Balkanu preko parainvesticijskih fondova koji su raspolagali novcem opljačkanim iz tranzicijskih balkanskih država. Osim toga, upravo preko te financijske mreže, razvijene u početku preko kontrole nad Zagrebačkom bankom i s njom povezanim pravnim osobama u inozemstvu, srbijanska i hrvatska elita organizirala je sustav pranja novca od međunarodnog krijumčarenja oružja, narkotika, nuklearnih materijala, cigareta, nafte, i drugih za krijumčarenje profitabilnih roba, kao primjerice kave, šećera i slično. 

Najveći dio novca iz srbijanskog proračuna, kojeg je Slobodan Milošević transferirao na tajne račune u inozemstvu, završio je upravo u inozemnim bankama čiji je suvlasnik bila Zagrebačka banka d.d., koja je i kontrolirala te financijske operacije. Slijedeći trag Miloševićevih tajnih računa, Zoran Đinđić, koji je u Srbiji pokrenuo tu istragu, opasno se približio tragu balkanske tranzicijske mafije u Hrvatskoj, koja je na kraju još 2002. godine naručila njegovo ubojstvo, koje je tada trebalo biti izvršeno u Banja Luci, uz logističku pomoć pripadnika albanskih kriminalnih organizacija. 

 

(Nastaviće se)