Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Razaranje

Dokle se stiglo sa projektom uređenja Kosančićevog Venca u Beogradu

Laserom po kaldrmi, farbom po fasadi

Kako je obnova Kosančićevog venca postala još jedan u nizu "slučajeva" u režiji Službe za urnisanje spomenika kulture, a Beogradski Zavod za urnisanje sam sebi skočio u usta sprečavajući radove na koje je prethodno dao saglasnost? Zbog čega su prekoredno farbane fasade i ko očito pati od daltonizma, zbog čega se vrši lasersko snimanje kaldrme, ko je finansijer a ko naručilac izmena detaljnog plana uređenja Kosančićevog venca? Koje smenjene direktorke su sve zakuvale a kome smeta obnova srušene zgrade Narodne Biblioteke Srbije? Na sva ova i mnoga druga pitanja, odgovore je potražio Stanislav Živkov, istraživač Magazina Tabloid

Stanislav Živkov

Jedna od najvećih kulturoloških sramota u Beogradu svakako je "slučaj" ruševina nekadašnje zgrade Narodne Biblioteke na Kosančićevom vencu koja je tragično stradala u bombardovanju Beograda 6. Aprila 1941. godine. Malo je poznato da su nakon katastrofalnog požara od zgrade preostali praktično svi zidovi, čak do visine drugog sprata, a još je manje poznato da su sve dragocenosti biblioteke, uredno spakovane u zaštitne sanduke, preživele bombardovanje i požar, a potom nestale u nepoznatom pravcu (što je ustanovljeno tek tokom arheoloških iskopavanja osamdesetih godina kada je od sanduka pronađen samo trag na podu!).

Pre ovih iskopavanja se sa ruševinama zgrade svašta dešavalo, pa su najpre poravnate na nivo sokla, da bi potom preko njih bila sagrađena benzinska pumpa čija su dva rezervoara za benzin lepo bila ukopana usred neistraženih ruševina biblioteke. Na žalost, i sama arheološka iskopavanja ostala su nedovršena, iako su ispod zidova biblioteke pronađeni odlično očuvani delovi rimske palate sa hipokaustom, odnosno sistemom podnog i zidnog grejanja, što naravno nikome nije bilo dovoljno interesantno, kako bi bio pronađen novac za nastavak radova na iskopavanju, konzervaciji i prezentaciji. Štaviše, svakih nekoliko godina pojavljivale su se sve luđe i luđe ideje o tome šta treba raditi na spomeniku, počevši od gradnje staklenog zvona za spaljene knjige usred ruševina pa sve do sumanute gradnje dvospratnog staklenika kao grube kopije srušene zgrade.

U međuvremenu su ruševine, u nedostatku pametnije ideje, poslužile kao prigodno mesto za gradnju kompletne scenografije za još jedan bezvezni Kusturičin film, da bi nakon snimanja scenografija duže vreme bila stecište narkomana i skitnica i trebalo je da izbije poveći požar pa da se skalamerija napokon ukloni. Ruševine nakadašnje Narodne Biblioteke se i dalje urušavaju jer su, naravno, nekonzervirane. Sa druge strane, svakog šestog aprila tamo dovlače gomile knjiga a nikome ne pada na pamet šta sa ruševinama treba uraditi.

Uglavnom , Kosančićev Venac je doskora bio ruglo u centru Beograda a i poslednji pokušaj da se to uredi ide traljavo jer je rok za završetak radova po ko zna koji put produžen, tako da sve podseća na mesto odigravanje neke globalne katastrofe, jer je na sve strane totalni haos, gomile šuta, kaldrme, zemljurine, oboreni znaci, otvoreni šahtovi, maltene isto kao nakon bombardovanja 1941. godine! Doduše, to nije nikakva novost, jer je svaki raniji pokušaj uređenja Kosančićevog Venca bio u samom startu upropašćen iz čistog altruizma! Ali i rokovi su ovde višestruko probijeni pa nikom ništa! Kulturno zabavni program je po našem običaju počeo preko reda, jer su najpre sve raskopali kako bi radili samo toplovod i struju a i to je stalo u decembru kada je zagudilo. Naravno, radovi su započeti i odmah delom zaustavljeni jer iz čitavog područja nisu posklanjani parkirani automobili a onda je svoj kreativni doprinos dao i beogradski Zavod za urnisanje spomenika kulture serijom svojih sumanutih zahteva, pa je tako najpre traženo da se laserski snime trotoari. Potom su usledili radovi na toplovodu, što je sve ostale radove stopiralo.

Zatim je rađen vodovod i kanalizacija. Potom se krenulo sa iskopom kolovoza, ali ne i trotoara, jer je Zavod za zaštitu spomenika tražio da se prethodno obeleže ploče i ivičnjaci. Potom su, konačno, počeli radovi na rušenju trotoara, ali tada radove koči i EDB, koji je zabranio da se postavljaju goli kablovi, pa su naknadno nabavljane cevi.

Usledili su novi radovi na toplovodu, a trenutno se radi kanalizacija. Problemi su nastali i kod konstrukcije. Naime, zbog stanja okolnih objekata onemogućeno je mehaničko sabijanje vibratorom. Novi problem pojavio se i kod kamenih ploča, jer jer Zavod za urnisanje spomenika kulture zatražio promenu završne obrade trotoara pod sitnom kaldrmom u oblaganje kamenim pločama-prizmama što, kako se navodi "predstavlja veliko povećanje obima radova po toj poziciji i verovatno novu javnu nabavku".

Na kraju, problem se javio i kod drvoreda, jer je predloženo da se sagleda mogućnost postavljanja novog, što znači da nije bilo moguće da počnu da se vraćaju ploče na trotoar a u međuvremenu je nekome iz Zavoda palo na pamet da se izvrši lasersko snimanje kaldrme, da se obeleži, skine i po crtežu vraća da bi nakon toga u Zavodu odlučili da izvrše geološka ispitivanja porekla kamena u kadrmi pa se ispostavilo da kamen potiče iz nekoliko kamenoloma koji su sada svi redom zatvoreni i sledeća faza će svakako biti otvaranje kamenoloma kako bi se nedostajuća količina kaldrme nanovo povadila iz prastarih kamenoloma a da bi se to sve uradilo morao je biti angažovan i geolog koji bira kamen. A, prema sadašnjem stanju stvari, čini se da još nisu izabrali kamen.

Ukratko rečeno, ponovo se projektuje projekat koji je urađen pre godinu i više dana, i još dobio izvođača, pa sada sve stoji raskopano jer Zavod za urnisanje spomenika grada Beograda radi konzervatorski nadzor i protiv je svega, iako je projekat urađen po njegovim uslovima koje su radile izvesna Tatjana Videnović i Rade Mrlješ dok je sam projekat, pošto je očito arhitektama tog Zavoda bilo jako teško da za platu koju primaju još nešto i projektuju, urađen u preduzeću Beograd put!

Ceo cirkus počeo je kada je Zavod naknadno krenuo da traži nemoguće uslove, tako da su priča o kaldrmi, laserskom snimanju, istraživanju porekla kamena i novim kamenolomima, zapravo dečja igra jer je za pravu filmsku priču ostalo nešto mnogo interesantije, recimo slučaj sa zahtevom da ivičnjaci trotoara budu duboki 40 cm, zbog čega nisu dozvolili da se hidroizolacija ispod trotoara radi asfaltom već betonom, uglavnom Zavod je napravio ceo cirkus.

Što se tiče Ivičnjaka od 40 cm - koliko je poznato, prvobitan projekat je predviđao ravan nivo bez trotoara, kao u Skadarliji. Samo, to ne bi više bila rekonstrukcija Kosančićevog Venca, već projektovanje nove ulice. Na Vencu su trotoari bili popločani kamenim pločama, bez kaldrme, i sa kanalima za odvod kišnice od oluka. Kaldrma je bila samo na kolovozu. Nju bi, naravno, trebalo zadržati, ali se može nivelisati i malo srediti. Koliko se videlo, hidroizolacija ispod kolovoza je od asfalta, mada je sve zaprljano, kola se probijaju kroz gomile otpada i kamenja, između budućih slivnika, dok ljudi u svoje kuće ulaze uz primenu alpinističkih veština, kroz oblake prašine.

I sve to traje, traje, bez da se nazire kraj, ni početak kraja. Poslednje sto se čulo je da će ipak biti trotoara, ali niskih. Stvari postaju daleko jasnije, ako se zna da je projekat odobren po objedinjenoj proceduri a Zavod je trebao samo da vrši nadzor. Oni su se u međuvremenu popišmanili i krenuli da blokiraju sve na šta su prvo dali saglasnost (kaldrma, ivičnjaci, hidroizolacija itd.) tako da sada sve kasni kao Janko na Kosovo i niko ne zna kako da se iz toga ispetljaju pa su onda lepo rešili da kad je već tako naprasno urade fasade gde konzervatorski nadzor ispred gradskog Zavoda vrše arhitekte Tatjana Videnović i Rade Mrlješ, i vrlo je moguće da su oni i davali uslove i skalu boja, pošto je kod nas originalna skala boja na fasadama misaona imenica pošto je uobičajena praksa da arhitetke po svom ukusu biraju boje.

A samo sređivanje fasada pretvorilo se u nezapamćeni skandal kada su stanari pojedinih zgrada jedne nedelje zatekli nepoznata lica u odelu radnika kako sede na dvorišnim balkonima gde su se uspentrali preko nenajavljene dvorišne skele kako mirno farbaju ogradu istih balkona u nakaradnu tirkiznu boju, koje nikada nije bilo u kući ili na njoj. Ofarbali su dvorišnu fasadu koja je urađena pre tri godine, sasvim je bila u redu.

Očito je da Tatjana Videnović pati od neke vrste daltonizma pošto je sve redom krenula da bezočno ubeđuje da zelena fasada i zelena stolarija nikada nisu bili zeleni već tirkizni a nikome ni najmanje nije zasmetalo što je sve rađeno na divlje i pravo je čudo da izvođač još nije naderao jer je sve očito rađeno udarnički a da suvlasnike zgrade, odnosno vlasnike stanova (a ni skupštinu stanara) očito niko ništa nije pitao. Da li uopšte postoji Odluka skupštine stanara o ovim radovima? Naravno, ovo je sve moguće pošto se većina stanara Kosančićevog venca razbežala kud je ko mogao, a isto važi i za predsednike saveta zgrada.

Samo zahvaljujući tome bilo je moguće da bez saglasnosti stanara radnici vršljaju po zgradi, Videnovićka bira farbu po svom ukusu a sve se to servira izvođaču jer kao dolazi iz Zavoda! Ipak, neki od stanara su bili dalekovidi pa su još odavno, predviđajući da će se jednog dana na ovaj način "raditi" Kosančićev Venac, naručeni novi šaloni tamnozelene boje, koji su gotovi i čekaju da budu montirani, a neki drugi su, pak zaštitili svoja balkonska vrata tako što drže spuštene roletne do poda, da šljakeri ne mogu da im priđu, kao da je ratno stanje. Ali, zato u istoj toj zgradi su od silne zauzetosti oko tirkizne farbe uspeli da zaborave da promene glavnu dovodnu cev za vodu, do vodomera, tako da su stalni ozbiljni problemi sa pritiskom već na prvom spratu.

Može se desiti da kupovina veoma skupih pumpi postane neophodna. Uglavnom stanari su do guše uvaljeni u brljotine konzervatora ni krivi ni dužni a od strane nekih od njih poručeno je gospođi Videnović iz Zavoda da Kosančićevom Vencu nisu potrebni ni ona ni njen Zavod, odnosno da je potrebno da stanare ostave na miru i da poštuju njihovu imovinu, i da ih povrh svega ne dovode u situaciju da moraju svojim novcem da plaćaju ispravke njihovih grešaka. Međutim, to nije sve jer se pokazalo da tu postoje i neki drugi interesi jer se medijima pojavila vest da se doskorašnja direktorka Beogradskog Zavoda za urnisanje spomenika kulture Nela Mićović intenzivno angažovala kako bi obezbedila da nekadašnja zvezda NBA dobije prostor u elitnom delu Beograda - Kosančićevom vencu. Iz izvora u Skupštini grada procurela je vest da je Mićovićeva preko četiri meseca obilazila nadležne od onih zaduženih za imovinska pitanja do vrha gradske vlasti, ponekad sa košarkašem Markom Jarićem, jer je za ovakav scenario neophodno bilo i da se menja gradski plan.

Direktorka je nadležnima u gradskoj vlasti predstavljala posao kao dobru investiciju za grad, a i brigu o spomenicima kulture pošto bi od 20 do 30 odsto prostora bila galerija, a ostatak bi zauzvrat trebalo dati Jariću. Radilo se o tome da ukoliko Mićovićeva uspe da izlobira, Jariću bi praktično pripao prostor od oko osam ari na kome bi moglo da se sagradi oko 1.500 kvadrata. Prema zamisli, Jarić bi dobio da gradi Gradsku galeriju, a zauzvrat bi mu bilo omogućeno da na istoj parceli zida poslovni prostor. Najjednostavnije rečeno, direktorka Zavoda za zaštitu spomenika kulture pod pokrićem obnove objekta kulture, nastojala je da izdejstvuje unosne građevinske radove u drugu svrhu. Ovde nije posredi bilo samo lobiranje za izuzetno isplativ posao, već je reč i o zloupotrebi prostora koji bi trebalo da je pod zaštitom države U međuvremenu je Mićovićeva smenjena sa mesta direktorke Zavoda za urnisanje spomenika kulture grada Beograda jer su sve češće bile prijave zaposlenih o maltretiranju kolega, o čemu najbolje govore krivicne prijave podnete i protiv koleginica i kolega, ljudi su bili uplašeni, jer je Mićovićka, inače po struci arheolog, bez ikakvih konsultacija sa stručnjacima zavoda, sve odluke donosila direktno arhitektama i konzervatorima, tako da je Zavod postao vlasništvo jedne žene i više nije predstavljao gradsku ustanovu.

Inače i sama inicijativa za sve ove radove prosto je čudesna pošto se pretragom interneta tražeći izmene detaljnog plana za Kosančićev Venac pojavilo se sve i svašta pa se recimo ispostavilo da je Lukoil finansirao izmene plana, a da su Izmene detaljnog plana vršene na zahtev Patrijaršije koja je tražila dogradnju 1.200 kvadrata na mestu nekom prizemnog objekta a projektant toga je izvesni Aleksandar Videnović za koga se ne zna je li i u kakvoj vezi sa damom iz Zavoda. Postavlja se pitanje kakve veze i kakav interes u finansiranju izmena detaljnog plana može imati Lukoil osim eventualne obnove benzinske pumpe na ostacima srušene Narodne biblioteke Srbije.

Što se tiče prizemnog dvorišnog objekta u kompleksu Patrijaršije u kome se nalazi sala za predavanja, planira se zamena novim zdanjem od 1.200 kvadratnih metara na tri sprata i povezan sa zgradom Patrijaršije, popularno zvanom Srboprc. Zbog te intervencije menja se plan detaljne regulacije (PDR) prostorne celine Kosančićev venac, blok između ulica: Kralja Petra Prvog, Kosančićev venac i Kneza Sime Markovića, čime se samo potvrđuje princip da država igra na muziku koju crkva svira što je direktno potvrdila i izvesna Vera Mihaljević iz Urbanističkog zavoda Beograda (podsećanja radi, jedna od persona koje je smenjeni državni sekretar Miroslav Tasić svojevremeno doveo da sa ostalom bulumentom povampiri propali Rakočevićev projekat za urnisanje Narodnog Muzeja)!

Prema Mihaljevićkinim rečima, ovim dokumentom su stvoreni uslovi za funkcionalnu reorganizaciju objekta Patrijaršije kako bi se odvojio službeni od prostora koji će biti otvoren za javnost što se, pre svega odnosi na sadržaje Muzeja Patrijaršije i deo kompleksa ka Ulici Kosančićev venac, koji je javnog karaktera, dok bi deo objekta orijentisan ka ulicama Kralja Petra i Sime Markovića imao administrativni karakter mada se ne zna u koju kategoriju onda spadaju apartmani koji već postoje u zgradi Patrijaršije.

Posebno je zanimljiva ideja po kojoj bi deo kompleksa dostupan javnosti površine 1.200 kvadrata trebalo da bude podignut u Ulici Kosančićev venac pored kuće Mike Alasa i to sa moderno oblikovanom fasadom a sve to bi navodno trebalo da predstavlja oživljavanje prvobitne zamisli ruskog arhitekte Viktora Lukomskog koji je projektovao Patrijaršiju ali čiji deo nije nikada izveden. Svrha rekonstrukcije je da prostor postane funkcionalniji a fasada Patrijaršije neće biti menjana, što je bio jedan od uslova gradskog Zavoda za urnisanje spomenika kulture pri čemi uopšte nije jasno kako to da fasada Patrijaršije neće biti menjana ako se umesto projekta Lukomskog gradi staklenac Videnovića.

Naravno, ima tu još dosta jakih stvari o kojima se ne govori, recimo činjenica da je zahvaljujući mahinacijama još jedne bivše direktorke još jednog Zavoda za urnisanje spomenika, u ovom slučaju Republičkog, konkretno stručnjakinje za modernu umetnost Vere Pavlović Lončarski umalo srušena kuća proslavljenog arhitekte Konstantina Jovanovića u Karađorđevoj 7. Naime, Vera Pavlović Lončarski se malo zanela i prekoračila ovlašćenja tako što je ispred Republičkog zavoda koji je za slučaj Kosančićevog venca nenadležan jer se radi o kulturnim dobrima velikog značaja, dala saglasanost za rušenje Jovanovićeve kuće a sve u paketu sa dozvolom za skaradnu gradnju u okviru bloka „Beko" gde je nekakva svetski izvikana arhitektica Hadid projektovala nakaznu zmijoliku zgradurinu koja srećom još nije sagrađena.

Uglavnom, radeći po svom, a verovatno po diktatu nekoga iz Žutog preduzeća direktorka Pavlović Lončarski je samoinicijativno, bez konsultacija sa kolegama u svom Zavodu, dala saglasnost na izradu novog Plana, ocenivši da se time ne narušava kulturno dobro a sve kako bi se nekome omogućila izgradnja još jedne zgradurine. Naravno nikome u tom trenutku ni najmanje nije zasmetalo što se iz rešenja uopšte ne vidi na osnovu kog člana kog zakona je potpisala to što je potpisala niti što se ruši spomenik koji bi mogao da ima spomenička svojstva, niti što će visoka gradnja na njegovom mestu promeniti tradicionalnu vizuru Beogradske tvrđave i Kalemegdana i narušiti ceo priobalni ambijent pošto je postojala težnja da se na ovom prostoru dobije što više kvadrata.

Na sreću, sve je stalo onog trenutka kada je gradski arhitekta Milutin Folić video šta je potpisala Vera Pavlović Lončarski, nakon čega je doneta odluka da se van snage stavi njena saglasnost o rušenju kuće Konstantina Jovanovića. Nakon toga, Vera Pavlović Lončarski je hitno pobegla u penziju, ne bi li na taj način izbegla kupovinu toplog veša pošto je u zatvoru hladno!

Još jedna jaka stvar koja do danas nije razjašnjena je tzv. „slučaj" barake Geozavoda koja je danima nedeljama, mesecima i godinama stajala "na izvol'te" usred Kosančićevog venca, sa pretežnom namenom stecišta pijanaca i narkomana, a da svo to vreme nikome nije palo na pamet da dotično ruglo ukloni sve do početka uređenja Kosančićevog venca kada je najpre "spontano" zapaljena a potom srušena.

Ipak, planom detaljne regulacije za prostor Kosančićevog venca iz 2007. godine, za parcelu na kojoj se nalazila zgrada Narodne biblioteke, planirana je i "ekskluzivna namena za spomen-obeležje Narodne biblioteke", kojim se na žalost, osim nekoliko studentskih radova, do sada niko nije ozbiljnije pozabavio, a planiranim uređenjem prostora nekadašnje Narodne biblioteke, predviđeno je približavanje posetiocima i gostima glavnog grada (šta god to treba da znači) a spominje i se izradnja nekakve građevine koja bi se na temeljima Narodne biblioteke podigla po projektu Borisa Podreke. Uz svo dužno poštovanje, gradnja nečega nalik tome zauvek bi uništila Kosančićev Venac i od toga bi svakako bolji bio projekat konzervacije i prezentacije, iz osamdesetih godina: dole Rim, a iznad ploče ostaci Biblioteke. Samo bez pretencioznosti, pa tako i bez drečavog tirkiza. Na žalost, i ovde če svakako doći do izražaja najluđe arhitektonske nebuloze raznih arhitekata i arhitetaka, a nikome na pamet ne pada mogućnost faksimilne obnove eksterijera same srušene zgrade uz savremeno projektovan enterijer.

Doduše Srpska pravoslavna crkva je već izrazila želju da na tom mestu sagradi novu zgradu za svoju biblioteku koji je podržalo ministarstvo kulture a ovaj predlog je odmah naišao na odijum sa kukumavčenjem pa je naprasno pokrenuta još jedna idiotska inicijativa pod nazivom "Ne dam Kosančićev venac" koju je na "Fejsbuku" poveo Ljubomir Branković iz Narodne biblioteke Srbije i pozvao sugrađane da 6. aprila na ovoj kultnoj adresi bar jednu knjigu daruju kamenim ostacima ubijene Narodne biblioteke. Svojim "kreativnim doprinosom", kapitalno se proslavio Gojko Božović, pisac i glavni urednik "Arhipelaga", koji je mrtav-hladan rekao i ovo: "...Ideja da se na Kosančićevom vencu, na mestu gde je u nacističkom bombardovanju uništena Narodna biblioteka Srbije podigne bilo šta drugo osim zgrade Narodne biblioteke predstavlja zapanjujuće odsustvo kulturne, istorijske i tradicijske svesti...Ako bi na mestu srušene Biblioteke bila podigla neka druga zgrada, ma koje namene, potpuno bi se poništio jedan istorijski i kulturni kod, nešto na čemu su, između ostalog, izgrađivane sve generacije kod nas posle 1941. I to mora biti prvorazredno pitanje čitave kulturne javnosti. O tome da je kod nas vrlo prisutna kombinacija nekrofilije i mazohizma najbolje govori jedan komentar pronađen na sajtu 'Večernjih novosti' iz koga se vidi da je suština u tome da su ruševine na Kosančićevom vencu jedini lokalitet koji podseća na bombardovanje 6. aprila. Nemamo nijedan drugi.

Ako je Japan mogao da ostavi 'kupolu atomske bombe' (zgradu koja je ostala posle atomske bombe onako u ruševinama kao dokaz zločina i spomenik) zašto mi ne bismo mogli da ostavimo Kosančićev venac? Tu ionako nema ništa osim temelja i zelenila. Ruglo svakako nije..."

Naravno, autor ovog komentara je zaboravio da kaže da li bi takve ruševine držao u svom dvorištu ili bi ih iskrčio.

Ipak, dramski pisac Dušan Kovačević je jedini shvatio suštinu problema i izjavio da bi bio red da se posle toliko decenija ta nesrećna i strašna uspomena skloni iz jednog od najlepših delova grada. I da se nešto na tom mestu izgradi, što je dostojno današnjeg Beograda, a šta će to biti - neka odluče ljudi koji vode grad. Zašto ne bi bila i medicinska ustanova! Doduše, ta gradnja će se još pričekati, najpre treba da laserski snime kaldrmu a potom da ofarbaju fasade u tirkizno, a u međuvremenu, još da se dobro međusobno posvađaju!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane