Natrag

Pogledi

Svetozar Livada - Mali prilog iznimnom životnom profilu (4)

Kultura smrti kao politički program

Profesor dr. Svetozar Livada, poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, govori u knjizi "Mali prilog iznimnom životnom profilu" o zločinima stoleća u balkanskom zverinjaku, gde se događa višak istorije na manjku geografije. Njemu je, kao sociologu sela, svako selo zavičaj, a njegov zavičaj je uništen, od strane mrzitelja života, te greške prirode, tih modernih varvara. I kada je ostao bez svoga doma, njegov dom je bio na svakom mestu gde je sretao časnog čoveka. Sam priznaje: „Jedva sam sačuvao čovjeka u sebi". Livada opominje sadašnje naraštaje i kaže: "...Postali smo ovisnici zavjere neodgovornih mediokriteta, nepotizma, etnocentrista, elite vlasti, bez obzira na njezine efekte rada. I kad propadamo, politiku slavimo. Jer se samo politikom uspinje i bogat"

Prof. dr Svetozar Livada

Zavičaj je mjesto rođenja i življenja. On je jedinstvena pojava. Neponovljiv kao život itd. Svatko ima zavičaj osim slučajno rođenih na nekom mjestu. Zavičaj može biti selo, zaseok, majur, salaš, grad, palanka ili megapolis. Smatra se da je najveći zavičaj Meksiko siti, zatim slijede megapolisi po veličinama. Zavičaj je dio identiteta čovjekove ličnosti. Usko je povezan s ljudskim življenjem, sjećanjem i pamćenjem. To više što se u zavičaju živi ili ima sahranjene srodnike. Zbog toga su neki zavičaji poznati širom svijeta. Bilo zbog znamenitih ličnosti, vojskovođa, umjetnika, političara povijesnih bitaka, sporazuma, prirodnih fenomena, izvora rijeka, termalnih voda, vulkana ili neka osebujnost. Spadam u rjeđe koji je vidio mnogo naših i tuđih zavičaja u dugim istraživačkim spoznajama ruralnih lokalnih zajednica.

Postoje dvije vrste zavičaja koje se izdvajaju kao običajne u opisu zavičajaca: seoski ili ruralni i gradski ili urbani. Od doba pojave pisane kulture oni su najčešće predmet njihovoga opisa. Što svjedoči da je pojedinac s mjestom rođenja toliko povezan kao dijelom identiteta da ga sjećanje na goni da mu se, zavičaju opisom oduži. Mnogi su opisom svoga zavičaja zadužili povijest.

Od vremena nastanka trajnih naselja ljudski život započinje s novom stranicom svoje povijesti kao društveno biće koja je determinirana zajedničkim dobrima i izvorima života i solidarnosti - društvenosti. Selo je antipod gradu, gotovo po svemu, posebno po podjeli rada, institucijama i prirodi življenja. Mi donedavno uopće nismo imali gradova, pa je sudbinu društva određivalo selo, a ne grad. Zbog toga spadamo u zakašnjele narode. Dakle, mi imamo najkraću tzv. ruralnu distancu, kao pojedinci. Na primjer, dok građani Velike Britanije imaju ruralnu distancu skoro dvadeset generacija mi jedva nešto više od tri. Njihova započinje sa član stvom u Kraljevskoj akademiji. Prije 30 godina, po biografijama sto članova JAZU, sve do posljednjeg bili su seljački ili težački sinovi...Zbog toga smo i danas obilježeni svim nijansama ruralno plemenskim mentalitetom. Pogledajte klijentelizam, zapošljavanje, uspone, partijsku pripadnost, nacionalnu homogenizaciju, kanale pokretljivosti, migratorne tokove itd. „Rođom" smo posredovani kao katalizatorom. Dizanje „adeta" svoga srodstva, naselja i susjedstva iznad drugoga i drugačijeg onemogućavalo je svaku, socijalnu i prostornu pa i bračnu pokretljivost. Predugo smo ostali imobilni, nepokretni narodi. To nas je „osposobilo" da otimamo, krademo, preoravamo tuđe njive, razaramo i uništavamo tuđe zavičaje bez stida i kajanja, nekažnjeno. Poznati samo po onoj „nek susjedu crkne krava!" Živimo pod egidom tribalizma. To je posljednji rat uvelike pokazao da nemamo spoznaje da smo jedan rod. Još je rat trajao, zapazio sam u BiH oko pet hiljada seoskih naselja razorenih do temelja. Kada sam u ratu išao na procjenu gubit ka stanovništva u Bosni na relaciji od osamdeset kilometara, između Bihaća i Sanskog mosta, nisam vidio nijednog naselja, nego samo razvaline. I to ne kao kolateralna šteta, nego namjerna destrukcija poslije pljačke. Ratom smo pokazali da smo plemenski, tribani pljačkaški narodi. Plemenski rezon osvete digli smo iznad drugog i drugačijeg ratom „spaljena zemlja" da ni tuđa groblja nismo poštedjeli. Podsjećam da su uoči pravoslavnog Badnjaka 5. siječnja 2014. godine, kraj Osjeka u naselju Čepin naši talibani razorili desetke grobova na pravoslavnom groblju. Ni kardinal, niti jedan biskup ni župnik, niti akademik, ali ni političar to nije osudio kao besramni čin nad nemoćnim grobovima. Avaj! Kada se to događa u ova presveta božićna vremena, rođenja Isusova. Do neba avaj! „Najkatoličkiji narode crkve u Hrvata". Nije to slučajnost, u ratu poslije devedesetih godina vidio sam nekoliko stotina razorenih groblja različitih vjero zakona i preko tisuću bogomolja. Tuđi zavičaj za nas nije dio indentiteta drugoga, drugačijeg i kada je dio naše zajedničke baštine, arhitektonike nadgradnje, kulture življenja, među zavinosti življenja, itd.

Pošto sam iščupan iz razorenog zavičaja prije sedamdeset godina s razorenim grobovima sve su mi finese posljedica tog barbarskog čina do u tančine poznate. Do groba ću ih nositi u duši kao dio gubitkom jednog dijela vlastitog identiteta, čovjeka bez zavičaja. Ne samo kada odem ta mo u tu pustoš, nego kada navru slike iz djetinstva. Ili kada dođu neki ro đaci i susjedi pa počnu razgovor o zajedničkim uspomenama. Naviru duboko urezane u trinaestogodišnje gledanje dolina i doca,"šipražja i ševar ja svud oko naših njiva", ljudi u polju, stoka na plandištima, zvukovi ptičijeg pjeva, čobanske igre, dozivanja susjeda od kojih većina nestade u bezu mlju rata na najzvijerskiji način, a njihova staništa u ognju rata. Sve, ama sve, nestade u nekoliko dana kao da ga nije bilo. Takove su mi spoznaja nanijele neizlječive posljedice. Uništile spokoj, miran san, djetinstvo da sam zbog konkretnih genocidnih čina ostario u jednom danu, prosjedivši, izgubio privremeno dar govora, pavši u komatozno stanje. Dakle, spoznao sam na nedjelima što je rat, fašizam i rasizam kao najtragičniji čini naše civilizacije sa najvećim povijesnim posljedicama civiliziranoga svijeta. To povijesno prokletstvo me prisiljava da o njemu što izvornije svjedočim, kad ne vine žrtve ne mogu.

Zbog toga su moji zavičaji svi oni koji su stradavali ili nestali Upoznao sam mnoge na našem tlu i u svijetu i o njima ispisao broj ne analitičke stranice kao ruralni sociolog. O našima sam ispisao brojne raznolike spoznaje. Posebno su me se dojmila poljska i španska sela. Njemci su u područjima partizanskih naselja razorili cijele regije u Poljskoj. Dio Waršave gdje je bio židovski geto sravnili su s zemljom. U Rumuniji, skoro nema sela koje nema svoju kroniku ili monografiju. U Španiji vidio sam seoska naselja kakova ne postoje nigdje na svijetu kao ruralna naselja. Ima ju i do četrdeset tisuća stanovnika. Građena su poput alžirskih kasaba. Bez vodiča u uskim prolazima djeluju kao labirint pa se možeš izgubiti. Fascinirala su me njihova groblja po spomenicima i ogradama sa ornamenti kom i muralima. Još više sam bio začuđen apsurdom kako je Franko poslije poraza građanskog rata obračunavao sa narodom, porodicama, dijelovima naselja. Ispod zidina groblja danima su streljali sve uzraste kao osvetnički duh kontrarevolucije bez suda. A, revolucionare su žive bacali u naj dublje ambise. E, taj monstrum je bio uzor Tuđmanu u mizantropiji prema Srbima pa je osnivao posebna mučilišta širom Hrvatske i konc-logore po BiH, gdje je danas najviše ugaslih toponima zbog izmirenja na račun žrtava „pogrešno raspoređenih etniciteta." Avaj! Te zločine ni Srbija, ni Hrvatska nikada ne mogu ničim okajati. Nerijetko su razorena i groblja kao strateški neprijatelji. Dakle, zaboravljali su razoritelji da su i sami smrtnici.

Ovdje još nije moguća demokracija dok država nije sređena. Dok se pozivamo i odzivamo po etničkom kodu. Uostalom HDZ je organizirana plemenska bratovština koja logotipom naziva "zajednica", privatizira državu i društvo „koju su mukotrpno nakon sedam stoljeća stvorili". A kakova sam afrička raznolika naselja vidio prosto da ne povjeruješ od čega su sagrađe na kako su raspoređena kako je u njima živjeti i umirati? A sada o prvom modelu organiziranog zatiranja zavičaja kao državotvorne doktrine.

Činom razaranja 26 srpskih naselja, dakle gašenjem ovih toponima za počinje kultura smrti. Nalogodavca ove doktrine upoređivaše sa najvećim stratezima u svijetu. A izvođače dragovoljace oslobodiooce nacionalnog uma zahvalnost crkvi u Hrvata. Majku Božiju pretvoriše kraljicu Hrvata, Bog postade Hrvatina. To sve pretvari se u rituale popraćene koncerebral nim misama zahvalnicama, oratorijima, besedničko nadmetanje, bendejeri zam, mimohod. Dakle, klasični plemenski, tribalistički poraz pod kraj dvadesetog stoljeća, kojeg će revalozirana povijest osuditi kao genocidnu radnju nezrelog naroda zaluđenog mitovima, integralnim nacionalizmom.

Poznavajući pripremu rata devedesetih godina prošlog stoljeća, strategiju etničkog čišćenja upućenima sam predložio da na brzinu preračunamo rasporede etniciteta po naseljenosti. Jer sam u Drugom svjetskom ratu uživo vidio da od Bosanskog Petrovca, do Dvora na Uni nisam nigdje vidio pošteđenog jednog naselja. Kada sam povadio statističke pokazatelje o Srbima već je počela „balvan revolucija", a prije toga, dakle prije početka rata, za koji se još uvijek nemzna kada i gdje je stvarno rat započeo, hrvatski „Napoleon" - Merčep nemilice je ubijao i minirao po Vukovaru, a njemu slični priredili u Zadru „kristalnu noć", miniranjem oko trista objekata ne kažnjeno. Tada je gospodo zasigurno započeo građanski rat u RH. Uostalom, Tuđman je rekao „rata nebi bilo da ga mi nismo htjeli". Dakle, građanski rat je započeo prije vašeg neostaljinističkog „domovinskog rata". Govorio sam: „...Naselja će biti spaljena, ljudi ubijani i, razviće se neslućena pljačka i otimačina, atavistička, životinjska mržnja, ljudi će biti rastjerani...".

Moji učeni drugovi i prijatelji, profesori Kangrga, Horvat, Šuvar i drugi nisu mi vjerovali. Smatrajući da nakon tolikog zajedništva, bogatog iskustva i ljudske zrelosti da to nije moguće. Međutim, gorko iskustvo na to me opominjuće podsećalo. Spoznaje mentaliteta i gorko iskustvo su me više ne go uvjeravali u tragične tokove koji će nastupiti organiziranim razaranjem zavičaja. Nažalost bio sam zloguki prorok. Evo jednog primjera koji najavljuje sudbinu svih srpskih zavičaja u RH poslje najave rata. Krizni štab Slavonsko-požeške županije u sastavu Anto Bagarić, Nikola Janković, Miljenko Crnjac, Tomo Jelić, Drago Matošević i Šimun Miledić, potpisali su naredbu da se srpski stanovnici iz 26 naselja isele sa svim što sa sobom mogu ponijeti 29. listopada 1991. godine sa prijetnjom i posljedicama ako to ne učine.

Ovo uzimam kao prvi organizirani primjer uništenja zavičaja ra tom „spaljena zemlja". Zapaljeno je 616 stambenih, 590 gospodarskih objekata s kompletnom prethodnom pljačkom i jedan sakralni objekat. Time je 1.462 stanovnika ostalo bez zavičaja, a 44 od onih koji se nisu pokorili biva ubijeno, nekažnjeno. O tome postoji opsežna tužba Srpskog demokratskog foruma sa spiskom domaćina već godinama nakon požurnica bez od govora. Neće odgovora ni kazne biti. Jer nalogodavci nikada ne progone iz vršitelje, ako ne moraju. Tim više što postoji sintagma „da u domovinskom ratu Hrvat nemože učiniti zločin". Time se hoće reći da je rat za Hrvate svetinja u kojoj su oni nadljudi koji nadvisuju imanentnost kojom je svaki rat određen zločinom. Zbog toga su svi vinovnici, izvršioci nagrađeni odličjem, titulama, či novima, dionicama, funkcijama. Na taj su način, etnocentrizmom bili ho mogenizirali Hrvate za nesmetano ubijanje, pljačkanje i progon Srba. Jedan od ovih iz kriznog štaba nagrađen je činom generala, Miljenko Crnjec, poznat po tome što je razorio najveći antifašistički spomenik naroda Slavonije, na Kamenskom, od najpoznatijeg skulptora toga doba Vojina Bakića koji je obilježio epohu. Taj razarač zavičaja, progonitelj, ubica nevinih ljudi pledira da predaje povijest "da je domovinski rat čist kao suza". Kako vidi te ratu je imanentan zločin a to ne priznaje novo nikli pobjednički cinizam. Dobro sam poznavao ova naselja kao istraživač života sela, a i mnoge domaćine osobno. Stanovništvo starijih generacija su oklješteni genocidnom politikom NDH, izginulim u antifašističkoj borbi što je izazvalo osvetnički nagon kontrarevolucije nad Srbima dozvoljenom samovoljom osvetnika za ubrzanje lustracije Srba naglašenim etnocentrizmom Hrvata u rukovodećim lokalnim strukturama. Hrvatstvo se pretvorilo u zanimanje, profesiju dokazivanja kroz državotvorstvo negacijom Srba kao ljudi i građana. Doslovno Srbi su shvaćeni kao „remetilački faktor" iako oni, odnosno njihovi pređi spadaju u ljude i naselja kao prva u ovim krajevima poznati kao "terra vlahorum". Danas su ova naselja pred konačnim nestankom, odnosno gašenjem, jer kolonizirani Hrvati, njihova naselja, pogođeni su raspadom porodica zbog brojnih nevolja kojima su razoreni zavičaji bez institucija pogođeni. Pitao sam mnoge kako se to tako rano moglo dogoditi. Svi se slažu da ostrašćenom mržnjom prema nejačim nije se moglo vladati. Pljačka, otimanje, ubistva, osveta, bili su jači.

O tome beščašću revalorizirana povijest zasigurno će izreći svoj pravi sud. Militantno pogromaštvo pretvoreno u pobjedničko rentijerstvo kao praksa produbilo je demografski slom hrvatskog korpusa, a srpski do velo je do biološkog sloma. O tome nema znanstvene i društvene svijesti ni kod najupućenijih zbog prolongiranja mržnje elita vlasti, kulta rata i kulture smrti kao vladajućeg creda.

U mom zavičaju, Primišlje, kotar Slunj bilo je 44 toponima s nešto preko tisuću stanovnika u početku „Oluje". Danas 2014. godine ima ih razasutih u tri naselja oko četrdeset. Ostala su naselja potpunosti razorena i nesta la. Njihovi stanovnici nalaze se na raznim meridijanima svijeta. Javljaju mi se sa ostvarenim državljanstvom, novim porodicama iz Australije, Ameri ke, Novog Zelanda i drugih zemalja. Njihov etnički čistač, razoritelj do ne prepoznatljivosti, je slikar, povratnik iz Švicarske, postao je županijski član Sabora. O njemu „podvigu razaranja, pljačke" snimljen film sa epitetima, heroja junaka viteza oslobodioca. Sve sam to opisao u knjizi „Kordunski rekvijem" (Euroknjiga, Zagreb, 2008. godine).

Još bolje opise gašenje svih toponima u kotaru Slunj, rakovačkog kraja opisao je, Milojko Saša u poshumnom izdanju: Svjedok vremena, (Zagreb, SKD - Prosvjeta, 2013. godine). Zatim, Petar N. Trkulja u knjizi: Verska i nacionalna struktura stanovništva Cazinske krajine u dvadesetom veku (sudbina srpskog naroda), (Beograd, štamparija "Kaligraf", 2011. godine), kao jedinstvena opsežna ana liza gašenja svih srpskih toponima uz granicu Hrvatske i BiH (Cazinska krajina). Ili slična studija znalački strukturirana od Miljković Dušana, vojnog pilota s naslovom: Stradanje u Cazinskoj krajini i antifašistička borba 1941-1945 sa poimeničnim popisima preko 20.000 imena žrtava svih uzrasta (AMD Sistem d.o.o, Beograd, 2011. godine).

Kao ruralni sociolog i predavač demografije znajući što ovo znači u jednom intervjuvu napadnem taj nasrtaj na integritet porodice zaprijete mi izgonom. Ja na to uzvratim citatom iz Tuđmanova Norvalskog programa iznešenog poznatom slikaru Edi Murtiću. Oni zatraže da mi se dokine pra vo pristupa građi Statističkog zavoda. Time sam sebi natovario na leđa Sto žer za etničko čišćenje čije sam rasprave znao u detalje

Na kraju svaki toponim od ovih napadnutih naselja nalazi se pred nestajanjem, gašenjem, a dva su već ugašena Klisa Velika već 2011. godine i Vranići ugašeni 2001. godine. Da model radi to pokazuje 1.107 naselja gdje su Srbi bili statistička većina. Svi su toponimi pred nestankom koje državotvorno beščašće programirane osvete uz međunarodnu asistenciju sprovelo. Avaj! U kakovom to svijetu živimo? A predsjednik republike kliče s najvećim rejtingom ugleda „Pravda za sve!" Avaj, pa Avaj! Do posljednjeg Srbina u RH. Na zdravlje vam kultura smrti braćo Hrvati pa makar Srbe ubijali, izgonili, pljačkali i proklinjali ma gdje bili, talibanski ćirilicom dotucali i Ustavnim zakonom, kojeg ne primjenjujete!

A sada o jednom apsurdu nove članice Europske unije - Hrvatske. Srpske žrtve se ne priznaju. Nalogodavac ne progoni izvršitelje jer je rat diviniziran kao domovinski, dakle dignut iznad života i smrti nevinih. Što se tiče konkretnih zločina, ubojstva 44 lica, iz ovih 26 naselja, pljačke pokretnih dobara, razaranje nadgradnje i redukcija stanovništva na ostarjele zbog strateškog stava „ima da Srbi nestanu" (vidi transkripte s Brijuna). Osim toga Hrvat u domovinskom ratu ne može napraviti zločina. Srbi nisu tretirani kao ljudi. Svjedoci ništa nisu čuli, vidjeli ne znaju, ne sjećaju se. Svi imaju totalnu amneziju, a ako su dragovoljci imaju za sve gadosti olakotne okolnosti. To je jedinstven problem u svijetu žrtve goleme postoje a zločin ca ni od korova. Kultura smrti trijumfira. Na tužbu se ne reagira ili se odbi ja kao nezasnovana ili se naplaćuje taksa za državni zločin i nad najrođenijim. Ovaj model, paradigma važi sa sva događanja rata uz slavlje i koncelebralne mise zahvalnice cijelog razorenog društva. Na primjer važi za Bljesak, Maslenicu, Medački džep, Oluju i žal da to nije učinjeno i u Istočnoj Slavoniji. Među deklarativnim domoljubima, ratnim rentijerima domoljublje je dignuto iznad svakog rodoljublja.

Entropija u kojem se stanju naše društvo nalazi nalaže traganje za alternativnim rješenjem. Parlamentarna kriza faktički je kruna sveukupne krize društva. Naime, država već 15 godina napada društvo i razara njegove institucije. Prije svega zbog neodgovorne elite vlasti, jer je državu u potpunosti fetišizirala i instrumentarizirala. Upravo zbog tih činjenica mogla je provoditi najveće etničko čišćenje koje je i gdje ikada izvršeno. Ona je zahvatila toponomastiku i onomastiku, ali i historiju - falsifikacijom.

Naime, inzistiralo se na historijskoj mržnji, i kao Srbi i Hrvati nikada ni su međusobno ratovali. Etničko čišćenje s jedne strane i pljačka stoljeća s druge pogodile su biološko stablo i sve pore društvenog življenja. Istovremeno odvija se proces deindustralizacije što ima za posljedicu kontinuiranu pauperizaciju.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane