Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Životopis

"U traganju za izgubljenom adresom"-ispovedna proza srpskog književnika Ivana Ivanovića (8)

U senci nenapisanog romana

Od kako je književnosti, vode se rasprave koja je uloga pisca u društvu. Romantičari su smatrali da je pisac isto što i Bog, demijurg, stvaralac sveta. Viktor Igo je isticao da je posao pisca da se približi Bogu, a da je od svih pisaca to najviše pošlo za rukom Šekspiru. Realisti su držali da je pisac istražitelj društva. Posao pisca je pre svega da se kritički odnosi prema društvu. Modernisti su u piscu videli buntovnika ("Pobunjujem se, dakle, postojim!" - Kami), revolucionara koji bi da menja svet. Pisac je javni tužilac društva.

Ivan Ivanović

Dakle, godine 1950, ugurao sam se u Prokuplju u južni voz, došao nekako u Beograd da u narodnoj kafani "Kasina" za male pare pojedem nešto i odatle odem na Filozofski fakultet da upišem Svetsku književnost. Činilo mi se kao da sam upisao umetničku akademiju, Školu za pisce. Nisam ni slutio da gde god ideš nosiš sa sobom svoj grad, kao u onoj čuvenoj Kavafijevoj pesmi. (Naravno, tad nisam ni znao za Kavafija!) Stvar je bila u tome što me moj Zavičaj nije programirao za pisca. Zar pored tolike partizanske dece da školujemo četničkog sina za pisca!

Ilegalno stanujem u Studentskom gradu, idem na predavanja samo kad moram, i - pišem roman! Ni manje ni više, nego Foknerovog „Medveda": Medved u Južnoj Srbiji!

Bože, kakva sam bio budala! Pune dve godine mrčim jednu svesku, otprilike onakvu u kakvoj me je Buda Ilić u Prokuplju video kao budućeg pisca. Godinu dana za mnom, došao je u Beograd da studira filozofiju onaj moj kritičar iz prokupačke Gimnazije, Petar Milosavljević; čita on tu moju svesku, ali sad mu se moj rad sviđa: Jaka proza, uopšte je ne razumem.

Pera se u Beogradu zadržao samo jednu godinu, valjda je shvatio da to nije njegova adresa. Otišao je u Novi Sad, iz koga je došao u Prokuplje, gde ga je u Poljima čekala Florika Štefan, odlična pesnikinja. Upisao je književnost, ušao u redakciju "Polja", penjao se isto toliko brzo koliko sam se ja spuštao.

Prvo što mladi pisac mora da shvati u Beogradu to je da je prestonica negostoljubiva za ambiciozne došljake iz provincije. Teško onome koga niko ne čeka na stanici i ne vodi u neku redakciju. A sve redakcije, i za mlade, i za stare, i za studente, i za profesionalne pisce - popunjene kao autobus koji je opisao Miroslav Todorović na početku ove priče.

Šta ćeš ovde mali, nema mjesta, šta se guraš! - viču ijekavci čiji su zemljaci došli sa Prvom proleterskom i Šestom ličkom i zaposeli Dedinje i "Maderu". Nije da su Topličani bez adrese, ali ona je u Udbi. (Jedan hroničar je zapisao da je Toplica posle rata dala čak 20 načelnika tajne policije!).

Moralo je da mi postane jasno da za sina Bože Ivanovića tu nema mesta i da se posle prve godine prepišem na neki od tehničkih fakulteta, gde se ne gleda poreklo. Ali došljak iz provincije uobrazio da može da postane srpski Fokner i da napiše svog Medveda. Razume se da se sve to završilo mojim totalnim porazom i da su mi prve dve godine polizali psi.

Dugogodišnje prekucavanje doktorske teze

Dovršio sam Medveda, puna sveska. Rukopis nečitljiv, kao da su me svrake učile šakopisu. Moram da ga prekucam, ali odakle mi pare. Majka od svoje učiteljske plate može da mi daje polovinu, i to je i za dom, i za menzu, i za kaubojske filmove, i za fudbalske utakmice. O pisaćoj mašini nema ni govora, to je pravo malo bogatstvo.

Nekako nalazim dve daktilografkinje u Domu sindikata koje pristaju da mi za male pare otkucaju škrabotine iz sveske. Ja diktiram, one se menjaju. Kad dođe neki slobodniji izraz, one se podgurkuju, kao profesori u prokupačkoj Gimnaziji oko mog pismenog zadatka. Preskačem ta mesta, stidljiv sam kao svaki provincijalac pedesetih godina prošlog veka.

Imam pet kucanih primeraka Medveda. Pera Milosavljević (još nije bio otišao u Novi Sad), oduševljen rukopisom koji ne razume, uzima obavezu da mi nađe izdavača. Nalazi jednu adresu, cetinjski Obod u Beogradu, glavni urednik Miodrag Šijaković.

U međuvremenu, dok smo se mi lomatali po Studenjaku, Drainac se u Prokuplju ugasio, šta će mu predsednik. Šile je dobio nogu u Sarajevu (posle mi je pričao da je to učinjeno na prijavu prokupačke Udbe!), ali se kobajagi uglavio u Obodu.

U stvari, i tu se ljuljao, ali Pera i ja to nismo mogli da znamo. Šijaković je, inače, za nas gimnazijalce važio kao veliki znalac moderne literature. Koliko znam, prvi je preveo Kafku na srpski jezik! Ali, iz Bosne su ga prognali a u Srbiji mu nisu dali adresu, pa je Pera u stvari sa mojim Medvedom igrao na pogrešnu kartu. Šile nam govori da ga sprečava Velibor Gligorić (partizanski književni kritičar) da zauzme upražnjeno mesto Jovana Skerlića u srpskoj književnoj kritici. Posle su to mesto dali Petru Džadžiću, imao bolju adresu!

Idemo gotovo svake nedelje kod Šileta u predstavništvo "Oboda" u Nušićevoj da ga pitamo da li je pročitao moj rukopis. Nije, ali samo što nije počeo! Mnogo je zauzet, prekucava doktorsku tezu! Prekucavao je narednih dvadesetak godina, nikad je nije dokucao. Kad god sam ga sreo, uvek mi je na pitanje Šile, kako si, šta radiš, odgovarao: Prekucavam doktorsku tezu.

Miodrag Šijaković je inače, studentskim slengom tog vremena, bio veliki laf. Kafanski čovek, poput Drainca, ali bez Drainčevog talenta. Umeo je oko sebe da okuplja masu književnih početnika, za svakog je nalazio pokoju dobru reč. Kasnije se specijalizovao za radnike pisce i seljake pisce. Kad su ovi došli u trend, pisao im je predgovore, pogovore, recenzije. Razume se da ga je to degradiralo kao književnog kritičara, ne može se biti Skerlić za pare! Sve više se spuštao na nivo akvizitera, prostituisao se. Ali su ga pisci amateri dizali u nebo, za njih je on bio Šiler. Kad je umro, jedan radnički književni klub na Čukarici je poneo njegovo ime, Miodrag Šijaković.

Iz "Oboda" su ga takođe nogirali, kao iz Sarajeva, ali je on našao novi posao, sastavljao je partizanske čitanke. Unosan posao, svaka škola je to kupovala. Jednom je dolazio u Kuršumliju (gde sam se ja posle dosta lutanja zaposlio u Gimnaziji) da mi proda takvu čitanku. A, i prevodio je japansku književnost sa francuskog! Kad sam ga jednom pitao koji je razlog što mu nisu dali adresu, rekao mi je da je to zbog toga što je potpisao Predlog za razmišljanje, kao odgovor na hrvatsku Deklaraciju o osobenosti hrvatskog jezika. Još tad je počeo sukob nacionalizama u Jugoslaviji. Partija odlučila da Miodraga Šijakovića jedno vreme drži na ledu!

Kad je Partija stvarno odlučila da se obračuna sa liberalnim idejama u svojim redovima (Mangupi u našim redovima!) i raspusti legalno izabrana hrvatsko i srpsko rukovodstvo, 1972. godine, za Šijakovića se još jednom čulo. Naime, tad šef svega što postoji u Jugoslaviji, i još „najveći sin svih naših naroda i narodnosti", Josip Broz Tito, napisao ono svoje čuveno Pismo koje je bilo uvod u pogrom slobodne misli u zemlji. Drug Tito (tad je to moralo tako da se govori!) vratio točak istorije na 1945. godinu u kojoj je on promovisan u novog Boga i ušao u mercedes sa šestoro vrata. U toj hajci se odnegde, možda iz neke čukaričke kafane, javio u "Komunistu" Miodrag Šijaković, da podrži seču slobodnih intelektualaca i napadne lično Predraga Palavestru, što ga nije uvrstio u svoju „Posleratnu srpsku književnost".

Nije ga uvrstio ni Voja Krasić u svoju Topličku književnost, u knjizi intervjua sa topličkim piscima pod naslovom „Javi se". Valjda su se bili teško zavadili oko primata u Toplici, tek u knjizi nema Šileta, a ima mene koga je vlast proglasila anti-topličaninom! Ono prvo je bilo opravdano, a drugo je bilo čist bezobrazluk.

"...Velikomučenik srpske književnosti"

Da se vratim „Medvedu u Južnoj Srbiji". Završio sam drugu godinu na Svetskoj (ispite sam otaljavao), četiri kopije Medveda pakujem i šaljem relevantnim adresatima, vodećim jugoslovenskim izdavačima, kakvi su bili Prosveta, Nolit, Matica srpska... Živim za odgovor sa ovih adresa. Majem se još malo po Beogradu, žurim u Žitni Potok da se naspavam i nahranim u kući moje majke. Kad, pošta u selu zatrpana pošiljkama za mene! Četiri preporučene pošiljke, od sva četiri adresata kojima sam poslao rukopis romana. U tri pošiljke iz Srbije isti odgovor: Žao nam je, nema više mesta, pokušajte kod nekog izdavača van Srbije! Samo u pošiljci iz Hrvatske nešto drugačiji odgovor. Urednik izdavačkog preduzeća Zora, Augustin Stipčević, napisao je da imam talenta ali da treba još da radim. Šteta što „Medved..." ne može da bude objavljen u Hrvatskoj, radi se o srpskom piscu.

U Žitnom Potoku priredio sam lomaču za roman, spalio sam sopstveni rukopis, kao da sam inkvizitor. Ili cenzor. Što sam se i dalje majao oko literature, to je bilo samo zbog onog Stipčevićevog pisma. Tako je Hrvat spasio srpsku književnost, da se malo našegačim na sopstveni račun.

I tako, na trećoj godini sam Svetske književnosti, a od pisca sam daleko kao od Severnog pola. Nisam uspeo da se upišem u Lekol normal literer, ili tako nekako što postoji u Parizu. Nemam kud, da se prepišem kasno je, a i položio sam predviđene ispite. Adresu Hemingveja sam izgubio u Prokuplju. Adresu Foknera nisam našao u Beogradu.

E sad, zašto nisam uspeo da napišem Medveda? Fokner me je privukao iz dva razloga: kao pisac pobeđenog Juga u građanskom ratu i kao adresant velikog moralnog principa čovekovog prava. Ali njegovo pripovedanje je do te mere osobeno, da se ne može imitirati. Kao što ne može Šekspir da se prepeva.

Moja zvezda lutalica me vodi ka Džemsu Džojsu, najvećem piscu moderne svetske književnosti. Pomno čitam velikog Irca i radim seminarski rad Tehnike modernog romana. Sve što znam o pisanju romana naučio sam radeći ovaj rad. Prava škola za nedoraslog pisca!

A da nisam još bio dorastao da budem pisac shvatio sam kad sam na trećoj godini Svetske počeo da pišem svoj drugi roman, Mladi pesnik što će reći Portret umetnika u mladosti.

Džojsov mladi umetnik Stiven Dedalus se svim svojim bićem buni protiv jezuitske škole i katoličke dogme. U meni se već rađao antikomunizam, odnosno pobuna protiv komunističke dogme. Ali kako da napišem svog Stivena Dedalusa, svog Rastislava Jugovića? (I drugi pisci moje generacije su to pokušavali, isto tako bezuspešno. Kišova „Mansarda" je samo bledi odsjaj „Portreta umetnika u mladosti".)

Zašto me je privukao Džojs? Ovaj Irac je bio najveći buntovnik u svetskoj književnosti. Pošto je u „Portretu..." odbacio katolički dogmatizam, u „Ulisu" se dobrovoljno odrekao irskog nacionalizma. Njegov Stiven Dedalus u zrelosti je izgnanik, izbeglica, prebeg, odseljenik...kao što je Džojs bio dobrovoljni izdajnik. Prvi pravi Evropljanin, projektant budućnosti. Preteča modernog doba starog kontinenta bez ratova. Građanin sveta (Gete). Kosmopolita!

Pošto je Petar Milosavljević napustio Beograd i vratio se u Novi Sad, ostao sam bez svog kritičara. (Inače, Pera je u Novom Sadu, prvo uz pomoć komunizma a potom nacionalizma, napravio uspešnu karijeru univerzitetskog profesora i lingvističkog naučnika. Navodno je zasnovao novu nauku, srbistiku, koja negira jugoslavistiku. Ali ja o tome ne mogu da se izjasnim, jer nauka nije moja vokacija, kao što beletristika nije njegova.)

Idući za svojom zvezdom on se nije bavio mnome, daj bože da je pročitao neku moju knjigu. Ali zato me je sačekala njegova pomajka Florika Štefan sa čudesnim tekstom „Ivan Ivanović - velikomučenik srpske književnosti". No za to će morati da prođe trideset godina...

Kad čovek ne zna ništa bolje, dobra je i škola!

Obično se kaže da život piše romane, ali ta maksima se može obrnuti. Romani pišu život! Dva moja neuspela mladalačka romana su trajno obeležila moj put. Ili pisac ili ništa!

No, čovek da bi filozofirao, prvo mora da jede! - Engels na Marksovom grobu. A ja u Beogradu gotovo da nisam imao šta da jedem! Apsolvirao sam, ali mi treba još neki mesec da spremim diplomski. Od majke više ne mogu da tražim novac, moram da se zaposlim. Još za vreme studija sam uporno tražio posao, gledao sam da se nekako uglavim u nekim novinama, ali to se nije moglo. Posao su dobijali Dinarci sa komunističkom adresom, za Moravce sa četničkom adresom nema mesta. Jedino što sam uspeo to je da statiram po filmovima. Neki moji drugari su istovarali ugalj na železničkoj stanici, ali meni Bog nije podario fizičku snagu. Čak sam se u jednom filmu prepoznao, stražar u uniformi grenadira!

A onda me je komendijant slučaj na pola godine odveo u Leskovac! Nekako u to vreme sam upoznao sudiju za prekršaje iz Grdelice, izvesnog Dragog Tasića. Pisao pesme i priče u leskovačkoj Gimnaziji, izbacili ga iz nje zbog erotske priče (imitacija Bore Stankovića) „Vrela krv".

Studirao vanredno, došao da položi poslednji ispit na Pravnom. Sudija ima para, vodi me na piće, čita mi pesmu Jazbina. Otprilike: Jazbina je ovo, ženo koju snevam / Jazbina je ovo, o čoveče gnevan / Ni to nije ništa novo.

Upoznajem ga sa projektom Mladog pesnika. Žalim mu se na izgubljenu adresu u Beogradu. Tražim posao u Grdelici! Nije prošlo desetak dana od Tasićevog povratka u provinciju, a meni stiže telegram iz Leskovca: Posao obezbeđen na Radničkom univerzitetu u Leskovcu, dođi odmah!

Dragi Tasić, sekretar Hemo-metala. Vadim potvrdu da sam apsolvirao i prvim vozom jurim u Leskovac. Na Radničkom univerzitetu me čeka direktor, glavni leskovački kulturtreger, potonji pesnik Tomislav N. Cvetković. Posao: organizator književnog života u gradu, banja!

Ali, Stiven Dedalus (Rastislav Jugović) u meni ne miruje. Ne umem da napišem Portret umetnika u mladosti, ali umem da skandalizujem malograđanski Leskovac. Opijam se (glumim Drainca, iako nisam rođen za boema), kafansko društvo su mi izvanredni lirik, profesor u Gimnaziji, Bora Zdravković, i buntovni radnik-pisac Rade Jović. (Nažalost, obojica potcenjeni u srpskoj književnosti.)

Toma Cvetković, kao dete komunizma, nije sa nama, ali nije ni protiv nas. Ne tera me sa Univerziteta, iako to zaslužujem. (Sa Tomom sam se kasnije svađao i mirio, ali nikad nismo bili neprijatelji. Zamerao sam mu što goni Nikolaja Timčenka, s kojim u Leskovcu nisam uspeo da se upoznam, jer on je, zaboga, važan novinar Naše reči, a ja došljak na njegovu adresu. U disidenstvu ću s Nikolajem biti u prijateljstvu, obojica smo bili u nemilosti lokalnih moćnika. Toma Cvetković je, kao Voja Krasić u Prokuplju, preživeo sve komunističke turbulencije, uvek stajao na pravu stranu, bio leskovački Mikojan, kao što je Voja Krasić bio prokupački.)

Razume se da iz Leskovca nisam mogao da diplomiram, a morao sam. Vraćam se u Beograd da otvaram i zatvaram Narodnu biblioteku, smeštenu u nekadašnjem hotelu Srpska kruna, gde je smišljen atentat na kneza Mihaila u Košutnjaku, i da u januaru dobijem diplomu svršenog studenta Svetske književnosti. Više od pola godine sam se majao po Beogradu, uzalud tražeći posao. Kucao sam na mnoga vrata, nijedna mi se nisu otvorila. Uverio sam se da je ono moje pitanje profesoru Voji Đuriću na početku studija bilo umesno: Dobro, a šta ćemo mi da budemo kad završimo Svetsku književnost? Ništa! Nosioci lažne diplome koja ne donosi posao. Kovači lažnog novca - Andre Žid.

Ali život ne stoji, teče kao reka. Upao sam u tok, moram da idem kuda me voda nosi. Već su mi 25 godina, nisam više mlad pesnik. Zbogom Erneste, zbogom Vilijame (Bile), Zbogom Džemse. Dolaze ženidba, vojska, traženje posla. U vojsci mi pada na pamet srećna misao da se još jednom obratim svom profesoru iz prokupačke Gimnazije Budi Iliću. Buda je u međuvremenu napustio Prokuplje i prešao u Kruševac za direktora Učiteljske škole. Profesore, taka i taka stvar, završio sam književnost, možete li da mi pomognete da se zaposlim u školi. (Nisam rekao: Vi ste me gurnuli u Moravu, a ja ne znam da plivam; vi me vadite da se ne utopim!)

Samo što sam svukao uniformu poljskog pešadinca (komunistička deca su otišla u školu rezervnih oficira, ja u poljsku pešadiju) i iz Umaga doputovao u Žitni Potok, stiže telegram: Juče sam se svečano dogovorio sa predsednikom opštine Aleksandrovac za posao za tebe i tvoju suprugu. Čeka vas Ekonomska škola u Aleksandrovcu. Buda Ilić.

Tako pravim krug kredom, vraćam se u provinciju iz koje sam došao. Bilans: svršeni student Svetske književnosti, valjda jedini koji nije mogao da nađe posao u diplomatiji, novinarstvu, bibliotekarstvu... (Na sreću, promenjen onaj propis sa početka mog studiranja, pa se sa Svetskom moglo raditi u školi, pod uslovom da se položi državni ispit); propali pisac sa dva neuspela romana; neuspeli letač Ikar. Kad čovek ne zna ništa bolje, dobra je i škola! - ova rečenica se pripisuje Fahreti Jahić (Živojinović), čuvenoj folk pevačici prozvanoj Lepa Brena. Nisam znao ništa bolje, postao sam provincijski profesor književnosti.

(Nastaviće se)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane