Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Pogled iz Berlina

Nemačka nakon saveznih izbora ušla u duboku krizu

Čelična kancelara mekša od pamuka

Osam nedelja razmišljanja i kombinovanja, od čega četiri nedelje direktnih i iscrpljujućih pregovora kulminirale su 19. novembra nešto pre ponoći demonstrativnim izlaskom članova FDP-a iz pregovaračke sale i sada već popularnom rečenicom njihovog predsednika Kristijana Lindnera: „Bolje je ne vladati, nego loše vladati". Nemačka je na pragu haosa i političke nestabilnosti, problemi se gomilaju, a nema ko da ih rešava. Uz sve to, blokirana je i Evropska Unija koja nije funkcionalna bez svoje najjače članice i to u trenutku kada se o rastanku razgovara sa drugom najjačom članicom.

Fridrih Emke (dopisnik iz Frankfurta)

Nemačka će morati da se uči kako da živi bez vlade, dok će Evropa morati da se uči životu bez Nemačke. Osam nedelja posle izbora, posle četiri nedelje pregovora o formiranju koalicione vlade dve partije unije, liberala i zelenih, u nedelju 19. novembra, 13 minuta pre ponoći objavljeno je da takve koalicije neće biti, jer pregovarači nisu uspeli da nađu zajednički jezik. Najspornije je bilo i ostalo pitanje tretmana izbeglica koje je, konačno, dovelo do neuspeha pregovora.

Od ponoći u nedelju na ponedeljak dve stvari su postale jasne. Prva je da će Nemačka još dugo vremena biti u političkoj i socijalnoj krizi, a druga je da je Angela Merkel bivši političar. Nje više neće biti na političkoj sceni, a njenu sudbinu će deliti i njen koalicioni partner Horst Zehofer čiji bi ostanak na čelu CSU-a bio pod znakom pitanja i u slučaju uspeha koalicionih pregovora.

Posleratna Nemačka još nije bila u situaciji da ne može da se formira savezna vlada. Do nedelje je bila sporna samo ličnost kancelarke, sa kojom SPD nikako nije hteo u novu koaliciju, a od nedelje je sporna kompletna partija demo-hrišćana. Dok je pred izbore i neposredno posle njih Martin Šulc tvrdio kako SPD ni u kom slučaju neće u novu veliku koaliciju dok je na čelu CDU-a Angela Merkel, posle propasti koalicionih pregovora je izjavio kako nova velika koalicija ni u kom slučaju ne dolazi u obzir, a zatim su čelnici SPD-a otišli i korak dalje izjavom kako u Bundestagu neće tolerisati ni manjinsku vladu kojoj bi na čelu stajala Angela Merkel.

Ostale velike stranke u Bundestagu se nisu tako otvoreno izjašnjavale u pogledu kancelarke, ali se između redova njihovih komentara može naslutiti da je i za njih Merkelova neprihvatljiva. Tokom celih pregovora ona se trudila da po svaku cenu formira novu vladajuću koaliciju, ali se preračunala u proceni istrajnosti svojih sagovornika. Nisu svi kao zeleni spremni da žrtvuju svoju kompletnu ideologiju samo da bi dospeli na vlast. Liberali su, u svakom slučaju, ostali dosledni svom izbornom programu i odbili lažni kompromis u pogledu regulisanja buduće migracije, koji im je poturao CDU. Upravo ovaj „kompromis" je bio smokvin list iza koga bi se sakrila katastrofalna politika dve partije unije na čelu sa Merkelovom, koja je u Nemačku dovela milione novih migranata. „Kompromis" je bio okrugao, pa na ćoše i njime je trebalo da budu pomireni međusobno isključivi zahtevi zelenih i bavarskog CSU-a. FDP je prozreo ovu prevaru, odnosno da se nudi papir sa potpuno neobavezujućim stavovima koji bi kasnije svako tumačio kako njemu odgovara i prekinuo dalje pregovore.

Najviše zasluga za sastavljanje ovakvog dokumenta ima Merkelova koja je na ovaj način želela da spase svog večitog koalicionog partnera, CSU, posebno njegovog aktuelnog predsednika Zehofera, ali i da istovremeno u koaliciju uvuče zelene. Samim tim, odbijanje liberala da progutaju prevaru jasan je poraz same Merkelove.

Odlazak kancelarke nije poseban problem u Nemačkoj koja je do skora bila u svakom pogledu stabilna država. Osim što ne može da se formira vlada, problem u ovoj zemlji predstavlja i sve veći jaz između bogatih i siromašnih, a posebno nespremnost vladajućih struktura da ovaj problem rešavaju.

Nemačka je nekada bila pojam socijalne pravde, a danas je sve više pojam socijalnih razlika. Na jednoj strani se očekuje povećanje fiskalnih prihoda u naredne četiri godine za 26 milijardi evra, a sa drge strane se na koalicionim pregovorima većalo o ukidanju budžetskog fonda solidarnosti (slično nekadašnjem „dinaru solidarnosti" u Jugoslaviji . prim. prev.) čija je uloga bila upravo da uzimajući od onih koji imaju pomaže one kojima je potrebno.

Stranački lideri koji su ukidanjem ovih izdataka želeli da osiguraju podršku bogatih prevideli su da samo u Berlinu, gradu u kome su zasedali i koji broji oko četiri miliona stanovnika, ima između 3.000 i 6.000 (po nekima i više) beskućnika. Da bi brojka bila jasnija: to znači da između jednog i dva građanina od njih hiljadu ove hladne zimske dane provodi na ulici ili, eventualno, u nekom prihvatilištu. Gradska vlast je za ovu zimu obezbedila samo hiljadu kreveta za smeštaj lica bez krova nad glavom i stalnih prihoda, mada je Senat najavio mogućnost proširenja kapaciteta u slučaju potrebe.

Desetine hiljada ljudi bez doma, desetine milijardi evra dodatnih državnih prihoda i štednja upravo u oblasti socijalnih davanja?!? Ovakva sebičnost i bahatost vladajuće elite prema najslabijim i najugroženijim delom nemačkog stanovništva mora jednog dana neminovno da dovede do socijalnih tenzija.

Konačno, propast berlinskih pregovora o novoj koaliciji dovela je Nemačku u blokadu kada je u pitanju spoljna politika. Svakome su domaće muke najpreče, posebno ako se one odnose na formiranje i funkcionisanje vlasti, pa u kriznim vremenima malo ko ima vremena i autoriteta da se bavi spoljnom politikom. To se videlo odmah, dan posle neuspeha koalicionih pregovora, kada je kabinet kancelarke naglo otkazao sastanak nje i holandskog premijera.

Ne sme da se zanemari činjenica da je Angela Merkel „tehnička ličnost" u svakom pogledu. Ona je na čelu tehničke vlade, a na čelu sopstvene partije je samo dok se stranački baroni ne dogovore oko njenog naslednika. Ona zato nema nikakav autoritet potreban da se vodi snažna i odlučna spoljna politika. Danas je Nemačka, prvi put posle ponovnog ujedinjenja, diplomatski kepec.

Evropska Unija je do sada vodila politiku kreiranu u Vašingtonu i Berlinu. Sjedinjene Američke Države od dolaska na vlast Donalda Trampa sve manje vode računa o Evropi i sve manje žele da se uplići u evropske probleme. Političkom krizom u Nemačkoj i ovoj zemlji su vezane ruke u evropskoj politici, tako da će EU morati sama da se snalazi i to upravo u vremenu osetljivih pregovora oko britanskog odlaska.

Najmanje pola godine je potrebno da se u Berlinu formira nova stabilna vlada koja bi imala i međunarodni autoritet. Za to vreme, politiku Evropske Unije vodiće bezbojne i bezlične birokrate iz Brisela, čiji je autoritet u zemljama same Unije samo za nijansu veći od onog kojim trenutno raspolaže Merkelova. Junker, Han, Mogerini i ostali teško da mogu sami da uobliče zajedničku evropsku politiku u trenutku kada dojučerašnje dve najveće i najuticajnije države, Velika Britanija i Nemačka, svaka iz svojih razloga, ne mogu da se posvete Evropi.

Tako neuspeh berlinskih koalicionih pregovora može istovremeno da znači ne samo ulazak posleratne Nemačke u jednu novu političku eru, već i početak rastakanja Evropske Unije i njenu potpunu marginalizaciju na međunarodnim planu. Još tokom leta je novoizabrani austrijski kancelar Sebastijan Kurc najavio novi austrijski kurs prema migrantskoj krizi, dijametralno suprotan onome koji su zagovarali Merkelova i njeni neuspeli koalicioni partneri, zeleni. Mađarska, a poslednjih nedelja sve više i Poljska, sve jasnije Briselu stavljaju do znanja da su one suverene države koje same biraju svoj put. Posrtanje Nemačke može dodatno da ohrabri pomenute „secesioniste", ali i one nove, koji se do sada nisu oglasili isključivo iz straha od Nemačke.

Ono što u svakom slučaju mora da bude uzeto u obzir jeste da u politici važi isto pravilo kao i u vojsci: jednom izdato naređenje važi dok ne bude povučeno nekim sledećim naređenjem. Berlin nikako nije ni u stanju, a ni voljan da izdaje nova spoljno-politička naređenja, a poslednje koje je izdao u vezi sa Zapadnim Balkanom glasi: čeličnom metlom očistiti mafiju sa vlasti.

A 1. Kad zeleni pozelene

Četvoronedeljni neuspeli pregovori jesu stali na pitanju regulisanja daljeg dolaska migranata i članova njihovih porodica u Nemačku, ali je nerešeno ostalo još oko 120 drugih pitanja. Očigledno su razlike između partija bile veće nego što se mislilo.

Zeleni su na početku insistirali na ekološkim pitanjima i odobravanju dolaska članova porodice izbeglica koji su našli utočište u Nemačkoj. CSU, ali delimično i CDU, tražio je da se broj izbeglica ograniči na 200.000 godišnje, kao i da se dolazak članova porodice odobrava još samo godinu dana. FDP, koji je povratak u Bundestag zaradio snažnim zaokretom udesno, insistirao je na prihvatanju plana CDU/CSU-a koji je već smatrao kompromisom u odnosu na ono što je sam tražio. Do konačnog razlaza je došlo kada je postalo jasno da će pomenuti „kompromis" dodatno biti razvodnjen kako bi se dobila podrška kako liberalnih zelenih, tako i konzervativnog CSU-a.

Zeleni su i na ovim pregovorima pokazali da duh Joške Fišera i drugih „realosa" iz tog vremena još uvek živi, jer su zarad dolaska na vlast i sada, isto kao i devedesetih godina, žrtvovani osnovni ideološki principi. Prevremeni završetak pregovora poštedeo je vrh zelenih da se suoči sa bazom, jer po njihovom statutu samo partijski kongres može da odobri ulazak u neku koaliciju, a nas lišio saznanja kako bi članstvo reagovalo. Devedesetih se Joška Fišer suočio sa gnevom izneverenih članova i na kongresu je bilo neizvesno da li će se dobiti poverenje za ulazak u koaliciju sa SPD-om Gerharda Šredera ili će se partija pocepati. Ništa manje žučan ne bi bio ni partijski kongres posle poslednjih koalicionih pregovora.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane