Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Na nišanu

Bez slobodnih medija nema ni demokratije, a sa današnjim ''slobodnjacima'' idemo do gorkog kraja

Crno, podvučeno žutim

Aleksandar Vučić je naneo nesagledivu štetu Srbiji. Uništio je sve čega se dohvatio, privredu i državne institucije, pa i medije. Ipak, u tom zlu ima i nešto dobro - raskrinkao je samozvane nezavisne novinare i medije. Na njegovom snegu, svi su pokazali trag. Svaki režim pokušavao je da kontroliše medije, ali samo naprednjački je uspeo da to sprovede u praksi. Zasluge za tu nesreću pripadaju isključivo Vučiću. Nije mu to pošlo za rukom zato što je pametan i vešt strateg, sposoban da napravi sistem koji će mu omogućiti da sprovodi političke manipulacije i, pri tom, ostvaruje ogromnu zaradu. Vučić je samo nastavio gde je stala bivša vlast. Znao je kakvi odnosi vladaju na medijskoj sceni, kojim tokovima se tajkunski i budžetski novac preliva u privatne džepove, ko su najuticajniji pojedinci i gde im je tačka topljenja. Dolaskom na vlast, Vučić pod šapu nije stavio samo nekoliko uticajnih medija, nego ceo sistem. I ljude. Pobedio je bez ozbiljnog otpora. Naprosto, medijski hardver i softver, kakav su napravili njegovi prethodnici, nije imao ugrađen odbrambeni mehanizam, formatiran je samo da služi vladaru, ko god on bio. Ovo sumorno stanje srpskih ''nezavisnih medija i novinara'' opisuje urednik Magazina Tabloid Predrag Popović, koji lično poznaje sve prozvane aktere i njihova (ne)dela

Predrag Popović

Pobednički pohod počeo je jurišom na najslabije tačke sistema, na ljude. Nije ga obeshrabrila ni činjenica da su svi istaknutiji medijski poslenici imali dugu istoriju sukoba s njim.

Skoro 20 godina su ga optuživali za ratno huškanje, retrogradnu idoelogiju, primitivni populizam, agresivnost i ostale radikalske pošasti. Ni Vučić njima nije ostajao dužan, nezavisne novinare nazivao je stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima. Kad je prvi put bio na vlasti, kao ministar protiv informisanja, kažnjavao je sve tzv. nezavisne medije. Uništio je "Dnevni telegraf" i magazin "Evropljanin", finansijski udarao po dnevnom listu "Danas", oteo je Studio B i radio B92. Drugim usponom na vlast, uradio je još goru stvar - kupio je najistaknutije novinare tih redakcija i pretvorio ih u svoje sluge. Ni to mu nije bilo teško.

- Novinari koji vole da se nazivaju nezavisnim, zapravo i nisu novinari, nego društveno-politički radnici. Nezavisni su samo od Srbije, a rade za strane vlade, a protiv interesa svoje države i naroda - tvrdio je Vučić.

Na toj tezi zasnovao je tačno uverenje da će lako i brzo uspeti da ih prevede na svoju stranu. Nije pogrešio. Kad je dobio podršku vašingtonskih i briselskih mešetara da preuzme vlast i uništi Srbiju, u nesleđe je dobio i većinu društveno-političkih radnika privremeno angažovanih u medijima.

Neke od njih iskoristio je za pranje savesti i zatiranje krvavih tragova koji su ga vukli prema Slavku Ćuruviji. U predigri za pravosudni igrokaz, koji ima za cilj da zauvek spere odgovornost s Vučića za hajku na vlasnika "Dnevnog telegrafa", angažovao je Verana Matića. Dok je bio direktor B92, Matić je uživao ugled i poverenje američkih službi. Kad se na tom putu, ne svojom voljom, pojavio Ćuruvija, Matić mu je postavljen za mentora. Uveo ga je u društvo stranih plaćenika, upoznao ga s Raselom Džonsonom, Jiržijem Dinzbirom i ostalim belosvetskim supervizorima. Iako je bio odlično obavešten o torturi nad Ćuruvijom i njegovim novinama, kad je postavljen na funkciju paradržavne institucije Komisije za istraživanje ubistava novinara, Matić je naprasno zaboravio na Vučićevu ulogu u tom krvavom piru.

Zataškavanjem Vučićevog zločina, Matić je postao saučesnik. Nije jedini. Njegov primer sledili su mnogi bivši Ćuruvijini saradnici.

Dok je trajala hajka na "Dnevni telegraf" i "Evropljanin", Ćuruvija je imao podršku Aleksandra Tijanića. Zajedno su napisali proročki tekst "Šta je sledeće, Miloševiću", koji i danas može da se čita kao dijagnoza tragičnog stanja Srbije, sve je isto, samo nema Miloševića, a ima Vučića. Kad je Vučić izdao nalog da se zatvori redakcija "Dnevnog telegrafa", pod policijskom pratnjom poslednji su iz nje izašli Ćuruvija i Tijanić.

- Rupama u glavi, Ćuruvija je ispunio rupe u biografiji. Plašim se da će se isto dogoditi i meni - rekao je Tijanić na sahrani svog saborca.

Pošto nije imao dileme oko toga da li je ubistvo Ćuruvije naručila i izvršila država, Tijanić je pobegao iz Srbije. Na bezbednom, u Banjaluci, u "Nezavisnim novinama" objavio je tekst o Aleksandru Vučiću.

- Imajući na umu da je po novinarskoj vrednosti mali ministar Vučić tek treći novinar u sopstvenoj familiji - iza majke i žene - i da ga je dečji otpor prema njima naterao da im postane ministar, ne dozvoljavam prijateljima da njega gade ili ozbiljno insistiraju i shvataju. Nije Vučić, sekretar vojvode od Karlobaga, Virovitice i Ogulina i najpoznatiji klon onog lažnog profesora Pravnog fakulteta u Prištini, koji je sa Kosova utekao ne održavski nijedno predavanje - nije, dakle, Vučić kriv što u Srbiji niko ne zna gde se okončava paleozoik, a gde počinje Ministarstvo informisanja. Niti, pak, taj novinar u prednacrtu, snosi odgovornost za fakat da nije jasno gde se završava njegov idol Šešelj, a odakle počinje on sam. To je nemerljivo tragična pozicija za mladog čoveka čija inteligencija već dugo prezire njegov sopstveni karakter. Njegova uloga ne dobacije ni do prezira, ona je za sažaljenje! Na pravljenju Vučića bila je angažovana povelika grupa stvaralaca. Njegov imunološki sistem trajno je oštećen, nije uspeo da se suprotstavi idolopoklonstvu, magičnoj privlačnosti diktature, uživanju u sistemu socijalnog sadizma i sopstvenoj korupciji. Za svaku od ovih oblasti on je izabrao svog tvorca i predao mu se dušom i telom. Tako je, u moralnom smislu, Vučić pretvorio sebe u teglicu sa senfom. Svi su u njega, po potrebi, umakali svoju viršlu: Vojvoda, Toma Nikolić, Mirko Marjanović, julovci, slobisti, policajci - napisao je istinu Tijanić u maju 2000. godine.

Vučić mu to nije oprostio. Na osvetu je čekao punih 12 godina. Kad je već bilo očigledno da SNS dolazi na vlast, Vučić je svima pričao kako će mu prvi potez biti da najuri Tijanića iz RTS-a. Međutim, smislio je veću pakost. Umočio je u njega svoju viršlu i ostavio ga da se doživotno bruka u direktorskoj fotelji.

Kad je đavo došao po svoje, Tijanića je nasledio Dragan Bujošević, glavni urednik "Evropljanina". Na tom radnom mestu sprovodi sve ono za šta je nekad optuživao Vučića. Opoziciju je najurio iz javnog servisa i zabranio kritiku i istraživanje svih tema kojima režim nanosi štetu državi, počev od prodaje Kosova i Metohije, preko korupcionaških afera poput "Beograda na vodi", pa do političkog i batinaškog nasilja koje režim sprovodi nad svima koji misle drugačije. Bujošević toliko marljivo vrši svoj cenzorski posao da ne propušta nijedan detalj koji bi mogao da zasmeta vođi. U skladu s Vučićevom tvrdnjom da "Srbija nema ništa, ni metar, na Kosovu", nedavno je cenzurisan i direktni prenosu dočeka odbojkaške reprezentacije, koja je osvojila titulu svetskog šampiona.

- Hvala na podršci, što ste verovali u nas, jer ovo zlato je i vaše. Pozdrav i za Republiku Srpsku, Crnu Goru i šaljem svu ljubav ovog sveta za Kosovo - rekla je reprezentativka Milena Rašić, ali to nisu moglo da se čuje na RTS-u, da ne zasmeta šefu Vučiću.

U naprednjačkom gangu dobro se snašao i Ivan Radovanović, bivši zamenik glavnog urednika "Dnevnog telegrafa", danas nezvanični savetnik gospodara Vučića i kolumnista njegovog nedeljnika "Ekspres". Radovanović se nemilosrdno, s dobrom dozom cinizma i samokritike, obračunava s bivšim kolegama, koji ukazuju na medijski mrak.

- Kada pogledam tu bujicu samosažaljivog kukanja zbog raznih "pritisaka" na profesiju, položaja celokupnog novinarstva i svog tog oplakivanja i cmizdrenja nad sopstvenom sudbinom, koje, prit tom, prate i histerični pozivi u pomoć, pitam - zašto sada plačete, kao žene, nad nečim što niste znali da branite, kao muškarci. I zašto oplakujete nešto što ste sami sahranili? Zašto patetični žal za nečim što ste sami i oprali, do neprepoznatljivosti, da skroz izbledi, a zatim i beskrupulozno prodali, svakome ko da i mrvicu? - tvrdi Radovanović.

To mu se retko dešava, ali u pravu je. Kao on, o prodaji za mrvice sve zna i Ljiljana Smajlović. Koketirajući između vlasti i savesti, Smajlovićka je prihvatila Vučićevu ponudu da, po drugi put, bude postavljena na mesto glavnog urednika "Politike". Napustila je "Politiku", napustila je i Matićevu paraudbašku komisiju za pranje prošlosti, ali ostala je na usluzi Vučiću. Optužnicu protiv četiri pripadnika DB-a, osumnjičenih za ubistvo Ćuruvije, koju je po Vučićevom nalogu montirao Miljko Radisavljević, osporila je Branka Prpa, jedini svedok ubistva. Prpu su odmah kompromitovali naprednjački bilteni, ali niko tako prljavo kao Smajlovićka. Od tog manira nije odustala do danas. I pre neki dan objavila je nadahnut hvalospev vođi, tobože šokirana "kako je moguće da je Vučić prvi lider Srbije koji je imao političku volju da pokrene istragu o ubistvu Ćuruvije sa mrtve tačke". Naravno, ona zna da nije u pitanju politička volja, već skrivanje tragova. Tačno je da Zoran Đinđić, Vojislav Koštunica i Boris Tadić nisu pokrenuli istragu s mrtve tačke, ali nisu ni montirali optužnicu.

Sve to zna i Olivera Zekić, bivša novinarka "Dnevnog telegrafa", koja je u kobno vreme, dok je Vučić stezao omču oko Ćuruvije, održavala vezu između njih. Ćuruviji je prenosila Vučićeve pomirljive poruke, čime je amortizovala njegov strah za goli život. Evo, 20 godina kasnije, Ćuruvija je na jednoj parceli na Novom groblju, a Zekićka u REM-u štiti gazdu Vučića.

Diktatoru na raspolaganje stavili su se i drugi doajeni nezavisnog novinarstva. Saša Mirković, jedan od osnivača B92, već godinama je na mestu državnog sekretara u Ministarstvu kulture i informisanja. U Upravni odbor RTS-a ubačen je Zoran Panović, bivši glavni urednik lista "Danas". sada programski koordinator istraživačko-izdavačkog centra "Demostat". Odličnu saradnju s diktatorom, utvrđenu uz ćevape i crni luk, Panović je nedavno garnirao istraživanjem čiji rezultat pokazuje da 75 odsto građana Srbije misli da pod Vučićevom vlasti živi ili će živeti bolje nego pre. Pa, čak i da je anketu sproveo među članovima Glavnog odbora SNS-a, ne bi mogao da dobije taj procenat laži. Čemu se Vučić raduje, toga se Panović ne stidi.

Kao što pravi podobnu opoziciju, koja nema šanse da mu se ozbiljnije suprotstavi, Vučić pažljivo bira i protivnike na medijskoj sceni. Kao opozicione medije predstavlja "Danas", "Vreme", NIN, televiziju N1. Na svakoj konferenciji za novinare proziva te redakcije, optužujući ih da rade u interesu opozicije i stranih centara moći. U skladu s tim tezama, "Ilustrovana politika" je nedavno objavila tekst "Psi su pušteni". Kao rotvajleri razjapljenih čeljusti opisani su mediji čiji je ukupni mesečni tiraž manji od dnevne količine bolesti koja se naziva "Informer". Poternicu za multimedijalnim psima napisao je Đorđe Martić, bivši glavni urednik "Politike ekspres" i prvi, doduše nezvanični, urednik Vučićevih dnevnih novina "Pravda". Martić je, prepoznatljivim slobističkim stilom, samo ponovio stavove od pre 20 godina. Nepodobne medije je etiketirao kao strane plaćenike, čiji glavni urednik je američki ambasador Kajl Skot. Usput, srčano je podržao Vučića, ali ne ovog, reformisanog evroatlantskog fanatika, nego onog starog, radikalskog dželata, koji je predvodio pogrom drugačijeg mišljenja.

Martić je dobro obavio zadatak. Vučić ga je iskoristio da nepodobnim novinarima pokaže zube, iste one radikalske, kojima ih je nekad ujedao, a onda se diskretno distancirao. Prva je reagovala Vučićeva portparolka Suzana Vasiljević. Ničim izazvana, podnela je ostavku na mesto u Nadzornom odboru "Politike", jer, tobože, ne želi da se predsednik ni posredno dovodi u vezu s tim tekstom. Korak dalje otišao je Veran Matić, koji je "Ilustrovanu" optužio za "napad na državu". Niko ne zna kako je uspeo da napad na novinare-pse shvati kao atak na Vučića i Srbiju, ali to i nije bitno, Matić se opet isprsio da brani gazdu.

Profitirale su i prozvane redakcije, dobile su sertifikat kojim dokazuju da su zaista opozicione. Koliko je to tačno znaju i oni, ali i Vučić. On će iskoristiti svaku priliku da se, primitivno i besmisleno, naruga "američkoj televiziji" čiji vlasnik je Dragan Šolak, poslovni i politički partner Dragana Đilasa. Da je N1 opoziciona televizija dokazuje činjenicom da na njoj gostuju funkcioneri opozicionih stranaka. Naravno, to nije tačno, ali jeste korisno za Vučićevu zamenu teza.

Za održanje diktature, neophodan je neprijatelj, zato je Vučić za taj privid izabrao televiziju koja nema nacionalnu frekvenciju, dakle ni uticaj na javnost. Naravno, ne treba zanemariti ni lični animozitet koji Vučić odavno gaji prema Jugoslavu Ćosiću, Nikoli Radišiću i ostalim autorima s B92, koji su mu drmali kavez. Sa istom, neistrošenom strašću, kao nekad, Vučić uporno podseća na Ćosićeve probleme sa srpskim i australijskim pravosuđem zbog upotrebe narkotika, ali i na nedostatak poštovanja elementarnih profesionalnih principa. U Vučićevom stilu, da bi diskreditovao političkog protivnika, Ćosić je u jednoj predizbornoj kampanji optužio Tomislava Nikolića da je "došao u posed" stana u centru Beograda. Kad se ustanovilo da je vlasnik sporne nekretnine zaista Tomislav Nikolić, ali neki drugi, ne tadašnji zamenik predsednika radikala, Ćosić je javno odbio da se izvini, dokazujući da i sam smatra kako su sva sredstva, pa i laž, dozvoljena u obračunu s političkim neistomišljenikom. U tom zanosu, Ćosić je dao prostor Nataši Kandić da plasira neistinite tvrdnje da je kukavni vojvoda Nikolić ubijao hrvatske babe u Antinu. Na sudu je dokazano da te informacije nisu tačne, ali nikakve sankcije nisu snosili ni Ćosić, ni Kandićka. Ćosiću je sud oprostio i laži protiv Dragana J. Vučićevića, svog moralnog dvojnika iz "Informera". Sa svim tim bagadžom, glavni urednik N1 televizije idealan je protivnik za Vučića.

Takvi su i neki istaknuti društveno-politički radnici s trenutnim angažmanom u nedeljniku "Vreme". Vučić godinama "Vreme" naziva "isturenim odeljenjem DB-a". Utisak nije promenio ni posle smrti omraženog haškog svedoka Jovana Dulovića, a i neće dok god su živi i aktivni Miloš Vasić, Dejan Anastasijević i tzv. Filip Švarm. S posebnim zadovoljstvom, Vučić se bavi likom Jovane Gligorijević.

Načinom na koji je pravio NIN, Milo Gligorijević je godinama iritirao Vučića. Tu tradiciju je nastavila Milova preimenjakinja Jovana. Ne tekstovima, oni su beznačajni, nego učešćem u protestima koje je organizovao pokret "Ne davimo Beograd". Iz Vučićevih izvora, s Instituta na Banjici, potekle su informacije o Gligorijevićkinoj saradnjina projektima koje je finansirala vlada Hrvatske, kao i o angažmanu u sarajevskom listu "Avaz", za koji piše pod pseudonimom. Otkad se proslavila uređivanjem broja "Vremena" u kome je na naslovnoj i još šest unutrašnjih strana stavila sliku pogrešnog Maksa Vebera, Gligorijevićka je neiscrpna inspiracija za sprdnju. U toj disciplini posebno uživa Nebojša Krstić, Vučićev najzapaženiji tviteraški megafon.

- Teofil Pančić piše glupe tekstove samo zato da bi ih mogla razumeti Jovana Gligorijević - tačno i duhovito je zaključio Krstić.

Ipak, mora se priznati da gospođica Gligorijević ima veliki politički uticaj. U izbornoj noći 2017, poraženi predsednički kandidat Saša Janković saopštio je da, zbog krađe i manipulacije glasovima, neće čestitati pobedu Vučiću. Odmah ga je na Tviteru prekorio Slobodan Georgijev. Janković je prepirku prekratio blokiranjem komesara iz BIRN-a. Brzo je promenio odluku, na nagovor Jovane Gligorijević. Tragi-komična tviteraška epizoda vrlo plastično ilustruje ulogu koju sebi prisvajaju tzv. profi-novinari, ali i političari, koji ih doživljavaju kao tumače demokratskih pravila i običaja.

Pored etiketiranih redakcija, na spisku Vučićevih multimedijalnih neprijatelja nalazi se i Nezavisno udruženje novinara Srbije. Revoltiran reakcijama na optužnicu iz "Ilustrovane politike", diktator je zakukao da ni njega niko nije podržao kad je bio izložen pretnjama. Odmah ga je NUNS demantovao.

- Javno smo osudili tekst pod naslovom "Samo snajper Srbiju spasava" na blogu Andreja Fejgelja, kao i tekst koji je pod tim naslovom objavljen na naslovnoj strani Magazina Tabloid, kao i tekst "Ko još podržava Vučića", uz koji je objavljena fotografija tadašnjeg premijera Aleksandra Vučića, preko koje je nacrtana meta. U oba navrata, NUNS je ukazao da je u pitanju nedopustiv poziv na nasilje i najgrublja zloupotreba slobode javnog izražavanja, te da se objavljivanjem ovakvih sadržaja nanosi velika šteta dijalogu, kao neizostavnom sadržaju demokratskih procesa - navodi se u saopštenju NUNS-a.

Izostavljena je samo činjenica da je Više javno tužilaštvo u Beogradu odbacilo krivičnu prijavu protiv Magazina Tabloid, jer je zaključilo da te novine nikada nisu pozivale na ubistvo Aleksandra Vučića. Čudi što NUNS nije podsetio da je podršku Vučiću iskazao i intervjuom s Fahri Musliuom. Najgrubljom zloupotrebom slobode javnog izražavanja, to novinarsko udruženje omogućilo je albanskom novinaru da iznese seriju laži i najprljavijih uvreda na račun Magazina Tabloid i glavnog urednika Milovana Brkića. Naravno, nije izostavio ni autora ovog teksta, kome je pretio tužbom zbog knjige koja ne postoji. Isti intervju, objavljen na sajtu NUNS-a preneo je i "Danas".

U polemici, drugim povodom, o NUNS-u i njegovom predsedniku Slaviši Lekiću mudro je pisao već pomenuti Ivan Radovanović.

- O kojim principima pričate, a dopustili ste da vam predsednik Nezvisnog udruženja bude čovek koji piše u predizbornim izdanjima novina jednog kandidata na izborima? Koji je to princip, osim komesarskog, koji od novinara pravi, ponovo, društveno-političke radnike, kojima posao nije informacija, nego rad za jednu političku opciju, jednu strukturu i jednu vlast - tvrdi Radovanović, koji je i sam dugo važio za zvezdu nezavisnog novinarstva.

Haos, koji traje u NUNS-u , izazvalo je gaženje principa, pogotovo oko načina prikupljanja i podele novca. Medija centar, čiji je vlasnik NUNS, u maju 2017. godine uzeo je pozajmicu od "Multikom Group", firme Dragana Đilasa. Prema ugovoru, NUNS se obavezao da pozajmicu vrati do 10. jula 2020. godine u istom iznosu. Kamatu će, valjda, otplatiti podrškom političkim kombinacijama Đilasa. Lekić je priznao da je znao za pozajmicu, da je o njoj obavestio Izvršni odbor, ali da je konačnu odluku doneo Branko Gligorić, direktor Medija centra. Objašnjenje nije zadovoljilo mnoge članove NUNS-a, pa će sukob potrajati.

Lako za Lekića, tzv. nezavisnim novinarima veći problem predstavlja to što se diktatoru u zagrljaj bacio Vladimir Popović, zvani Beba, njihov dojučerašnji guru. Sa istančanim konobarskim instinktom, Beba je otišao da služi za stolom bogatijih mušterija. Bez ideološkog vođe, siročići su se našli u čudu. Nastavili su da šire njegove laži, iako su se, bar neki od njih, i sami našili na njihovom udaru.

U Bebinoj laboratoriji spletki i prevara kreirana je i morbidna predstava kojom je pokušano da se Aleksandar Vučić identifikuje sa Zoranom Đinđićem. Pod nezvaničnim nazivom "Isti su", režimski mediji preneli su pamflet Popovićeve zadruge "Antidot". Za "napad na Vučićevu porodicu, prijatelje i saradnike" optužen je, naravno, Magazin Tabloid, ali i "Danas", predsednik NUNS-a i nekoliko opozicionih stranaka i lidera.

- Ako Zoran Đinđić preživi, neće Srbija. Aleksandar Tijanić je to proročanstvo napisao u političkom kontekstu, a Aleksandar Vučić se obradovao 12. marta 2003, kad je ispunjeno. Veseo događaj obeležio je prigodnom žurkom. „Hekler Kohom" gađali su drugi, on je pucao samo prilikom otvaranja šampanjca. Prošlo je 15 godina, a Srbija opet mora da se spasava od svog vladara. Iako je sve više onih koji misle drugačije, normalni građani se nadaju da će ovog puta preživeti i država i njen vanknjižni vlasnik, Aleksandar Vučić. Ako ništa drugo, i on i njegove žrtve zaslužuju da mu se omogući fer i pošteno suđenje na kome će odgovarati za sve zločine koje je izvršio tokom šestogodišnje diktature - navodi se u tekstu ovog autora, objavljenog u ovim novinama.

Vladimir Popović je to prikazao kao moju tvrdnju "ako Vučić preživi, Srbija neće". Na stranicama Magazina Tabloid, za šest godina Vučićeve vladavine, objavljeno je hiljadu kritičkih tekstova, ali diktator i njegov konsiljere ne mogu da nađu nijedan inkriminisani detalj, pa moraju da lažu.

Virus, kojim je Beba zarazio "nezavisne" sledbenike, još pruža otpor zdravom razumu. U njegove laži, kojima kriminalizuje svakoga ko mu zasmeta, veruje i Gordana Igrić, direktorka BIRN-a. Sve što Beba slaže, za nju je živa istina. Osim kad pomene da se njen muž, Britanac, obogatio švercom u vreme sankcija.

U sličnoj konfuziji nalazi se i Bebina miljenica Brankica Stanković. Prošle godine je napravila intervju s Vučićem. U karakterističnom stilu, podjednako primitivnom i agresivnom, pokušala je da ponizi redakciju Magazina Tabloid. Na njen histerični ispad - "Tabloid je medij? Tabloid je medij? Mislim da građani i ne znaju da postoji Tabloid..." Vučić je, u retkom trenutku iskrenosti priznao istinu.

- Tabloid čitaju poslanici. Znaju građani za njega, 10.000 se proda, duplo više nego Danasa. Toliko ga znaju. Svaki medij je za mene relevantan, kredibilitet za mene imaju tačne informacije - rekao je Vučić, nehotice potvrđujući tačnost navoda iz tekstova našeg Magazina.

Istom prilikom, Vučić je priznao i da je Brankica Stanković jedna od novinarki s kojima najčešće kontaktira. Uspostavili su dobru saradnju čim su zaboravili na stare sukobe. Vučić je podržavao navijače, koji su, revoltirani njenim emisijama, skandirali "Brankice, otrovna si kao zmija, proći ćeš kao Ćuruvija". On je dugo i uporno minimizirao značaj njenog rada, naglašavajući da je dobila sve moguće nagrade za istraživačke emisije, od kojih javnost nije imala nikakvu korist, za razliku od izdašnih tajkuna. Vučić je kritikovao odluku bivše vlasti da Stankovićki omogući policijsku zaštitu, a plasirao je i glasine da joj je telohranitelj napravio dete. Brankica mu je sve to oprostila i pristala na ulogu konstruktivnog kritičara vlasti.

U toj ulozi uživaju i druge zvezde nezavisnog novinarstva, od Milana Ćulibrka iz NIN-a, preko Olje Bećković i Tanje Jordović, do Zorana Kesića. Dok je takvih kritičara, biće i Vučića na vlasti.

Svaka autokratija održava se nasiljem i medijskim mrakom. Vučić ispunjava oba uslova. To je na svojoj koži nedavno osetio i Aleksandar Rodić, vlasnik "Kurira". Prvi jači udara na "Kurir" dogodio se krajem 2009. godine. Hajku je poveo Mlađan Dinkić, a dovršili su je Boris Tadić, Miodrag Rakić i Dragan Đilas.

Pod optužbom za utaju poreza, u zatvor su spakovali Radisava Raju Rodića, osnivača "Kurira". U panici, da i sam ne završi iza rešetaka, mlađani Rodić se nekoliko dana skrivao u Vučićevom vinskom podrumu u Jajincima. Umesto tužbe za saučesništvo u nezakonitim poslovima, dobio je ponudu koju nije mogao da odbije. Dok je alfa mužjak Raja ležao u zatvorskoj bolnici, njegovi sinovi Aleksandar i Vukadin su podelili imovinu. U zamenu za prepuštanje "Kurira" na uslugu Demokratskoj stranci, oprošteni su im grehovi, odgovornost je prebačena samo na tatu Raju.

Kad je SNS preuzela vlast, Aca Rodić je bio veseliji od svog imenjaka Vučića. Prevario se. U kakvo kolo se uhvatio shvatio je krajem 2015, kad ga je vođa sprečio da preuzme Kompaniju Politika. Iz trodnevnog sukoba Rodić je izašao podvijenog repa. Ni to ga nije opametilo. Prošle jeseni opet je digao nos. Taj rat je trajao duže, puna tri meseca. Pod optužbom da duguje oko osam miliona evra poreza, Vučić je demolirao Rodića. Na kraju, dogovorom o kapitulaciji, Aca Rodić je dobio mogućnost da ostane na slobodi, ali bez "Kurira". Kontrolu nad novinama preuzeo je Vučićev kum Goran Veselinović, čime je diktator kompletirao uticaj na gotovo sve štampane medije u Srbiji. Najmanje loše je prošao brat Vukadin, koji je, navodno, za 20 miliona evra prodao štampariju, restoran i ostale nekretnine koje su Rodići imali u Bulevaru kralja Aleksandra.Aca je kupio kucu u Beču i šest lokala u istoj ulici u centru grada, a vilu je kupio u Grčkoj, na moru, na mondenskom odmaralištu. Kojim parama? Od prodaje novina, u kojoj uerdnici, novinari i saradnici i danas nemaju socijalno i penziono osiguranje? Osvetnički nerv ostao je još samo kod vremešnog Raje, koji opet najavljuje oživljavanje svog prvog dnevnog lista "Glas javnosti".

Posebno treba istaći slučaj ''novinarskog para'' Jovane Joksimović i Srđana Predojevića, koji su u paketu prošetali, za skupe pare, svim televizijama sa nacionalnom frekvencijom. Počev od B 92, BK, RTS-a, Pink-a, do Prve televizije, sa ugovorima o prelazu, kao da su vrhunski sportisti ili estradne zvezde. Njihovo podaništvo je često odvratno, ali košta vlasnike ovih pudlica po 3.000 evra!

Ova gospoda su spustili nivo novinarske kuraži i granice slobode u istraživanju na meru od koje je teško naučiti novo pridošle junoše da se sloboda mora osvajati i ličnim žrtvovanjem.

U rušiteljskom zanosu, uništavajući Srbiju, Aleksandar Vučić je ipak uradio i nešto korisno. Na čistac je isterao većinu lažnih nezavisnih novinara, koji, ako bude sreće, neće moći da izbegnu lustraciju. Bez slobodnih medija nema ni demokratije, a sa današnjim ''slobodnjacima'' idemo do samog gorkog kraja. Može li Srbija ući u demokratske procese sa novinarima koji su ''obdareni ograničenošu'' i celog života bili udvorice. Može li se od nule napraviti jedinica?

A 1. Cenovnik medijskih opozicionara

Zvezde nezavisnog novinarstva dobro naplaćuju borbu protiv medijskog mraka. Kad je ostala bez angažmana na Televiziji B92, Olju Bećković su podržale mnoge kolege i lideri opozicionih stranaka. Ekspresno je udomljena u kompaniju Ringijer, gde piše za NIN i Blic, za honorar koji iznosi 3.000 evra. Zoran Kesić i njegovi saradnici toliki honorar dobijaju za emisiju „24 minuta", koja se emituje na Televiziji O2. Solidan poslovni aranžman s režimskom Televizijom Prva ima Tanja Vojtehovski, iako je bila portparol Saše Jankovića u njegovoj predsedničkoj kampanji.

Tek posle smene pokrajinske vlasti, kad je promenjeno rukovodstvo RT Vojvodine, otkriveno je da su urednici imali plate od 250.000 do 400.000 dinara. Tanja Jordović, Danica Vučenić, Sanda Savić i Igor Božić po toj ceni proizvodili su program koji je gledalo manje od jedan odsto pretplatnika.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane