Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Da se ne zaboravi

O posledicama ''Brionskog plenuma'' (9)

Slučaj stvaranja "političke figure"

Najstariji živi novinar u Srbiji, Milentije Pešaković, učesnik Drugog svetskog rata i socijalističke revolucije, a posle rata šef kabineta sekretara CK Srbije Jovana Veselinova Žarka, savetnik u srpskoj vladi i Izvršnom komitetu CK SKJ, piše za Magazin Tabloid o pozadini "Brionskog plenuma", na kome je Josip Broz Tito smenio svog najbližeg saradnika Aleksandra Rankovića

Milentije Pešaković

Iz dokumentacije CK SKJ može se zaključiti da je u povratku Crnjanskoga Izvršni komitet CK SKJ , uz aktivno Titovo učešće , raspravljao na jednoj ili dve sednice i pre pojave pisma: "Čemu takve dobrodošlice Crnjanskome?" Vrlo je verovatno da su te rasprave bile i neka vrsta uvoda u Pismo, postepena sondaža, čime se Tito često i uspešno služio. Na tim dvema prethodnim sednicama Izvršnoga komiteta CK SKJ bilo je reči io međurepubličkim: srpsko - hrvatskim implikacijama.

Na jednoj sednici na kojoj je uvodni referent bio Veljko Vlahović i diskusija koja se povodom povratka Crnjanskoga vodila u Zagrebu i Beogradu. Tito je upadicom: „Šta je njega (Crnjanskoga) trebalo dovlačiti ovamo?" Veljko Vlahović je kazao: „...Nije stvar u dovlačenju već u političkim problemima i političke figure koja se pravi od Crnjanskoga koji to nije..."

Tito je u želji da pojača Vlahovićeve stavove, nastavio: "...Ali time smo pogoršali stanje. Evo, na primer, u Hrvatskoj i u drugim krajevima, gledaju da je to upereno protiv njih. Smatraju da je to bila demonstracija."

Ako se posle ovih Titovih reči setimo brojnih, i provokativnih pitanja, studenata u Zagrebu na predavanju dr. Slavke Ranković-na tragu smo da saznamo otkuda vetar duva.

Bilo je naime komentara da su Srbi doveli Miloša Crnjanskoga da bi bila neka vrsta ravnoteže prema Miroslavu Krleži. Takvih komentara bilo je i po hodnicima zgrade CK SKJ na Novom Beogradu.

Da se podsetimo: Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu za književnost godine 1961. bilo je nastojanja, iz pozadine i Titove, da se nekako „progura" tada za Nobelovu nagradu i Miroslav Krleža. Naš ambasador Milijan Neoričić bio je dobio instrukcije da u tome pravcu deluje kod Nobelovoga komiteta. On je tu direktivu pokušao da realizuje, ali je naišao na, skoro, protest kod ljudi iz Nobelovoga komiteta: „Nećemo se mi upuštati u te vaše, srpsko-hrvatske zavrzlame" (slobodnije citiram odgovore dat Neoričiću). On je o tome ostavio pisana sećanja, mislim da su i objavljena. Pouzdano se može pretpostaviti da Titu nije bilo baš milo da je Krleža na startu „izvisio". Uzgred: propao je i Tito kasnije kao kandidat za Nobelovu nagradu za mir!

U zemlji vladalo je kasnije rezonovanje: Ivo Andrić je Nobelovac, on je bez premca prvi, najznačajniji pisac u Jugoslaviji. I on je Jugoslovenski pisac-Nobelovac. Krleža je slovio po tim kriterijima-kao drugi najznačajniji pisac. I sada razmišljanje, pre svega u Zagrebu: Srbi dovode Crnjanskoga, kao protivtežu Krleži, ravnopravni bilans...To je i Tito imao u vidu ali nije tako jasno kazao na sednici IK SKJ.

Razume se, ja nisam znao da li su Srbi zaista nastojali da se Crnjanski vrati u zemlju, eto i da bi bio ravnoteža Miroslavu Krleži, pa to ne mogu ni da tvrdim, ni da poričem. Vrlo dobro znam, inače, da je Jovan Veselinov veoma, veoma, cenio dela Miloša Crnjanskoga posebno Seobe.

Koliko je puta ujutru kad stigne u kancelariju pozivao mene: „...Druže Pešakoviću, daj da vidimo šta se dešava u tom našem srpskom nacionu?!"

"Srpski nacion" je Crnjanskov izraz! Da ne pominjem Veselinovljevog banaćanina „Proku Naturalova..." itd. Iz citiranih reči Veljka Vlahovića posebno mi je zanimljiva bila formulacija: „...Nije stvar u dovlačenju Crnjanskoga, već u pravljenju političkih problema i političke figure od Crnjanskoga koji to nije". Slična misao formulisana je i u pismu "Čemu takva dobrodošlica Crnjanskome?", koje se pojavilo mesec dana kasnije. Ovo ne znači da Veljku Vlahoviću pripisujem autorstvo Pisma o Crnjanskome.

Desetak dana posle moga reagovanja u NIN-u na tekst Pere Simića, u kojem on piše da su autori Pisma Luka Maliković i Nikola Racković, javio mi se telefonom poznati novinar NIN-a Boro Krivokapić; tada je živeo van Beograda duže. Molio me da se sretnemo i razgovaramo o Pismu i koječemu drugome a u vezi Crnjanskoga i priča o njemu kad se vratio u Beograd.

Krivokapić mi saopštava da priprema knjigu o Crnjanskome i njegovome strahu i od emigracije i od UDB-e, itd. Sastali smo se jedno veče u bašti restorana „Madera". Po Borinom izboru: večerali smo sjenički slani sir i pečene paprike prelivene uljem i sirćetom. Bila je to divna zakuska. Popili smo litar beloga vina. Boro je na kraju platio račun i dao vrlo veliki bakšiš konobaru; video sam da Boru svi konobari u bašti srdačno pozdravljaju!

Ispričao sam Bori šta sam znao, i tvrdio da Pismo o Crnjanskom kad je distribuirano iz Titovog kabineta nije bilo potpisano od niti kojeg autora, niti je bilo koje ime pominjano u Pismu ili propratnom dopisu sa potpisom Ljubice Mihić.

Nekoliko godina kasnije Boro Krivokapić mi je iz Podgorice (ili će biti iz Kotora) javlja telefonom i obaveštava: „...Knjiga je napisana. Mislim da će izdavač biti 'Službeni glasnik' Srbije iz Beograda". Za Rackovića mi veli: „...Rackovići su svi iz okoline Podgorice. Svaki drugi odrasli od njih radi za Vojnu obaveštajnu službu. Nije isključeno i da je Nikola među njima. On se često muvao oko Udruženja književnika Srbije u Francuskoj 7. u Beogradu; inače ništa pisao niti objavljivao nije".

U internetu postoji informacija da je Boro Krivokapić objavio u Službenom glasniku Srbije knjigu o Crnjanskom pod naslovom: "Crnjanski (Emigrant straha ili UDB-e?)"

Na žalost, ja tu knjigu nigde nisam mogao da pronađem. U knjizi: Ko je ko u Jugoslaviji na str. 858 postoje podaci o Simonu Rackoviću, rođenom 1921. u Goričanima, Podgorici...Učesniku NOP-a od 1943. Bio je snimatelj filmske sekcije Propagandnog odeljenja Vrhovnoga štaba NOV i POJ...Verujem da je kao takav možda upoznao i Tita, u svakom slučaju jeste Titove brojne agente iz njegovoga Odeljenja bezbednosti. Razmišljam da možda i Nikola nije „zaplivao u te vode!?"

Zbog dosad ispisanih brojnih kontroverzi u vezi sa povratkom Crnjanskoga iz emigracije, i posebno kontroverzi u vezi sa pismom pod nazivom „Čemu takve dobrodošlice Crnjanskom", ali i zbog mnogih drugih nepoznanica u vezi sa ovom temom, obratio sam se nedavno Arhivu Jugoslavije, u čijem se sastavu nalazi i Arhiv Predsednika republike J.B.Tita, za pomoć u nekim detaljima. Dobio sam od Arhive odgovor i u prilogu tri papira: stranicu na kojoj je Tito ispisao svojom rukom: "Dobro je da se ovo objavi .T.", tekst pisma, "Čemu takva dobrodošlica Crnjanskom?" i kopiju propratnoga pisma sa potpisom Ljubice Mihić.

Odgovorio sam Arhivu i izneo brojne argumente koji govore da Luka Maliković i Nikola Racković nisu, niti su njih dvojica mogla, da budu, autori Pisma: "Čemu takva dobrodošlica Crnjanskome?"

Neka moja posebna zapažanja i komentari

Bilo je pravilo: anonimnim pismima, predstavkama, molbama, žalbama-ne poklanjati pažnju. Ko nema smelosti da se potpiše ispod svoga teksta-ne zaslužuje da mu državni i politički organi poklanjaju pažnju. U ovom slučaju: ispod pisma o Crnjanskome nema potpisa autora, imena autora ne pominje ni Ljubica Mihić u propratnom pismu, šta više ostavlja utisak da ni ona ne zna ko su autori. A, eto, čak se i Tito angažuje da se to anonimno pismo objavi. Ali: kako bilo da bilo, jedno ili drugo, pismo nije objavljeno kad se autori nisu potpisali, a njihova imena ne zna ni osoblje Titovoga kabineta!

Druga moja opaska bila je: napisano je "18. decembra". Tako pišu uglavnom autori iz Zagreba, Hrvatske. Beograđani, Srbi, obično bi napisali: "18.decembar". U pismu se konstatuje da je samo zagrebački "Telegram" kritički, objektivno, pisao o Crnjanskom. Dakle, dodatni razlog da poverujem da ga autori, ili autor, Pisma o Crnjanskome-Zagrepčani, ili Zagrepčanin. Nisam znao šta znači izraz "haberka" koji se pominje u pismu, i tu sam reč podvukao u pismu. Muke sam imao da pronađem tu reč u nekoliko rečnika stranih reči. Konačno sam pronašao: "haberder" i pomoću toga dešifrovao izraz "haberka" i smisao rečenice u kojoj je ta reč upotrebljena. Konačno, a to sam u citiranom pismu u prošlom broju Tabloida takođe podvukao: "...iz naše surove i dugotrajne škole života naučili smo da izdajnik ne može biti umetnik, naučili smo da izdajnik ubija u sebi stvaraoca".

Moj zaključak je bio: autor ili autori su stariji ljudi, savremenici predratne i ratne aktivnosti Miloša Crnjanskoga!

I najzanimljivije: šestog januara (dakle na pravoslavni Badnji dan) 1966. godine, na sednici Izvršnoga komiteta CK, Tito pominje pismo o Crnjanskome i "nonšalantno" primećuje: "...Eto i neki naši visoki politički drugovi se sastaju i slikaju sa Crnjanskim". Aleksandar Ranković, što bi se reklo, mrtav 'ladan sve to sluša, pojma nema da se Titova konstatacija odnosi na njega, njegov susret u Opatiji sa Crnjanskim. Tek posle sastanka kad mu je Veselinov kazao neke detalje, a posebno kad mu je Milojko Drulović, član Izvršnoga komiteta CK SKJ, dva dana kasnije dao "Novi list" od 31.avgusta 1965.godine, pozajmljen iz Narodne biblioteke Beograda, u Knez Mihajlovoj ulici, blizu ulaza u Kalemegdan, Ranković je video o čemu se radi.

Celu tu zavrzlamu vešto je odmah iskoristio Milentije Popović, generalni sekretar Saveznoga odbora socijalističkoga saveza radnog naroda Jugoslavije. Da podsetim: leta 1964 na Brionima formirana je takozvana koordinaciona grupa u sastavu: Milentije Popović, rukovodilac grupe, članovi Petar Stambolić, Dobrivoje Radosavljević "Bobi" i Dušan Petrović-Šane koju šalju da rade na političkom rušenju Aleksandra Rankovića. Siguran sam: oni to ne bi uradili da nisu "nanjušili " da se to neće odgovarati Titu, još manje da Tito nije saznao za taj potez ovih četvoro Srba. Zapravo, Milentije Popović je u zajednici sa Mitkeom Čalovskim, Dušanom Radovanovićem (zato su njih dvojica i ispitivali mene o "Lalinoj " reakciji na Pismo Titovo o Crnjanskome) i Aleksandrom- Canetom Popovićem, ranijim urednikom "Borbe", tada u Saveznom odboru socijalističkog saveza - štampa i informisanost, pod neposrednom rukom Milentija Popovića-počeli da pripremaju nastup Milentija Popovića u predstojećem razgovoru sa urednicima "Politika" I "NIN-a". Taj sastanak je i održan krajem januara 1966. I oba lista donela su integralni tekst Milentijem. Zapravo, Milentije je ranije napisani tekst u svome kabinetu predao redakcijama "Politike" i "NIN- a" sa zahtevom da tekst objave u celini, a oni su o svim drugim stvarčicama, više usput, razgovarali!

Finale, najkraće: Rankoviću je zamereno što je početkom 1965. poslao telegram saučešća porodici muzičara Vlastimira Pavlovića - Carevca! Kako to potpredsednik republike Jugoslavije da šalje telegram saučešća povodom smrti tamo nekoga srpskoga- nacionalističkoga pevača! Početkom 1966. mu se zamera zbog slučajnog susreta sa poznatim književnikom Crnjanskim, koji se vratio u zemlju iz emigracije, gde je bio 20. godina posle oslobođenja!

Veselinov je bio rezervisao karte u Narodnom pozorištu za neke Crnjanskova dela, jedno je trebalo da bude na pozornici krajem 1965. ili početkom 1966., Veselinov nije smeo da ode na te predstave. Tri dana, po dva-tri puta, iz Narodnoga pozorišta službenica na biletarnici je telefonom zvala Veselinovljevu sekretaricu Jelenu Zečević i molila da dođe i podigne ulaznice za Veselinova i njegovu suprugu. Jelena je odgovarala da drug Veselinov neće moći da to veče dođe na predstavu, jer je sprečen neodložnim obavezama. Jelena se čudila: kako toliko poziva, kad sam joj kazala odmah da Žarko neće moći da dođe na predstavu, jer mi je tako kazao kad sam ga prvi put obavestila. Jelena Zečević nije znala za Pismo o Crnjanskome iz Titovog kabineta , pa joj nisam bio dovoljno jasan kad sam joj kazao:"...Jelena, ne uzbuđujte se, tako je neko naredio toj službenici iz Narodnog pozorišta da te stalno zivka!".

Smirila se, mada joj nisam dovoljno jasan: ko je i zašto naredio službenici Narodnog pozorišta?

Ubrzo su poskidana sa repertoara sva predviđena Crnjanskova dela. Skinula je sa programa i Televizija najavljena Crnjanskova dela, razgovor s njim. Itd. Konačno, Njegoševu nagradu za 1966. nije dobio Crnjanski za svoj roman "Roman o Londonu", kako je bilo skoro 100 % odlučeno, nego je tu nagradu dobio te godine Branko Ćopić za Knjigu "Bašta sljezove boje"!

Došlo je do zahlađenja odnosa Tase Mladenovića i Crnjanskoga, itd. itd. Crnjanskome je malo-po malo, mnogo toga bivalo jasnim i jasnijim. Konačno: upravo je " Prosveta" objavila celokupna dela Miloša Crnjanskoga i on se spremao da sa posvetom jedan komplet pošalje na poklon Aleksandru Rankoviću. I baš to veče preko radija i televizije sluša o Brionskom plenumu i saznaje da je Ranković "oduvan".

Crnjanski je nastavio da sa suprugom Vidom živi u trosobnom stanu na Čuburi, iznad restorana "Vltava", kasnije restorana "Orač". Šetao je svakoga dana u obližnjem parku, kuda se povremeno kretao i njegov komšija-pesnik Markoni! Počeo je da oboljeva, svedoče da je odbio i lekove i hranu i da je ubrzo umro.

Umrli su u međuvremenu i Tito i Ranković i Veselinov. Ja sam tek tada pokazao Srđi Prici anonimno pismo o Crnjanskom iz Titovog kabineta. Srđa je u međuvremenu bio u Rimu naš ambasador, a po povratku postao je član Saveta Federacije. Ja sam ga i posetio u kancelariji člana Saveta federacije u Palati na Novom Beogradu. Kad je pročitao pismo kazao mi je vrlo odlučno i samouvereno: "...Ovo pismo je napisao Marko Ristić. Ristićev je stil , rečnik , on se sa Crnjanskim preganjao pre rata i evo sada podseća na ta zbivanja. Sad mi je tek jasno zašto je Koča Popović jednom mene napao u Kardeljevom kabinetu: zašto sam se ja angažovao oko povratka Crnjanskoga u zemlju, čak sam ga svojim kolima i prevezao preko granice..."

Odgovorio sam Koči da sam postupio po depeši Jovana Veselinova i po tvome parafu te depeše. Razgovor je prekinuo Kardelj upadicom: "...Neće valjda u mome kabinetu da se svađaju dvojica komunista oko povratka u zemlju tamo nekoga srpskoga književnika iz emigracije".

Kazao sam onda Prici: kad je ovo pismo o Crnjanskome pročitao Aleksandar Ranković, kazao je: "...Ovo pismo je napisao neko iz Krležinog okruženja". Prica je odgovorio: "I to je sasvim mogućno". Ja sam mu onda pomenuo i trećeg mogućeg autora pisma. Možda je pismo napisano na Titovu inicijativu, eto, da bi i time ošamario Srbe i posebno Rankovića, neko iz Titovog okruženja. Prica je odgovorio: "I to je moguće i vrlo verovatno!"

Supruga Aleksandra Rankovića, Slavka Ranković, objavila je kasnije knjigu "Život uz Leku"-vrlo iskreno, emocijama natopljeno štivo, i o Srbima kao narodu, a u toj knjizi objavila je podnaslovom "Ko je napisao pismo Tita o Crnjanskome objavio je novembra 1990. godine nedeljnik "Intervju" (glavni urednik te revije bio je tada Aleksandar Tijanić).

Šest godina kasnije, Miloš Mišović, komentator NIN-a objavio je svoj tekst u NIN-u sa napomenom da je zaista reč o Anonimnom pismu o Crnjanskome cirkulisano na nekoliko adresa iz Titovog kabineta , sa Titovom napomenom: "Dobro je da se ovo objavi .T."

Nikada niko nije reagovao na tri citirana teksta u kojima se konstantuje da je reč o Anonimnom pismu! Verujem da su bar jedan od citiranih članaka pročitali i neki službenici iz bivšeg Titovog kabineta, koji su znali i ranije o tome pismu. I znali su da to pismo nije bilo potpisano od pomenute dvojice autora!

Kraj cele price više je nego zanimljiv, zamumuljen, zakukuljen...O čemu u sledećem, poslednjem nastavku, pod ovim opštim naslovom. Unapred pišem: u dilemi sam da li zbog svega toga da kliknem: "Bravo druže Maršale!", ili "Sram te bilo druže Tito!"

Rekoh i spasih svoju dušu!

Sve ima svoj kraj, pa i ovaj moj tekst. Konac delo krasi. Sa mnom i ovim tekstom, koji me je namučio do malaksalosti, pasovala bi ona narodna anegdota: dali babi groš da se uhvati u kolo, dala bi dva da može da izađe iz kola, ali je ne puštaju! Nedvosmisleno: Tito je veštim trikovima, podvalama, falsifikatima...uspešno dobio bitku, koju je poveo protiv Crnjanskog i svih onih koji su doprineli da se Crnjanski vrati u Beograd. Pre svega Jovan Veselinov i njegova supruga Stanka, književnik Tanasije Mladenović, ambasador Srđan Prica, Koča Popović, „Politika" i „NIN", Kolarčev univerzitet, Televizija Beograd, Narodno pozorište, grad Beograd itd.

Šta na ovo sve kazati: bravo druže Maršale, u stilu vrhovnoga komandanta uspešno ste dobili ovu bitku! Ili možda kazati: „Sram te bilo druže Tito, prevarama, lažima, zaplašenošću ljudi...služili ste se! Dakle, šta reći-jedno ili drugo!?

Question iz new?

Setimo se i sledećega: godinu dana pre ove afere o Crnjanskome, Tito je podmetačinama, intrigama...zagorčao život Slobodanu Peneziću i Ljubici Tomašević, i mnogim drugim. Penezić je nedelju dana kasnije poginuo u dosta sumnjivim okolnostima!

Šest meseci posle afere o Crnjanskome Tito je optužio Aleksandra Rankovića i na Brionskom plenumu ga odstranio iz političkog rukovodstva. Na tome plenumu Tito je vešto iskoristio maniju gonjenja, kojim je bio opsednut general-pukovnik Veljko Kovačević, koji kad je kasnije sve saznao, za sve laži i falsifikate i svoje nesvesno učešće u tome zbog griže savesti izvršio je u svome stanu u Beogradu samoubistvo...I u vezi svega ovoga, i brojnih drugih sličnih dešavanja šta kazati: „...Bravo druže Maršale! Sve ste bitke pobedonosno okončali! Ili : sram te bilo druže Tito zbog svih ovih zloupotreba , falsifikata...Šta reći? Question iz new?

U jednom od više razgovora sa Petrom Stambolićem u njegovoj vili na Dedinju (ulica Augusta Cesareca) kazao sam Stamboliću: Po svemu sudeći glavna Titova optužba Aleksandra Rankovića da je prisluškivao Tita, eto čak i u spavaćoj sobi-nije istina! Odgovorio mi je: „...Tačno. Prisluškivanje Tita nije bilo". Pitao sam ga zatim: „Pa kako je drug Tito i svi vi ostali na osnovu lažnih optužbi, onako postupili prema Rankoviću? Odgovorio mi je: "...Znate, tako nešto je dozvoljeno u politici. Mi nismo drugu Marku odrubili glavu. Dobio je penziju, preselio se u drugu vilu i nastavio je život kao penzioner."

Nekoliko godina kasnije jedan visoki funkcioner Srbije ( ne sećam se da li to beše Draža Marković , Ivan Stambolić i Slobodan Milošević) snažno graknu u Skupštini Srbije: "...Ovo je politika. Koga interesuje moral - neka ide u crkvu!"

Meni je stalo do morala i u stvarima politike, ali u crkvu ne idem. Ateista sam. Nećete verovati, ali istina je: od svoje dvanaeste godine. Desilo se to na poljančetu pored železničke stanice u Prokuplju. Prvo i drugo odeljenje šestoga razreda igrali su fudbal. Ja sam klinja, trčao sam i donosio im loptu, koja bi odletela van igrališta. I tu je, iz jednog detalja, koren moga ateizma. Dakle, u crkvu ne idem iz religioznog razloga, ali sam iz intelektualno-radoznalih pobuda posetio stotine crkava na svim kontinentima zemlje-planete!

Decembra 24- tog na 25-ti proveo sam nekoliko sati u Zagrebačkoj katedrali. Bilo je vrlo hladno , kosa mi je bila razređena , morao sam da skinem beretku - smrzla mi je glava. Ali sam izdržao ponoć, 25 - ti decembar , dan kafa se rodio Isus Hristos.

Sutra ujutru bio sam kod Milke Planinc, beše ona tada Predsednica Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Razgovarali smo sa Milkom Planinc o njenim sugestijama u vezi predstojećeg Desetoga kongresa Saveza komunista Jugoslavije. Dok smo ispijali crnu kafu ja sam ispričao gde sam noćas bio, i kakve utiske nosim. Milka mi je čestitala. Kaže da bi i ona iz radoznalosti vrlo rado otišla na ponoćku, ali joj je to nemoguće. Bilo kako da se garderobira-neko će je prepoznati, a to bi bilo za nju nezgodno. Kazao sam joj: Drugarice Milka, još jedan dokaz da medalja ima dve strane. Nije uvek plus niti javni, poznati delatnik!

Završiću ovaj tekst, tekst koji me je veoma mnogo namučio, i fizički i psihički, parafrazirajući poruku proroka iz Staroga zaveta Jazeklija (3.19.): Dixi et salvevi animem meam! Dakle: Rekoh i spasih svoju dušu!

(Nastavak u sledećem broju)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane