Natrag

Pogledi

Svetozar Livada - Mali prilog iznimnom životnom profilu (2)

Žrtva je vazda u pravu

Profesor dr. Svetozar Livada, poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, govori u knjizi "Mali prilog iznimnom životnom profilu" o zločinima stoleća u balkanskom zverinjaku, gde se događa višak istorije na manjku geografije. Njemu je, kao sociologu sela, svako selo zavičaj, a njegov zavičaj je uništen, od strane mrzitelja života, te greške prirode, tih modernih varvara. I kada je ostao bez svoga doma, njegov dom je bio na svakom mestu gde je sretao časnog čoveka. Sam priznaje: „Jedva sam sačuvao čovjeka u sebi". Livada opominje sadašnje naraštaje i kaže: "...Postali smo ovisnici zavjere neodgovornih mediokriteta, nepotizma, etnocentrista, elite vlasti, bez obzira na njezine efekte rada. I kad propadamo, politiku slavimo. Jer se samo politikom uspinje i bogat:"

Prof. dr Svetozar Livada

Doživotni sam pacijent genocida. Evo zašto! Ako se pojam „pacijent" prevede kao onaj koji trpi, pati, tu sam prošao školu patnje za stotitu života kao višegodišnji pacijent s 40 operacija na kostima, dvije na srcu i nekoliko kliničkih smrti. Odležao sam Prokrustov krevet. Skraćen sam 12 centimetara. Međutim, genocid mi je ostavio veće patnje od toga. Bio sam superaktivno dijete. Neki su govori li do goropadnosti. Baka, koju sam obožavao, vječno me zvala goropad nikom, proklinjala da neću nikada svoje kuće imati, da me „vrag odnio na Klek"„.

Međutim, naučio sam čitati i pisati prije osnovne škole od starije braće. Zavolio sam knjigu. Odvajanje od knjige me ljutilo do prkosa. Otac mi je bio pjesnik i podržavao je moju privrženost čitanju, čak stimulirao na račun i štetu drugih poslova koje seljačko dijete mora obavljati. Imali smo biblio teku s oko 2.000 knjiga. Htio sam halapljivo sve pročitati.

Rat sam 1941. godine dočekao sa stravičnom zebnjom. Naime, o ratovima sam mnogo znao iz kosovskih ciklusa i mitova, zatim od brojnih pri povijedanja ratnika sa Soče, Piave, Galicije, zarobljeništva u Rusiji, sudbinu 1.300 kaplara, golgotu do Kajmakčalana, „Plavu grobnicu", proboj na Solunskom frontu, a tek rat Engleza i Bura, prve konc-logore. Sve iz knjiga!

Imao sam susjedu, vršnjakinju, koja je po patrijarhalnom običaju bila meni namijenjena. Nije išla u školu, ali je sa mnom kod ovaca naučila čitati i pisati. Doista je bila darovita. Bila je tako lijepa kao da je vajao Michelangelo, plave krupne oči kao nebeski svod, bujnu, brinet rudlavu kosu, stasita. I, prije je od mene psihosomatski sazrijevala. Bila je superiornija, što sam uvažavao. Tako da su govorili „popadija ga ukrotila". Pošto sam ja đačio u crkvi, spremao se za popa, nju su u šali nazivali popadija, što je i me ne i nju nerviralo. Voljeli smo se kao brat i sestra i tako smo se međusobno zvali. Često smo na seoskim svetkovinama pjevali u dvoglasu, ona alt, a ja tenor. Odlazili smo na svetkovine „Seljačkog kola" i zadružne mitinge, gdje smo recitirali stihove socijalne poezije. Seljaci su govorili „onaj mali i ona mala vječno skupa kao šipka i bubanj".

Drugog augusta 1941. godine dogodio se genocid u selu Zečev Varoš, kod Slunja. Na Ilindan drugog augusta pohvatali sve seljake sela i žetelice, među kojima se našla meni namijenjena izabranica, Draga Kukić. Kada sam čuo za taj pokolj i za njenu smrt tako sam gorko zaridao i onesvijestio se, prosijedio, da mi se naš slugan narugao da sam „rikao za curom kao ju nac". Volio sam ga zbog šeretizma, od tada zamrzio za cio život. Ističem jed nu zanimljivost, njeno klanje, vizuelno sam doživio prije pada u komu, kao da sam bio prisutan, ono što sam kasnije našao u arhivi kao iskaz svjedo ka. Osam uboda u vrat, rasječene dojke i rasporen stomak.

Ubicu sam osobno poznavao, bio je nešto stariji od nas. Taj genocid ni zločin tako mi se bolno urezao u pamćenje da sam se potpuno izmije nio. Ostario sam za jedan dan, prosjedio, izgubio dar govora nekoliko da na potom, prestao sam biti razdražljiv i pomalo prkosan, goropadan. Sva ku razboritu molbu, zapovijed uvažavao sam kao nalog božji. Svi su govorili „ovaj deran se podpuno izmijenio". A tek smrt matere, koju sam u ratu sam morao sahraniti, raku iskopati i u grob položiti. Taj čin tako me je ta ko pogodio da mi je za sva vremena njen lik nestao iz pamćenja kao da sam samonikao.

Kasnije, u razgovoru s jednim učenim psihijatrom, doznao sam da je to permanentni šok podsvijesti koji će doživotno trajati kao dio moje naravi. Doista je tako, kada se nađem u zavičaju, blizu toponima, gdje smo kao dje ca bivakovali, bivam posebno preokupiran tim zločinom, prožet svim bi ćem da se ne usudim sam upravljati vozilom, jer mi se slike klanja, krv, na vlače kao mrene na oči. Kada sam obnavljao spomenik materi, u posljednjem ratu demoliran, skoro mi je pozlilo.

Prema tome već samo to govori da sam praktično doživotna žrtva genocida. Otet mi je i razoren zavičaj, većina srodnika i susjeda masakrirana. Od moje školske klase nitko nije preživio Drugi svjetski rat.

Pita me u jednom podužem pismu komesar za izbjeglice Europske unije: „Zašto se Srbima u RH sve to dogodilo? Gdje je njihova pojedinačna ili kolektivna krivnja?"

Ukratko odgovaram: „Srbi su žrtve povijesnog nekažnjenog zločina." Srpska krivnja, kao kolektiviteta, za to što im se dogodilo i kako im se do gađalo, nije pitanje njih i njihove krivnje. Povjesna krivnja kolektiviteta ne postoji. Naime, povijesni zločin za žrtvu naroda kao naroda ne traži kriv nju u njemu - kolektivitetu. Povijesni zločin je onaj zločin kojim su pogo đeni ljudi i njihove institucije, dobra, zavičaji, baština, uključujući i groblja i prostor itd. Gospodine komesaru, zločini su vazda konkretni i utuživi. To je moja preokupacija da nađem bar približno one činjenice koje idu u prilog rasvjetljenja suštine krivnje, odgovornosti i opsega zločina.

Izučavajući rasne zakone NDH, njegovu genocidnu politiku, stratišta, (na primjer, u mom širem zavičaju, Kordun, kao poligonu smrti, postoji 170 stratišta sa preko 30.000 umorenih građana), sudbinu preko 82 konc-logora, progone, etničko čišćenje, dolazim do osnovne krivnje državotvor ne doktrine i ideologije premrežene jednim dijelom klerofašista. Unutar toga nalazim jednoga od najznačajnijih subjekata ovih ideoloških osnova tzv. povijesnog poduzetnika klerofašizam, Katoličke crkve. Klerofašizam je naj gori oblik fašizma. Na primjer, crkva sa ovih prostora nakon sedamdeset godina nije osudila fašizam niti fašiste iz svojih redova. Klerofašizam živi na ovim prostorima kao konstanta gotovo svih povijesnih nevolja Sr ba u Hrvatskoj. Međutim, iza dobrog dijela Katoličke crkve, transmundijalno je povijesna praksa kao povijesnog poduzetnika puna zločina (križar ski ratovi, spaljivanje vještica, nasilna kristijanizacija u Latinskoj Americi, uloga u Drugom svjetskom ratu i dr.)

I najzad, konstantni negativni stav prema Srbima i pravoslavlju, napose nakon raskola i sudbine Bizantskog carstva. Srbi su, naime, iako kršćani, pravoslavci samo se obredno razlikuju od Hrvata katolika. Međutim, za kardinala Stepinca, u Drugom svjetskom ratu, stav prema Srbima je morbidan. Poslušajte sada: „Kada bi skuhali Srbina i Hrvata juha bi se razdvojila." Na drugom mjestu u svom dnevniku ističe: „Što se tiče pravoslavlja, tu nema čovjeka, poštenja, morala, istine....".

Dakle, kompletna negacija ljudi kao bića ljudskog roda. Poznato je da su Srbi došli na ove prostore za vrijeme velikih seoba naroda, napose nakon ekspanzije Otomanskog carstva. Dakle, gonjeni povijesnim seobama naroda pred Osmanlijskom ekspanzijom tu naseljeni. Iako su i Srbi zajed no sa Hrvatima gradili svaki svoju nacionalnu svijest, na limesu branili in tegritet ovih prostora, dakle, suprotstavljali se ekspanziji turske carevine, oni su oduvijek imali proturiječni odnos Katoličke crkve prema pravoslav lju. Kako su Srbi živjeli na limesu predziđa kršćanstva i gutali gorke sud bine „konja i junaka" za obranu predziđa kršćanstva gdje su „pucale glave kao tikve, a kosti kao cjepanice" kako kaže jedan pjesnik, to za neke katolike nikad ništa nije značilo. Neki dovitljivi znalac te patnje sažeo je u stihove: „Krajina krvava haljina, s krvlju ručak s krvlju večera, svak krvave žvaće zalogaje".

Izginule su cijele generacije Srba u obrani toga predziđa kršćanstva. Osim toga, Srbi su ratovali tamo gdje je ratovala austrijska carevina, a kasnije i u nekim Napoleonovim ratovima. Najbolje se položaj Srba vidi kad se prostudiraju dosijei 180 krajiških generala. Svaki je od njih, bez obzira na sposobnost, zasluge, vojničko iskustvo i junaštvo, morao se pokatoličiti, ako katolik nije bio. Ima jedan koji spada među prve koji to nije htio učiniti i dočepao se gorke sudbine, Mihailo Mikašinović. Kao istraživač, uočio sam jedan dokument iz 17. st. kod Velike, blizu Slavonske Požege, gdje je likvidirano preko 400 pravoslavaca koji nisu pristali da se po katoliče. Neki kažu da je to najgrublji odjek vjerskih ratova u Europi u to doba na ovome tlu. Kad studirate iz najučenijih tekstova „Oca domovine" Starčevića, dnevnik blaženog Stepinca, onda ćete vidjeti stavove i pogled na pravoslavlje i pravoslavce dovedene do apsurda, negacije Srba kao ljudskih bića. Dovoljno je navesti da je u NDH, prema Bogdanu Kočoviću, likvidirano preko 400.000 Srba.

Pored ubijenih, 240.000 Srba pokršteno je, što preko nuncijature papa Pio XII. ocjenjuje kao „pobjedu katoličanstva", a znamo kako je išlo pokrštenje, posebno u tri crkve: Glina, Kolarić i Sadilovac - pokoljem i maljem. Svi ti procesi koji su se Srbima događali prisi li su me da jednom matematskom metodom ekstrapolacione računice utvr dim koliko bi Srba bilo, pored svih prirodnih i mehaničkih kretanja unutar njihovog korpusa, da nije bilo genocida i etničkog čišćenja. Po ovoj matematskoj logici, danas bi ih moralo biti u Hrvatskoj 1.600.000, a ima ih, na žalost, samo 186.000, po posljednjem popisu 2011. godine. To je više ne go demografski slom. To je kompletna katastrofa biološkog sloma unutar srpskog korpusa sa nemogućnošću biološke obnove jer razbijene porodice državotvornom politikom povratka reducirane su isključivo na umiruću staračku populaciju. Zapamtite da je prosjek starosti, po posljednjem popisu 2011. godine, sveukupne srpske populacije 53,1 godina, a seljačke 58,5 godina.

Ova logika govori sama za sebe da je riječ o saldu kao posljedici povijesnog zločina. Jer je državotvorni pokret svoj interes države koja razara vlastito društvo, digao iznad života i smrti ne samo Srba, nego do brim djelom i vlastitih građana Hrvata, katolika jer Tuđmanovim konceptom („Norvalskim programom lustracije Srba" reducirati na tri posto i „ra tom spaljena zemlja.").

Evo toga programa: Bilo mi je strašno, mučilo me to što sam od Tuđmana čuo nekoliko mjeseci prije izbora 1990. godine. Došao je u moj atelijer, misleći valjda da će od mene napraviti svoga Augustinčića, i oduševljeno počeo pričati o tome. „Da hrvatski narod krvlju mora dobiti svoju državu, da ćemo mi (on s HDZ-om) napraviti ono što Pavelić nije uspio napraviti 1941. godine, da će 50% Srba morati spakirati kofere i odseliti, a ostalih 50% ili postati Hrvati ili nestati!".

Rekao sam mu da je lud, da se mora liječiti i od tada prekinuo bilo kakav kontakt s njim. A neposredni povod da počnem raditi ciklus „Viva la muerte" kao odgovor Tuđmanu na njegov stravični cinizam i bešćutnost, bio je jedan njegov govor majkama i udovicama hrvatskih branitelja 1993. godine, kojima je posmrtno uručio odlikovanja uz riječi da trebaju biti „sretne i presretne" što su im sinovi i muževi poginuli za Hrvatsku! (Identitet br. 61, 2003. godine, str. 8-11, razgovor Mire Babić Šuvar sa Edom Murtićem)

Molim da stalno imate u vidu da su Srbi iz egzistencijalne nužde posta li antifašist ugroženi rasnim zakonima. Tuđman je dao porušiti sve antifašističke spomenike „da prekine povijest" kontrarevolucijom i da realizira ono što Pavelić upravo zbog antifašizma nije mogao realizirati.

Samo „Olujom" uništeno je seoskih kuća preko 24.000 i gospodarski objekata preko 13.000, 182 zadružna doma, 56 ambulanti, demolirano 78 crkava, 29 muzeja, 181 groblje, 325 trgovina, 113 vodovoda, 96 dosada trafostanica, 167 industrijskih pogona, 920 spomenika, 211 krčmi, 410 zanatskih radnji, 118 skladišta. Destrukcija srpske nadgradnje tako je te meljita da dolazi da potpunih gašenja srpskih toponima. Avaj! Ponavljam, dosade, nekažnjeno! Kolonizacijom Hrvata iz BiH useljeno je u najbolje srpske objekte preko 200.000 Hrvata. Hrvatska je više izgubila pretvorbom, čitaj pljačkom stoljeća, nego ratnim kalvarijama.

Otimanjem minulog rada i haračem nad tekućim radom, najproduktivnije generacije umiru tri i pol godine ranije, što je danak kontrarevolucije prelaska društvenog u privatno vlasništvo.

Srbi su kroz stoljeća živeći na ovom prostoru postali sličniji, Hrvati ma nego sami sebi, jer žive u njihovom okruženju, po njihovim adetima, za konima i obligacijama. Prema tome, oni su nekad bili, u odnosu na Hrvate, svaki četvrti, skoro donedavno, a sad su reducirani na skoro svaki dva deset i treći. Oni su bili predmet uništenja u 82 koncentraciona logora, ne koliko stotina masovnih stratišta, nekoliko desetaka hiljada pojedinačnih likvidacija na vlastitom pragu, kući, polju, putu, na javnim skupovima i sl. Zvjersko ubijanje 213 sveštenika i raznorodnih 240 crkvenih objekata pra voslavlja bio je krah mogućnosti vjere. Norvalskim programom, devedesetih godina prošlog stoljeća, oni su organizirano bili državotvorno progra mirano zastrašivani, opljačkani, ekproprirani, progonjeni, ubijani po leopardovoj koži i najzad, razvlašteni svega.

Najvećim djelom kompletnim pro gonom iz ruralnih zona oko 230.000 prognano je seljaka i 124.000 prognanih iz gradskih Srba. Na primjer samo u gradu Splitu delo žirano je pre ko 10.000 Srba, iz Karlovca protjerano je blizu 12.000 Srba u tri dana. Ni su se etniciteti toliko mrzili koliko su se voljela njihova oteta dobra. Pa ka da otimačina nije kažnjavana „navalite otimači!" Oduzimanjem stanarskog prava u gradovima Srbi su ostali bez elite. A oteto je oko 60.000 stambe nih jedinica sa svim sadržajem, nekažnjeno.

Tim programom napada na be bila je napadnuta toponomastika Srba, onomatsika, katastar, historija, proveden kulturocid i ruralocid, čak i groblja Srba, uvlaštenje kolonizi ranih Hrvata, a da Srbe nisu mogli deposedirati. Uništeno je npr. knjigocidom, preko 4. 000. 000 priručnika pod vidom uništenja ćirilice, iako je ćirilica sveslavensko, a time i hrvatsko pismo. Danas se u Vukovaru vodi rat, iracionalno, protiv ćirilice, i žali se što nije provedena logika rata „Oluja" i u Istočnoj Slavoniji. U ratu ništa nije bilo pošteđeno.

Ljudi, institucije, svetišta, miniran je muzej pravoslavlja, u Zagrebu pa čak nije pošteđen ni dom i muzej neimara civilizacije Nikole Tesle, niti Teslin spomenik u Gospiću. Integralni nacionalizam nacionalne države koja nosi nominalni naslov Republika, državotvorne kontigente zamračio je toliko um, da ih danas preko ćirilice ugrožavaju ostatke ostataka Srba u Hrvatskoj. Vraćaju u devedesete godine prošlog stoljeća. Oni jesu dozvolili samo da se vrate ostarjeli grobovi, da umru na svojim ognjištima.

Evo što o tome kovač rata - Tuđman - kaže:

„...Hrvatska je riješila srpsko pitanje u Hrvatskoj. Mi smo prihvatili povratak dijela Srba u Hrvatsku, kako bi onemogućili napade na Hrvatsku i prigovore kako je Hrvatska nastavak NDH i da ne želi ni jednog Srbina. Riješili smo srpsko pitanje i Srba više neće biti 12% i šest posto Jugoslavena koliko ih je bilo. A tri posto koliko će ih biti, neće više ugrožavati hrvatsku državu. Nikad više 12% Srba!" (Franjo Tuđman, predsjednik RH na otvaranju ratne škole „Ban Josip Jelačić" u Zagrebu, 15. 12. 1998. godine).

To nazivam logikom državotvorne eutanazije. Na tim prostorima nije ostvaren niti jedan pilot projekat obnove srpskog naselja, nije podignut niti jedan starački dom, nijedna palijativna institucija, nijedna industrijska zona, a da ne spominjemo razorenu infrastrukturu (električna i putna mreža, vodoinstalacije, telefonija i dr.). Na primjer u Srbiji danas živi preko 52.000 penzionera protjeranih Srba iz Hrvatske kojima je oteta penzija, razoren zavičaj, razorena primarna grupa, porodica, što znači da su egzistencijalno ugroženi u izgnanstvu. To beščašće prema Srbima, kao narodu, zadire u bit srpskog korpusa u kojima oni nemaju krivnje, osim onih za koje se može zbog oružanog sukoba utvrditi konkretni zločin, a takvih je neosporno prilično bilo među Srbima na cjelokupnom području rata. Nitko ih od toga ne može abolirati! A, ja najmanje! Zločin je kažnjiv.

Mogao bih vam navesti obilje detalja što i koje posljedice donosi ovdje mehaničko so cijalno i prostorno razbijanje porodice kao primarne grupe. No kako se država izgona ni država prijema ne drže zakona i konvencija žrtve nekažnje no stradaju. Međutim, država je zauzela stav praktično kolektivne krivnje, donijela je Zakon o pravima nacionalnih manjina, koji je klasična Kelzenovština jer su svi etnički nacionaliteti manjina smanjeni na jednu treći nu, a srpski korpus masakriran do nemogućnosti biološke obnove. Zakon ne primjenjuju, a mašu s njim pred Europom. Na primjer, ubijeno je preko 70 povratnika nekažnjeno, među njima jedan Hrvat, Milan Levar, zaštićeni haški svjedok, nekažnjeno, kojem sam knjigu posvetio, da se poruka uputi Srbima što ih čeka.

Dakle, srpska krivnja postoji samo u konkretnim obli cima ratnih zločina pojedinaca, kolektivna ne, niti može biti, ali se ona tretira u postupku praktične primjene prema kolektivitetu. Njih, (Srbe) se čak smatra strancima „gostima" i to preko predstavnice za Europski Parlament. Kada bih Vam, dragi gospodine, opisao mučilište u konc-logorima u Kulinama, Lori kraj Splita, Gospiću, Sisku, u Zagrebu, Kerestincu, Pakračkoj poljani, Osijeku i drugim mjestima, pretpostavljam da mi ne bi mogli povjerovati za taj oblik zvjerstva, nekažnjenog.

Dakle, da zaključim, Srbi ni su samo izgubili konstitutivnost, nego i državljanstvo i sva dobra bez obzira kad su ovdje došli i kad su sada živući rođeni Ponavljam, preko 52.000 penzionera ima dokinute penzije, a žive u Srbiji kao prognanici. Otet im je sav minuli rad generacija. To zvuči grotesno, a posljedice su pogubne. Pre nominirali su preko pedeset toponima gdje su Srbi živjeli da naznače osve tu, jer od toga nemaju koristi, ali Srbi imaju štetu gubitkom dijela identiteta. Samo za obranu Gotovine i Markača pred Haškim sudom Hrvatska je pla tila oko 30 milijuna eura. Kada bi vam pokazao sudske presude nekim ne vinim Srbima i njihovo obrazloženje ne bi povjerovali da se vratio na ovo tlo turski adet „Kadija tuži, kadija sudi!" Tako, dakle, dragi moji učeni i plementiti gospodine da, praktično, srpsko pitanje u Hrvatskoj ne postoji, ne go pitanje hrvatske, hrvatske države, i njeno ponašanje prema Srbima. Taj stav, povjesnog zločina prema Srbima je posljedica činjenice što su to Hrvati postigli uz golemu i doslovnu asistenciju međunarodne zajednice, ne kažnjene krivnje. Predstavili su se sebi i svijetu kao žrtva sa golemim povijesnim zločinima, ali bez hrvatske krivnje. Kad su već odlučili da Hrvatsku prime u Europsku zajednicu, nisu je mogli primiti pod teretom takvih nekažnjenih zločina, velikog broja nekažnjenih ubistava, pljačka i progona velikog broja Srba svedenih na jednu trećinu umirućih grobova.

(Nastavak u sledećem broju)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane