Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

(P)likovi

Kraj lažne predstave o snazi umišljenog vođe: više mu niko ne veruje, ni na Zapadu ni na Istoku

Vučić i stranci

Uslovljen karakternim deformitetima, Aleksandar Vučić nije sposoban da na normalan način zaštiti interese Srbije, svojih stranih mentora, pa ni svoje lične. Za samo tri godine uspeo je da proćerda poverenje i podršku američkih i evropskih gospodara. Intenzivnom medijskom kampanjom nije uspeo da se predstavi kao novi srpsko-regionalni mesija, zaključuje Predrag Popović, bivši glavni urednik dnevnika "Pravda" i blizak Vučićev saradnik

Predrag Popović

Ne izgleda tako, ali u ludilu Aleksandra Vučića ima sistema. Svestan svih svojih mana, shvatio je da do ostvarenja životnog cilja - osvajanja vlasti - ne može da dođe bez podrške stranih centara moći. U potrazi za mentorima dugo je tumarao od nemila do nedraga.

Zaklinjao se u „vođu svetskog pokreta otpora američkom nacizmu" Sadama Huseina, francuskog desničara Žan Mari Le Pena, koji je tvrdio da su Srbi varvari i da je Jasenovac „nebitan incident u Drugom svetskom ratu", pa i u Vladimira Žirinovskog, ruskog anarhistu koji je Srbima nudio nekakav „elipton" - najmodernije nevidljivo oružje, istovremeno zastupajući stav da je „Zemun istočna karaula nezavisne Hrvatske". Kao radikalski antiglobalista, Vučić je najviše koristi imao od Huga Čaveza. Primer venecuelanskog vođe otvorio mu je oči.

- Čavez je shvatio da je suština u parama. Bez novca, ne vredi nikakva podrška naroda, nikakve humane i slobodarske ideje. Važne su samo pare - tvrdio je Vučić.

Pošto od starih saveznika nije bilo konvertibilne vajde, mladi radikal je našao solventnije sponzore. Pristao je, biće sve što oni hoće.

Američki kreatori geostrateških procesa, opasno su se prevarili - poverovali su Vučiću. U njegov uspon i instaliranje na vlast investirali su velike pare, političku podršku i svu moguću logistiku.

Za uzvrat, on je primenio još neviđenu strategiju spoljne politike - potpunu i bezuslovnu kapitulaciju. Prepustio im je da bez po muke prekrajaju državne granice, uvode Srbiju u dužničko ropstvo i postavljaju najperverznije uslove za priključenje Evropskoj uniji. Dok god mu to garantuje opstanak na vlasti i ne remeti njegove diktatorske ambicije, baš ga briga za Kosovo, privredni kolaps, socijalnu katastrofu i opšti haos.

Međutim, idila se pretvorila u horor. Majstori iz Vašingtona, Londona i Brisela nisu očekivali da će ih Vučić uvući u lični parapolitički lavirint. Prekasno su shvatili da on nije običan, konfekcijski namesnik koji se zadovoljava mrvicama sa stola. Dok su rekli „Karlobag-Virovitica", Vučić ih je usisao u svoj paralelni univerzum, prilagođen njegovim mentalnim poremećajima. Ma koliko nemilosrdni bili svetski uterivači demokratije, poslednje što im treba jeste marionetska vlast na čijem čelu se nalazi primitivni agresivac, imun na zdrav razum, nepouzdan i problematičan.

Svi savremeni vladari Srbije pravili su velike probleme američkim diplomatama. Robert Gelbard, Klintonov specijalni izaslanik za Balkan, opisao je Slobodana Miloševića kao oportunistu, koji nimalo ne drži do svoje reči.

Milošević je tokom pregovora pravio predstavu, otezao sastanke na po desetak sati, a onda bi u dva-tri minuta pristajao na sve zahteve. Ali, nijedan nije hteo da ispuni. Posle nekog vremena, organizovao bi novi susret s američkim predstavnicima, opet prihvatio sve uslove i nastavio da tera po svome. Ni Đinđić nije bio kooperativan. Iako nije bio naivan, od međunarodnih institucija je tražio da ispune obećanja kojima je zasipan dok je bio u opoziciji, kao i obaveze iz Dejtonskog sporazuma i Rezolucije 1244.

Sa Koštunicom nije išlo lakše, on je strane partnere iscrpljivao insistiranjem na pitanjima iz prošlosti, davno skinute s njihove agende. Boris Tadić je pokazivao spremnost na nesebičnu saradnju, ali na domaćoj političkoj sceni nije uspeo da obezbedi većinsku podršku evro-atlantskim integrativnim procesima, a to je moglo da se reši samo razbijanjem Srpske radikalne stranke. Za izvođenje tih radova izabrani su Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić.

Posle svega, stranci su se suočili s modernijim i opasnijim modelom marionete koja u svakom trenutku može da pokida konce i otrgne se kontroli. Signali upozorenja stizali su jedan po jedan, svaki sledeći sve jači.

Vučić je strane diplomate šokirao razbijanjem kvake na vratima svog kabineta, valjanjem po tepihu briselskog salona Ketrin Ešton, verbalnim napadima na predstavnike Evropske komisije i mnogim drugim erupcijama koleričnog temperamenta.

S kim imaju posla, Amerikanci i Englezi su se uverili prilikom pripreme i pokušaja usvajanja rezolucije u Savetu bezbednosti UN, a naročito posle skandaloznog događaja u Srebrenici.

Predigra se desila proletos, kad je srpskoj Vladi naređeno da, o ko zna čijem trošku, angažuje agenciju Tonija Blera, britanskog premijera koji se 1999, u vreme NATO bombardovanja, istakao rasističkim izjavama protiv Srba. Da stvar bude komplikovanija, vlasnik konsultantske firme „Tony Blair Associates" je šeik Abdulah bin Zajed, ministar spoljnih poslova Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Abdulah je mlađi brat Muhameda bin Zajeda, krezavog princa prestolonaslednika UEA, koji je blizak prijatelj i saradnik Aleksandra Vučića i Hašima Tačija.

Nikada nije objašnjeno ko plaća arapsku agenciju s Blerovim imenom, ali otkriveno je da je ona angažovana kako bi „pomogla u formiranju stručnih timova u okviru kabineta premijera", tačnije rečeno - ekipa za kontrolu nepouzdanog sluge Vučića. Englezi su skratili povodac kako bi sprečili svako Vučićevo gicanje oko rezolucije kojom su nameravali da Srbiju optuže za genocid u Srebrenici.

Dobar plan. Sigurno bi uspeo da su nasuprot sebe imali Tadića ili Dačića. Međutim, namerili su se na svetskog šampiona u laganju i spletkarenju. Čim je naslutio šta mu se sprema, Vučić je preko svog bivšeg političkog oca i aktuelnog saradnika Vojislava Šešelja plasirao priču o tome kako strane sile pripremaju haos u Srbiji. Istovremeno dok je stvarao tenzije lelekanjem nad onim što ga čeka u Srebrenici, tvrdio je da se ne plaši i da će otići da se pokloni žrtvama. Jasno i glasno je dao do znanja da neće tražiti od Rusa da ulože veto na britansku rezoluciju. Otišao je i korak dalje, pa je nepotrebno od članova svog kabineta zahtevao da se izjasne o rezoluciji.

Britanski stav o odgovornosti Srba i Srbije za genocid podržalo je troje ministara: Zorana Mihajlović, Željko Sertić i Jadranka Joksimović. Mihajlovićeva, koja ima neograničeno poverenje Engleza, i tu priliku je iskoristila da provocira Vučića opaskama kako mu je glupa ideja da proverava saradnike. „Opasna si, Zorana" - pokušao je na svoj način da se našali Vučić - „Da li si ikada zažalila što nisi muško?" Zorana mu je uzvratila još duhovitije: „Ne, a ti?" Sa Joksimovićkom nije bilo čarki, ona je bespogovorno izvršila naređenje kojim je Vučić hteo da pošalje poruku u London i Brisel da, eto, resorna ministarka za evro-integracije ne mari za interese Srba i Srbije.

mesto da podnese ostavku jer u svom kabinetu ima ljude koji otvoreno zastupaju strane interese, koji nanose trajnu i nemerljivu štetu Srbiji, Vučić je s predstavom o troje „britanskih ministara" hteo da odobrovolji gazde iz Londona. Izgleda, nije uspeo.

Idilu je pokvario predsednik Tomislav Nikolić, manje besmislenim pismom engleskoj kraljici Elizabeti, a više ruskom imperatoru Putinu. Iako je odavno stvoren utisak da naprednjački tandem više ne postoji i da je Nikolić najangažovaniji i najozbiljniji opozicionar, postoji i opravdana sumnja da su njih dvojica podelili uloge. U skladu s ličnim afinitetima, Vučiću je pripalo da se predstavlja kao „zapadni", a Nikolić „ruski" čovek. Poslovično sumnjičavi, Englezi se nisu upustili u nagađanja već su odgovornost za ruski veto stavili na Vučićev račun.

- Vučić je znao da će mu Englezi osvetu servirati u Srebrenici. Zažalio je što se onoliko hvalisao kako je hrabar. Da je mogao, otkazao bi odlazak na komemoraciju. Međutim, doveden je pred svršen čin. Kao što je ministar Vulin potvrdio, Englezi su insistirali da premijer ide u Srebrenicu. Šta se dogodilo, poznato je. Na stranu budalasto izveštavanje režimskih medija, koji su preterali sa licitiranjem da li je atentat na Vučića izvršen jednim ili drugim kamenom, nanulom ili snajperom „Hekler i Koh". Stvar je ozbiljna. Otkriveno je da su britanski obaveštajci zaista učestvovali u pripremi napada na Vučića - tvrdi za „Tabloid" izvor iz kabineta predsednika Vlade.

Istu vrstu ocena objavio je i režimski list „Večernje novosti".

- Prvi čovek britanskih obaveštajaca za region, neposredno pre obeležavanja 20 godina od Srebrenice, na Sokocu sreo se s pripadnicima hrvatske i bosanske tajne službe. Oni su tačno znali šta se sprema u Potočarima i da će ključni biti trenutak kada Vučić bude prolazio uskom stazom do VIP bine. Tu ga je trebalo oboriti i poniziti, a epilog bi mogao da bude i tragičan - navodi se u „Novostima", koje strogo kontroliše lično Vučić.

Vučić je, po slobodnoj proceni, do sada preživeo više hiljada nepostojećih atentata, ali čini se da se prvi put zaista našao u realnoj opasnosti. Šta su pravi motivi za takav napad može samo da se nagađa, a ako iza neuspele likvidacije zaista stoje britanski obaveštajci Vučić ima ozbiljnih razloga za brigu.

Kukanjem nad svojom zlom sudbinom, Vučić je samo internacionalizovao patologiju koju godinama širi Srbijom. Umesto o žrtvama iz 1995, svi bosanskohercegovački, hrvatski i evropski državnici sada moraju da teše Vučića i nude dokaze da nisu znali šta se sprema. Kako god bilo, velemajstor opsene još jednom je izveo trik kojim je nadigrao sve svoje opake neprijatelje.

Aleksandar Vučić je potrošio strpljenje i američkog Stejt departmenta. Em, omogućava reketiranje američkih firmi koje su investirale u Srbiju, em ne rešava najveći problem - ubistvo braće Bitići, američkih državljana i terorista UČK. Upravo zbog tog slučaja, nedavno je u Beograd došla Viktorija Nuland, pomoćnica američkog državnog sekretara. Da bi joj zamazao oči, neposredno pred njenu posetu Vučić je naredio da Tužilaštvo za ratne zločine sasluša penzionisanog policijskog generala i bivšeg komandatna Žandarmerije Gorana Radosavljevića Gurija. Iako je bilo očekivano da Vučić žrtvuje Gurija i time se reši pritiska iz Vašingtona, to se, iz nepoznatih razloga, za sada nije desilo. Naravno, možda je Guri zaista nevin, ali nedostatak nečije krivice ili dokaza nikada nije sprečavao Vučića da se odrekne bilo koga.

U znak dobre volje, srpski premijer je odobrio odlazak nekoliko jedinica Vojske Srbije u Ukrajinu, gde će se, pod okriljem NATO-a, održati vežba u kojoj će učestvovati vojnici iz 36 zemalja. Tim potezom Vučić je postao prvi srpski državnik koji je pristao da zvecka oružjem prema Rusiji.

Bez sposobnosti da shvati geopolitičke procese i da na pametan način formuliše interese države koju vodi, Aleksandar Vučić se i u vlasti ponaša šizofreno kao u privatnom životu. Po svaku cenu, koju će otplaćivati nekoliko sledećih generacija, gura Srbiju u Evropsku uniju i nerazumno ruši mostove prema Rusiji, a istovremeno širi paniku tvrdnjama da su Britanci naručili njegovu likvidaciju.

Šta Rusi misle o njemu najslikovitije je objasnio njihov ambasador Aleksandar Čepurin, koji je na pitanje o tome kako ocenjuje sadašnje rusko-srpske odnose odgovorio citiranjem poslovice: „U svakoj porodici ima neko ko je psihički poremećen, ali nije dobro kad taj bolesnik vodi porodicu".

Istu dijagnozu Vučiću su uspostavili i Nemci.

Otkad je kancelarka Angela Merkel preuzela na sebe obavezu da uređuje odnose u Evropskoj uniji, suočila se s milion komplikovanih problema, ali nijedan nije tako smešan kao Vučić. Nema načina na koji on nije testirao nemačko strpljenje. Ofirao je Rudolfa Hofšegera, pripadnika tajne službe BND, koji mu je dodeljen za koordinaciju; izmislio je ugovor po kome će „Mercedes" proizvodnju šasija za svoja vozila poveriti zemunskom „Ikarbusu"; a u nekoliko navrata iritirao je i doskorašnjeg nemačkog ambasadora u Beogradu Hajnca Vilhelma.

- Vučić je u posete nemačkoj ambasadi dovodio i neke ljude kojima tu nije mesto. Recimo, dolazio je u društvu Nikole Petrovića, direktora Elektromreže Srbije. Kad je gospodin Vilhelm dočekao srpsku državnu delegaciju prvo je video Petrovića, iza koga su išli premijer Vučić i šef diplomatije Dačić. Na pitanje ko je taj nepoznati čovek, Vučić je ambasadoru odgovorio: „To je moj kum, on je veoma važan čovek". Bilo je još nekoliko takvih incidenata, koji ne samo što izlaze iz okvira protokola, nego predstavljaju i neku vrstu uvrede - tvrdi za „Tabloid" izvor iz nemačke ambasade u Beogradu.

U Vučićevom društvu nije se bolje provela ni Merkelova. Umesto diplomata, bolju ocenu premijerovih postupaka mogao bi da ponudi neki psiholog, a ona bi, sigurno, imala dug i komplikovan naziv na latinskom.

Šta misle o Vučićevoj Srbiji na najkonkretniji način - zidom i bodljikavom žicom - pokazali su Mađari. Zbog sumnji da srpske vlasti, pre svega policija, ne preduzimaju sve što je potrebno kako bi se zaustavio prelaz imigranata preko granice, Mađarska je odlučila da se i fizički ogradi od Srbije.

I drugi komšija iz Evropske unije, Hrvatska, žestoko optužuje srpskog premijera. Iako je pre tri godine upravo hrvatski premijer Zoran Milanović nagradio Vučića titulom „lidera regiona", sada su se ministri iz „lijepe njihove" setili da je on devedesetih godina „sa puškom u ruci podsticao sve ono najgore i pozivao na ubistva i mržnju".

Sve to pokazuje da je prošao Vučićev medeni mesec s mladoženjama iz CIA, MI6, BND-a i ostalih službi koje su ga otrgnule iz Šešeljevog velikosrpskog zagrljaja. Belosvetskim birokratama, koji su određeni da upravljaju balkanskim kolonijama, dozlogrdilo je da se bave Vučićevim spletkama, intrigama i prevarama. Sami su krivi. Omogućili su mu da dođe na vlast, da Srbiju pretvori u kalifat i zaustavi demokratske procese. Investicija im se nije isplatila.

Uslovljen karakternim deformitetima, Vučić nije sposoban da na normalan način zaštiti interese Srbije, svojih stranih mentora, pa ni svoje lične. Za samo tri godine uspeo je da proćerda poverenje i podršku američkih i evropskih gospodara. Intenzivnom medijskom kampanjom nije uspeo da se predstavi kao novi srpsko-regionalni mesija. Naprotiv.

Način na koji se Vučić odnosi prema strancima još u 18. veku opisao je irski političari i pisac Džonatan Svift. U pamfletu „Guliverova putovanja", koji se danas smatra dečjom literaturom, Svift je opisao siledžiju kome je moć poremetila predstavu o svetu koji ga okružuje. Glavni junak, Guliver, posle života s Liliputancima, malim i fizički inferiornim ljudima, kad se vratio u normalnu sredinu nije primećivao razliku. Navikao na lažnu predstavu o svojoj snazi, kamdžijao je sve oko sebe.

Navikao na radikale, Vučić je umisilio da, kao njih, može i normalne ljude zastrašivati, ponižavati, vređati...Kako je manipulisao sa Šešeljem, sad radi sa Kirbijem.

Kako se ta bolest leči pokazali su nam Mađari. Visokom žičanom ogradom. Ne oko Srbije. Oko Jajinaca. Odnosno, oko jedne kuće u Jajincima.

KNJIGU PREDRAGA POPOVIĆA „ISTINA O VUČIĆU" NARUČITE NA 063/123-2702

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane