Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Su(lu)dovanje

Davno izgubljena čast srpskih sudija i državnih tužilaca, i njihova zlodela (75)

Od majke je ostanulo sinu

Srpski sudovi još donose presude "U ime naroda". I, uglavnom, protiv naroda, odnosno običnih građana, koji ne pripadaju gornjoj strukturi društva, niti organizovanim kriminalnim grupama koje drže na vezi i apanaži veći broj sudija i državnih tužilaca. Za razliku od državnih tužilaca, koji svojim zamenicima mogu da izdaju obavezujuća uputstva, sudije su potpuno samostalne u svom radu i odlučivanju. Na žalost, najveći broj delilaca pravde tako se i ponaša - nasilno, priprosto, ne poštujući zakonitost ni javni moral. Za tužioce i delioce pravde u Srbiji birani su podobni i prepodobni, loši studenti i još lošiji ljudi. Najgori među njima je, svakako, ministar pravde Nikolica Selaković. Zašto se nemo posmatra propadanje i sunovrat Srbije i pravosuđa? O tome piše urednik Magazina Tabloid Milan Glamočanin, bivši načelnik uprave u saveznoj policiji

Milan Glamočanin

Trgovci pravdom u srpskom pravosuđu ostavljaju i naslednike na svojim funkcijama.Kada odu u penziju, uvereni da neće biti pobijeni, obešeni, ili uhapšeni, trgovci pravdom svoje sinove, kćeri i snahe biraju za sudije, uče ih ''zanatu'' rasprodaje pravde.

Magazin Tabloid je dobio pismo, koje primerom potvrđuje izrečene tvrdnje.

''Obraćam vam se kao jednom od retkih štampanih medija u zemlji koji može objektivno da informiše o onome šta se dešava u društveno političkom životu. Razlog mog obraćanja je konkurs za izbor sudija za Prvi, Drugi i Treći osnovni sud u Beogradu, raspisan u Službenom glasniku RS 51/15 od 12.06.2015. godine.

Na navedeni konkurs prijavljuje se preko trista kandidata, mahom sudijskih pomoćnika. Dana 15.03.2016. godine Visoki savet sudstva (u daljem tekstu: VSS) donosi odluku o predlogu kandidata za izbor, i objavljuje ih na zvaničnom sajtu. Među predloženim kandidatima nalazi se i Vuk Đuričković, sudijski pomoćnik u Višem sudu u Beogradu, predložen za sudiju Drugog osnovnog suda u Beogradu.

Predlog VSS-a da imenovanog kandidata predloži za sudiju ne bi upadao u oči, da isti nije sin Milice Popović Đuričković bivše predsednice Petog opštinskog suda u Beogradu, sudije Apelacionog suda u Beogradu i zamenika predsednika Apelacionog suda u Beogradu, i zet Predraga Trifunovića sudije Vrhovnog kasacionog suda, čija je ćerka Ana Trifunović, takođe sudija (Prvog osnovnog suda u Beogradu). Navedeni kandidat Vuk Đuričković je od strane VSS-a predložen za sudiju, premda ispunjava formalne uslove, ima veoma malo radnog iskustva u pravosuđu.

Na konkursu su učestvovali kandidati koji imaju preko 15 i više godina radnog iskustva, izuzetno stručni, sa odličnim postignutim rezultatima, ali koji nisu dobili šansu, jer nisu deca uticajnih roditelja.

Izvodi se zaključak da je navedeni kandidat izdvojen od ostalih, jedino iz navedenog razloga, obzirom da se po ostalim karakteristikama ne razlikuje od ostalih, već naprotiv - ima znatno manje radnog iskustva.

Molim Vas da, u skladu sa Vašim mogućnostima istražite navedeni slučaj i ukažete javnosti na nepotizam koji se i dalje sprovodi u srpskom pravosuđu, i na činjenicu da se nosioci najviših pravosudnih funkcija u zemlji ophode prema pravosuđu kao prema sopstvenoj firmi.

Na ovaj način vrši se direktna diskriminacija svih ostalih vrednih i stručnih ljudi koji konkurišu na sudijska mesta. Na pravosudne funkcije ne postavljaju se kompetentni, iskusni kandidati, koji zaslužuju da se tu nađu, već deca uticajnih roditelja" - navodi se u pismu kandidata koji nisu prošli kao kandidati na sednici Visokog saveta sudstva, na čijem je čelu predsednik Vrhovnog kasacionog suda Dragomir Milojević.

Čitaoci Magazina Tabloid sećaju se tekstova u kojima smo opisali zlodela sudije Milice Popović Đuričković, zamenice predsednika Apelacionog suda u Beogradu. Ona je godinama sa mesta predsednice Petog opštinskog suda u Beogradu rasprodavala pravdu, enromno se bogatila, i sa svojim školskim drugaricama, predsednicima sudova, stvorila opasnu kriminalnu grupu koja satire pravosuđe.

Njena snaha Ana Trfiunović je bila poslednja koju je trebalo izabrati za sudiju, ali je svekrva bila tu, da pogura. I otac Anin je mafijaš bez premca. Predrag Trifunović je dvadeset godina sudija Vrhovnog suda Srbije, a potom Vrhovnog kasacionog suda. On je jedan od najskupljih sudija koji je ikada trgovao u Srbiji. Nije ni čudo što je njegov kolega Dragomir Milojević, predsednik Vrhovnog kasacionog suda, kao predsednik Visokog saveta sudstva, osim Predragove kćerke Ane, za sudiju predložio i njegovog zeta Vuka Đuričkovića.

Redakcija je zatražila pismeno objašnjenje od Visokog saveta sudstva, po kojim kriterijumima je sin Milice Popović Đuričković predložen za sudiju, ali nismo dobili odgovor. Kada smo zvali ponovo telefonom, izmarširani smo, uz pitanje da li znamo ko su pomenute sudije - Dragomir Milojevič, Predrag Trifunović i Milica Popović Đuričković, što je to kod nas izazvalo veliki strah, u kojem se još nalazimo.

Portaprol Prvog osnovnog suda u Beogradu, sudija Ivana Ramić, odgovorila nam je da po Poslovniku o radu suda i Zakonom o sudijama nije predviđeno da se dostavljaju podaci o sudijama. Njih, i njihova zlodela, štiti poslovnik!

Koliko u Srbiji ima još klanova u pravosuđu. Dosta ih je, ali su sveomoćni, nedodirljivi, i ispomažu se.

O tom govori i pismo koje doslovno citiramo.

'..'Obraćam se vama zbog problema koji imam i koji nisam u stanju da rešim u nadležnim institucijama sistema, zbog opstrukcije u državnim organima, a koja je plod pritiska na te organe koje vrše politički i drugi moćnici.

Radi se o sledećem: Imam ćerku staru 38 godina, koja je bila udata za Predaraga Markovića, sina Branislava Markovića, profesora Pravnog fakulteta u Kragujevcu i glavnog aferaša iz poznate i nikad završene afere „Indeks". Taj Predrag Marković je rođeni brat na daleko poznate Jelene Trivan, koja je doduše menjala prezimena i političke partije i trenutno našla utočište u Službenom glasniku Srbije, i koja se hvališe kako je njen brat koji je i Predragov brat Milan Marković - sudija Ustavnog suda Srbije - naterao Naprednjake da je učlane u partiju i da je postave za direktora u Službenom glasniku, na taj način što im je obećao da će odbiti nekakvu inicijativu za ocenu ustavnosti Briselskih sporazuma, inače poznata kao velika prijateljica gospodina Homena i gospođe Snežane Malović, bivše ministarke pravde

Gospodin Predrag je pored tako moćne sestre i moćnog brata sudije, a i poznatog oca, postao sudija Osnovnog suda u Kragujevcu, i nije mu ništa smetalo što od svoje šeste godine boluje od neizlečive vrste epilepsije, koja se progresivno razvija.

Elem, moćni Markovići, nakon razvoda moje ćerke, toliko su se zauzeli da su „čika Branu" - paterfamilijasa, amnestirali u Smederevu za korupciju - na taj način što su konstruisali optužnicu sa 150 optuženih i tako stvorili procesne uslove da se predmet nikad ne presudi, jer će uvek neko od 150 optuženih SA JEDNE OPTUŽNICE izostati i tako će se guslati do večnosti.

Tokom razvoda i posle razvoda moj bivši zet je zlostavljao i maltretirao moju ćerku, preteći joj da će je ubiti, da će je baciti u Ibar ili Drinu, da joj se grob ne zna, ako to ne uradi, „pomoći će joj" - da završi na psihijatriji, u ludačkoj košulji. Savetovao joj je da se ne tuži za imovinu, niti za dete, jer ništa od toga neće dobiti.Verovao sam u pravosuđe i policiju, i nisam bio uveren da on to može učiniti. Pogotovu kad sam doznao da je po prijavi moje ćerke policija od njega tako bolesnog oduzela 5 pištolja i dve puške, za koje sam doznao da je imao odobrenja, ali da nikome poreze nije plaćao, i nije mi bilo jasno KOJE SU TO NJEGOVE ZASLUGE I SPOSOBNOSTI, da mu se izdaju odobrenja na toliku količinu oružja - osobi koja zbog bolesti i zbog psihičkih smetnji nije služila vojsku.

Razočarao sam se kad su mu sve ove cevke - ceo arsenal policajci vratili, ali nisam pravio pitanje zbog toga.

Tako bolesnom su dali i vozačku dozvolu, koju je on obilato koristio i koristi za lude vožnje i lude provode skupim automobilima koje mu je kupio njegov tata. Ne bih ni to pitanje postavljao, ali moram jer on u tim kolima vozi moje unuče, koje je istina njegovo dete, ali on nema dovoljno osećaja za dete, jer mi je poznato koliko je žalio drugo dete, koje je takođe moje unuče, a koje je izgubio u petoj godini života. Bilo bi degutantno da navodim ovde kako se ponašao treći dan nakon smrti svog deteta, a mog unučeta.

Podneo je tužbu za iseljenje moje ćerke iz kuće koju su ćerka i on kao bračni drugovi rekonstruisali. Istog dana kad je tužba podneta - usvojena je privremena mera, a nekoliko dana kasnije moja ćerka je izbačena na ulicu bez igde ičega, sa preopterećenom platom, jer je uzimala kredite da bi tu kuću renovirala i drugu kuću na istom placu iz temelja pravila. Apelacioni sud je tri puta ukidao tu nakaznu odluku, da bi na kraju, mogu samo da pretpostavim kako, to i potvrdio!

Sa svega slobodnih 25 hiljada dinara, moja ćerka, koja je diplomirani pravnik - našla se na ulici i sa tim iznosom treba da preživi da plati stan i da se prehrani.

Nakon razvoda, sud je, uz obaveznu pohvalu moje ćerke kao dobre majke i savesnog roditelja - ipak unuče dosudio na negu i vaspitanje bolesnom Predragu, koji nije u stanju ni o sebi da se stara zbog čestih epi kriza i koji treba da to dete vozi. I ova odluka je ukidana, ali je na kraju ipak Apelacioni sud u Kragujevcu (predsednica Dubravka Damjanović) morao da je potvrdi.

Parnica po tužbi moje ćerke se otegla u nedogled.

Šikaniranje od strane Predraga, koji je nažalost sudija i koji svojim primerom treba da deluje na druge - ne prestaje.

Pre mesec dana okončan je spor oko njenog iseljenja i osuđena je da plati troškove 33.000 dinara u roku od 8 dana. Predrag nije hteo da sačeka da prođe tih 8 dana, već je podneo predlog za izvršenje, koji mu je na poverenje - na blanko usvojen i odmah dostavljen blagajni ćerkinog poslodavca, da joj se oduzme i od onih 25.000 dinara, dve trećine - kako ne bi preživela, a da pri tom nije ni kontrolisano da li je rok za ispunjenje obaveze po presudi istekao, i nije joj dostavljeno to rešenje - čime joj je povređeno Ustavno pravo na podnošenje žalbe. Čak nije ni rešenje o izvršenju dostavljeno, već samo uz propratni akt kojim se preti poslodavcu - drugim rečima poslodavac tera da zlostavlja svog radnika. To sprovodi sud u kojem je moj bivši zet sudija!

Pitam se čemu to vodi. Da li su gospoda Markovići u tolikoj meri nedodirljivi i da li imaju toliko zasluge da mogu da rade šta hoće. Jedan moj prijatelj tera sprdnju sa državom i mojom mukom, pa mi kaže da svako jutro izađem na prozor i da gledam na nebo put istoka - da proverim da se nije neki Marković popeo na nebesa, i da sa nebesa komanduje nama smrtnicima na zemlji.

Poznato mi je da su sudovi nezavisni i da se niko ne može mešati u njihov rad, ali i ta nezavisnost je nečim ograničena.

Najljubaznije vas molim pomozite mi, jer ću da izgubim dete, nađite neki put i način da urazumite gospodu Markoviće da ostave moje dete i moju kuću na miru, da ostave na miru sitne obične ljude.

U očekivanju vaše pomoći unapred se zahvaljujem.

Predrag Marković, Kragujevac ... "

Šta da odgovorimo nesrećnom čoveku? Da ga podsetimo da je mafijaška porodica Marković van zakona. Da podsetimo da je od Sretena Jocića, zvanog Joca Amsterdam, Jelena Trivan uzela nekoliko miliona evra da njen brat Milan Marković, sudija izvestilac u Ustavnom sudu Srbije, uvaži ustavnu žalbu Jocićevih advokata i ukine presudu kojom je osuđen (potpuno nezakonito) na 15 godina zatvora, a po nalogu Borisa Tadića, dugogodišnjeg zaštitnike Jelene Marković Trivan. Joca Amsterdam je angažovao advokata Vladimira Cvijana da Jeleni prenese poruku da ''moraju da se suoče sa odgovornošću za prevaru''. Valjda će se Joca Amsterdam jednom uspraviti, i početi da se bori za svoje pravo.

A mafija i dalje drži u zatvoru Žarka Grujića, invalida (63), koji je pritvoren 19. februara, pod optužbom da je pružao otpor sudiji Višeg suda u Beogradu Zoranu Šešiću, koji ga je tukao, da predupredi ''napad '' čoveka od kojeg je mlađi skoro 20 godina. Sudija Drugog osnovnog suda u Beogradu Dejan Stefanović zakazao je prvo suđenje tek za 19. aprili. Pederska mafijaška grupa, koja je i opasna, na čelu sa predsednikom Višeg suda u Beogradu Aleksandrom Stepanovićem, čiji trbuhozborac je sudija Zoran Šešić, odbila je žalbu na rešenje o produženju pritvora, koji je podneo Grujićev branilac iz Jukoma, koju žalbu objavljujemo u celosti u elektronskom izdanju, pokušava da pretučenog Grujića uništi.

Nigde u svetu pravdu ne dele ljudi koji bi se mogli opisti kao kriminalci, razbojnici, ološ najgore vrste, lišen svakog morala, speman da otme građaninu kuću, imovinu, decu, slobodu. To je država kojom hara Aleksandar Vučić.

A 1. Šerijat i u Novom Sadu

Advokat Veljko Etinski iz Novog Sada prosledio nam je pismo, u kojem navodi da je pred većem sudije Jovanke Travar u Osnovnom sudu u Novom Sadu, zastupajući klijenta u sporu sa Nacionalnom službom za zapošljavanje - Filijalom u Novom Sadu, bio zaprepašćen kada je zastupnik NSZ Ljuan Gaši citirao osnov prava po šerijatu, a postiđen što to sudija Travar nije unela u zapisnik, te je to učinila tek na njegovo insistiranje. Pomenuti Ljuan je pravnik u Nacionalnoj službi zapošljavanja, i u zastupanju pred novosadskim sudovima uvek citira šerijat. Sudija Travar je supruga sudskog veštaka Branka Travara, i njih dvoje zgrću ogromne pare na rasprodaji pravde.

Gospodin Etinski, ugledni novosadski advokat, obratio se Nacionalnoj službi za zapošljavanje, obaveštavajući ih o šerijatskom pravu koje usred Novog Sada primenjuje gospodin Ljuan Gaši. Odgovoreno mu je da oni ''ne znaju za to, a da je to tačno, kao što on tvrdi, sud bi sigurno reagovao". Aferim Ljuane. Jebi nas po šerijatu, treba da skinemo gaće.

A 2. Na lomači

Neverovatno, ali istinito. Početkom februara 2016.godine, Uprava za izvršenje zavodskih sankcija, posle gotovo godinu dana, u Kazneno - popravnom zavodu za maloletnike u Valjevu postavila je novog upravnika. Gospodin Vladimir Bukvić je došao iz KPZ iz Šapca, gde je takođe obavljao funkciju upravnika. Ova vest bi bila kao i svaka druga. Ali...

Po dolasku u ustanovu gospodin upravnik je naredio da se iznese stari nameštaj iz njegovog kabineta i nabavi novi! To je uradio i sa nameštajem iz kabineta zamenika upravnika (došao iz Sremske Mitrovice). Ima se, može se! Ono pravo tek sledi.

Gospodin Bukviću to nije bilo dovoljno. Naredio je da se sa pomenutim nameštajem izbace i dve biblioteke sa stručnim knjigama (domaćim i stranim), godišnji izveštaji, svi stručni časopisi sa seminara, kongresa i stručnih predavanja. Sve ono što je skupljano i čuvano u proteklih 50 godina postojanja ove ustanove. U godinama jubileja ugašena su sećanja na celokupan rad mnogih generacija. Ugašena je nada da se u budućnosti neko bavi analizom, empirijskim istraživanjima i statistikom.

Preko 3.000 knjiga, publikacija, časopisa, brošura po naređenju gospodina Bukvića odnešeno je na smetlište gde je bačeno i spaljeno!?

Knjige su stavljene na lomaču!

Bilo nam je potpuno šizofreno da jedan visoki republički funkcioner (prvi čovek u ustanovi) toliki broj stručnih knjiga uništi u jednom trenu. Trebalo nas je videti kako po smeću prebiramo neoštećene stručne i vredne knjige i nosimo ih u svoje kancelarije. Bili smo svesni velike vrednosti koje se skrivaju u tim knjigama. Začuđenim osuđenim licima, koji su posmatrali taj paganski čin spaljivanja, nismo mogli bilo šta da odgovorimo. „Otimajući" vredne knjige iz kontejnera i vatre pokazali smo da se ne slažemo sa ovakvim postupkom. Smatrali smo da su knjige morale ostati u rafovima biblioteke ili depoima arhive.

Pitamo ministra pravde gospodina Selakovića i upravnika gospodina Bukvića, kakva je to poruka poslata osuđenim i zaposlenim licima? Kakva se poruka šalje društvu? Ko je gosp. Bukvića ovlastio da uništava knjižno i arhivsko blago ove ustanove i kakva je šteta (materijalna i moralna) učinjena ovim činom ? Ima li u tom gnusnom činu moralne i krivične odgovornosti?

Sud, tužilaštvo, policija, ministar pravde, direktor uprave za izvršenje krivičnih sankcija, novinari - svi ćute! Javnost šapuće o „1omači" na kojoj je ostalo intelektualno zgarište, spaljenih i uništenih knjiga, koje opominje na jednu glupost i jedan necivilizovani postupak. Dim sa „Lomače" će se razići, ali će ostati zabeleženo da je neko ko treba da čuva zakonitost, pravdu i poštenje sve to pogazio, i od jedne ugledne ustanove učinio intelektualnog bogalja.

Zaposleni u VPD Valjevo

Žalba na rešenje o produženju pritvora

DRUGI OSNOVNI SUD U BEOGRADU

za

VIŠI SUD U BEOGRADU

Na osnovu čl. 436. Zakonika o krivičnom postupku (dalje: ZKP), protiv rešenja K. br. 284/16 (Kv. br. 268/16) Drugog osnovnog suda u Beogradu od 14.3.2016. godine, u zakonskom roku, izjavljujem:

ŽALBU

Predmetnom žalbom, navedeno rešenje pobija se u celosti, zbog:

pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;

bitne povrede odredaba krivičnog postupka;

povrede krivičnog zakona;

OBRAZLOŽENjE

Drugi osnovni sud u Beogradu je dana 14.3.2016. godine doneo rešenje K. br. 284/16 (Kv. br. 268/16) kojim je okrivljenom, Grujić Žarku produžen pritvor, koji će trajati do dalje odluke suda, a najduže 30 dana od dana donošenja rešenja. Ovo rešenje doneto je na osnovu člana 211. st. 1. tač. 3. ZKPa, ali činjenično stanje nije potpuno i tačno utvrđeno, te je pri njegovom donošenju došlo do bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Ad. 1. POGREŠNO I NEPOTPUNO UTVRĐENO ČINjENIČNO STANjE

Sud nalazi da postoji mogućnost da će okrivljeni u kratkom vremenskom periodu ponoviti krivično delo, s obzirom da su oštećeni i okrivljeni i pre ovog događaja imali konfliktne situacije, jer je ranija osuđivanost okrivljenog u uzročnoj vezi sa predmetnim inkriminisanim događajem, jer je oštećeni postupao u predmetu po pritužbi okrivljenog na rad suda. U ožalbenom rešenju nije navedena ni jedna konfliktna situacija koja je prethodila kritičnom događaju, čak je i oštećeni na zapisniku o saslušanju od 29.2.2016. godine izjavio da je tek prilikom susreta sa okrivljenim "Shvatio da mu je poznat ovaj čovek". Ukoliko je zaista i bilo konfliktnih situacija i ranije, oštećeni bi svakako odmah prepoznao okrivljenog.

Dakle, ne postoje posebne okolnosti koje ukazuju da će okrivljeni ponoviti krivično delo. Oštećeni nije na tu okolnost priložio bilo kakav dokaz - zapisnike o intervenciji policije, eventualne prijave protiv ovde okrivljenog ili slično, te se razlog Drugog osnovnog suda u Beogradu za produženje pritvora ne može smatrati zasnovanim na zakonu.

Kako je okrivljeni naveo, a što je i oštećeni potvrdio u svom iskazu, upravo je oštećeni taj koji je prvi pokrenuo fizički obračun, nakon provokacije koju je uputio okrivljenom. Iz iskaza navodno oštećenog sledi da je upravo on taj koji je naneo više udaraca okrivljenom: "...Ja sam, braneći se, udario šamar desnom rukom a odmah zatim i levom rukom... Kada sam mu udario šamare, mislim da su mu tada spale naočare", zatim i: "...Nakon oovg udarca on je ponovo zamahnuo i kako mu je ruka bila otvorena ostavio je nezaštićeno lice i telo, pa sam ja iskoristio trenutak i pesnicom desne ruke udario okrivljenog po sred čela...". Prema navodima okrivljenog, upravo je oštećeni taj koji je svojim provokacijama inicirao incident, te sledi da ne stoje navodi da će okrivljeni ponoviti krivično delo prema oštećenom. Sud je doneo ožalbeno rešenje u potpunosti poklanjajući veru iskazu samog oštećenog, iako je spisima predmeta združen i video zapis u vezi kritičnog događaja. Uvidom u isti, nesporan je zaključak da je u konkretnom slučaju došlo do zamene uloga na relaciji oštećeni / okrivljeni. U prilog ovome svedoči i činjenica da je okrivljeni kritičnog dana zadobio više lakih telesnih povreda - Contusio capitis VLC faciei i Oedema crouris bilateralis (Izveštaj gradskog zavoda za hitnu medicinsku pomoć od 19.2.2016. godine). Pored toga, iz izveštaja doktora specijaliste koji je sačinjen neposredno nakon kritičnog događaja, nesporno je da je okrivljeni pretrpeo vidljive povrede na licu kao i na nogama, i imao stresnu reakciju i znatno povišen pritisak povodom celog događaja. Ove dokaze nije bilo moguće priložiti ranije zbog smeštanja okrivljenog u pritvor, zbog čega nije bio u prilici da braniocima ovu dokumentaciju priloži.

Dokaz: Izveštaj Gradskog zavoda za hitnu medicinsku pomoć od 19.2.2016. godine,

Izveštaj lekara specijaliste od 19.2.2016. godine,

Izveštaj službe za kliničku laboratorijsku dijagnostiku Kliničkog centra Srbije.

Kao još jedan razlog za određivanje pritvora navedena je ranija osuđivanost okrivljenog. S tim u vezi, ukazujem da prema stavu Evropskog suda za ljudska prava, opasnost od ponavljanja krivičnog dela ne može se dokazati upućivanjem na neodređenu prošlost ili ranije osude za dela koja se po svom karakteru ili težini ne mogu porediti. Takođe, Evropski sud za ljudska prava navodi da se opasnost od ponavljanja krivičnog dela mora dokazati, a mera mora biti prikladna u svetlu okolnosti slučaja i posebno prošlosti i ličnosti datog lica.

Takođe, ukazujem i na praksu Ustavnog suda Srbije u sličnom postupku, gde je utvrđeno da je odlukom o određivanju i produženju pritvora došlo do povrede prava na ličnu slobodu i bezbednost zajemčenog članom 27 stav 1 Ustava Republilke Srbije. U navedenom slučaju, Ustavni sud je istakao zahtev zakonitosti lišenja slobode tj. da mora biti zasnovano na razlozima predviđenim zakonom i sprovedeno u skladu sa zakonom propisanim postupkom. Takođe, Ustavni sud je naglasio neophodnost kumulativnog postojanja dva uslova da bi se prema nekom licu odredio pritvor: osnovana sumnja da je lice izvršilo krivično delo i da je pritvaranje neophodno radi vođenja krivičnog postupka. U ovom slučaju osnov za određivanje pritvora bio je opasnost od ponavljanja krivičnog dela. Ustavni sud je utvrdio da su osporena rešenja doneta u zakonitom postupku i iz razloga formalno predviđenih zakonom. Ipak, on je ocenio do Osnovni sud u Subotici nije utvrdio osobite okolnosti koje ukazuju da će okrivljeni ponoviti krivično delo. Naime, nezaposlenost podnosioca ustavne žalbe i njegove supruge, njegovo bavljenje zemljoradnjom, troje maloletne dece kao i ranija osuđivanost zbog ugrožavanja javnog saobraćaja, po oceni Ustavnog suda, ne predstavljaju osobite okolnosti koje ukazuju da će okrivljeni ponoviti krivično delo i nastaviti da krijumčari ljude preko državne granice.

U činjeničnom stanju kao u konkretnom slučaju, ne postoji na prvom mestu osnovana sumnja da je okrivljeni izvršio krivično delo koje mu se stavlja na teret, a još manje opasnost da će delo ponoviti. Ovo stoga što ni na jednom mestu nije precizno opisano kakve su to konfliktne situacije imali ovde okrivljeni i oštećeni, te nema osobitih okolnosti koje bi to i potvrdile, a koje bi ožalbeno rešenje učinila zakonitim.

Pored toga, sud se nije bavio činjenicom da je upravo okrivljeni taj koji je pozvao policiju, niti činjenicom da je okrivljeni naveo lica koja su svedočila kritičnom događaju - stanari u Jove Ilića 106. Sud je olako prešao i preko činjenice da je okrivljeni 20 godina mlađi od oštećenog, da je sitnije građe i da ima ozbiljne zdravstvene probleme, uključujući i metalne pločice ugrađene na noge nakon preloma u saobraćajnoj nesreći (koja je bila predmet krivičnog postupka o kome se u ožalbenom rešenju govori). Sve ovo ukazuje na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

Ožalbeno rešenje delom se zasniva i na nalazu veštaka da okrivljeni „nema dobre kapacitete za toleranciju frustracija i da u situacijama koje doživljava kao provokativne može da ispolji neodmereno i imulsivno reagovanje...". Ovde napominjem da ni okrivljenom ni njegovom braniocu nikada nije uručena pisana naredba o određivanju veštačenja, što je u suprotnosti sa odredbama ZKP-a. Pored toga, činjenica da okrivljeni „može da ispolji neodmereno i imulsivno reagovanje" opet predstavlja apstraktnu opasnost, a nikako osobitu okolnost koja ukazuje da će ponoviti krivično delo.

Dodatno, Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u članu 5 stav 1 tačka c predviđa mogućnost lišavanja slobode ..."kada se to opravdano smatra potrebnim kako bi se predupredilo izvršenje krivičnog dela ili bekstvo po njegovom izvršenju". U slučaju Fox, Campbell & Hartley vs. United Kingdom (1990) Evropski sud za ljudska prava je stao na stanovište da „opravdana sumnja" znači postojanje činjenica ili obaveštenja, pomoću kojih bi objektivni posmatrač mogao da formira stav da je određeno lice izvršilo krivično delo. Branilac okrivljenog smatra da u predmetnom postupku to nije slučaj, imajući u vidu dokaze koji se već nalaze u spisima, kao i dokaze koje uz žalbu prilažemo.

Ad. 2. BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA

Ožalbena odluka zahvaćena je bitnom povredom odredaba krivičnog postupka - članom 438 stav 1 tačka 11 i stav 2 tačka 2 ZKP, s obzirom da je izreka rešenja nerazumljiva, odnosno razlozi o činjenicama koje su predmet dokazivanja su potpuno nejasni. Naime, u obrazloženju ožalbenog rešenja navedeno je da su „okrivljeni i oštećeni i pre ovog događaja imali konfliktne situacije, a vezano za krivični postupak koji se vodio protiv okrivljenog... a gde je okrivljeni podnosio prigovore na sudske odluke nezadovoljan radom suda...". Kao što je već navedeno, ovi navodi nisu potkrepljeni ni jednom činjenicom, ni jednom konkretnom radnjom koja bi potvrdila postojanje ranijih sukoba, te je nejasno na kakve se to prethodne konflikte misli. Kako u obrazloženju ožalbenog rešenja nije navedeno o kakvim se prethodnim sukobima radi, iz citiranog navoda moglo bi se zaključiti da se raniji sukobi između okrivljenog i oštećenog sastoje u podnošenju prigovora i pritužbi na rad suda. Ovo čini izreku rešenja nerazumljivom, odnosno razloge o činjenicama koje su predmet dokazivanja u potpunosti nejasnim, a što predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupku, propisanu navedenim članom ZKP.

S tim u vezi, upućujem i na odluku Vrhovnog suda Srbije u činjenično sličnoj pravnoj stvari: „Osnovani su žalbeni navodi branioca okrivljenog kojim se ističe da je prilikom donošenja pobijanog rešenja, prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 368. st. 1. tač. 11. ZKP jer rešenje nema razloga o odlučnim činjenicama, a i dati razlozi su potpuno nejasni. Ovo zbog toga što se osnovano u žalbi ističe da se nepravosnažna presuda doneta u ovoj krivičnoj stvari ne može ceniti kao osobita okolnost koja ukazuje da će okrivljeni ponoviti krivično delo, da se okrivljeni u dužem vremenskom periodu kontinuirano bavio nabavkom i prodajom droge, zbog čega je povređena pretpostavka nevinosti okrivljenog imajući u vidu da se shodno čl. 3. ZKP niko ne može smatrati krivim za krivično delo dok se to ne utvrdi pravosnažnom odlukom nadležnog suda". Primenjujući argument a maiori ad minus, dakle, ukoliko nepravnosnažna presuda ne predstavlja osobitu okolnost, još manje to mogu biti puki navodi da je i ranije bilo konflikata među oštećenim i okrivljenim.

Ad. 3. DODATNI ŽALBENI RAZLOZI

Ustav Republike Srbije propisuje u članu 20 uslove za ograničenja osnovnih ljudskih prava, navodeći u stavu 3 da su pri ograničavanju ljudskih i manjinskih prava svi državni organi, a naročito sudovi, dužni su da vode računa o suštini prava koje se ograničava, važnosti svrhe ograničenja, prirodi i obimu ograničenja, odnosu ograničenja sa svrhom ograničenja i o tome da li postoji način da se svrha ograničenja postigne manjim ograničenjem prava. Sličnu odredbu sadrži i ZKP u članu 210 time što propisuje da se pritvor može odrediti samo pod uslovima predviđenim u ovom zakoniku i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom merom.

Dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da trajanje pritvora svedu na najkraće neophodno vreme i da postupaju sa naročitom hitnošću ako se okrivljeni nalazi u pritvoru. U

konkretnom slučaju, razlozi koje sud prihvata kao dovoljne za produženje pritvora ne mogu se smatrati neophodnim, a posebno kada se ima u vidu zdravstveno stanje okrivljenog. U spisima se već nalazi medicinska dokumentacija koja svedoči da okrivljeni boluje od dijabetesa, povišenog krvnog pritiska i depresije, za šta uzima propisanu terapiju. Tokom pritvora, više puta mu je ukazivana medicinska pomoć, a nivo glikemije u krvi mu se ne proverava na redovnom nivou. Boravak u pritvoru povećava rizike u vezi sa bilo kojom od navedenih bolesti i svakako intenzivira njegov strah i osećaj nesigurnosti, što prerasta u ponižavajuće postupanje, u smislu člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na kraju, iz godišnjeg izveštaja Zaštitnika građana RS sledi da u, pogledu određivanja pritvora, i dalje postoji problem smeštaja i zdravstvene zaštite, te da se upravo na to odnosi najveći broj pritužbi upućenih ovom organu. Naime, broj lica lišenih slobode koja se nalaze u pritvoru u Srbiji iznosi oko 3000 osoba. Veliki problem predstavlja praksa rutinskog podvođenja okrivljenih pod neki od osnova za određivanje pritvora propisanih ZKP-om, bez razmatranja mogućnosti zamene teže mere blažom, kao i široko tumačenje pojedinih okolnosti koje ukazuju na postojanje osnova za određivanje pritvora.

Iz svih navedenih razloga predlažem da Viši sud u Beogradu usvoji žalbu i ukine ožalbeno rešenje kojim je okrivljenom produžen pritvor, te da okrivljenog odmah pusti na slobodu.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane