Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Gledišta

Alojzije Stepinac zagrebački nadbiskup a potonji kardinal - balkanski Tomas de Torkemada (2)

Pokrštavanje i poništavanje Srba

Publicista Jovan Pejin, ranije direktor Arhiva Srbije, objavio je knjigu o nabdiskupu Alojziju Stepincu, zločincu iz Drugog svetskog rata, koga je katolička crkva u Hrvatskoj "kandidovala" za sveca. Sadašnji papa Franja (Bergoljo) ne dozvoljava da se to dogodi. On je odložio beatifikaciju kardinala Stepinca, što znači da je zauvek odložio njegovo proglašenje za sveca. Knjiga Jovana Pejina "Alojzije Stepinac, Balkanski Tomas Torkemada", izašla je ove godine u izdanju izdavačke kuće "Lestve" iz Kosovske Mitrovice, a Magazin Tabloid iz nje za svoje čitaoce donosi najzanimljivije delove. Knjiga je prevedena na ruski i engleski jezik

Jovan Pejin

Ne verujemo da se duhovna elita zagrebačkog Kaptola bavi amaterski istorijom "crkve u Hrvata". Ne bi predlagali kanonizaciju blaženog za sveca bez da znaju njegove zasluge na duhovnom planu i apostolskom radu širenja "prave vere" a "prava vera" širena je ognjem i mačem a tamo gde su prošli oganj i mač danas više nema fizički prisutnih Srba.

Na područjima gde su Srbi pružili otpor "apostolskoj misiji" i negde izvršili odmazdu nad zločincima iz seoske rulje vođene fanatizovanim rimokatoličkim sveštenicima i redovnicima - to je bio zločin genocida četničko-partizanskih bandi ili, odvojeno, četnika i partizana. Zločinci su u ovim metežima bili anonimni te se traganje za zločincima pretvaralo u odmazdu. Odmazda je zločin tu se slažemo! Odbrana Srba od zločinaca za hrvatsku elitu je takođe zločin! Odakle Srbima pravo da se brane dok im svećenici, redovnici i ustaše na čelu primitivne i gladne ustašoidne rulje spasavaju dušu nožem, ognjem i "strojnicom"?

Tako su Srbi u očaju u kojem su se našli u NDH proglašeni za zločince zbog odmazde a zatim i fašisti jer su primenjivali princip kolektivne odgovornosti! Kolektivna kazna na zavičajnom nivou sa osnovom u kolektivnoj presudi ogorčenih, uvređenih i ojađenih Srba nije izvršena u ime hrišćanstva već u ime kolektivne pravde izrečene lokalnoj hrvatskoj i katoličkoj zajednici samo na osnovu sumnje da se, među onima nad kojima se izršava ova pravda, nalaze lica izvršioci zločina nad njihovim rođacima. Nije vođena briga da se među onima nad kojima je izvršena odmazda nalaze lica koja nemaju nikakve veze sa zločinima ustašoidne mase. Vladao je princip krvne osvete!

Između ostalih i ovo je jedan od razloga da zagrebački nadbiskup, potonji kardinal Alojzije Stepinac koji se brinuo i patio za pastvu, sa blaženog statusa da kanonizacijom pređe u svetačko. Zaslužio je! Zadužio je evropsku civilizaciju a i svetsku blagoslovom genocida i ne razlikuje se od njegovog nesvesnog ili svesnog uzora Tomasa de Torkemade. Zaslužio je i zato što je 1946. godine gonjen od komunista. Kardinal Alojzije Stepinac, balkanski Tomas de Torkemada, u svom prozelitskom fanatizmu, već smo rekli, kao vojni vikar NDH blagoslovio je teroriste zločince i one koji će to tek postati, na suđenju u Zagrebu 1946. godine branio se ćutanjem. Ipak, bio je dovoljno neoprezan da prekine ćutanje i prizna svoje učešće u zločinu nad Srbima!

Rimokatolički sveštenik Eduard Peričić, objavio je u Zadru 2000. godine "odu" "Alojzije Stepinac u svjetlosti križa". Nezgrapni stihovi sa propratnim tekstom opisuju "mučenika za veru" i "čoveka iduhovnika",titule koju je zaslužio za smrt oko milion Srba.

Četvrtog dana rasprave pred "komunističkim" sudskim većem 3. listopada 1946. godine kaže velečasni Eduard Peričić nadbiskup je održao svoj govor!

Nadbiskup je rekao, kako Eduard Peričić citira sudski zapisnik: "...Na ove tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirat protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismehivanje, prezir i poniženje, nego - jer mi je savjestčista - pripravan sam svaki čas i umrijeti...Upisuje mi se u krivnji prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, netko ko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prelazu. Ja o tome neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjet čista, a povjest će jednom reći o tom sud..."

Balkanski Tomas de Torkemada, nadbiskup Alojzije Stepinac, kojeg je pratila poslušna pastva "crkve u Hrvata", u svojoj apostolskoj misiji duhom na čelu ustaške horde, iako nije bio zakleti ustaša, na suđenju rečima odbrane koje citira velečasni Peričić priznao je učešće u genocidu nad Srbima. Scena na sudu između sudije i optuženog Stepinca ista je kao u priči ruskog pisca A.P. Čehova o suđenju seljaku koji je izvadio klin kojim se zakiva šina za pružni prag jer mu treba, koji ne shvata svoju krivicu, jer je izvadio samo jedan klin iz željezničke pruge, a koliko ih ima...Tako i Alojzije Stepinac - pa šta, oni su kršteni ne mogu se ponovo krstiti po dogmi i samo su potvrđeni sada kao neofiti. Ništa se Srbima nije desilo! Samo više nisu pravoslavni a nisu više ni Srbi!

Da je izneta teza tačna vidi se iz memoranduma upućen papi Piju XII 18. marta 1943. godine u kojem je izneo "apostolski" plan ustaškog režima za masovni prelaz pravoslavnih Srba na rimokatolicizam u nameri da se ojača rimokatolička crkva. U nastavku teksta memoranduma objašnjava papi da bi nestanak NDH značio gubitak njegove pastve pošto su "novoprevedeni katolici, improvizovani katolici." Nije izostavio da u memorandumu pomene hrvatski mit o Srbima - da bi pobeda velikosrpske ideologije značilo razaranje katolicizma severozapadng Balkana a to je hrvatske države. Podvukao je ulogu franjevaca u obnovi katolicizma u Bugarskoj i Albaniji i volju rimokatoličkog sveštenstva da će radije dati svoje živote nego da rizikuju da izgube 240 hiljada novoprevedenih katolika, sada bivših Srba, zajedno sa njihovim crkvama i manastirima.

Na suđenju u Zagrebu 1946. godine Alojzije Stepinac se ponašao kao poslednja razbojnička lopuža svesne krivice i u očekivanju teške kazne te se brani ciničnim ćutanjem. Njegovo ćutanje pored svesti o krivici značilo je i: ne možete mi ništa, ubiti me ne smete, napravićete mučenika od mene, pustite li me oslobodićete me krivice.

Ceo proces za javnog tužioca, Jakova Blaževića, sveo se na narodnu priču: ako uzmeš kajaćeš se, ako ne uzmeš, kajaćeš se!

Povodom rečenog memoranduma Stepinca upućenog papi Piju HII oglasio se zvanični list Vatikana "Oservatore Romano" 10. oktobra 1946. godine tekstom i pokušao da demantuje da takav dokumenat uopšte postoji u arhivu papinog državnog sekretara. Demanti glasila Vatikana nije uspeo, budući da su sačuvana druga dokumenta čiji sadržaj potvrđuje da je nadbiskup Alojzije Stepinac napisao memorandum papi. Jedno svedočenje potiče od ministra inostranih poslova NDH Ervina Lobkoviča a drugo od papskog legata u Zagrebu opata Đuzepea Ramira Markonea.

Sveštenici sa kamom i pištoljem

Povodom sudskog procesa u Zagrebu, koji je privukao pažnju javnosti u katoličko-protestantskom svetu oglasio se jedan britanski posmatrač, član vojne misije u Jugoslaviji, 25. oktobra 1946, u listu New Statesman and Nation. Britanski oficir dok je bio na dužnosti u Jugoslaviji analizirao je tekstove hrvatskih medija i emisije zagrebačkog radija u kojima su se pojavljivale poruke Alojzija Stepinca hrvatskom narodu da pruže otpor savezničkim vojskama.

Kada je nekoliko nedelja posle isterivanja ustaša došao u Zagreb zatekao je nadbiskupa Alojzija Stepinca još uvek na čelu "crkve u Hrvata."

Britanac je posetio nadbiskupa i proveo sa njim ceo sat u razgovoru. Nadbiskup mu je rekao da je rat shvatio kao borbu nacizma protiv komunizma, da je odobravao nacizam i da je prilaz Britancima ostavio za kasnije. U daljem razgovoru napao je Srbe i predložio da Zapad upotrebi atomske bombe protiv komunista Moskve i Beograda.

Dok je odlazio od Stepinca, Britanac se pitao koliko dugo će nadbiskup ostati na čelu duhovnog vođstva "crkve u Hrvata."

O ulozi nadbiskupa Alojzija Stepinca u NDH dobro svedočanstvo ostavio je njegov sekretar jezuita Stjepan Lacković koji je pobegao u SAD gde je vodio borbu da "hrvatski Himler" Andrija Artuković ne bude izručen Jugoslaviji.

Pored teze da je "hrvatski Himler" Andrija Artuković bio vodeći državnik NDH, Lacković je podvukao činjenicu da je Artuković predstavljao glas Alojzija Stepinca i da se pre preuzimanja bilo kakve akcije protiv Srba ministar konsultovao sa nadbiskupom. Lacković je na ovaj način objasnio talase zločina ustaša. Na terenu ustaše su se umarale od zločina i dolazilo je do zatišja, ali uvek kada bi stali stizao je novi podstrek iz Zagreba. Ovim konsultovanjem Andrije Artukovića sa nadbiskupom i dobijanjem blagoslova za sve mere koje je kao ministar unutrašnjih poslova NDH preduzimao protiv Srba posredno je učestvovao u zločinu genocida na isti način kao što je Tomas de Torkemada nekoliko vekova ranije pre njega spaljivao ljude i žene u Španiji. Stepinac je ipak nadmašio Tomasa de Torkemada. Govori se o 700 hiljada ubijenih ljudi, žena i dece u Jasenovcu. Međutim dr Radomir Bulatović je pokušao da utvrdi tačan broj ubijenih Srba u Jasenovcu i rezultat istraživanja saopštio je u knjizi: Koncentracioni logor Jasenovac, koju je objavio u Sarajevu.

Radi u utvrđivanja tačnog broja stradalih od ustaša u NDH dr Radomir Bulatović koristio je matematičku metodu uz analizu antropološke građe i raznih drugih dokumenata. Na osnovu pristupačnih dokumenata, analize antropoloških materijala i površina grobnica tvrdi da je u Jasenovcu ubijeno milion i 110 hiljada muškaraca, žena i dece...

Šta je moglo toliko da veže "balkanskog Himlera" i "i balkanskog Tomasa de Torkemada"? Prijateljstvo teroriste Andrije Artukovića i duhovnog oca zagrebačke nadbiskupije i "crkve u Hrvata" Alojzija Stepinca? Odgovor na pitanje je jedini moguć: mržnja prema Srbima! Možda je podstrek ovom prijateljstvu bio govor Andrije Artukovića na zagrebačkom "krugovalu" aprila 1941. godine kada je poručio slušaocima a će Hrvati pobiti sve Srbe u Hrvatskoj, činovnike i oficire i čak decu u majčinoj utrobi!

Ovu poruku dva ortaka, terorista i apostolski misionar u velikoj meri su uspeli da otelotvore! Zato ćutanje Vatikana o problemu genocida nad Srbima u Drugom svetskom ratu koji je izvršila ni manje ni više "crkva u Hrvata" radom njenog sveštenstva i redovništva u službi državne idelogije Nezavisne države Hrvatske sa narodom treba da prekine.

Ukoliko i dalje opstane tišina u Vatikanu u vezi balkanskog Tomasa de Torkemada, ne samo što će biti kanonizovan zločinac za sveca nego će postati svetac fra Miroslav Filipović, zbog veštine i načina klanja ljudi prozvan Majstorović i fra Sotona, a sa njim franjevac Silvije Franković, koji se proslavio klanjem Srba i rečenicom: "...Stvarno je loše što prvo nismo likvidirali muslimane pa potom Srbe!", ili sveštenici Branimir Županić iz Rogolja koji je ubio 400 Srba, Eugen Gujić iz Busovače koji je ubio pravoslavnog sveštenika Đorđa Skobića,dvojica sveštenika iz Grubišinog polja Petar Sivjanović i Jakob Marjanović koji su organizovali zločin.

Lista "svetaca" pravih apostolskih misionara "crkve u Hrvata" je duga oko 1200 imena a neki tvrde da se produžava do 1.700 sveštenika i redovnika sa kamom, pištoljem i "strojnicom"!

Negde smo našli zapis:" Alojzije Stepinac: gorostas vjere i ustrajnosti. Svjedok kakav nam upravo danas treba: do kraja u oprednjeljenju za vječne vrijednosti, kroz riječ i djelo, kroz život pastora,učitelja i mučenika."

Pravi apostolski misionar!

(umesto zaključka)

Genocid nad Srbima u NDH 1941-1945. godine, u Hrvatskoj i na srpskim teritorijama koje je ova država okupirala pod zaštitom sila Osovine, jednostavno rečeno bio je tabu tema u jugoslovenskoj federaciji. Očajnici, "ostatak poklanog naroda" koji su izgubili svoje najmilije preseljeni su kao zaslužni "borci za današnjicu", partizani u Srbiju na njen sever gde su pričali svoja stradanja. Pričali su sami sebi jer tamošnji Srbi nisu želeli da ih slušaju zbog brutalnog odnosa komunističkih vlasti koju su ovi preseljenici podržavali i na razne načine učestvovali u njoj. Vremenom su borci - partizani starili i umirali kao odani članovi Partije. Sa svakim umrlim borcem ili članom njegove porodice umro je jedan svedok i izgoreo jedan arhiv, a zločin bledeo!

Bilo je među ovim preseljenicima trezvenih ljudi, ali malo ili gotovo ništa nisu uspeli da pokrenu u ime istine o stradanju u krajevima u kojima su rođeni, odrasli i koje su branili od hrvatskih i ustaških zločinaca!

Genocid je najviše pogodio teritorije bivše Vojne krajine gde je bila skoncentrisana velika masa Srba a zatim Dalmaciju i Hercegovinu. Zapadna Bosna pored podnetih velikih žrtava zahvaljujući "četničko-partizanskim bandama", prema zvaničnoj terminologiji državnih organa NDH, uspeli su Srbi posle prvog iznenađenja da organizuju teritorijalnu odbranu i da se održi. U istočnoj Bosni zahvaljujući brzoj organizaciji JVuO stradanja su bila nešto manja.

Slavonija je posebno bila izložena apostolskoj misiji - pokrštavanja i pokolju, dok je Srem posle prvog talasa nasilja praktično bio izdvojen iz NDH uspostavljanjem neke vrste autonomije folksdojčera koji nisu dozvolili zbog svoje bezbednosti Šokcima, novim Hrvatim, da napadaju Srbe te se stanje od 1942, nekako stabilizovalo ali ubistva, logorisanja i druge vrste nasilja nisu sasvim prestala.

Hrvati jednostavno su dozvolili sebi da "crkva u Hrvata" zajedno sa kroato-nacistima i njihova kakva-takva ratna država ali koja je izraz njihove "povjesne težnje" da se uništavaju Srbi kao narod zajedno sa njihovim spomenicima kulture pokretnim i nepokretnim.

Da podsetimo, izbijanje mržnje među Hrvatima i kroatizovanom stanovništvu kao novim Hrvatim za vreme Aprilskog rata 1941, bila je nemerljiva. Usavršena je potom na državnom nivou posle formiranja i proglašenja NDH koju su stvorili Hrvatska seljačka stranka uz pomoć bivših oficira i činovnika Kaundka monarhije, frankovaca i ustaša. NDH je uživala prećutnu saglasnost KP Hrvatske koju je stvorio avgusta 1937, Broz i na čije čelo je postavio 1942 godine za genseka Andriju Hebranga koji se po shvatanju Jugoslavije nije razlikovao od Ante Pavelića. U ovoj "proleterskoj solidarnosti" prećutno nije izostao kroatokomunistički vrh KPJ. NDH je time bila legalna posledica politike Zagreba, građanskog i proleterskog, prema Jugoslaviji!

Ne možemo reći unapred da su svi Hrvati bili protiv Jugoslavije i antisrbi, ali ogromna većina je bila. Najbolja potvrda je pomenuti doček Vermahta u Zagrebu 9. aprila 1941. godine. Treba pomenuti i Varaždin ali ne smemo zaboraviti Sarajevo gde su "novi Hrvati" nekadašnji "Latini" predvođeni ostacima kaundka kulturtregera sa nemačkim, poljskim, mađarskim i drugim prezimenima takođe kao " novi Hrvati" pozdravili Vermaht. Njima su se pridružili jedan broj muslimana na dočeku uz poklike: "Švabo naš babo!".

Antisrpstvo, kao ideologija nacionalna i "državotvorna", Hrvata, izašla je iz samo konfesionalnih okvira i uobličena je u svetovnom smislu krajem 19. veka. Najbolji pokazatelj ovog izlaska iz crkvenih krugova je ćaknuti Ante Starčević koji je oblikovao nacionalnu mržnju kao politički program, inače čovek bez zaokružene nacionalne svesti!

Kao dete u ličkoj zabiti u okolini Gospića slušao je uz gusle pesme o podvizima Miloša i Marka i zidanju zadužbina Nemanjića. Epske pesme Hrvati nisu imali! Pored pravoslavnih Srba, Vlasi i Bunjevci iz Vojne granice koji su govorili srpski i pevali su srpske junačke pesme, jer za druge nisu znali. Isto važi i za rimokatolike "Latine" u Bosni i "Škutore " i "Grkaće" u Hercegovini koji i danas guslaju prerađene srpske epske pesme. Dobili su, Hrvati, purgeri, epske pesme posle okupacije Bosne i Hercegovine kada je započela kroatizacija tamošnjih rimokatolika od strane bečkog činovništa i austrijskog generalštaba. Austrijski obaveštajni policijski i vojni organi pažljivo su proučili mentalni sklop ličkih i dalmatinskih Vlaha ili Vlaja i Bunjevaca koji su govorili srpski i išli u detalje do higijenskih navika i njihovog seksualnog života. Na osnovu dobijenih rezultata pokrenuli su u Zagrebu i Varaždinu u intelektulnim krugovima kroatizovanih Nemaca raspaljene romantičarske svesti da se štampaju "hrvatske" epske pesme, što je učinjeno te su Vukove zbirke pesama dobile "hrvatski" oblik kada su štampane latinicom. To je bilo jedno od sredstava da se "Latini","Škutori, "Grkaći" i "Šokci" odvoje od pravoslavnih Srba. Tako su Miloš i Marko i slavna dinastija "Nemanjićah" postali Hrvati!

Mnogo ranije mladi Starčević kada je završio osnovnu školu zbrkao je u glavi pojmove šta je šta, šta je epsko nasleđe, šta je vera i jezik. Pre odlaska u Zagreb gde je naučio hrvatski na dalje školovanje mladog Antu u selu su prvo otrebili od vašaka i okupali pošto izlazi iz sredine u kojima su higijenske prilike teške gde se nije kupalo po devet meseci, prema izveštajima kaundka vojnih lekara, a vaške bile uobičajene. Posle higijenskog tretmana mladi Ante se osetio vrlo lepo i velikim a onda mu je velečasni rekao da nije samo Vlaj nego da je Hrvat!

Tako očišćen od vašaka i sveže opran, postao je Hrvat u svoj svojoj veličini, te ne čudi što ga je njegov savremenik Ilarion Ruvarac, Sremac, srpski istoričar koji je dobro znao šta su Vlaji, Bunjevci i Šokci, smatrao ćaknutim!

Ruvarac je dobro znao problem katoličenja pravoslavnih Srba u 17, i 18. veku i kasnije na području Slavonije, Srema i Baranje i "Šokačenje" ali i Dalmacije i nekih delova Vojne krajine. Zato je pored solidnog poznavanja istorijskih procesa na područjima Ugarske mogao da kaže da je Ante Starčević - ćaknut.

Ćaknutost je vrednosni sud o svesti Ante Starčevića, njegovoj primitivnoj i praznoj gorštačkoj ponesenosti koje ni obrazovanje koje je stekao u Pešti nije moglo da navede na racionalno razmišljanje i suočavanje sa istinom.

Gde je ovde i šta se krije iza tragikomedije slučaj Starčević i savremene drame Stepinac svetitelj? Šta se krije iza bečke delatnosti na jugu Monarhije među Srbima, Šokcima, Vlajima, Bunjevcima i Hrvatima i prozelitizma, bivšeg i savremenog, "crkve u Hrvata".Šta se krije iza želje zagrebačkog Kaptola da Hrvati dobiju sveca osnivača NDH koja je nije samo vekovna želja hrvatskog naroda,feudalno staleške korporacije Zagreba i Varaždina pod nadzorom Beča?Odgovor je da svetac Alojzije Stepinac postavlja granice Hrvatske na svim teritorijama koje nikada nisu bile u sastavu srednjevekovne a još manje u okvirima Ugarske, Austrije i Austro-Ugarske. Radi se o još jednoj velikohrvatskoj prevari sa kojom se slažu savremeni Vatikan i Brisel!

Dokazi da je Alojzije Stepinac moralna ličnost koja je svojim duhom dostigla visinu da bude kanonizovan za svetitelja "sveopće Crkve" su mali i čak ništavni. Prvo lažov je, a drugo učestvovao je u zločinu genocida njegovim prećutkivanjem i blagoslovom oružja i vojnika koji su provlivali krv i ubijali nevine!

Njegovo ponašanje kao moralne ličnosti razjašnjava savremenicima scena rimokatoličkog licemerja iz filma "Kum", krštenje novorođenčeta kada se don Karleone mlađi odriče sotone tri puta a za to vreme njegovi "vojnici porodice" po njegovom naređenjuništavaju protivnike!

Antikomunizam Alojzija Stepinca, tada nadbiskupa, nije bio osnovni motiv suđenja pred svetovnim sudom u Zagrebu 1946. godine. Motiv suđenja je pomaganje terorističkih grupa koje su ilegalno ušle u zemlju radi pomoganja njihove akcije i njihovog održanja a nevoljno genocid nad narodom druge konfesije i rase što podleže sudskim merama u svakoj državi.

Zar suđenje nacističkim ratnim zločincima u Nirnbergu 1946. godine nije merilo? Zar suđenje Adolfu Ajhmanu 1961. godine u Izraelu za organizovanje zločina i istrebljenje jevrejskog naroda u Evropi nije merilo?

Politika "crkve u Hrvata" u NDH, u kojoj je bio najuticajniji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, prema Srbima nije rukovođena mudrošću i hrišćanskom ljubavi koja je osnova hrišćanstva nego pakost, mržnja i slogan:"Sad ili nikad da ih uništimo!"

U ponašanju Stepinca na sudu nema mudrosti ni traga a u njegovoj reči kada se obratio sudskom veću još manje hrišćanske etike i prosvećenosti koja je da podvučemo stigla iz Carigrada posle njegovog pada 1453, u Rim i raširila po Evropi. Za njega je vreme stalo negde u 12-13. veku ili u vreme verskih ratova u Evropi i Vartolomejske noći 24. avgusta 1572. godine! Ni malo kao hrišćanin nije zašao u dogmu i kanone, čak ni Božiju zapovest:"Ne ubij!", nego se otisnuo van hrišćanstva u varvarstvo!

(Kraj)

Narudžbenica

Knjiga Jovana Pejina, "Alojzije Stepinac, Balkanski Tomas Torkemada",

može se naručiti u knjižari "Tranziciona knjiga",

Beograd, Krušedolska 1/b

Telefon 011-344-07-79

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane