Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Beli kriminal

Srpsko zdravstvo u gorem stanju nego što je u afričkim banana državama

Umiranje na nogama

U senci megalomanskih projekata Vučićevog režima i njegove propagande o "najuspešnijem zdravstvenom sistemu u regionu", stvarna slika srpskog zdravstva je zastrašujuća. Na jednoj strani milioni bolesnih građana koji čekaju na zakazivanje pregleda mesecima i godinama, umirući na nogama, a na drugoj, lažni glamur, miris kriminalom stečenog novca, lopovi, nestručnjaci, diletanti i režimski menadžeri koji otvaraju lažne "Klinike Švarcvald". Prilozi koje objavljujemo svedoče da je srpsko zdravstvo na nivou afričkih plemena

Nikola Vlahović

Novi zakonski haos: domovi zdravlja u rukama bolničkih vlasti

Preko računa srpskih zdravstvenih institucija, uključujući tu i Ministarstvo zdravlja, od 2001. godine do današnjeg dana, prešlo je preko 14 milijardi evra. Samo za domove zdravlja, lokalne ambulante i takozvanu "nižu infrastrukturu", otišlo je barem trećina pomenute sume! Ova informacija, početkom prošle godine, potvrđena je i u Evropskoj komisiji. Ali, na pitanje gde je taj novac stvarno otišao, moraće da traži odgovor neka nova vlast koja bude spremna da retroaktivno ispita čitav slučaj i pohapsi odgovorne. To očekuje i administracija Evropske unije ukoliko nekada, nekim čudom, Srbija zakorači na prag te zajednice.

U 2018. godini, na scenu će stupiti puna primena novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kojim se predviđa da upravljanje domovima zdravlja sa lokalnog pređe na republički nivo, pod direktnu nadležnost Ministarstva zdravlja, što je zvanično i potvrđeno. Vučićev režim je to "zamislio" tako što će domovi zdravlja u pojedinim gradovima koji imaju bolnicu, biti pripojeni toj zdravstvenoj ustanovi. Tačnije rečeno, domovi zdravlja prelaze u nadležnost bolničkih ustanova! Ovaj suludi zakonski akt ne predviđa koji model će biti primenjen u slučaju onih gradova i opština koji nemaju svoju bolnicu a imaju domove zdravlja!

Neuki državni sekretar u Ministarstvu zdravlja, nedavno se neoprezno pohvalio kako će ova promena doneti "efikasnije upravljanje finansijama u zdravstvu", čime je odgovorio na još nepostavljeno pitanje, kod koga će biti "kesa"! Naravno, Vučićev mafijaški sistem predviđa da finansije budu u rukama direktora bolnica i članova upravnog odbora bolničkih ustanova, u kojima sede pripadnici Srpske napredne stranke. Da se putevi "tranzita novca" skrate a broj ljudi koji raspolažu "živim" novcem u zdravstvu drastično smanji. Tačnije, da bude manje "blagajnika" i da naplata bude efikasnija. Da slučajevi pranja novca iz "sitnih" pređu u "krupne" mašine.

Kako je Vučićeva režimska propaganda počela da pravda ovu zakonsku promenu? Tako što se režimu odani lekari već bave ruženjem domova zdravlja i načina rada u njima. Tvrde oni da će se na taj način poboljšati zdravstvene usluge u radu domova zdravlja i sprečiti dalji odliv lekara specijalista u privatne ustanove i inostranstvo.

Takođe, tvrde da su dosadašnji sistem i nedostatak dijagnostike doveli do toga da domovi zdravlja predstavljaju zdravstvene ustanove u kojima rade najlošiji lekari, te da su posledice toga da službe opšte medicine imaju sve manje lekara jer mnogi odlaze u penziju, inostranstvo ili kod privatnika. Kao da nije u pitanju opšti trend nego su samo domovi zdravlja u pitanju!

Ovakvoj kampanji pridružila se i dr Nevenka Dimitrijević, specijalista opšte medicine Doma zdravlja Voždovac i predstavnica sekcije opšte medicine Srpskog lekarskog društva, koja je pozdravila novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti gde su domovi zdravlja praktično bačeni u čeljust kriminalne bratije iz Srpske napredne stranke, koja gospodari srpskim bolničkim ustanovama i njihovim upravama.

Ali, tu je i čitav set novih zakona o zdravstvenom osiguranju, lekovima, medicinskim sredstvima, psihoaktivnim kontrolisanim supstancama, sanitarnom nadzoru, prekursorima, zaštiti stanovništva od duvanskog dima, predmetima opšte upotrebe i transplantaciji...Na sve strane, Vučić vidi novac koji može da otme. A, sve to pokriva velikom, grandioznom prevarom o elektronskom zakazivanju pregleda, elektronskim kartonima i receptima koji će, navodno, omogućiti znatno efikasnije funkcionisanje zdravstvenog sistema u Srbiji. A, činjenice govore da je srpsko zdravstvo apsolutno nesposobno da pređe na takve metode komunikacije sa građanima i da je još uvek sve "na papiru i kartonu". Ni to im nije dosta pa su u pripremi i dva takozvana skrining programa - za dijabetes i depresiju. Sve će to biti debelo plaćeno iz budžeta, stranih kredita ili iz nepoznatih izvora (dakle, pranje novca).

Uprkos činjenici da su milijarde evra potrošene za razne rekonstrukcije, obnove i izgradnje domova zdravlja širom Srbije, u njima je stanje zastrašujuće. Režim tvrdi da su domovi zdravlja dinosaurusi prethodnog zdravstvenog sistema u kojima i dalje postoje lekari specijalisti koji imaju znanje takođe iz istog vremena. Koji ne dežuraju. Koji nemaju stalne pacijente. Koji "gube znanje" jer ne rade svoj posao u obimu bolničkog specijaliste.

Ali, istina je da bi, čak i bez ovakvih domova zdravlja i lekara u njima, Srbija definitivno ostala bez kakvog - takvog zdravstvenog sistema, bez preostalih lekara opšte prakse i specijalista svih profila koji rade van bolničkih ustanova, svakodnevno se suočavajući sa dramatično narušenim zdravstvenim stanjem građana.

Režimske "Večernje novosti" potpuno su kompromitovale Vođu za koga rade, objavljujući vest kako domovi zdravlja zbog manjka lekara prelaze u nadležnost Republike! Dakle, ne zbog nečije "nestručnosti i zaostalosti", nego zbog nedostatka lekara!

Tu činjenicu potkrepljuje i podataka da je dramatičan i manjak lekara specijalista u domovima zdravlja, što je jedan od najvećih problema zdravstva, a mogao bi da bude rešen povećanjem plata zaposlenima, a ne stavljanjem bolnica u nadležnost Republike, što predviđa novi zakon o zdravstvenoj zaštiti.

U oktobru prošle godine, čak 18 bolnica i domova zdravlja u Srbiji bili su bez lekova. Bili su im (nekima i dalje) blokirani računi. Lokalne samouprave pod kontrolom SNS, direktno vrše pritisak na domove zdravlja preko javnih preduzeća. Sa jedne strane im je uskraćeno finansiranje iz gradskih budžeta u meri koja je potrebna a sa druge, vrše im blokiranje računa. Ova metoda je uspešno sprovedena kao mera zastrašivanja i pretnje. Ukoliko bude nesporazuma oko novog zakona, neće biti novca za neposlušne ustanove.

Blokada znači da te zdravstvene ustanove ne mogu da plate lekove, materijal, struju i ostalo što im je potrebno za normalno funkcionisanje, a pri tom su u opasnosti i od prinudne naplate, pa mogu ostati bez sredstava za rad.

Scenario predviđa da se preko posebnog trezorskog računa, zaposlenima u ovim ustanovama isplaćuju plate. Tako je sva moć opet stavljena u ruke ministra zdravlja Zlatibora Lončara. Tačnije, opet u ruke Aleksandra Vučića.

Dignuta je uzbuna i preko predstavnika grupacije veledrogerija kojima je dato u zadatak da "iznesu podatak" kako je dug zdravstvenih ustanova (pre svega domova zdravlja) prema članicama grupacije trenutno oko 100 miliona evra, sa tendencijom rasta.

Na jednom od poslednjih sastanaka ove grupacije, predstavljena je detaljna analiza iz koje se vidi da su najčešći uzroci blokada oni u vezi sa nepovoljnim načinom ugovaranja sa Republičkim fondom za zdravstveno osiguranje (RFZ0), odnosno nepriznavanje fakturisanih usluga. A, RFZO to radi suprotno propagandi Aleksandra Vučića i Zlatibora Lončara da svako može da se leči u domovima zdravlja, sa ili bez zdravstvene knjižice. Jer, propaganda je jedno, a stvarne namere ove banditske vlasti, nešto sasvim drugo.

Kako je zamenik glavnog urednika Magazina Tabloid preživeo bolničko lečenje u Urgentnom i Kliničkom centru Srbije

Prizori iz pakla

Milan Malenović

Pozlilo mi je rano ujutro krajem novembra. Već sam imao jedan infarkt, pa su mi simptomi bili poznati. Imao sam sreću da ekipa hitne pomoći brzo stigne i da je predvodi doktorka koja je i stručna i zainteresovana da pomogne. Iste simptome sam imao u leto 2014, ali je tada došla doktorka koja me je samo pogledala i dala mi uput za kardiologa?!?

Pošto je EKG pokazao da mi je leva srčana grana blokirana, odvezli su me u Urgentni centar, gde su me smestili u takozvanu "sobu za "Obzervaciju". To u Urgentnom centru zaista i znači „posmatranje", jer se ništa drugo ne dešava osim što ležite pred medicinskim sestrama koje gledaju u vas - kada ne telefoniraju ili u drugoj sobi ne piju kafu. Posle sat vremena me poziva doktorka koja me upućuje sprat niže da uradim rentgensko snimanje pluća. Odlazim sam i to peške. Sam stojim u redu ispred rentgen sale i čekam da me prozovu, a zatim čekam snimak, pa se opet potpuno sam i pešice vraćam na sprat da predam snimke. Valjda je tek tada doktorima postalo jasno kako gušenje ne potiče od pluća, već srca, pa se i tretman prema meni menja.

Na pregled srca ultra-zvukom me odvoze u kolicima, ali i tamo sam u hodniku čekam da me prozovu. Momak koji me je dovezao morao je da se vrati u “Obzervaciju” da bi prevezao nekog drugog pacijenta. Posle, kada je pregled urađen, telefonom mu javljaju da dođe po mene.

Sada već postaje ozbiljno, jer eho srca pokazuje da se nešto kritično događa. Prebacuju me na Intenzivnu negu. Još uvek sam potpuno svestan, pa telefonom pozivam kolegu Glamočanina da dođe i da mi donese ono što iz iskustva znam da mi treba u ovakvim situacijama, a to je toalet papir i vlažne maramice. Starija ćerka mi od kuće donosi pidžamu, jer toga u Urgentnom centru nema - samo vas skinu golog i bace na prvi slobodan krevet koji, ako imate sreće, na sebi ima posteljinu.

Ćerka mi je kasnije pričala kako je prisustvovala sceni kada su jednom od pacijenata u koronarnoj jedinici donosili krevet od kuće, da poslednje dane života ne provede na nekoj metalnoj konstrukciji koja se seća i Franje Josifa. Meni su dodelili, na moju sreću, najmoderniji krevet koji sam pritiskom na dugmiće sam mogao da podešavam. Takvih je, koliko sam uspeo da vidim, na Intenzivnoj nezi bilo manje od pet.

Taman što su kolega i ćerka otišli, počinje infarkt. Već sam priključen na aparat koji mi meri otkucaje srca i pritisak, tu je doktorka, kao i jedna medicinska sestra, ali šta to vredi kada osim dobre volje i nešto malo lekova ne raspolažu ničim drugim. Pritisak mi je prešao 230, ne mogu da dišem i vapim da me priključe na kiseonik. Džaba trošim ono malo snage koje imam: smešten sam u kabinu koja je u neka srećnija vremena bila projektovana za jednog pacijenta, a koju danas dele njih dvoje. Na drugom krevetu je već jedna starija gospođa koja je priključena na jedini dovod kiseonika koji postoji. Dok su nju prebacivali u neku kabinu iz koje su kod mene dovezli pacijenta kome maska sa kiseonikom nije trebala, da se ja ne bih ugušio širom su otvorili prozor pored koga sam ležao. Napolju minus, ja go - idealni uslovi da se pored infarkta zaradi i upala pluća.

Budim se sledećeg jutra kada mi doktorka saopštava da sam imao infarkt, ali da mi je sada stanje stabilno. Prozor pored koga ležim je i dalje širom otvoren, a sa druge strane kreveta su ulazna vrata. Molim sestru da zatvori prozor, jer me ubi promaja, ali dobijam odgovor kako na Intenzivnoj prozor mora da bude otvoren. Sistem za ventilaciju, kako sam saznao, odavno ne funkcioniše, a nema se para za njegovu popravku. Telefonom naručujem da mi od kuće donesu vunenu kapu i džemper.

Oko podneva, tog drugog dana na Intenzivnoj, dovoze pacijenta koji se od bolova grči i u agoniji preklinje lekare da mu pomognu. Smeštaju ga u kabinu pored (kabine su odeljene samo staklenim zidovima) iz koje su, da bi napravili mesta, prethodno na hodnik izbacili dve pacijentkinje koje su se tu nalazile. Čovek umire u strašnim bolovima, posle izvesnog vremena gubi svest i srce prestaje da mu radi. Neki od lekara uzima aparat za elektro šokove, ali mu prisutni tehničar kaže kako nije napunjen. Tu stoji, očigledno, samo kao ukras.

Zbog toga lekari pokušavaju da pacijenta u život vrate ručnom masažom srca, onako kako smo to učili na časovima prve pomoći. Traže da im se donese respirator, odnosno veštačka pluća, jer pacijent prestaje da diše. Odgovor je da su zauzeta oba koja poseduje Intenzivna nega. Telefonom sa ostalih odeljenja mole da im se donese neki aparat, ako je slobodan i ispravan. Posle sat vremena stiže jedan odnekud, a prisutni doktor samo konstatuje kako bi pacijent, možda, i preživeo da su respirator dovezli ranije.

Pošto sam ležao odmah pored pulta za kojim su sedeli tehničari i lekari, mogao sam da čujem sve njihove probleme i muke. Posteljinu nam ne menjaju, jer je nemaju. Ako iskrvavimo ili na drugi način uneredimo čaršaf, on se vešto smota da se prljavo mesto ne vidi. Ličnu higijenu održavamo sami, sa izuzetkom radnih dana kada nam ujutro jedan tehničar prinosi bokal i lavor, da se umijemo pre vizite.

Čujem i kako se jedna medicinska sestra žali drugoj da su im odredili dnevno sledovanje ampula adrenalina, sredstva kojim se pokreće srce koje je prestalo da radi. Dovijaju se tako što iste zajme sa odeljenja na kojima se manje troši ili, jednostavno, puste da priroda odradi svoje, pa ko preživi.

Spavanje na Intenzivnoj je skoro nemoguća misija, osim ako ste drogirani sredstvima za umirenje. Danju je normalan promet: vizite, pregledi pacijenata, podela terapija i obroka, posete... Intenzivna nega, međutim, kao i Pariz živi noću. Tada se inventariše i dopunjuje priručni magacin, sestre i tehničari telefonom zovu mile i drage ili svi zajedno piju kafe do zore i to, iz nekog razloga, prefencijalno upravo tu, na Intenzivnoj. Nedostaje samo još da puste muziku, pa da žurka bude kompletna.

Konačno su me prebacili na Poluintenzivnu negu, gde sam bio u sobi sa samo još jednim pacijentom. Mir i tišina, pa sam, konačno, mogao da se naspavam. Drugog dana mi vade i katetar, koji su mi držali iako sam bio pokretan. Ko nije imao to iskustvo ne zna šta su teške muke.

Nekoliko dana kasnije me prebacuju na Drugu hiruršku, jer mora da mi se ugradi baj-pas. Soba ima deset kreveta i nalazi se u levom krilu, koje je renovirano, odnosno okrečeno. Desno krilo nije okrečeno, ali tamo svaka soba ima televizor. Setih se kako mi je ćerka pričala da je moj pokojni tast tu ležao pre nekoliko godina i da su po njemu trčale bubašvabe. Tih buba više nema, valjda su ih pobile bakterije i virusi koji sada haraju.

Na spratu je pedesetak muškaraca koji na raspolaganju imaju samo tri ve-ce kabine i jedan tuš. I u zatvoru su uslovi bolji.

Stigao sam negde u vreme večere, oko 18 časova. Medicinska sestra koja me je dočekala donela mi je spisak lekova koji su mi prepisani, a koje ja moram da kupim?!? Sledećeg jutra, kada su me probudili, prvo što su me pitali bilo je da li sam kupio lekove. Najčudnije od svega je da oni uopšte nisu ni skupi, niti teški za nabavku. Zašto ih Druga hirurška nema, niko nije umeo da mi objasni. U svakom slučaju, ja sam nekoliko dana posle infarkta morao da idem do najbliže apoteke.

Na Drugoj hirurškoj sam uživo gledao smrt još jednog pacijenta. Ležao je u krevetu preko puta mog i dobio je ili infarkt ili nešto što tome prethodi i to prvo veče pošto su ga doveli. Nekako su mu stabilizovali stanje, ali ga nisu prebacili na Intenzivnu, gde bi imao bolju negu, jer tamo nije bilo mesta. Na Drugoj hirurškoj ne postoji ni takozvana „manžetna", odnosno aparat koji automatski meri pritisak i signalizira kada pređe kritičnu granicu, a u sobi sa desetak kreveta ima samo četiri priključka za kiseonik. Drugog dana je pacijent bio stabilno, a umro je u rano jutro trećeg dana.

Dvojicu pacijenata iz moje sobe odvedu jednog jutra na snimanje na neko drugo odeljenje iste bolnice i vrate ih za manje od sat vremena. Ja se iznenadim kako je sve išlo brzo, a oni mi kažu kako su ih vratili, jer je tog dana bila gužva na pomenutom aparatu, pa su im rekli da dođu neki drugi put?!?

Mene su isto tako vodili na pregled u Klinički Centar, koji je od Druge hirurške udaljen oko 200 metara. Morao sam tamo i nazad da idem peške, jer nije postojala mogućnost prevoza. To je bilo sedam dana posle infarkta.

Konačno, posle dve nedelje od dolaska mi saopštavaju da ću biti otpušten kako bih sam, od kuće, obavio neophodne preglede potrebne da mi se uradi baj-pas. U sobi je i jedan pacijent iz Crne Gore. Pričao nam je kako u Nikšiću nije imao vezu da mu se ugradi baj-pas, pa je seo u avion i doleteo u Beograd, gde ima vezu. Prvog dana su ga obilazili saplemenici, drugog se okupio konzilijum, a trećeg su mu zakazali operaciju. On je sam, avionom doputovao i postao je hitan slučaj koji mora odmah da bude operisan, a mene su dovezli kolima hitne pomoći i otpustili me kao običnog pacijenta. Ko mi je kriv kada nisam umeo da ponudim dovoljno veliku „zahvalnost" koju lekari sada, bez ikakvog stida, primaju i na hodniku, pred ostalim pacijentima i zaposlenima.

Na istom odeljenju bio je i jedan pacijent koji je pretio da će skočiti sa drugog sprata, ako ga opet otpuste bez ugradnje baj-pasa. Pričao mi je da je letos već tu ležao i da su ga otpustili sa listom pregleda koje treba da odradi. Tri meseca kasnije je dobio novi infarkt i završio na istom odeljenju sa kog su ga prethodno otpustili. Jedan drugi pacijent mi je pričao kako su mu ugradnju baj-pasa zakazali za novembar mesec. Kada ih je ispravio rekavši da je sada već decembar, odgovorili su mu kako su mislili na novembar sledeće godine.

Moju otpusnu listu, u kojoj je navedeno da sam samo dve nedelje pre toga preživeo infarkt, u kojoj piše da mi je kompletna leva srčana grana blokirana i da mora da se uradi hitna operacija baj-pasa, u kojoj je izlistano na koje sve specijalističke preglede sam moram da idem, potpisale su prim. dr Lj. Škorić Hinić i prof. dr B. Obrenović Kirćanski.

U Urgentni centar sam bio dovezen u predinfarktnom stanju, a iz Druge hirurške su me dve nedelje kasnije otpustili sa infarktom, virusnom upalom disajnih organa, infekcijom kože, dijarejom i zapušenih ušiju od promaje.

A 1. Otpad iz Kliničkog centra Srbije

Povodom vesti da je u selu kod Obrenovca, na privatnom posedu, bio zakopan radioaktivan i opasan otpad, dobili smo pismo iz Kliničkog centra Srbije, koje pojašnjava poreklo radioaktivnog otpada.

Naši saradnici su obavili dva razgovora sa zaposlenima iz KC Srbije koji žive u Mislođinu i Velikom selu, a povodom objave građana iz tog kraja da se na različitim mestima istovaruju burad sa nuklearnim otpadom. U oba slučaja primećeno je isto vozilo i isti radnici u kombiju koji iznose burad na različite lokacije u noćnim satima. Sve je prijavljeno policiji i istraga je u toku, jer je reč o radioaktivnom otpadu. Naše kolege su već upozoravali, Magazin Tabloid je tu temu i obradio, da se nuklearni otpad, umesto u Vinči skladištio u podrume nove zgrade Kliničkog centra Srbije, i to otpad ne samo iz KCS nego i drugih bolnica.

Pre pet godina za to su optuženi bivši čelnici Kliničkog centra, pravnik Zoran Petković i ekonomista Goran Pavlović, ali tek pošto su obojica umrli. Reč je o tome da je neka fantomska mađarska firma sklopila problematičan ugovor sa Kliničkim centrom Srbije o odnošenju i trajnom skladištenju tog otpada van KCS. Nikada ta burad nisu izneta iz podruma nove zgrade KCS, već tek sada kada je Vučić tražio rekonstrukciju nove zgrade, banda lopova koja 20 godina vlada tom ustanovom, vadi burad i baca po okolini Beograda.Troškovi su uredno naplaćeni od KCS od strane fantomske firme koja se u međuvremenu ugasila. Sve je lako dokazivo, da ima političke volje, ali je nema. Vučić je sve o ovome znao kada je bio generalni sekretar radikala, jer su ga zaposleni iz KCS obaveštavali tada, ali se pravi lud. Ne samo da je ugroženo zdravlje stanovništva obrenovačkog okruga nego i svi nizvodno od Save, jer se sumnja da su neka burad bačena i u reku! Kakav zločin.

A 2. Profesor za maltretiranje

(Pismo zaposlenih u Zemunskoj bolnici)

''...Pišemo vam u nadi da ćete nam pomoći. Reč je o uglednom beogradskom profesoru kardiologije koji maltretira svoje zaposlene, ucenjuje asistente za potpis, jer svi moraju da budu uz njega, a da zlo bude još veće generalni direktor Dragoš Stojanović sve to toleriše, jer su verovatno našli neku međusobnu korist. Podređeni lekari koji su u njegovoj nemilosti dežuraju na 4-ti dan, dok ima onih koji uopšte ne dežuraju, iako je to radna obaveza, on ih oslobađa, na neke sebi svojstvene načine ,a uvid u dokumentaciju, koja mora da je iz medicinskih razloga, pravna služba KBC Zemun ne daje, jer je on strah i trepet i njegova reč je poslednja. Takođe, po ličnom nahođenju, pojedine šalje na subspecijalizacije i razna usavršavanja koji one požele, dok drugi iako dobiju subspecijalizaciju na legalan način, zabranjuje odlazak u Klinički centar Srbije i "po njemu znanoj nekoj kazni" rade stalno u hitnom prijemu, kao običniji lekari iako su subspecijalisti, doktori nauka, koje bi Zemunska bolnica mogla bolje da iskoristi. Opšte je poznato, da se famozni profesor Nešković lečio u Institutu za mentalno zdravlje.

Reč je o Aleksandru N. Neškoviću, koji je još ranije bio u Vašim novinama. Inicijalno, radio je u Zemunu, posle prešao na Dedinje i u vreme vladavine Milovana Bojića, maksimalno napredovao i usavršavao se zajedno sa svojom trećom po redu suprugom Vojislavom Nešković, (u istoj godini se razveo od druge supruge i za nekoliko meseci se oženio trećom). Usavršavali su se u Americi, Engleskoj, Italiji. Zbog iste torture koju je sprovodio na Institututu KVB Dedinje, kao i u Zemunskoj bolnici u vreme Boška Đukanovića sa kojim je zaratio do krvi (bilo je i batina) uz potpis svih lekara je proteran zajedno sa svojom suprugom. On se tada zapošljava ponovo u Zemunu, a supruga, poznata po spletkarenju, nije mogla dve godine da se zaposli, da bi bila zaposlena na Institutu u Sremskoj Kamenici, odakle je isto proterana, i naposletku utočište našla na VMA. I ona, kao i njen suprug više je na putu po svetu nego na poslu. Profesor dr Aleksandar Nešković je bio pacijent Instituta za mentalno zdravlje.

Naizgled skladan par, ali Aleksandar Nešković je slab na mlade doktorke i sestre...i onda kad one dođu u nemilost, bukvalno od torture moraju da pređu u drugu bolnicu, ili čak napuste zemlju. Njegova najveća ljubav A. V. , koja mu je bila lojalna saradnica u svemu, ljubavnica, posle žestokog rata bila je primorana da napusti zemlju, iako je do te svađe sa Neškovićem mogla da ubije čoveka a da je niko ne pita ništa povodom toga.

Danas, gospodin Nešković je kandidat za člana Srpske akademije nauka i umetnosti! Takođe, Aleksandar Nešković se posle 17. godina vraća u Bojićevo jato na Dedinju, odakle je bio je izbačen zbog lošeg ophođenja prema zaposlenima. Bojić mu je izgradio karijeru, pa želi i da mu je završi, tako da bude postavljen za načelnika, a da ništa ne radi.

Inače, Aleksandar N. Nešković, zaposlio se u Zemunskoj bolnici preko svog kuma Petka Ristića koji ga je odmah gurnuo u ruke dr Aleksandra Popovića, koji je kasnije ubijen iz nerazjašnjenih razloga. Dakle, Nešković je raduckao samo dok je bio specijalizant, a po položenom specijalističkom ispitu postavljen je odmah za šefa koronarne jedinice. Međutim, vrlo brzo, zahvaljujući Aleksandru Popoviću, on prelazi na Dedinje, odakle je od strane Milovana Bojića zajedno sa suprugom slat na različite vidove edukacije po svetu.

Po isterivanju iz bolnice, postaje načelnik interventne kardiologije ali je za 17 godina možda uradio dvadesetak intervencija. Nikada nije radio kao lekar, niti imao kontakte sa pacijentima. Uveo je pravilo da profesori ne dežuraju, tako da on za razliku od svojih kolega, recimo sa KCS koji redovno rade ambulante i ulaze u sale, kontakt sa pacijentom nema jer ih se plaši. Porodilje tera da odrađuju manjak sati, a gde je njemu fond sati? Za vreme Bojića i Aleksandra Popovića napisao je knjigu o ehokardiografiji (kako i ne bi, nije morao da dolazi na posao da radi nego odmoran ustane i piše knjigu) koju drži kao relikviju. U vezi radova za koje on tvrdi da poseduje, kao i njihove naučne citiranosti, može se lako proveriti da on nigde nije prvi autor!

(Ogorčeni zaposleni u Zemunskoj bolnici)

A 3. Kriminalni rad Drugostepene lekarske komisije

Poštovani,

teško sam bolesna pacijentkinja od povrede tokom NATO agresije i radim skraćeno. Nijedno svoje pravo koje sam 15 godina koristila više ne mogu da koristim od kad je dr Ćeremilac postala predsednik Drugostepene lekarske komisije u zdravstvenom fondu.

Poznato je da je dr Ćeremilac drska i bezobrazna prema svim pacijentima, da nema ni osnovnu kulturu a o medicinskom neznanju da ne pričamo. Sav njen posao svodi se na to da izvređa bolesnike i vrati ih bez dokumentacije kako bi dobili otkaze u svojim ustanovama jer ne mogu da pokriju period lečenja. Njen izgled govori o tome da nije normalna jer je reč o ženi drečavo crvene kose sa napadnom šminkom i vokabularom uličnog preprodavca.

Kada se pacijenti žale da ne postupa po medicinskim pravilima ona uvek izgovara rečenicu ovo nije medicina nego komisija po propisima koji nisu medicinski! Ovo je čulo svako lice koje radi u zdravstvenom fondu i ona još uvek nije smenjena, a hvali se da je na to mesto postavio njen rođak koji je bio državni sekretar, inače poznat po prebijanju kolega u radno vreme pred pacijentima i zaposlenima. Iver ne pada daleko od klade. Lončar je nije menjao jer mu je zubarka Verica Lazić, direktorka fonda, dala izveštaj po kome je dr Ćeremilac fondu uštedela 500.000 evra, otimajući od bolesnih pacijenata, pa je jasno da on ne vodi brigu o pacijentima i da je sve što prikazuje laž, u suprotnom bi spodobu koja maltretira narod smenio.

Ogorčena pacijentkinja iz Beograda

Ljiljana Petrović

A.5 Kad direktor ima široka leđa

(Pismo mr Anice Okošanović iz Novog Pazara potvrđuje da je u ovom kraju pravna držav odavno mrtva)

Evo mog teksta koji želim da objavim.Zašto je tolika borba pokrenuta oko mog radnog mesta od 2010.god.?

Nakon sticanja zvanja magistra nauka 2007.god,od pojedinaca koji su tada bili na rukovodećim mestima i njima bliski ljudi oko njih, počinjem nakon godinu dana da doživljavam napade i pretnje otkazom što see na kraju i obistinilo.

Radi se o otkazu koji sam dobila posle skoro 20 godina radnog staža u Doma zdravlja u N.Pazaru, kao visoko stručni kadar. Zadnjih 7 godina doživela sam napade, fizičke i verbalne, od rukovodećeg kadra i njima najbližih saradnika, sve u cilju da sama dam otkaz. Borila sam se kako ne bi izgubila radno mesto jer sam znala da sam u pravu i računala sam da će istina i pravda pobediti.

Menjaju mi ugovor o radu 2010, 2012, 2015.god. prebacuju sa higijensko-epidemiloškog odeljenja iz medicinskih u nemedicinski kadar u upravu, kao administrativnog radnika, oduzimaju mi koeficijent za naučno zvanje magistra nauka, i time mi umanjuju platu.

Pravnica Svilana Vučković mi ne dozvoljava da mi se dodeli koeficijent zdravstvenog saradnika, iako po zakonu mi je isti pripadao, jer sam obavila i pripravnički staž na odeljenu na kojem sam radila i u tom delu mi se umanjuje plata.

Moje poslove koje sam do tada radila u HES-i preuzima lekar infektolog Pavlović V. koja nije imala dodirnih tačaka sa poslovima higijensko-epidemiološke službe.

Prošle godine 1.11.2016.god.v.d. direktora Doma zdravlja mi je dao otkaz. Pre toga odmah nakon njegovog dolaska na mesto v.d. direktora, doživela sam od istog da mi obije radnu kancelariju dok sam bila na bolovanju, a da me prethodno ne obavesti, pa onda kreće sa kažnjavanjem 14 meseci po 20% od plate,unapred donoseći rešenja sa pravnicom, pre završetka meseca, kako bi me prisilio da radim poslove za koje nisam stručno bila osposobljena i koje nisam nikada do tada radila,a koje su mi dodelili promenom ugovora o radu sklanjajući me da radim poslove koje sam do tada obavljala iz oblasti medicinske ekologije u okviru higijensko-epidemiološke službe.

Upotrebili su sve čak i najmizernije pokušaje kako bi me prislili da napustim radno mesto, od degradiranja,plasiranja lažnih informacija o meni u kolektivu i gradu, samo da bi sebe opravdali i svoje postupke.

Proveravaju mi diplome pod naznakom hitno i unapred palsiraju laži po kolektivu.

Odlukom Ministarstva za rad, rešenjem me vraćaju na radno mesto 16.10.2017.godine do odluke Apelacionog suda,počinjem sa radom ali direktor Ervin Ćorović, pravnica Irma Nokić i ekonomista Muamer Delimeđac odbijaju da postupe po rešenju gde su bili dužni da me vrate u stanje od pre otkaza, već me prijavljuju kao neugovorenog radnika, što ja nisam nikada bila, već sam bila ugovoreni radnik na neodređeno.To slučajno saznajem preko obračunske liste,pozivaju se na Rasima Ljajića i Meha Mahmutovića, kako su im dali zeleno svetlo da mi se da otkaz.

Tražim od direktora da momentalno ispravi grešku na šta on odgovara da će dobiti na Apelacionom sudu i da neće samnom uopšte da razgovara.Znači on unapred zna za odluku suda da će biti doneta u njegovu korist.

Moja žalba na presudu Osnovnog suda u N.Pazaru doneta 10.7.2017.godinw se šalje u Apelacioni sud tek 20.10.2017.god.stiže u Apelacioni sud 23.10.2017.god. a donosi se odluka 2.11.2017.godine u korist poslodavca, i to sa obrazloženjem da nisu predmet ni razmatrali jer poštanske oznake kojim je poslata žalba nisu odgovarajuće, iako je pošiljka poslata u važećem roku.

Inspektor rada Ličina Š. rodbinski povezan sa direktorom takođe odbija da postupi po rešenju a inspektorka rada iz KV Milesa Ćirović načelnica mi u kontrolu na moj zahtev šalje tek 21.11.2017.god. ispektprku rada Filipović Danu,koja mi kaže da je ugovoreni i neugovoreni radnik ista kategorija radnika štiteći pri tome direktora Ćorovića. Zanimljivo je da je ona pre mene znala za odluku Alelacionog suda.

25.11.2017.god.direktor i pravnica koja mi je pretila i koja mi je nezakonito kopirala diplome iz dosijea bez mog znanja i bez obrazloženja zašto je to uradila,kažu da više nedolazim na posao da su me odjavili i usmeno mi saopštavaju da su mi dali otkaz i da neće da me vide u ponedeljak na posao, dolazim 27.11.2017.god. na posao, kancelarija mi je zaključana od strane direktora Ćorovića i obezbeđenje mi ne dozvoljava da prđjem radnom mestu.

Slučaj prijavljujem u SUP-a u N.Pazaru službi za privredni kriminal, i svim ostalim nadležnim institucijama.

Tri puta su mi menjali sistematizaciju za 4 godine,i to sve pod pretnjom ako ne potpišem ugovore o radu koje mi nude, da ću dobiti otkaz, a da se žalim sudu i policiji nema svrhe, jer će oni dobiti sve sporove, jer imaju'' jaka ledja''.

Doktorant

Mr Anica Okoašnović

Dipl. inž. zaštite životne sredine, sa završenom Višom medicinskom školom

A.6 Hoću da znam gde su mi deca

(Pismo gospođe Pasije Rustemov iz Nemačke, o sudbini njene dvoje dece)

Poštovani,

Moja priča datira jos od 1971. god, kada sam rodila svoje prvenče...nakon dugog očekivanja desilo se da sam postala majka. Moja sreća nije dugo trajala, jer neposredno po rođenju moga sina koji je bio 3.600 grama težak, proglašavaju umrlim, samo pola sata po rođenju.

Šokirana i zbunjena ne mogu da verujem, jer je dete bilo zdravo po rođenju, videla sam ga na kratko jer su takvom brzinom izneli dete iz sobe u kojoj sam se porodila.

Molila sam i kumila da mi donesu moje čedo, iako umrlo, da ga zagrlim i stavim na grudi, nisu se obazirali, ćutali su ko zaliveni.

Dete nisam nikad više videla niti su mi dali da ga sahranim.Tražila sam očajno, ali su me posle dva dana otpustili kući, kao neprimernu porodilju, bez otpusne liste. Rekli su mi da ću sve to dobiti na kućnu adresu....

Mnogo mi je bilo teško, došla sam kući praznih ruku. Nikad nisam pomislila da je dete umrlo , uvek mi je unutra nešto govorilo da je moje dete živo, gušila sam se u sebi i ćutala noseći taj bol u grudima, uvek sa sobom. Nakon nekoliko godina čujem priču u emisiji Expirijum koji je vodio Vanja Bulić, žena priča skoro identičnu priču i sumnja da su je obmanuli i što baš kao što i ja mislim.

Krenem 1999. godine u potragu. Ne znam odakle, ali znam da je ključ u Matičnoj službi. Otišla sam i tražila umrlicu. Zena na salterumi kaže - vi tražite umrlicu za dete koje je živo! Ufff, sva sam se naježila. Odmah sam potražila sve moguću dokumentaciju na uvid . Dobila sam...Izvod iz matične knjige rođenih i potvrdu da je moje dete ŽIVO! Dalje, po pretragama preko porodilišta, svu moguću dokumentaciju , u kojoj stoje mnogo nepravilnosti i greške koje su, ili namerno tu ostavljene upisane .

Godinama se borim i tvrdim odgovorno da sam obmanuta .Zato hoću da javnost obavestim da su se deca krala po porodilištima i da je moje dete živo, jer nema ni groblja nigde, zato posedujem potvrde. Vratimo se malo unazad...Nakon godinu dana rodim drugo dete 1972 godine, ali menjam bolnicu. Sada idem u Bolnicu "Dragiša Mišović", A prvi put sam bila u bolnicu Narodnog fronta...Šta se sad ovde dešava u "Dragiše Mišović" sam bila prebačena hitnom pomoći 2. decembra, negde posle 7 sati - porodim se brzo i rodim isto dečaka krupnog 3.800 grama. Dete je bilo super, ali je imalo pupčanu vrpcu oko vrata, to sam videla. Babica je pažljivo skinula pupčanu vrpcu, i sve je bilo uredu. Isto brzo su izašli iz sobe i nije ih bilo dugo.

Pitam šta je sa bebom, sve je kažu u redu, samo je malo namučena. Nećete je dobiti jedno vreme, da je vidite tako su mi rekli. Nisam dobila narukvicu, čekala sam. Dani su prolazili, oni moje dete ne daju da vidim! Dolazio je muž i zahtevao dete. Oni mu ga pokažu sa prvog sprata, sa prozora, a meni ne. Odem i pitam: kako ste mogli mome mužu sad upravo da pokažete dete a meni ne? Hoću da ga vidim smest! Ne ne možete, jer mu nije dobro, kažu. Sad razmišljam...Beži Pasija uzmi dete i idi kući...Tako da me đavo povukao za jezik i kažem šta sam odlučila. Tada je već prošlo 5 dana od rođenja.

Uveče, istog dana, 6. decembra, zovu me da vidim dete, da je umrlo ono koje nikad mi nisu pokazali. Ja šokirana mislim stvarno. Ujutro mi muž doneo pelene i odelce za bebu, on nije ni znao da je beba preminula. Od mene je saznao. Da ne odugovlačim...Uzmemo bebu, bolnica je kao sve to završila bez ikakve procedure u taksiju kao da vodimo živo dete. I to dete sahranimo. Znam mu grob.

Zašto sam vam sve ovo pisala da bi vam bilo jasnije. Tražeći dokumentaciju za prvo dete naiđem na podatak za drugo dete lažan, da sam se porodila u Višegradskoj, a da je dete preminulo u Pasterovoj 1972 . godine u Urgentnom centru koji je osnovan tek kasnije.

I dete i vreme smrti u 2 časa ujutro! Pa se pitam, ko je onda u 2 h ujutro bio ispred mojih očiju u bolnici "Dragiša Mišović", gde su mi ga pokazali! Imam puno dokaza da imam prava da sumnjam sad da sam tuđe dete sahranila. Imam mnogo podataka i za jedno i za drugo dete gde se vidi da su manipulacije prisutne.

Molim samo istinu. Hoću da znam gde su mi deca? Hoću da se vrati identitet mojoj deci. Molim da neko iz Vlade počne ozbiljno da misli o ovom organizovanom kriminalu. Pišem javno i odgovorno, da je ovo genocid nad srpskom decom. Poznajem sva udruženja i ima nas na hiljade majki oštećenih. Molim da javnost ovo zna, jer ovo je istina koja se događa još i dan-danas. Živim u Nemačkoj.

Pasija Rustemov

podeli ovaj članak:

Natrag