Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Polemika

Argumenti da se 5. Oktobar i dr. Zoran Đinđić ne zaborave

Bekstvo od zaborava

Jedan od najstarijih živih novinara u Srbiji, Milentije Pešaković, osvrnuo se na događaje u vreme pada Slobodana Miloševića i postavio nekoliko pitanja koji su i danas tabu-tema. Između ostalog Pešaković pita, da li je istina da je zapaljena zgrada Savezne skupštine da bi bio zapaljen i izborni materijal, rezultati izbora koji su svedočili da ni Koštunica, ni Milošević, nisu izabrani i da se mora ići u drugi krug?

Milentije Pešaković

Profesor Todor Kulić u "Politici" (14. oktobra 2015. ) pod naslovom: "Zasluženi zaborav" komentariše okolnosti koje su dovele do 5. oktobra 2000. godine, i na kraju konstatuje da je taj datum doživeo "Zasluženi zaborav".

P.D. u listu "Danas" (21.-22. novembar 2015. ) izveštava da je novinarka lista "Danas" Snežana Čongradin dobila nagradu Podgoričkog novinarskoga foruma za novinarski rad pod naslovom: "Opstrukcija istine: Treći metak i politička pozadina atentata na Zorana Đinđića" .

Snežana komentariše i "celokupni političko društveni kontekst koji seže do današnjih dana i onemogućava istragu o političkim inspiratorima toga zločina". Rečju: Snežana tvrdi da postoje politički inspiratori atentata, ali ih ona ne zna, ali zna da neko "ometa" istragu da se ti inspiratori imenuju...Faktičko je pitanje: šta su to politički inspiratori u ovom slučaju. Sve skupa, po meni dosta "okruglo, pa na ćoše".

Ja ću pokušati da iznesem argumente da 5. oktobar 2000. godine nikako nije i neće otići u zaborav, kao i nekoliko činjenica koje govore o dr. Zoranu Đinđiću i njegovim akcijama kao predsednika Vlade Srbije.

Živa su još dva vodeća učesnika DOS opozicije: Vojislav Koštunica i Dragoljub Mićunović. Njih ljubazno molim da odgovore, komentarišu moje argumente. Obojica su časni ljudi. Koštunica je i hrišćanin pa ga posebno obavezuju kazivanja u Svetome pismu, među ostalim i ona Božja zapovest iz Druge knjige Staroga zaveta (Druga knjiga Mojsijeva koja se zove "Izlazak"): Ne svjedoči lažno na bližnjega svojega (20.16). Dragoljuba Mićunovića ja sam primio u članstvo SKOJ-a u prokupačkoj gimnaziji, i setiće se- kod nas nema zakletve i zaveta, umesto toga svedočimo istinu rečima: "Časna SKOJ- evska reč".

Moja pitanja i komentari su sledeći: Da li danas Koštunica i Mićunović tvrde da je na izborima 24. septembra 2000. godine Koštunica dobio nadpolovičnu većinu birača? DOS-ovci su zapalili Saveznu skupštinu. Da li je to jedini slučaj paljevine parlamenta posle nacističkoga paljenja Rajhstaga? I da li to služi na ponos i diku i njima dvojici i svima nama? Da li je istina da je zapaljena zgrada Savezne skupštine da bi bio zapaljen i izborni materijal, rezultati izbora koji su svedočili da ni Koštunica, ni Milošević, nisu izabrani, da se mora ići u drugi krug?

Gospođa Milena Arežina, tada predsednica Okružnog privrednog suda u Beogradu, bila je član državne izborne komisije. Vapila je da niko nije izabran, mora se ići u drugi krug! Arežina je kasnije objavila knjigu pod naslovom: "Noć prevare, dan izdaje".

Izložila je masu činjenica, argumenata. Zašto niko od DOS- ovaca nije polemisao, dezavuisao Milenine argumente? Zašto ako ona tvrdi da niko od kandidata nije dobio potreban broj glasova!

Da li je tačno da je u dramatičnim trenucima Koštunicu pozvao Putin i savetovao mu da ide u drugi krug? Putinovi argumenti: a.) Nezgodno je da demonstracijama opovrgavate rezultate Savezne izborne komisije, koja je legalno i legitimno delovala; b.) Jugoslavija se sastoji od dve federalne jedinice: Srbije i Crne Gore. Zvanično je potvrđeno da je u Crnoj Gori Koštunica dobio oko 7000 glasova, a Milošević oko 110000 glasova. Prema tome, Vi Koštunica niste dobili većinu u jednoj federalnoj jedinici, i biće nezgodno i za Vaš svakodnevni rad i savest da u ovakvim odnosima vršite funkciju Predsednika Jugoslavije.

Zašto nijedno javno glasilo u Jugoslaviji nije objavilo da je Putin zvao i upozorio Koštunicu? Glavni vođa DOS-a dr. Zoran Đinđić uskoro je postao-kako se to govorilo-prvi, slobodno, demokratski izabran-predsednik Vlade Srbije. Oficijelno je uskoro posetio SAD. Primio ga je Kolin Pauel, državni sekretar. Prijem je trajao 15. minuta.

Za to vreme Pauel je Đinđiću izdiktirao četiri ultimatum i to: Prvo, da do 31. marta morate da uhapsite Miloševića; Drugo, odmah da pustite na slobodu 123 pravosnažno osuđena Albanca (mislim da beše reč o tzv. Đakovačkoj grupi); Treće, odmah da obustavite isplatu plata iz Centralnog fonda Jugoslavije za 1670 oficira i podoficira vojske Republike Srpske u Bosni i Hercegovini; I četvrto: u Srbiji ima da radite tako da što pre zatrete svaki trag socijalizma.

Đinđić je prihvatio sva četiri ultimatuma. Milošević je uhapšen u dva sata posle ponoći 1. aprila, ali po vašingtonskom vremenu to je još bio 31. mart. Usvojen je u Saveznoj skupštini zakon o aboliciji i 123 pravosnažno osuđena Albanca su oslobođena. Ubrzo je obustavljena isplata plata oficirima i podoficirima vojske Republike Srpske ili JNA, koji su bili angažovani u sukobima u BiH. I četvrto: otpočela je, kako to danas mnogi zovu: pljačkaško- burazerska privatizacija.

Zašto nijedno javno glasilo u zemlji nije objavilo rezultate razgovora Kolina Pauela i dr. Zorana Đinđića?

Nekoliko renomiranih pravnika, među njima i advokat Zdenko Tomanović, više puta su isticali: "...Vlast u Srbiji nezakonito je postupala prema Slobodanu Miloševiću". Dakle: "postupala", a ne "postupila". Tačno, pravnici su govorili o postupcima, ne o postupku i, nedvojbeno, pri tome su mislili: prvo, na nezakonito hapšenje Slobodana Miloševića, noću 2. aprila 2001., i drugo, kasnije kidnapovanje Miloševića iz zatvora i izručenje stranim vlastima, putem NATO helikoptera i aviona, u Haški tribunal. U tim nezakonitim postupcima presudnu ulogu imao je dr. Zoran Đinđić. A, i Đinđiću je bilo poznato pravilo: "...Ništa što je bilo nezakonito u momentu nastanka, ne može samim protekom vremena postati zakonito!" Da je ostao živ i ako je Srbija bila pravna država, Đinđić bi, po mom mišljenju, morao krivično da odgovara za "nezakonita postupanja prema Miloševiću!"

Dr. Zoran Đinđić je na tajno dogovorenom sastanku, na amsterdamskom aerodromu, kazao Karli Del Ponte, glavnoj tužiteljki Haškog tribunal: "Vodite Šešelja, i nemojte nam ga vraćati!"

Da je živ, šta bi danas rekao Đinđić, budući da je Šešelj dobrovoljno otišao u Haški tribunal, i u višegodišnjem procesu, ruku na srce: intelektualno, pravnički i moralno porazio Haški tribunal i vratio se u Srbiju neosuđen. Dixi et salvavi animam meam.

A 1. Nikad nisam glasao za Slobodana Miloševića

Za svaki slučaj nije loše da se adekvatno partijsko-politički legitimišem: od svoje sedamnaeste godine, bio sam član KPJ/SKJ. Kad je bio ukinut SKJ- nisam više bio član niti jedne političke stranke, ili parapartijske organizacije. Objavljivao sam tekstove - polemike sa nekim Miloševićevim izjavama, tvrdnjama, u listu "Danas". Nikada nisam glasao za Slobodana Miloševića.

Na ispraćaju tela Vidoja Žarkovića iz kapele na Novom beogradskom groblju, Miljan Radović, tada predsednik CK Crne Gore mi je stisnuo ruku i čestitao: "Pešak, hrabro, odlučno, glasno...Bravo!"

Više puta sam polemisao sa tekstovima, govorima Mirjane Marković, onda kada je svestrano podržavana od Balše Špadijera, Radoša Smiljkovića, Danila Ž. Markovića, Slobodana Unkovića, pa i glodura "Politike" Živorada Minovića.

Godine, 1975.-1977. bio sam progonjen od Josipa Broza Tita i Staneta Dolanca. Jedva sam ostao živ. Godine 1977. policija mi je odnela iz stana silnu dokumentaciju, među kojim i oko 5200 stranica kopija mog autorskog teksta: razne zabeleške, izveštaji, analize, itd. ,itd. koje sam ispisivao za svoje rukovodioce dok sam bio na radu u CK SK Srbije i CK SKJ. Svi ti materijali, kako mi je kasnije kazao Petar Stambolić, sačuvani su i nalaze se u Arhivu Srbije i Arhivu Jugoslavije.

Kolege urednici "Tabloida": sada il' nikada! Hic Rhodus, hic salta!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane