Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Da se ne zaboravi

Gvozdeni puk i Crna ruka: istorijske činjenice, ideološke zablude i falsifikati (2)

Od pogrešne strategije, do tragedije

Neumrli duh pučista, revolucionara i zavereničkih organizacija, nikada nije prestao da plaši vlastodršce u Srbiji. U novijoj istoriji, ovaj strah potpalilo je sećanje na organizaciju "Crna ruka", koja je presudila vladavini poslednjeg Obrenovića i koja je dovela ponovo Karađorđeviće na vlast. O uzrocima i tragičnim posledicama tih događaja, ulozi srpskih četnika, bugarskih komita i drugih, često pogrešno definisanih vojno - političkih organizacija, piše Ivan Ivanović, poslednji srpski književnik i disident.

Ivan Ivanović

Uoči poraza Srpske države 1915. godine, Prokuplje je još jednom bilo pozornica dramatičnih zbivanja. Hroničar je tu priču ispričao ovako. Svakodnevno su stizale vesti o porazu Srpske vojske na ratištima. Znalo se da se poražena vojska povlači prema jugu i da sa njom kreću kolone izbeglica. Ljudi su išli za svojom vojskom, bez plana i vizije šta dalje. Jedini orijentir im je bila ta vojska u kojoj je gotovo svako imao nekog bliskog rođaka. Putevi Srbije su bili zakrčeni narodom koji nije znao kuda ide. Bežeći pred Makenzenovim trupama koje su prodirale uz Moravu, civili, starci, žene, deca nosili su sa sobom sve što su mogli. Putovali su vozovima kojih je bilo sve manje, limuzinama ko je imao, najviše konjskim i volovskim kolima. Bila je jesen, počele su obilne kiše, Srbija se pretvorila u kaljugu. Taj svet se premeštao prema jugu i stigao u Prokuplje. Karavani su dolazili od Niša i Kruševca. Ljudi su izgledali jadno, bilo je Bogu plakati.

Iza seljačkih kola išlo je pokoje izmršavelo goveče, kljuse, par ovaca. U kolima je skičalo svinjče ili kokodakala kokoš. Obavezno je svaku izbegličku porodicu pratilo mršavo blatnjavo kuče, koje nije htelo da se odvoji od svojih gospodara. I sav taj narod se slio u Prokuplje krajem oktobra meseca 1915. godine. Ljudi su se zaustavili u ovom gradu, jer se pronela vest da je vojvoda Stepa potukao Bugare na Pustoj reci i da je otvoren koridor kroz Makedoniju. Pričalo se da je lično kralj Petar učestvovao u toj bici zajedno sa vojnicima u rovovima. Grad je bio premalen da primi tolike pridošlice. Ko je imao pare da plati smestio se po kućama, ko nije razapeo je šator pored Toplice. Većina šatora su bili sačinjeni od običnih seljačkih čergi, koje su u prvo vreme štitile od hladnoće. Ali kad su počele kiše, čerge su se natopile vodom i urušile šatore.

Kritični dani su bili poslednji dani oktobra. U narod je stigla vest da Bugari nisu razbijeni na Pustoj reci i da se put mora nastaviti prema Kosovu. A, 30. oktobra, kiša je lila od rane zore, sitna, jesenja, koja ne prestaje. Vojska, a za njom narod, krenuli su prema Kuršumliji. Povorke kola otegle su se blatnjavim drumom, pokraj kojeg su ležali ispreturani automobili, izvrnuta kola, crknuta stoka. Pored kola, uvijeni u prokisla šatorska krila, ćebad i ponjave, koračali su komordžije, smrknutih lica, sa beskrajnom tugom u očima. Po koji automobil zatutnji drumom, prođe stotinu metara i zastane pred kolonom naroda, ide sasvim lagano. U jednom takvom automobilu prošao je i kralj Petar. Pošto se povukao iz Puste reke, prenoćio je u Prokuplju u kući industrijalca Stojana Dančevića, a onda nastavio starim topličkim drumom prema Kuršumliji. Vojnici se trude da odbiju narod ne bi li kralj prošao. Sve se izjednačilo: volujska kola sa automobilima, oficiri sa vojnicima, građani sa vojskom, svi idu prema Kosovu zasipani sitnom jesenjom kišom.

Prokuplje je izgledalo očajno: varoš je kao mrtva, radnje zatvorene, kafane prazne. Vojska se povlači, jedinica za jedinicom promiče iza Hisara. Iz daljine dopire potmuli tutanj topova. Vesti se smenjuju velikom brzinom, sve gora od gore: Švabe ušli u Kruševac... Niš zauzeli Bugari... kod Leskovca se vode ogorčene borbe... =Izbeglice takođe kreću uz Toplicu. Sa njima se povlače i oni građani Prokuplja koji su odlučili da ne čekaju okupatora.

Poslednji u Prokuplje pristižu četnici Vojvode Vuka; oni su zaštitnica Srpske vojske koja odstupa. Četnici su na konjima, jedini deluju kao organizovana vojska. To je bilo poslednjeg dana oktobra. Pre no su otišli, četnici su digli u vazduh most na Toplici. Odjeknula je strašna eksplozija, zadrhtalo je Prokuplje.

Pada poslednja noć u slobodi nad Prokupljem. Noć neizvesnosti, očaja. Pronose se glasovi da su Švabe već kod Džigolja, a da su Bugari nadomak Božurne. Nebo plače, a nadošla Toplica huči. Drum se kroz grad ispraznio, ko je mogao povukao se prema Kuršumliji. Samo još pokoji ranjenik vuče se kaljavim putem pored Toplice. Grad je bez odbrane, vojska se povukla. I dok pusto Prokuplje čeka ropstvo, na ulice izlaze pljačkaši, mahom Cigani: demoliraju radnje, odnose šta stignu. Iz džamije vuku alevu papriku, iz pošte nose stolove. Ispred škole, iz bolnice, izneti mrtvaci, nema ko da ih sahrani. Deveti krug pakla!

Ujutru, 1. novembra, kuražniji građani sastavljaju parlamentarno izaslanstvo, koje će izaći pred neprijatelja i predati mu varoš očišćenu od vojnika, samo da bi grad spasili od rušenja i demoliranja. Na opštini ističu belu zastavu. Na čelu odbora su predsednik prokupačke Opštine i starešina crkve Svetog Prokopija, prota Tasa Urošević. Grad je potpuno pust, ljudi su se sakrili po kućama.

Varoš je na belom hlebu, čekaju se okupatorske jedinice: ko će prvi ući u Prokuplje, Švabe ili Bugari? Oko podne 1. novembra Prokuplje je palo. Iako su prokupački parlamentarci izašli pred Bugare, u grad su prvi ušli Nemci i Austrijanci. To su njihove oklopne jedinice, sastavljene od Slovenaca, Hrvata, Srba, Dalmatinaca, Čeha...

Bugari dolaze sa konjicom, među okupatorima nastaje spor oko preuzimanja vlasti. U prokupačkoj sudnici za malo što nije došlo do sukoba među oficirima obe vojske oko toga ko je pre osvojio nebranjenu varoš. Došlo je do sporazuma, vlast je pripala Bugarima. Oni na načelstvu ističu bugarsku zastavu.

Okupator je učinio od Prokuplja porobljeni grad. Vojnici su obili dućane i kafane, poharali espape. Oficiri se useljavaju u domove viđenijih Prokupčana, od ukućana čine poslugu. Prokupčani se trpaju po nekoliko u jednoj sobi, da bi neprijatelj imao komoditet. Nemaju razumevanja čak ni za bolesnike. Vojnici kolju živinu, ubijaju svinje. Kad su Švabe krenuli za srpskom vojskom, iz domova su poneli sve što su mogli: ćilime, tepihe, jorgane, odela, veš...Bugari uvode konje u kafanske lokale, u radnje, u jednospratne kuće... Duž cele glavne ulice iz izloga vire konjske glave očekujući zobnice. Čitavo Prokuplje je pretvoreno u štalu! Bugari su oskrnavili crkvu, pretvorili je u konjušnicu. Priča se da su to isto uradili i u Kondželjskoj crkvi.

Vrhunac bugarskog divljaštva predstavlja spaljivanje knjiga. Bugari pretražuju kuću po kuću, plene knjige. Uzimaju sve što nađu. Knjige odnose u centar grada, kod česme, tu ih nekoliko oficira razvrstavaju. Na jednu gomilu stavljaju srpske, francuske, engleske, italijanske, a na drugu nemačke knjige. Od prve gomile prave lomaču.

A za to vreme srpskog propadanja, u srpskoj vojsci tinja sukob dve frakcije. Ovaj sukob je započet još prilikom četovanja u Makedoniji, u velikom svetskom ratu je dostigao vrhunac. Da ga pratimo kroz svedočenje četničkih vojvoda Vasilija Trbića i Koste Pećanca.

Sve vreme četovanja u Makedoniji odvijao se među srpskim četnicima sukob između istorijskih (narodnih) vojvoda (Vasilije Trbić, Babunski, Dovezenski, Dolgač, Pećanac...) i oficira vojvoda (Voja Tankosić, Vojin Popović, Velimir Vemić...), koji su se ubacivali u čete po dinastičkom prevratu 1903. godine. O ovom sukobu najbolje svedoči Vasilije Trbić, koji je bio poslednji šef Gorskog štaba i svakako najobrazovaniji vojvoda. On je, za razliku od tolikih drugih aktera srpske istorije, uspeo da napiše memoare. Trbić je memoare pisao u Kairu 1944, a dovršio ih je u Italiji 1946. godine, gde se nalazio kao emigrant. Memoari su objavljeni tek 1996. godine u Beogradu, tideset četiri godine po smrti autora. Razlozi ovolikog čamovanja Trbićevih sećanja su političke prirode, jer njihov pisac nije bio u milosti komunističkih vlasti, a njihov sadržaj u potpunosti menja doktrinu o makedonskoj naciji. Memoari su objavljeni pod naslovom "Memoari - kazivanja i doživljaji vojvode Veleškog".

Kako su radili zaverenici u Makedoniji, Vasilije Trbić pokazuje na primeru generala Damjana Popovića. Ovaj vođ zaverenika (imao je najviši čin) bio je postavljen za komandanta cele novooslobođene oblasti. Trbić ga optužuje da je bio nosilac pretorijanstva u Makedoniji, da je on tražio i postavio pitanje prioriteta, umesto da organizuje odbranu oblasti. Kad su bugarske trupe u Prvom svetskom ratu prodrle u Makedoniju, srpske trupe kojima je komandovao general Damjan Popović nisu nigde pružile značajan otpor.

I da nisu trupe generala Petra Bojovića zauzele Kačanik i odbranile ga od Bugara, ovi bi još na Kosovu presekli odstupnicu srpskoj vojsci i ona bi se našla opkoljena sa svih strana. Ovi pretorijanci su iskoristili pretnju od bugarske invazije Makedonije da se obračunaju sa narodnim starešinama. Tako su Vasilija Trbića ostavili bez ikakvog zadatka i ratnog rasporeda. Jovana Babunskog dodelili su Francuzima i ovaj je ostao sa njima do kraja svetskog rata. Jovana Dolgača, koji je tad imao šezdeset godina, ostavili su bez čete i postavili da bude seoski poljak. A u Prilep su doveli skretničara na beogradskoj železničkoj stanici, Vanđela Skopljančeta, i njemu je Vojin Popović Vuk poverio četu. U ovu Vanđelovu četu upisali su se uglavnom sinovi prilepskih čorbadžija da ne bi išli u vojsku. Od ove čete bilo je samo štete, Prilep je ostavljen bez ikakve odbrane.

U takvoj situaciji Bugari su mogli da razviju subverzivnu delatnost u Makedoniji. Uspeli su da ubace komite koji su pripremili dolazak bugarske regularne vojske. U selu gde je Dolgač bio poljak, komite su organizovale probugarsku pobunu u kojoj je stradao srpski vojvoda. Dolgač je ubijen na jednoj livadi gde je napasao konja. Kad se sagao da izvuče kolac iz zemlje za kojeg je konj bio privezan, pobunjenici su ga izrešetali kuršumima. „Tako je završio život jedan od najčuvenijih srpskih vojvoda, koji je do poslednjeg daha služio Srbiji i voleo Srbiju onako kako samo dobar sin voli svoju majku."

Ništa bolje od Dolgača nije prošao ni Vanđel Skopljanče. Njegovi četnici, bogataški sinovi, otrgli su se komandi i pretvorili u pljačkaše. Njih su bugarske komite uspele da pridobiju za bugarsku stvar i da ih ubede da će oni upravljati kad bugarska vojska u najskorije vreme prodre u Makedoniju. Četnici su uhvatili svog vojvodu, vezali ga i streljali.

Vasilije Trbić pretorijancima suprotstavlja mesne četnike pod komandom narodnih vojvoda. „Ja nikada nisam udario ni jednog svog četnika, niti sam ikada i jednu ružnu reč rekao svojim ratnim drugovima."

Po dolasku u Solun, početkom meseca decembra 1915. godine, Vasilije Trbić se uključio u rad lista na srpskom jeziku, Srpskog glasnika. Taj rad će ga dovesti u sukob sa regentom Aleksandrom. List je bio blizak crnorukcima, dok se regent sve više približavao belorukcima. Trbić je delovao kao nezavisna ličnost i bio protiv svakog pretorijanstva u srpskoj vojsci. Baš u to vreme, dok je kralj Petar bio u Solunu, izašao je u listu Štampa Svete Jakšića podugačak intervju regenta Aleksandra o stanju u državi i vojsci. „U tome dugačkom intervjuu, regent Aleksandar, pored ostalih stvari, rekao je da će svi oni koji su ostali u Srbiji, vojnici i oficiri, pa i civili, biti najstrožije kažnjeni kad se budemo vratili u Srbiju. Ceo intervju regentov bio je u tom tonu pretnje onima koji su ostali u Srbiji, a koji nisu imali sreće da dođu ili u Solun ili na Krf. Ovaj prestolonaslednikov intervju objavila je grčka štampa kako ona koja je izlazila na grčkom, tako i ona koja je izlazila na francuskom jeziku." Kad je Vasilije Trbić pročitao taj intervju, bio je zapanjen ovom kraljevskom netaktičnošću. „...Regent preti onima koji su silom prilika morali ostati u Srbiji, a uz njega i pored njega sedeli su, po mom shvatanju, najveći krivci za katastrofu koju je srpski narod preživeo ne samo preko neprohodne planinske Albanije, već, isto tako, u njenim močvarama od reke Škumbe, pa do Valone i Santi Karantija. Ta katastrofa produžila se i na samom Krfu, gde je stvorena poznata Plava grobnica. Regent Aleksandar nije uzeo na odgovornost Vrhovnu komandu što nije osigurala povlačenje srpske vojske slivom Južne Morave i Vardara, pa da vojska stigne sva i bez velikih teškoća u Solun sa svojom artiljerijom i celom opremom, i da se tu oporavi, pojačana francuskim i engleskim divizijama. Već su kao slepci, kao da nikada nisu uzeli kartu (mapu) u ruke, došli na Drim i Pećku Bistricu, pa tu sručili u te reke svu svoju artiljeriju i ostavili da im neprijatelj zarobi komoru, pa gladni, preko još gladnije Albanije, ušli jednim delom u isto tako gladnu Crnu Goru.

I namesto vojske, u Solun je došao ministar vojni Srbije Radomir Bojović, da paradira kroz Solun, dok su sinovi Srbije ostavljali svoje kosti po besputnoj i neprijateljskoj Albaniji. Namesto da sve te odgovorne oficire odmah na Krfu stavi pred vojni sud, dopustio je i pomagao i odobrio da svi dobiju unapređenje za jedan čin više nego što su dotad imali..."

Vasilije Trbić je oštro reagovao u Srpskom glasniku na regentovu pretnju. Opomenuo ga je da nijedan propis Kraljevine Srbije ne daje pravo kralju da bude sudija, a još manje mu dozvoljava da sme da preti svojim građanima. Ustav Kraljevine Srbije daje pravo kralju na aboliciju procesa i na pomilovanje i amnestiju. Trbić je zaključio da svi oni vladaoci koji se nisu držali ovih osnovnih stvari u ustavu, nisu dobro prošli.

Početkom juna 1916. godine počele su da pristižu srpske trupe sa Krfa u Solun, gde se Trbić već nalazio. Kao prethodnica trupama stigao je odred Vojina Popovića Vuka i smestio se u Lerinu. Tamo je odmah došao i major Ljuba Vulović sa ciljem da organizuje obaveštajnu službu. Za tu službu, pored ostalih, uzeo je i Đorđa Konstantinovića, bivšeg predsednika opštine Brod u Mariovskom srezu, i Temeljka Veljanovića, takođe predsednika jedne opštine, koji će mu doći glave jer će svedočiti protiv Apisa i drugova na Solunskom procesu. O radu majora Vulovića Trbić piše negativno. „Njegova obaveštajna služba bila je ispod svake kritike i, u svakom slučaju, dosta fatalna za srpsku i francusku vojsku, koje uopšte nisu imale nikakvo obaveštenje o bugarskim pripremama za ofanzivu preko grčke teritorije." Tu je bila i jedna srpska učiteljica, Anka Dimitrijević, zvana Propaganda, rodom iz Bitolja. Ona je izveštaje prikupljala od grčkih oficira. Trbić joj je rekao da „možda grčki oficiri obleću oko nje", ali se njima nije moglo verovati, jer Grčka nije učesnik u ratu. Drugi Vulovićev izvor je bio upravnik pošte iz Velesa koji je sedeo u Solunu, Joca Đorđević, koji je navodno dobijao informacije od nekog Vanđela, bitoljskog ribarskog trgovca. Za ta obaveštenja Trbić kaže da su bila skroz lažna. Revoltiran time, Vasilije Trbić je otišao u Solun, gde nije zatekao vrhovnog komandanta, regenta Aleksandra, pa se obratio pukovniku Danilu Kalafatoviću, koji je bio šef obaveštajnog odseka Vrhovne komande, i skrenuo mu pažnju na izveštaje Ljube Vulovića da su površni i često lažni i da ih treba debelo proveravati.

U Lerinu se Vasilije Trbić sreo s pukovnikom Apisom. „Jednoga dana kad sam bio u Lerinu, sretne me pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis. Mi smo se dobro poznavali, ali se odavno nismo videli, a on je dobro znao da sam ja bio najveći protivnik pretorijanstva u Srbiji, što će reći crnorukaca. Ali je isto tako dobro znao koliko je regent Aleksandar neraspoložen prema meni zbog članaka u Srpskom glasniku. Čim me je ugledao, odmah mi je prišao onako u susretu kako smo bili, pozdravio se sa mnom i odmah me upitao: „A što ti onako pišeš po novinama, zar ne znaš koliko si uvredio regenta Aleksandra?" Trbić mu je odgovorio: „Nema nikakve štete od onoga što ja pišem, pa bilo to dobro ili zlo, jer ja nisam ništa u ovoj zemlji, te od mene ništa i ne zavisi. Ali vi koji vedrite i oblačite i od čijeg držanja zavisi hoćemo li se vratiti u Srbiju i kolika će biti ta Srbija, vi prema tome da pazite i šta radite i šta govorite".

Apis je došao u Lerin da se vidi sa Ljubom Vulovićem i da od njega dobije direktna obaveštenja o stanju bugarske vojske na našoj granici, jer je Apis bio postavljen za načelnika štaba Treće armije. Apis i Trbić su se zajedno vratili vozom u Solun i o tome Trbić u „Memoarima" piše. „Nisam znao, a nisam nikoga ni pitao o tome kakvi su odnosi između regenta Aleksandra i crnorukaca. Znao sam samo toliko da je na Krfu pokrenuto pitanje o odgovornosti za srpsku katastrofu u Albaniji, kao i o tome zašto srpska Vrhovna komanda nije osigurala povlačenje srpske vojske jednim dosta širokim frontom Skoplje - Solun. Krivica je bačena, unekoliko, na generala Damnjana Popovića, komandanta trupa novooslobođenih oblasti, koji tu oblast nije dobro branio, ili je uopšte nikako nije branio, te su Bugari brzo zauzeli Skoplje, i na taj način je povlačenje ka Solunu bilo onemogućeno." Razgovor se poveo o regentu Aleksandru. Apis je rekao: „Ama, ne znaš ti ovoga Crnogorca dobro. To ti je živa slika i prilika kralja Nikole crnogorskog. Sujetan je do zla boga i ne trpi nikoga da izađe ispred njega. Da bi zadržao svu slavu za sebe, napravio se stvarni komandant vojske, iako se u vojničkim stvarima ne razume ništa".

Trbić je rekao: „Ako ima kakvih nedostataka kod regenta, nije kriv on, krivi ste vi koji ste oko njega, pa mu laskate i pričate mu priče tako da on zaista ne može da dođe do pravog saznanja gde je istina". „To nije tačno", replicirao je Apis, „bar ukoliko se mene lično tiče. Ja nikome dosad nisam laskao, pa najmanje tome crnogorskom balavcu! Njega su pokvarili političari. Onaj Pašić, pa Stole (Protić) i svi oni koji su oko njega i koji mu laskaju, pa bilo da su u uniformama oficirskim i sa kalpacima ili u redengotima i cilindrima." Trbić je nastavio: „Vi ste skinuli sa prestola kralja Aleksandra Obrenovića, i to ste pravdali njegovom samovoljom i njegovom rđavom ženidbom. A sad, po vašim rečima, sami utvrđujete i potencirate samovolju sadašnjeg regenta, a u buduće kralja..." Na kraju je Apis rekao da je on jedan od onih koje regent Aleksandar ne trpi ni u snu a ne na javi i razgovor se na tome svršio. Još je Apis zamolio Trbića da o tome ne priča, a ovaj mu rekao da što se njega tiče može mirno da „spava na oba uva", ali neka pazi šta će razgovarati sa drugima.

Na Solunskom frontu, Vrhovna komanda Srpske vojske poverila je Trbiću specijalni zadatak da prikupi obaveštajne podatke o stanju u pozadini neprijateljskog fronta. Bio je francuskim avionom prebačen na planinu Solunicu, jula 1916. godine, i on je tu misiju uspešno okončao. (U sličnu misiju prebačen je u Toplicu dva meseca kasnije vojvoda Kosta Pećanac.) Na Solunskom procesu Trbić je svedočio protiv zavereničke Crne ruke, što je učinilo da bude omrznut od pristalica ove tajne organizacije. Ali Trbić je uvek imao svoj put, vodio svoju politiku, što će ga dovesti u sukob i sa drugom stranu u oficirskom sukobu.

Kosta Pećanac je 1933. godine napisao neku vrstu memoara o svojoj ulozi u sukobima u srpskoj vojsci i eventualnim svojim vezama sa zavereničkom Crnom rukom.

"Ovako. Ratovao sam kao borac Drugog pešadijskog puka 1914. i 15. godine u svim borbama protiv Švaba. Naš puk je započeo Cersku bitku. Kod Lazarevca nam je poginuo komandant puka Milivoje Stojanović. U drugoj austrijskoj ofanzivi tukao sam se na Gučevu i Mačkovom kamenu. Tad je za komandanta Prve armije došao general Živojin Mišić, a za komandanta Drugog puka potpukovnik Dimitrije Milić. I po drugi put smo potukli Švabu.

(Nastavak u sledećem broju)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane