Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Povodom

Može li Srbija sprečiti novi pokušaj separatističke paradržave na Kosovu, da uđe u članstvo UNESCO

Hoće li naše postati njihovo

Pre nepunih godinu dana, tadašnji predsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić i ministar spoljnih poslova Ivica Dačić, dali su skoro istu izjavu, samo u različitim prilikama, a povodom nastojanja samoproglašenog Kosova da uđe u organizaciju UNESCO: "Srbija ne može da spreči ulazak Kosova u međunarodne organizacije i institucije". Da li je to zaista tako? Naime, Kosovo nije član Ujedinjenih nacija, Interpola, Saveta Evrope i, naravno, UNESCO. Takođe, nije član ni brojnih drugih svetski važnih institucija i organizacija. Ali, zašto je nekome toliko važan ulazak ove separatističke tvorevine u UNESCO, postaje jasno tek ako se shvati da je zatiranje srpskog istorijskog i kulturnog nasleđa, deo šireg zločinačkog projekta, čiji je cilj temeljna demontaža Srbije kao "remetilačkog faktora" na Balkanu.

Mersiha Hadžić

Potpisnik Briselskog sporazuma, sadašnji predsednik Republike Srbije, Aleksandar Vučić, sigurno zna da u tački 14. tog dokumenta piše: "...Obe strane se obavezuju da neće ometati jedna drugu na putu evropskih integracija i da neće podstrekivati druge da to čine...". Reč je o faktičkom priznavanju postojanja lažne albanske republike na delu srpske državne teritorije. Pomenuta tačka 14., glavni je oslonac samoproglašene vlade Kosova kad su u pitanju pregovori sa međunarodnim institucijama, kao što je UNESCO.

Poslednjih nekoliko meseci, albanski separatisti pokušavaju da uđu u ovu organizaciju, na još agresivniji način nego pre dve godine. Strategija im je da prisvoje najvrednije srpsko kulturno nasleđe, pravoslavne manastire iz srednjeg veka i sa početka hrišćanstva kod Srba, te da ih prikažu kao "kosovsko kulturno blago". U albanskim školama na Kosovu, u zvaničnim udžbenicima ove nadri-države, đacima je podmetnuta lažna istorija u kojoj piše da su Srbi kao polu-divljaci došli sa Karpata i zaposednuli albanske verske objekte "prekrečili ih, fresko oslikali i prisvojili". Takva situacija u kulturnom životu Kosova ne pokazuje ni zrelost ni odgovornost koja bi garantovala zaštitu srpskih pravoslavnih manastira, u slučaju prijema ove samoproglašene države u UNESCO.

Posle dolaska međunarodnih snaga 1999. godine 141 crkva i manastir SPC potpuno su uništeni ili teško oštećeni, a samo tokom martovskog nasilja 2004. godine, oštećeno je ili uništeno 35 sakralnih objekata SPC. Na udaru su se našli i spomenici pod zaštitom UNESCO, kao što su Bogorodica Ljeviška u Prizrenu i manastir Visoki Dečani koji je nekoliko puta granatiran, dok su na zgradama u manastirskom kompleksu ispisani grafiti "ISIS" (The Islamic State of Iraq and Syria), "Kalifat dolazi", "OVK" i "Albanska nacionalna armija". Barem dvadeset brutalnih incidenata godišnje, kosovsko-metohijski Albanci naprave upadima u crkve i crkvene atare, skrnaveći pravoslavna groblja i ispisujući grafite na sakralnim objektima, sa terorističkim porukama. OEBS je identifikovao sistematsko uništavanje 392 srpska pravoslavna groblja posle rata 1999. godine.

Poreklo ovog nasilja nije od juče. Skoro pola veka, razni albanski nazovi-naučnici, trovali su svoj neprosvećeni narod izmišljanjem nekakvog "ilirskog porekla" svih Albanaca. Od te toksične ideje, razbuktao se najgori, najagresivniji i najprimitivniji separatizam u savremenoj Evropi, kakav nije zapamćen još od arapskih osvajanja Španije.

Srbija danas nema ni novca ni uticaja da se odbrani od ovakvih monstruoznih nasilnika i samo zahvaljujući uticaju Ruske pravoslavne crkve (delimično i Svetskog kongresa crkava), te grupe od pedeset zemalja koja nije dozvolila da ovaj skandal ode predaleko, srpski manastiri na Kosovu još nisu pali u albanske ruke.

Izvršni savet UNESCO, već je jednom (u novembru 2015. godine) izglasao preporuku Kosovu za prijem u članstvo ove organizacije. Odluku na Glavnoj konferenciji u novembru, sprečila je Rusija, sa grupom zemalja među kojima je bila i Španija (za ulazak Kosova u UNESCO i prisvajanje pravoslavnih manastira, glasali su između ostalih i Hrvatska, Slovenija i Crna Gora, a na veliko iznenađenje, Grčka je bila uzdržana).

Nova sednica Glavne konferencije, svakako bi promenila odnos snaga, i to na štetu Srbije, ukoliko se i vlasti u Srbiji ne potrude da bude drukčije. Vučićeve izjave i njegova konkretna dela, nimalo ne govore u prilog tome.

Lažna srpska diplomatska ofanziva Srbije protiv ulaska Kosova u UNESCO, deluje zaista kao još jedna loša predstava, jer, kao što je poznato, Vučić ni do današnjeg dana nije za nekim pregovaračkim stolom pokrenuo pitanje položaja i statusa imovine Srpske pravoslavne crkve na Kosovu i Metohiji, kao ni o srpskoj državnoj i privatnoj imovini uopšte.

Vučić povremeno, za potrebe svoje propagande, nariče da "naše, srpske crkve i manastire ne može niko da uzme...". Sa druge strane, nijednom od potpisivanja Briselskog sporazuma nije pomenuo pitanje povratka otete imovine SPC.

Mada se Vučić Briselskim sporazumom obavezao "da neće sprečavati evrointegracije Kosova", dakle i prijem u međunarodne institucije i organizacije, uključujući i UN, ima nešto i u osnivačkim dokumentima Evropske unije gde jasno piše da: "Evropskim integracijama ne mogu da pristupe regije, pokrajine i statusno nedefinisane teritorije, već samo nezavisne zemlje - članice UN".

Ukratko, sve ovo s UNESCO samo je jedan korak u evropskim integracijama Kosova, koji je garantovan Briselskim sporazumom, baš kao i ostali koraci: recimo, promena u nazivu pregovora. Tako se u zvaničnoj retorici više ne koristi fraza "pregovori Prištine i Beograda", već "pregovori Kosova i Srbije", dakle, dve države, jer to takođe piše u tački 14., Briselskog sporazuma!

Iz već pomenutog člana14. Briselskog sporazuma, formalno je čak i izbačen deo u kome se kaže da Srbija ne sme da ometa učlanjenje Kosova u međunarodne organizacije, a, ustvari, dopušteno je eufemističko uopštavanje za srpsku unutrašnju upotrebu, dok je suština ostala nepromenjena. Isto onako kako je srpska javnost zavaravana u vreme predsedničkog mandata Borisa Tadića, da za ulazak Srbije u EU uslov nije bio srpsko priznavanje Kosova, nego "dobrosusedski odnosi" sa Kosovom. Predstavnici evropske administracije i danas su uporni da EU ne traži od Srbije da prizna Kosovo, već da se postara da se uspostave dobrosusedski odnosi. Sa druge strane, Nemačka, koja vodi glavnu reč u Briselu, eksplicitno traži da Srbija prizna Kosovo (inače, ništa od EU). Ginter Ferhojgen, bivši komesar EU za proširenje, ne tako davno rekao je kako je "...stvar politički jasna, kosovska nezavisnost je ireverzibilna (nepovratna) i ta se realnost mora prihvatiti u Srbiji".

Dačićeva verbalna akrobacija, sa mnogo više demagogije nego diplomatije, vodi u sličnom smeru. On, naime, kaže i ovo: "...Naša koncepcija je bila da ne priznajemo nezavisnost Kosova. To imamo napisano, kažemo radi reda, a to misli i međunarodna zajednica. Sada ne govorimo na takav način, već smo aktivni učesnici u procesu, a ranije nismo bili. Naš zadatak je da nađemo i tražimo rešenja, glavni adut nam je UN. Oni mogu da dobiju članstvo u međunarodnim organizacijama, ali u UN ne mogu ući bez saglasnosti zemalja koje su na našim pozicijama".

Tu se, kako izgleda, Dačić ponovo poigrao zamenom teza, podsećajući na pravo veta u Savetu bezbednosti UN, koje imaju zemlje tradicionalno naklonjene Srbiji, poput Rusije ili Kine. I to bi bilo tačno, samo pod uslovom da to hoće Vučić. A, sve govori da neće, jer se obavezao, ne samo potpisom na Briselski sporazum, nego i u odajama najmanje dve velike doušničke službe na Zapadu, da njegov režim neće ometati ulazak Kosova u UN.

Gledajući iz ugla međunarodnog prava, postavlja se i pitanje, kako će fizički biti obezbeđeno srpsko kulturno nasleđe (sa ili bez prideva "srpsko") u slučaju da Kosovo bude primljeno u UNESCO, tačnije da Rusija i još pedeset zemalja budu preglasani na sledećoj Glavnoj konferenciji ove organizacije.

Na žalost, naši spomenici na listi svetske kulturne baštine UNESCO, su upisani tako da nije jasan njihov istorijski i verski identitet, što je još pre desetak godina nateralo ondašnjeg episkopa raško-prizrenskog,sada raščinjenog vladiku Artemija, da pošalje pitanje u Njujork, na adresu UN na Ist riveru: "...Ako Unesko želi da uprkos svemu dozvoli Kosovu da 'preuzme' srpske pravoslavne crkve, neka nas prvo velikodušno skinu sa liste svetske baštine!"

Cena koju je platio za ovu akciju, poznata je javnosti u Srbiji.

Činjenice govore da je UNESCO 2006. godine, na listu svetske kulturne i prirodne baštine, kao i na listu svetske baštine u opasnosti pod nazivom "Srednjovekovni spomenici na Kosovu", upisao Pećku patrijaršiju, Gračanicu i Bogorodicu Ljevišku, pored manastira Visoki Dečani koji je na listi UNESCO od 2004. godine. Tadašnji vladika Artemije bio je jedini od svih crkvenih velikodostojnika koji se javno pobunio zbog toga što je UNESCO brisao odrednice "srpski", smatrajući da je tako izbrisan razlog zbog kojeg su srednjovekovni manastiri na Kosovu u opasnosti. Rekao je da će Svetom arhijerejskom sinodu predložiti da zahteva od UNESCO da ispred tih svetinja vrati odrednicu da su to srpski spomenici, ili da ih skine sa svoje liste, "...a SPC i država Srbija će o njima voditi računa i ubuduće, kao što su to činili i u proteklim vekovima".

I zaista, ukoliko već prema statutu UNESCO nijedan spomenik na listi kulturne baštine nije upisan sa nacionalnom odrednicom, o čemu je tada govorio pokojni Jovan Ćirilov, tadašnji predsednik Nacionalne komisije Srbije za UNESCO, kako to da ni u opisu ovih spomenika kulture na sajtu ove organizacije nema ni naznake da pripadaju srpskoj kulturnoj baštini i SPC, što je kod drugih kulturnih spomenika uobičajeno?

Kod Keopsovih piramida piše da su nastale u starom egipatskom kraljevstvu, za manastir Studenicu, recimo, koji je takođe na listi svetske kulturne baštine UNESCO, stoji da je reč o "najbogatijem srpskom pravoslavnom manastiru, zadužbini Stefana Nemanje, osnivača srpske srednjovekovne države". Kao što su na britanskom delu spiska svetske baštine definisani "dvorci i gradske zidine kralja Edvarda I". U opisu Gračanice ili Bogorodice Ljeviške, međutim, ne stoji da je reč o zadužbinama kralja Milutina.

Treba ovde reći da su te 2006. bili aktuelni pregovori Beograda i Prištine u Beču, a Marti Ahtisari je bio specijalni izaslanik UN u pregovorima. Boris Tadić bio je predsednik Srbije, a Vojislav Koštunica premijer. Sem Eparhiji raško-prizrenskoj, nikome tada nije zasmetao tretman srpskih manastira u UNESCO.

Izuzetno je zanimljivo i pismo Svetog sinoda SPC, napisano 2015. godine direktorki UNESCO, povodom pretenzija da Kosovo postane njegova članica. Dva važna detalja iz ovog obraćanja su važna. Prvi je pozivanje na Aneks 5 Ahtisarijevog plana za Kosovo, a drugi primedba SPC da su naši spomenici na listu svetske kulturne baštine upisani tako da nije jasan njihov istorijski i verski identitet:

"...Institucionalna zaštita srpskog pravoslavnog nasleđa na Kosovu i Metohiji sa našom imovinom, imenom i istorijskom tradicijom mora biti efikasno definisana i obezbeđena od pokušaja prepravljanja istorije i lišavanja naše Crkve i naroda održive budućnosti. Potrebne su snažne pismene međunarodne garancije, uz rehabilitaciju sadržaja Ahtisarijevog Aneksa 5, kao zaštita od mogućeg menjanja lokalnog zakonodavstva u budućnosti i donošenja novih diskriminatornih zakona. U tom smislu smatramo da je posebno važno ime pod kojim su naši spomenici upisani na listu svetske kulturne baštine jer ono u sadašnjem obliku ne ukazuje jasno na njihov istorijski i verski identitet, te ostavlja prostor za političke i informativne manipulacije. Odlučno smatramo da bi pitanje srpskog pravoslavnog nasleđa na Kosovu i Metohiji moralo da bude uključeno u briselski dijalog između Beograda i Prištine zbog njegove krajnje osetljivosti za međuetničke odnose i multietničku budućnost Kosova i Metohije."

Pozivanje SPC na Aneks 5 Ahtisarijevog plana iz 2007. godine u zaštiti pravoslavnog nasleđa na KiM izazvalo je različite komentare u javnosti. Srbija, kao što je poznato, nikad nije prihvatila dokument koji podrazumeva priznanje samoproglašene nezavisnosti Kosova, po modelu "nadgledane nezavisnosti", te je plan specijalnog izaslanika UN Martija Ahtisarija, koji predviđa nezavisnost Kosova pod nadzorom međunarodne zajednice uz široku autonomiju za srpske opštine, nakon ruskog veta, odbacio Savet bezbednosti UN. Jedni smatraju da je SPC napravila veliku grešku, dok su drugi ubeđeni da je SPC izgleda "prihvatila realnost" shvativši da je primena Aneksa 5 jedini način da se spase crkvena imovina u slučaju prijema Kosova u UNESCO. Dakle, spasavaj što se spasti može.

Činjenica jeste da je Aneks 5 ovog plana predvideo da Kosovo garantuje da bi pokretna i nepokretna imovina Srpske pravoslavne crkve bila nepovrediva i da ne bi bila predmet eksproprijacije, kao i da bi kosovske vlasti mogle da uđu u manastire i druge crkvene objekte samo uz pristanak SPC, a imovinu SPC bi obezbeđivale Kosovske policijske službe.

Iz današnje perspektive čini se da je samo ovo poslednje loše po SPC. Aneks je garantovao slobodu kretanja sveštenstvu i pripadnicima SPC na Kosovu, kao i uspostavljanje posebnih zaštićenih oblasti za više od 40 objekata.

U pismu SPC direktorki UNESCO dalje stoji: "...Pošto je Ahtisarijev plan bio politički uslovljen srpskim priznavanjem samoproglašene nezavisnosti Kosova, garancije za zaštitu srpskog pravoslavnog nasleđa su, posle neuspeha u njegovoj primeni, u međuvremenu većim delom bile izgubljene ili su samo delimično prenesene u kosovske zakone.

Pokušaji Skupštine Kosova da prihvati skandalozan nacrt zakona o kulturnoj baštini, koji dodatno ukida ono što je preostalo od Ahtisarijevih garancija, ostavlja još manje prostora za poverenje u kosovske institucije. Pomenuti zakon traži uvođenje državne kontrole nad objektima Srpske pravoslavne crkve, a našu baštinu proglašava imovinom 'Republike Kosova'. Samo zahvaljujući odlučnom angažovanju Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država nacrt zakona je već jednom povučen. Neki kosovski ministri, uključujući i ministra kulture, nikada nisu Srpsku pravoslavnu crkvu u službenoj i neslužbenoj komunikaciji nazvali njenim zvaničnim imenom, dok neke vodeće kulturne institucije, kao Akademija nauka i umetnosti Kosova, objavljuju knjige u kojima se bogati srpski hrišćanski doprinos istoriji Kosova najvećim delom ignoriše..."

Napadi, skrnavljenja pravoslavnih grobalja, kamenovanja, provaljivanja u crkve, pljačka, uzurpacija crkvene imovine, pisanje grafita, maltretiranje monaha, ilegalna gradnja na crkvenim posedima, svakodnevica su na Kosovu i Metohiji. Na godišnjem OEBS-ovom samitu u Varšavi, rečeno je da ovi incidenti po pravilu ne dobijaju sudski epilog, a da se neki napadi na crkvenu imovinu čak događaju uz eksplicitnu ili prećutnu saglasnost pravosudnih organa.

Srbiji opet predstoji pokušaj da spreči Kosovo da postane članica Interpola, UNESCO i Saveta Evrope.

Separatistička vlada u Prištini već najavljuje da će Kosovo opet aplicirati za članstvo u ovim organizacijama. Pitanje da li će vlasti u Srbiji moći (i hteti!) u tome da ih spreče.

Prošlog puta je bilo država koje su priznale jednoglasnu nezavisnost Kosova ali su odlučile da ne daju podršku ovom predlogu jer priznanje jedne države ne mora automatski značiti glasanje za sve zahteve te države u ovom slučaju paradržave koju Srbija, u Ustavu, kao takvu i ne priznaje a pogotovo na multilitarnom planu. To nije aritmetika, to nije čak ni algebra, ponekad je to alhemija. Argument država u međunarodnoj zajednici za ulazak Kosova u UNESCO jeste obrazloženje da bi to bilo bolje jer bi Kosovo bilo obavezno da poštuje standarde ove organizacije, i prihvaćene obaveze. Takođe, i da bi to bilo bolje za naše crkve, manastire, groblja. Ali, kako iskustvo govori, to je kao kad bi pustili kozu da čuva kupus.

Danas ima 29 država koje su priznale Kosovo, ali ima isto toliki broj država koje nisu priznale Kosovo u sastavu Izvršnog saveta UNESCO. Ali, ukoliko bi ipak dobili većinu na Izvršnom savetu to bi išlo na Generalnu konferenciju gde je potrebno da Kosovo koje nije član UN, ostvari pozitivan zbir od dve trećine glasova, što nije nimalo jednostavno, što se i pokazalo 2015. godine.

Teško je spekulisati o ishodu eventualnog novog zahteva Prištine za članstvo u UNESCO. Sada je sve neizvesno ali ima razloga da se veruje da ne bi bilo manje teško da taj predlog prođe nego što je to bilo 2015. godine (sa tri glasa u korist Srbije). Mnogi se zavaravaju da su ta tri glasa odlučila, međutim ova tri glasa nisu mala stvar i nije do ta tri nedostajuća glasa došlo slučajno. Ovakva glasanja uvek kriju mnogo neizvesnosti i donose mnogo iznenađenja. Na žalost, aktuelna politika u Srbiji, koju sprovodi Aleksandar Vučić, doprinosi toj neizvesnosti.

Naime, Vučić je u poslednjih godinu i po dana, postao otvoreni lobista albanskog ekspanzionizma (preko ideje infrastrukturnih projekata na ovom delu Balkana). Njegova stranka ("Srpska lista"), na silu je pobedila na izborima i sada će u kosovskom parlamentu biti Trojanski konj Tačijeve politike. Možda čak i koalicioni partner neke druge albanske partije. Ta Vučićeva stranka se već prećutno saglasila sa novom kandidaturom Kosova za ulazak u UNESCO.

A 1. Uz pomoć Turske i dvotrećinske većine

Ambasador Srbije pri UNESCO, Darko Tanasković, nedavno je dao izjavu RTS-u da je Turska među najagilnijim zemljama koje lobiraju za članstvo Kosova i Metohije u ovoj organizaciji, posebno naglasivši da je i to deo Erdoganove strategije neoosmanizma. Tanasković takođe podseća da UNESCO ima svoj Ustav, koji dozvoljava da članice te organizacije budu i zemlje koje nisu članice Ujedinjenih nacija, mada je to vrlo redak slučaj. U tom slučaju je potrebno da za njih glasa dve trećine članova Generalne konferencije prisutnih na zasedanju. I to je taj kanal kojim i Kosovo želi da uđe u UNESCO kao jednu od najznačajnijih međunarodnih organizacija.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane