Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

Kako će pasti Vučić

Mada politička teorija i praksa kažu da je za obaranje autoritarnog režima potrebna jaka i dobro organizovana opozicija, Vučić će biti srušen i bez toga. Pašće, na Kosovu, mada ne zbog Kosova. Kosovo će biti samo povod, a rušiće ga sinhronizovano svi koji to nisu u stanju sami, svako iz svojih razloga. Kosovo je opšte mesto zgodno za sabornost, koristi ga u te svrhe uglavnom vlast, ali može da posluži i opoziciji kada vlast pretera. Vučić se u tome toliko preigrao da više nema dobrog rešenja. Šta god da uradi niko neće biti zadovoljan. Ako ga preda bezuslovno a da ništa ne dobije za uzvrat, osim obećanja o ulasku u EU, krenuće da ga ruše rodoljupci, ali će im pripomoći i svi nezadovoljni njegovom vlašću. Ako se, pak, uzjoguni i ponovo nam priredi izolaciju i sankcije, a sve bliži je tome, obaranje će pokrenuti proevropski pokreti, a patriote po zanimanju će već naći razloga da se i oni pridruže na svoj način, tvrdi kolumnista Magazina Tabloid Mile Isakov, bivši podpredsednik u Đinđićevoj Vladi i ambasador u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Kosovo je najbolji primer kako politika zasnovana na lažnom predstavljanju i lažnim obećanjima, vodi u ćorsokak, kad više nema dobrog rešenja. Poslednji primer je upad kosovskih specijalaca u Severnu Mitrovicu radi hapšenja i ponižavanja Marka Đurića. Posebno me je dirnuo Vučićev govor naciji kad je, kako reče, hladne glave i miroljubivim tonom, objašnjavao kako su do zuba naoružani banditi i teroristi, bezumno nasrnuli na okupljene goloruke građane!? A, kakvi bi građani inače mogli biti nego goloruki? Ili je njemu neobično to što su ti građani bili Srbi, a nenaoružani.

Treba se samo podsetiti šta je Vučić govorio kada je iz Prištine stigla vest da je Đuriću zabranjen ulazak na Kosovo i biće jasno da je upravo on isprovocirao to nasilje. "Baš me zanima kako to zamišljaju da izvedu", kao kakav napaljeni klinac kurčio se Vučić pred milionskim auditorijumom u Srbiji, izazivajući iste takve primitivne političke pubertetlije sa kosovske strane.

Eto, video je, a videli su i na svojoj koži osetili Srbi koji tamo žive. Onda je kukao kako međunarodna zajednica, čitaj Amerika i EU, reaguje nepravedno pozivajući obe strane na smirivanje strasti. "Zašto nas? Šta smo mi to bilo kome učinili"? Zaboravio je, naravno, da je samo dan-dva ranije zabranio održavanje rukometne utakmice između omladinki Srbije i Kosova, a potom otkazao i ceo turnir u kvalifikacijama za svetsko prvenstvo, zbog mogućih sukoba. Organizacija tog turnira bila je poverena Srbiji zato što je to tražila znajući da na njemu treba da učestvuju i devojčice sa Kosova. A onda je iznenada otkrila da je to opasno za bezbednost u zemlji.

Preko svog ministra policije, čuvenog Nebojše iz Beograda, Vučić je objasnio da je utakmicu zabranio jer nije želeo da zbog neke tamo utakmice šalje specijalce na svoje goloruke građane koji su tamo u Kovilovu mirno i dostojanstveno protestvovali. Tako srpski protestanti, koji su spontano otkrili gde je uopšte Kovilovo, nisu na svojoj koži osetili srpske pendreke, ali sui h osetile srpske devojčice koje su zbog toga diskvalifikovane i tako izgubile šansu da odu na svetsko prvenstvo, za šta su se godinama pripremale mirno i dostojanstveno trenirajući.

Dakle, sve je, kao i obično, bila laž. Pošto je bio uveren da Veliki brat kosovarima neće dozvoliti da odu toliko daleko da pošalju specijalce u Severnu Mitrovicu, želeo je da uveri svekoliko srpstvo da je on taj veliki Baja koji se bori za njih i štiti ih. Međutim, Veliki brat, koji ne trpi da se iko drugi predstavlja velikim, imao je ovom prilikom drugačiju računicu. Dozvolio je Albancima da pokažu mišiće a oni su, osokoljeni time, malo preterali. I desilo se ono što je Vučić tvrdio da je nemoguće, jer on to neće dozvoliti.

Takav sled događaja, međutim, njemu sasvim odgovara jer ima dvostruko dejstvo i može da mu posluži kao opravdanje za obe varijante koje mu se još motaju po hladnoj glavi pri odlučivanju šta da preduzme. Ako se odluči da sasvim legne na rudu imaće izgovor da je, eto, sve pokušao, da nije dao na srpsko dostojanstvo, ali da se ništa više ne može postići ako se ne želi rat, jer protivnik nisu samo Albanci, nego Veliki brat koji je očigledno na njihovoj strani. Ako se pak odluči da okrene ćurak naopako, prekine pregovore i lati se drugih sredstava, koja bi mogla da dovedu do izolacije Srbije i sankcija, opet može da se pravda da je učinio sve što se moglo da bi se izbegli sukobi, ali da je na njegove miroljubive ponude odgovoreno silom, koja se više ne može i ne sme tolerisati.

E sad, pošto je krenuo sa lažima, nema nazad, mora tako i da nastavi. Sazvao je Savet za nacionalnu bezbednost, da bi svojim lažima dodao malo institucionalnog autoriteta i tako sakrio svoju nemuštost i nemoć.

U obraćanju naciji posle toga, nastavio je da prodaje maglu pretnjama u koje ni mala deca koja tek počinju nešto da treniraju ne mogu poverovati. " Svi koji su učestvovali u maltretiranju Đurića i okupljenih Srba, odgovaraće pred srpskim sudovima". Ajde! Baš sam interesantan znati kako on zamišlja da to uradi, da pripadnike kosovske žandarmerije izvede pred sudove u Srbiji?

Da se razumemo, to što su uradili Albanci, osim toga što je apsolutno neprimereno i neprihvatljivo, potpuno je idiotski. Ovamo si kao za pregovore, a onda zabranjuješ pregovaraču druge strane da dođe i hapsiš ga kad to učini. To je urađeno samo zato da se pred svojima pokaže tobožnja odlučnost i hrabrost i dokaže da nije tačno da oni to ne smeju i ne mogu. A svi znamo da to ne zavisi ni od njih, a ni od srpske vlasti.

O tome šta ko sme i može odlučuje Veliki brat, koji je ovog puta odlučio ovako, što ne znači da drugim povodom neće presuditi drugačije. U tome je njegova moć, što ih drži u neizvesnosti, i jedne i druge, da nikad ne znaju šta će im biti dozvoljeno a šta ne. Od slučaja do slučaja menjaće stanovište i kriterijume, kako bi ih naučio da nema pravila. Osim jednog, da ima da ga slušaju.

Dakle, kompletni pregovori između Beograda i Prištine su farsa, a takozvani Briselski ili neki drugi sporazumi između njih beznačajni i ništavni. Farsična su i sva njihova međusobna prepucavanja, poput ovog slučaja. Mogu oni da se busaju u junačke grudi, da se međusobno optužuju i da prete praznom puškom, biće onako kako Veliki brat kaže. Prema tome, nemamo mi problem sa Albancima niti sa njihovom vlašću u Prištini, naš problem je mnogo veći i ozbiljniji. O našoj, kao i njihovoj sudbini odlučuje neko treći u skladu sa svojim geostrateškim interesima, koji se menjaju kako se menja odnos snaga u svetu, tako da nisu baš najjasniji ni njima.

Nije lako snaći se u tome svemu, ali jedno je sigurno, način na koji se to sada pokušava, zavaravanjem samog sebe i svih drugih, od svog naroda do onih koji zaista odlučuju, nije dobar i sasvim sigurno neće dati nikakve rezultate.

Srbija bi morala pre svega da raščisti sa sobom, da utvrdi šta zapravo hoće sa Kosovom, pa da u skladu sa tim izgraditi svoju strategiju i taktiku, čega će se onda dosledno pridržavati.

Mora se utvrditi dokle se može ići sa kompromisima, gde se može nešto menjati i popuštati, a gde je crvena linija preko koje se ne može i ne sme ići. Toga se mora strogo pridržavati, tako da i sagovornicima u toku pregovora tačno znaju na čemu su. Ne može se voditi politika u zavisnosti od trenutnog rejtinga i raspoloženja lidera, prema njihovim potrebama i slobodnom tumačenju situacije koju ne razumeju baš najbolje. Kao što je dotičnom Marku Đuriću naređeno da kaže da neće učestvovati ni u kakvim pregovorima dok se ne rasvetli ubistvo Olivera Ivanovića, a samo nedelju dana kasnije da ipak ode u Brisel i sedne za pregovarački sto, kao da se ništa nije dogodilo.

Sada su naterali Srbe sa Kosova da napuste vladu Ramuša Haradinaja, a koliko juče su ih terali da u nju uđu, dok su sve nas ubeđivali kako je to nužnost i mudra taktika. Kao, to je bio jedini način da se dođe do Zajednice srpskih opština, što je proglašeno najvažnijim ciljem, pri čemu nije baš sasvim jasno šta je to, kakve bi bile nadležnosti pa prema tome i mogućnosti te Zajednice.

Od svih nas se jednostavno očekuje da verujemo da je to najbolje rešenje i da za to zalegnemo iz sve snage, mada nismo bili ni obavešteni o suštini, a kamo li pitani za mišljenje kada je to potpisivano. Ali, vidi vraga, sad se odustaje od toga dogovora i najavljuje jednostrano osnivanje Zajednice u trenutku kad Priština prvi put zvanično najavljuje početak rada na osnivanju ZSO. Jasno je da to nije iskreno i da ne postoji ni želja, ni namera albanskih vođa da se to uradi, ali valjda je jasno da to ni ne zavisi od njih. Prema tome, jasno je i to da ih je neko na to naterao, a zna se i ko.

Jasno je, dakle, da ni taj nalogodavac nije baš pristalica takvog rešenja, jer da jeste to bi već bilo urađeno za ovih pet godina od kad je zapisano u briselski papir, ali činjenica da ih je sad ipak prinudio na taj potez govori da je Velikom bratu postalo jasno da i prema Srbiji mora da pokaže dobru volju. Ponekad. Kada i koliko, ipak zavisi pomalo i od Srbije. Ako na sve pristaje samo kukajući, naravno da će biti još više gažena i da joj se neće činiti ustupci. Ako bi pametno, smerom koja joj priliči, ali odlučno i dosledno, terala svoje, moralo bi se pokazati više respekta prema njenim interesima, ako ni zbog čega drugog ono bar da bi se takozvani posrednici mogli predstavljati kao nepristrasni i objektivni.

Dakle, nije da baš ništa ne zavisi od nas. Da je tako ne bi sa nama ni razgovarali. I ne bi nas terali na pregovore sa Kosovom, čiji je krajnji cilj da pristanemo na njihova rešenja. Znači nismo baš sasvim nevažni, ali pitanje je koliko smo u stanju da odmerimo taj svoj značaj i da u skladu sa tim zauzmemo poziciju od koje onda nema odstupanja.

Moguće je prihvatati poneke kompromise samo ako su obostrani, ako će i druga strana negde popustiti. A dogovori koji se postignu moraju biti sprovedeni da bi se išlo dalje. To važi za vlast na Kosovu, kada je reč o ZSO, ali i za vlast u Srbiji, koja ne može da pristane da bude domaćin svetskog turnira, a onda da zabrani odigravanje tih utakmica zato što neki goloruki građani protiv toga protestvuju. Takvoj vlasti glave će doći upravo goloruki građani.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane