Natrag

Da se ne zaboravi

Zaostavština Vladimira Dimitrijevića, ili: čekaju li nas katakombe?

Zašto srpski velikani odumiru

Čovek umre kad ga zaborave. Izdavač iz Švajcarske, Vladimir Dimitrijević je na tom putu- da bude zaboravljen. Čovek koji je ponavljao da je Srbin, koji se time ponosio, koji je bio najveći izdavač srpske literature i koji je tome posvetio život, umoren je u siromaštvu i olako zaboravljen od sunarodnika, koji mu nisu podigli spomenik, nisu ga u zemlji ovekovečili. Objavljujemo pismo gospodina Miodraga Lukića, čoveka koji je poznavao gospodina Dimitrijevića, da nas podseti na jednog od najvećih Srba u istoriji ovog naroda

Miodrag Lukić

(Umesto voštanice velikom srpskom rodoljubu izdavaču Vladimiru Dimitrijeviću!)

Nisam ga dovoljno poznavao da bih mogao mnogo da pišem o njemu. Čovjek koji je bio srpski rodoljub, protivnik titoizma, antiglobalista i najsupješniji srpski izdavač u svijetu zaslužio je da o njemu pišu oni koji su ga bolje poznavali, ali pošto strahujem da će ostati nepomenuto, drznuo sam se da stavim na papir par mojih zapažanja.Sreo sam ga prvi put 2008. godine na demonstracijama u Ženevi. Kosovski Albanci su upravo bili proglasili nezavisnost, a mi smo da pokažemo da se ne slažemo sa otimanjem naše kolijevke izašli pred zgradu Ujedinjenih nacija. Naivni kako samo Srbi mogu da budu nismo znali da Ujedinjenim nacijama, kao u ostalom skoro cijelim svijetom upravljaju Luciferijanci, nadali smo se da će neko čuti naš vapaj i odgovoriti na njega nepriznavanjem heroinske države kako su Kosovo kasnije nazvali neki malo hrabriji novinari.

Nismo znali, ili nismo htjeli da znamo, da je Kosovo oteto da bi Albanska mafija mogla nesmetano da prodaje tone heroina i ostalih droga na tržištima Evrope i sjeverne Amerike. Još manje smo smjeli da znamo da privrede Amerike i zapadne Evrope uveliko zavise od pranja novca zarađenog prodajom droge, što je malo više od petsto milijardi dolara godišnje. Naravno još manje smo smjeli da znamo da je mafija samo distributerska firma i da neko mnogo moćniji stoji iza svega i da taj neko ima ogroman uticaj na Ujedinjene nacije pred čijom smo zgradom bili okupljeni.

Hteo je, smeo i umeo!

Sve ono što okupljeni nisu znali, a većina nije mogla ni da sluti, znao je Vladimir Dimitrijević.

Mladalački hitro se na improvizovanu pozornicu popeo elegantan stariji gospodin markantnih crta lica i održao vatren govor kakav niko ni prije ni poslije njega nije održao.

Ostali govornici su se trudili da budu politički korektni u onoj mjeri u kojoj je to moguće na jednim takvim demonstracijama.

Upoznao sam ga tada i zaključio da je jedan od rijetkih Srba dovoljno pametnih i hrabrih da budu uzor svima nama koji smo kao i on živjeli u Švajcarskoj. Tada još nisam znao da je već godinama u nemilosti švajcarskih vlasti jer nije ćutao kada je devedesetih godina u čitavom svijetu vođena antisrpska kampanja koja je hiljadu puta nadmašila njemačkog majstora propagande Gebelsa.

Nije ćutao nego je govorio i pisao istine koje tada nisu bile dozvoljene pa je država našla načina da ga djelimično ućutka. Ipak na tim demonstracijama u Ženevi govorio je onako kako je mislio i nazvao otimačinu Kosova pravim imenom uz rizik da ponovo dobije packe od države koja ima najveći privid demokratije u svijetu.

Sreli smo se ponovo iste godine na sajmu knjige u Beogradu. On je bio vlasnik izdavačke kuće Laž dom u Švajcarskoj kao i izdavačke kuće Naš dom u Beogradu. Pošto je telefonskim putem obavljao registrovanje izdavačke kuće u Beogradu, umjesto originalnog Laž dom, nazvana je Naš dom i tako je i ostalo.

Kao i uvijek izlagao je knjige na sajmu i bio jedini predstavnik Švajcarske, a ja sam na štandu Ministarstva za dijasporu predstavljao moj roman Ranjeni vuk 2. Radnja romana se odvija u jednom danu, baš onom kada su Albanci proglasili nezavisnost Kosova i pomenuto je sve ono o čemu je Vladimir Dimtrijević govorio na demonstracijama. Stojao je tog dana nedaleko od mene i slušao moje izlaganje sa vlažnim očima. U jednom trenutku je oborio glavu kao da se bori protiv plača, mahnuo mi, poslao poljubac i žurno udaljio.

Namjeravao sam da ga kasnije potražim, ali pošto je pored štanda Ministarstva za dijasporu bio štand EU, momci koji su bili tamo počeli su da sviraju neku satanističku muziku i tako omeli sledećeg pisca, jednu bakicu koja je pisala rodoljubivu poeziju. Bakica je počela da plače, a ja sam, bijesan, počupao kablove iz zvučnika i prekinuo koncert, a onda sam morao da se udaljim da ne bih imao okapanja sa policijom.

Moram da priznam da me je jedan policijac stigao, jer ne mogu da trčim pošto hodam sa štapom, ali me nije kinjio nego me je doveo do izlaza i čestitao što sam satanistima pokvario koncert.

Nikad više nisam sreo Vladimira Dimitrijevića i sve ono što sam želio da mu kažem ostaće zavijek neizrečeno, kao i odgovori na sva pitanja koja sam namjeravao da mu postavim.

Sumnjiva smrt velikog srpskog rodoljuba

Stradao je 2011. godine, a ja kako sam odavno postao pomalo paranoičan postavio sam pitanje: Da li je stradao, ili mu je neko pomogao da umre, pošto ljudi koji previše znaju, a još se drznu i da govore, obično umiru u „nesrećnim slučajevima"?

Nema ga. Otišao je u istoriju koja će ga možda pomenuti, a mi njegovi savremenici, ophrvani trkom za zaradom i potragom za uživanjem, zaboravićemo da je i postojao. Neće biti ni prvi ni poslednji velikan koga će sunarodnici zaboraviti i tek možda koju deceniju kasnije će ga se neko sjetiti.

Boli nas glava od srpskog zaborava

U Švajcarskoj je živio i umro prof. dr Lazo Kostić (1897-1979), jedan od najumnijih Srba koji su živjeli u dvadesetom vijeku. Iza njega je ostalo stotinak djela vrednijih od svega što je napisano na srpskom jeziku u poslednjih sto godina, ali danas malo ko zna da je uopšte postojao, a još manje je neko upoznat sa onim što je napisao.

Danas se u Švajcarskoj ubijamo od rada da sačuvamo sjećanje na Milevu Marić koja nije za Srpstvo učinila ništa, vjerovatno nije ni mogla, a zaboravljamo prof. dr-a Lazu Kostića kao što ćemo zaboraviti i Vladimira Dimitrijevića koji su za srpstvo činili sve što su mogli.

Mogli bismo da kažemo da je, srećom, iza Vladimira ostalo potomstvo i da izdavačka kuća Laž dom još uvijek postoji, barem sam ja tako mislio sve dok nisam dobio fotografije sa sajma knjige u Ženevi. Jedan moj prijatelj mi je poslao fotografije kojima nije potreban komentar. Izdavačka kuća koju je vodio veliki Srbin i hrišćanin Vladimir Dimitrijević postala je ono protiv čega se pokojnik decenijama borio. Štand izdavačke kuće Laž dom izgleda kao da ga vodi kćerka Šandora le Veja, osnivača satanističke crkve u San Francisku, a ne kćerka hrišćanina Vladimira Dimitrijevića.

Sve na štandu pokazuje da je riječ o izdavačkoj kući koja je se u potpunosti uklopila u duh vremena, a jedan hobi satanista pozdravlja posjetioce „rogom" kao da se nalazi na rok koncertu, a ne na štandu izdavačke kuće koja je nekad bila poznata po tome što je objavljivala djela ruskih pisaca, onih ruskih hrišćana čija su se djela kosila sa komunističkom ideologijom.

Davi nas "duh vremena"!

Da, napisao sam „duh vremena" i nisam to učinio omaškom, jer onaj ko želi da uspije u oblasti kulture i umjetnosti u ovom vremenu mora, prije svega, da otvoreno pokaže da je antihrišćanski raspoložen, a vlasnica izdavačke kuće Laž dom, Andonia Dimitrijević, je to na sajmu knjige u Ženevi nedvosmisleno pokazala. Ono što većina hrišćana ne želi da zna je činjenica da ako se ne probudimo uskoro će svi koji ne žele da se odreknu prave vjere u Hrista moći da se okupljaju još samo u katakombama. Možda Andonia Dimtrijević to zna pa se trudi da preživi i zaradi za život pa je štand svoje izdavačke kuće maskirala satanističkom simbolikom, možda...

podeli ovaj članak:

Natrag