Natrag

Pogledi

Svetozar Livada - Mali prilog iznimnom životnom profilu (6)

Plamen i zgarište

Profesor dr. Svetozar Livada, poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, govori u knjizi "Mali prilog iznimnom životnom profilu" o zločinima stoleća u balkanskom zverinjaku, gde se događa višak istorije na manjku geografije. Njemu je, kao sociologu sela, svako selo zavičaj, a njegov zavičaj je uništen, od strane mrzitelja života, te greške prirode, tih modernih varvara. I kada je ostao bez svoga doma, njegov dom je bio na svakom mestu gde je sretao časnog čoveka. Sam priznaje: „Jedva sam sačuvao čovjeka u sebi". Livada opominje sadašnje naraštaje i kaže: "...Postali smo ovisnici zavjere neodgovornih mediokriteta, nepotizma, etnocentrista, elite vlasti, bez obzira na njezine efekte rada. I kad propadamo, politiku slavimo. Jer se samo politikom uspinje i bogat"

Prof. dr Svetozar Livada

Stara kineska mudrost kaže da svaki put kada otvoriš knjigu nešto naučiš. Tako je i ovaj puta sa knjigom Stradanja i nadanja. Tematski problemi koji se na netom tiskanim stranicama propituju, proučavaju i provjeravaju, većini domaćih istraživača i analitičara nisu privlačni, prije će prigovoriti, a i s nelagodom zaobići samo njihovo spominjanje. Što se to dogodilo ljudima koji su ne tako davno interesirali o svemu što se društva tiče, propitivali sve i svašta, kako to da su postali ravnodušni i apatični, kako to da su stvaraoci postali infantilni i inhibirani, kakva je to omama nastupila? Prema starim mudrostima ako netko čini samo ono što se od njega traži, on je rob. A ako čini više no što se od njega traži, on je slobodan čovjek. Hegel kaže da se istina i sloboda uvijek iznova moraju misaono i praktično izboriti. Naime, sloboda se ne nalazi na kraju krajeva, na koncu konca. Njene ideje se brane i ostvaruju. Njoj je bliska pjesma, jer pjesma ne razumije zapovijedi. Ne tako davno pjesnik Petar Preradović u pjesmi „Djed i unuk" napisao je: - ...Pjesme nove, po srcu duboke A pomislih do neba visoke...Ne razumije pjesma zapovijedi, Slobodna je- svome glasu slijedi! Tako je i sa poticajem za duhovno stvaranje, na koji se odnose pjesnikove riječi - ... Ljubimac si zemlje svoje, Poznanik si cijelog svijeta...

Knjigu sam čitala na način da izdvojim ono po čemu se razlikuje od drugih. Prvo je osjećaj časti i pravde, negdje na početku rukopisa izdvojenog odgovora na Sfinginu zagonetku iz davnih vremena, gdje se navodi: - ... nije odgovorio Spartanac, Tebanac, Helen, nego jednostavno čovjek (autor kaže da je čovjek ovdje toliko derogiran da ne egzistira kao ljudsko biće, nego kao pripadnik plemena, koji je izgubio svaku individualnost), do drugog dijela rukopisa u kome se skrušeno priznaje - jedva sam sačuvao čovjeka u sebi. Drugo je poziv na polazak na „sveti put izmirenja", a treće potreba napora da se „polugama nauke" uklanjaju sve disproporcije i neracionalnosti.

Iza Sadržaja, slijedi Posveta, Predgovor, sedam poglavlja: „Priroda rata u bivšoj SFRJ i njegovo razrješenje", „Povijesni trenutak opstojnosti srpskog etnikuma u Republici Hrvatskoj", „Crtica iz povijesti srpske zajednice u Hrvatskoj", „In memoriam velikanima svojega poziva", „Iz suvremene rural ne sociologije", „Crtice iz partizanske prošlosti" i „Marginalije", te Recenzija. Idejno rješenje korica potpisuje Pero Jelisić, akademski kipar, predgovor prof.dr. Đuro Šušnjić, a recenziju Audiatur...Predrag Matvejević.

Jedno od ključnih pitanja koje se problematizira jeste suština fenomena rata od '90-ih godina 20. stoljeća, sve njegove nijanse, sve činjenice su kladno faktografiji, pisanoj riječi i ponašanju ljudi.

Autor navodi da je tragao za izvorima ratnih činjenica i pitao se budući da zna da ratove vode samo pripadnici čovjekove vrste, gdje je suština toga fenomena. O tome su ga najviše upućivala dva učitelja. Osnivač moderne sociologije Rudi Supek, pripadnik pokreta otpora u Francuskoj, logoraš, isticao je da je priroda čovjeka mnogo kompleksnija nego što se pretpostavlja, da u njoj ima životinjskih atavizama, da u njoj nerijetko počiva podjednako i dobro i zlo, samo zavisno od doba ideologije, društvenih okolnosti itd. Drugi je predsjednik naše Akademije Grga Novak, kod koga je autor bio demonstrator na studiju povijesti. Donio je našem autoru stotinjak bibliografskih naslova iz povijesti, nekoliko desetaka diplomskih i seminarskih radnji, nekoliko teorijskih priručnika. Ali sa zadatkom da napiše seminarsku radnju s tumačenjima za predavanje pred kolegijem: Što je rat, kako nastaje i koje posljedice donosi, uključujući i čovjekovu prirodu u ratnom ponašanju. - To je bio najbolji „naputak" koji mi je mogao dati. Bilo je vrlo teško, naporno i odgovorno...

Kad je moj vrli prijatelj Gojko Nikoliš, medikus i španski borac, pisao svoju pristupnu besjedu za Akademiju pod naslovom 'Tanatos', rekao mi je da mu je od svih tekstova, ova analiza najbolje poslužila. Spoznaja da je ljudska priroda kompleksna, da je ratu imanentan zločin, da ratove vode samo ljudi, za mene je bilo otkriće koje su mnogi drugi učeniji i iskusniji u to doba iskusili, opisali i bolje znali od mene. Ovaj rat je, navodi autor, imao ugrađen novi element, etničko čišćenje nerijetko u nekim sredinama bez ostatka, sa svim elementima ruralocida, urbanocida i kulturocida. Potrebno je problematizirati sve komponente ako želimo istinsko izmirenje. Kako smo stoljećima bili etnički izmiješani rat nije imao fronte nego je započeo svagdje. Uglavnom kao građanski rat. To što se njemu laskao da je on oslobodilački, domovinski, otadžbinski, da je nužan, da je human, da se isplati žrtvovati, to su sada već druge stvari sudbine analize plemena na olako pristajanje na rat a ne na dijalog, razum i tolerantnije umno rješenje.

Priroda građanske strane rata je najgora, jer nema pobjednika, moralnih i pravnih opravdanja, nego smo svi poraženi. Građanski rat nema obzira, nema pravila, trofej je ubiti, negirati, opljačkati susjeda pod svaku cijenu.

Cezar je govorio da je građanski rat najgori od svih ratova. Dokaz građanske strane rata je odnos prema drugom i drugačijem, koje ide u pravcu kompletne negacije drugih naroda i drugačijeg, u primjeni sadističke torture, azijatskog mrcvarenja i potpune negacije ljudske strane žrtve. Rat je bio dogovoren, neobjavljen, niskog intenziteta, ali užasnog brutaliteta. U njemu nije bilo milosti ni prema komu ni čemu. A kako i bi kad su pušteni kriminalci iz zatvora, mobilizirani legionari i pušteni pripadnici patoloških struktura, da namiruju svoje nagone.

I onda je razumljivo da je zločin trijumfirao. Upravo kako je Hannah Arendt izdvojila misao Davida Rousseta - Normalni ljudi ne znaju da je sve moguće. Jer Pavlovljev pas, kao što znamo, naučen je jesti ne kada je gladan nego kada je čuo zvono, bio izopačena životinja. Arendt kaže da se spontanost ne može nikada uništiti jer nije povezana samo s čovjekovom slobodom nego sa samim životom, u smislu jednostavna opstanka. Građanski rat, naglašava autor, ne isključuje i ne abolira agresiju. U građanskom ratu jedni druge najvećim dijelom poznaju, a ipak se međusobno ubijaju za račun onih koji ih svojim zapovijedima nagone, mobiliziraju. Tako žrtvama rat postaje doista rat, a nalogodavcima brat. Za jedno veliko istraživanje, poduzeto neposredno kada je Oluja završila, za predmet su uzeta sva ratom razorena naselja, srpska i hrvatska, jer su i Srbi svojim etnobanditizmom razorili oko 300 hrvatskih naselja, a Hrvati oko 1.200 srpskih, autor kaže da se bojao da to nikada neće sam završiti. Hodao je od sela do sela, od kuće do kuće, od zgarišta do zgarišta... - Našao sam iste metode i iste posljedice razaranja s tom razlikom što su hrvatska naselja započela ili dovršila obnovu, a srpska su dimila i bila u kompletnom razaranju. Srpska naselja bila su bez ljudi, bez sredstava rada, bez institucija i bez pravih informanata i mogućnosti da doznate izvorno istinu što se sve događalo i koje je sve posljedice proizvelo, osim pljačkaša iz svih dijelova Hrvatske u odorama i muško i žensko i naoružani. Bio je to pravi pakao beščašća. Lavež preostalih pasa, lupa i dozivanje pljačkaša, brujanje motora, motornih pila, lupanje čekića i tupi udari sjekira, dozivanje i obavezno psovanje četnika i pravoslavaca. Bio sam neugodno iznenađen što nigdje u srpskim naseljima, nigdje nisam mogao ptice zamijeti ti. Čak ni vrapca pokućarca. Rat je i njih protjerao.

Spontano organiziranu pljačku nije moguće opisati samo se je moglo doživjeti pa umrijeti od stida kakva smo mi još jadna pljačkaška horda. Ističe da se ne mrze istinski etniciteti koliko se vole njihova oteta dobra. Pita čemu tolike žrtve, kako je moguća takva šutnja pred tolikim zločinom, osvete žrtvi? Kaže: - To je naš poraz. U pitanju je historijska odgovornost pa i (ne)moralnost. Na svečanoj sjednici SUBNOR-a Hrvatske održane 22.11.1998. godine u Zagrebu, autor između ostalog naglašava: Svakom građaninu, antifašistima posebno, postavlja se pitanje: što si učinio da ne dođe do rata? A kada je došlo do rata, što si učinio da dođe do izmirenja? A kada je mir oktroiran, što činiš da se ciljevi rata (etničko čišćenje kao zločin stoljeća) ne ostvaruju? Ne zaboravite, svi smo odgovorni! Hannah Arendt u rukopisu Izvori totalitarizma govori o politički ravnodušnim masama, o bezvoljnosti, apatiji, lažnoj skromnosti, apolitičnosti, uspavanoj većini... Ibsenova dramaturgija Stupova društva porazila je kontinentalno kazalište, pitanje dvostrukog morala bio je jednom od glavnih tema za tragedije, komedije i romane. Dvostruki moral građanstva postao je znakom tog esprit de serieux, koji je uvijek pompozan i nikad iskren... Arendt navodi da gdje god totalitarizam ima apsolutnu kontrolu, propagandu zamjenjuje indoktrinacijom, a nasilje rabi ne toliko da bi ljude zastrašilo... koliko radi stalnog ostvarenja ideoloških postavki i praktičnih laži... Prisjetimo se riječi iz pjesme Dalmaciji Iva na Kukuljevića Sakcinskog, hrvatskog književnika, političara i povjesničara, čovjeka koji je održao prvi govor na hrvatskom jeziku u Saboru 1843. godine: - ... Zaman, zaman čekaš plodnu dobu, Dok se u tebi ne nastani troje: SLOGA, LJUBAV, VOLJA! Jedin to je Lijek koji može tebe otet grobu!... Uostalom, najčešća riječ u preporoditelja bila je sloga, a ne ja. Pišući o tome što znači raditi s ljubavlju Halil Džubran kaže: - vjetar ne govori slađe divovskome hrašću nego najmanjoj od svih vlati trave, a samo je onaj velik tko glas vjetra pretvara u pjesmu što ju je zasladio vlastitom ljubavlju... A Shakespere navodi: - kao što svjetlo dolazi s nebesa, a istina iz duha, tako je razum u istini, a istina u kreposti.

Autor izdvaja da su komunisti razarali Jugoslaviju da se osvete komunistima koji su umirali za nju. Tu vidi najbestijalnije bezumlje kontrarevolucije (koja je u pravilu zločin kao osveta jer mijenja sve i dokida sve uz odmazdu). Napomene radi, francuski revolucionari su pucali u satove da zaustave vrijeme. Imamo zaraznu, pandemičnu mržnju kao podlogu za nova sučeljavanja. Za sveukupnu prepreku daljnjem izmirenju uzima „samoskrivljenu nezrelost elite na vlasti" (koja je i jedan od uzroka raspada Jugoslavije). Izdvaja se da je pred početak bratoubilačkog rata Jugoslavija bila dužna 19 mlrd $.

Međutim, zbir dugova svih novonastalih država danas iznosi oko 210 mlrd $.Vrijedi izdvojiti svjedočenje razgovora sa američkim ambasadorom u Beogradu Warrenom Zimmermanom koji je autoru sa pomnom obrazloženjem predložio da ode i savjetuje generalštabu državni udar... - Nisam mu tada vjerovao, a praksa užasa rata me demantirala. Mislio sam diplomata, učen i poučen kako komunicirati. Međutim, kasnije sam se uvjerio da je imao stav i da mu je bilo stalo osobno do Jugoslavije.

Odnos država - društvo analizira se kroz sva poglavlja. Naglašava se da nam je prostor ne samo razoren, nego tako dehumaniziran i zagađen... da je stvoren poredak države koja je napala svoje društvo u svim porama. Sve novonastale države provele su organiziranu deindustralizaciju, uništenje 3. staleža, moralno propadamo, pokidan je kulturni i ekonomski krug, stva ralački dijalog, i te kobne posljedice ih pretvaraju kao državu, u doslovnom smislu, silu iznad društva, dakle vladaju terorom zakona, s mantrom euroa tlanskih integracija bez spoznaje što je to, što znači i što bi moralo biti. Od nosno, pleme se u liku vođa dočepalo države i započelo kompletno raza ranje društva jer je diglo ideal države iznad života i smrti svojih sugrađa na, i hoće to da pod vidom građanskog rata riješi, ali pod falsifikatom da je riječ o „domovinskom oslobodilačkom ratu". Odnosno, siromaštvo raste geometrijskom progresijom, država je postala sama sebi svrha ili osnovno sredstvo za uništavanje vlastitog društva negativnom kadrovskom selekcijom i dominacijom malograđanskog mentaliteta. Države terorom zakona uništavaju društvo nemilice (to što je nešto legalno ne znači da je istinito, pravično i najmanje moralno). Partitokracija postaje sistem degradacije ljudi i prostora. Na socijalnu državu pucaju iz svih oružja u svim pravcima. Eliti vlasti nije stalo do naroda, do njegovih interesa i potreba, nego do svoje pozicije moći i utjecaja. Praktične laži su posebna tema (pr. izmišljanja povijesti po mjeri sadašnjosti, primjerice tipična hrvatska laž je stara parna lokomotiva pred zagrebačkim Glavnim kolodvorom, na kojoj piše HŽ. Nikada u povijesti nije postojala lokomotiva na kojoj je pisalo HŽ. Postojalo je JDŽ -Jugoslavenske državne željeznice, postojale su mađarske željeznice, postojala je za NDH - HDŽ Hrvatska državna željeznica).

Posebno je izdvojena razlika između države i paradržave. Marginalizacijom ljudi, razaranjem monumenata, koji navodno nisu lijepi iako su autentični, napadnuta je civilizacijska tekovina antifašizma. Militantni žreci proglasili su 30 jedva živih španskih boraca - kao neimara našeg antifašizma - međunarodnim teroristima! Oduzeli su im stečena prava i društveno i politički sahranili prije fiziološke smrti. Slično bi i sa narodnim herojima, nosiocima spomenica '41... Slijedili su spomenici, trgovi i ulice... Sadašnji apsurd je hvale vrijedan.

Mi smo antifašizam podijelili na srpski i hrvatski, i zbog Europe pretvorili antifašizam u prigodničarsku floskulu, a učesnike diskriminirali. No nije to sve. Postali smo poznati po tzv. Balkanskoj ruti proliferacije droga, kao prijetnja Europi, a ne samo ovim prostorima. Autor izdvaja da narodi koji olako ruše običajno i pozitivno pravo, međunarodne norme, kršeći svake i vlastite norme su nezreli i neodgovorni i uvijek su na početku. Njih samo povijest može promijeniti. Gluhom društvu ne može se obrazložiti za sudbinu ljudi. Spomenimo da je Oscar Wilde upotrebljavao doskočicu da je potrebno devet krojača kako bi se napravio čovjek, objašnjavao što znači voljeti ljude koji su bili kraljevski, i voljeti kraljeve koji su bili ljudski. Pišući o istini protiv revizije autor napominje da narodi nisu ratovali, nego su bili dogovorenim ratom prisiljavani i mobilizirani, a posljedice su im pogubne tragedije, uništenje ljudi i materijalnih dobara. Srušili smo više od 19 najvećih mostova, 1.000 bogomolja, više od 1.000 škola, uništili bibliotečne fondove, i u jednom trenutku 4.500.000 stanovnika našlo se u izbjeglištvu, a pola bosanskog stanovnika bilo je izvan BiH (dva milijuna i 200.000 izbjeglica)! Golema masa izbjeglica je posebna socijalna kategorija naših nekadašnjih zajedničkih prostora (posebna je priča o eufemizmu „humano preseljenje"). Imali su sve a sada nemaju ništa. Vraćeni su u kameno doba. Vezano za ovu temu autor ukazuje da očaj zakonito stvara sve patološke skupine. Toga naše elite vlasti nisu svjesne na žalost, naivno misleći da je izgonom i pljačkom sve završeno. Uz mali esej o izbjeglicama uključena je i pjesma Maje Danilovića Gazeći tuđe parloge...

Uzaludne smrti su posebna tema koja se provlači kroz sva poglavlja. One su razarale demografsko stablo ovog prostora, koji se nikad neće oporaviti. Iz Hrvatske je iseljeno pola milijuna Srba i useljeno 200.000 Hrvata iz BiH: Svi etniciteti su svedeni na1/3. Iz gradova je istjerano 124.000 Srba. Oduzimanjem stanarskog prava nema im povratka (u Srbiji je 50.000 ljudi kojima je oteta penzija i preko 40.000 onih kojima je oteto stanarsko pra vo). Srbi su ostali bez urbane elite. Opisujući kako se mržnjom ide do nega cije, autor kaže da država samo čeka biološki sat da „Srbi nestanu". Poseb na je priča o svećeniku koji je oteo kuću Srbinu, pored Udbine, podigao u njoj crkvu i zaprijetio da će prije Srbina ubiti nego kuću vratiti. Posebna je priča o mlinaru, ratnom drugu, Hrvatu, s kojim je autor bio izuzetno dobar. Našavši ga u pljački pilane pitao ga je nije li ga sram. - Nije, bil sam kod ve lečasnog i ispovjedil sam se i on mi je rekel da su oni komunisti antikristi i da ništa sramotno njima delat. Posebna je priča o zločinu u selu Januzi, is povijesti zaštićenog svjedoka T.M. iz Zagreba, „tihoj srbizaciji" brigade pred Oluju, i nestalim leševima. Poseban je i popis 691 osobe, poginulih i nestalih, rođenih ili stradalih na Kordunu u ratu 1991-1995, i poraću (1996). Izdvojen je ruralocid srpskih naselja u RH i žrtve akcije Oluja na srpskoj strani. U ratu je oko 150 toponima doživjelo prenominaciju što je dokaz osvete u pravcu oduzimanja identiteta, zavičajcima. Međunarodne saobraćajne transferzale kopna, zraka i vodenih tokova prekinute su kao da nisu postojale. Kulturni gubici su poražavajući. Nema mita koji nije podignut na pijedestal našeg zavjeta protiv njihovog. Biblioteke su paljene kao korov u jesen. U Hrvatskoj je 40.000 kompleta Enciklopedije Leksikografskog zavoda bačeno u rezalište (ni jedan leksičar nije osudio uništavanje književnog fonda i leksike). Sučeljavanje „najstarijeg naroda" sa „božijim narodom" učinilo je kulturu suvišnom. Podsjetimo se kako je Hrvatska svoju kandidaturu za nacionalno oslobođenje započela takoreći na 'jednoj nozi', samo novinama, ili točnije Gajevom Danicom. Pišući o Gajevoj povijesti rada V. Tenžera izdvojio da s tom poviješću treba stupiti u dijalog. - Stara je istina da ćemo ono o čemu šutimo morati još jednom živjeti. Stupimo li u takav dijalog bez kurtoazije i znanstvene indiferentnosti (to su drugi dijalozi) pokazat ćemo pravo uvažavanje za povijest i njezine protagoniste.

Pogubno je što nismo čak imali mirovnih pokreta. Što je sa sociološkim i inim istraživanjima, što ih je društveni trenutak nametao? Na valovima rata isplivali su nominalni intelektualci i kvazipolitičari, kojima nije stalo do općeg dobra. Izdali su sebe, znanost, interes i korist vlastitog naroda, podržali nacionalnu, a ne građansku državu koja razara vlastito društvo po svim šavovima bez stida i kajanja (čak su i trgovi republike nestali). Po ta kozvanoj degresivnoj skali mortaliteta najproduktivnije generacije koje su prevele seljačko u industrijsko društvo umiru tri i pol godine ranije zbog otetog minulog rada i tekućih primanja. Nitko sociologijski ne istražuje što to po sudbinu sadašnjih i budućih generacija znači. Što reći za izdvojeni primjer Međunarodnog ruralno-sociološkog skupa u Vlasotince (jug Srbi je)? Dolaze učenjaci sa svih meridijana, ali ne i iz država nekadašnje Jugo slavije. Na Zapadu je došlo do kraja seljaštvo, ovdje još žive njegovi tradi cionalni oblici, ali naše domicilne učenjake, takav skup u tom toposu više ne zanima. A do jučer smo bili patrijahalno društvo. Značajno je autorovo svjedočenje za vrijeme njegovoga rada u Krajgerovoj komisiji (9 mlrd $ du ga odnosilo se na tzv. Zeleni pojas, a u poljoprivredi se to nigdje nije osje tilo). Stigmatizira se SFRJ, a povijesna je istina da su narodi u najkraćem vremenu prešli iz najzaostalijeg seljačkog društva u Europi u industrijsku epohu društva. Iako je ta najproduktivnija generacija s ovih naših prostora ostvarila čudo, još uvijek nemamo napisanu historiju poljoprivrede (za zemlju imamo 20 mjernih jedinica: jutro, ral, dan oranja, dulum, motika...). Laž je mitovima propagande nadvladala istinu.

Ako se slažemo sa tim da je nauka racionalna, sveopća poluga za sve probleme (uključivo i ocjenu mentaliteta), jer nije ni nacionalna, ni ana cionalna, ni nadnacionalna, onda nam ona ipak može pomoći. Nešto poput Supekovog odgovora na pregršt pitanja, pružio je knjigu i rekao: - Sam spoznaj!

U ovoj knjizi izdvojeni su velikani svojega poziva: filozof Milan Kangrga (1923-2008), ruralni sociolog Stipe Šuvar (1936-2004), velikan znanosti - ekonomista Branko Horvat (1928-2003), agrarni ekonomist i ruralni sociolog Petar Marković (1923-2010), čovjek i znanstvenik Rudi Supek (1913-1993), pravoslavni sveštenik Dositej (Vasić) mitropolit zagrebački (1932-1945) i partizanska bolničarka Milica Livada Mraović (1923- 2012).

Uz kraće biografije, navedene se prologomene za selektivnu bibliografiju Milana Kangrge, prilozi za bibliografiju prof. dr. Stipe Šuvara, bibliografija Pere Markovića. Vrijedan je historijsko-sociološki rezime o humanitarnoj zakladi „Privrednik", poseban je tekst „Sudbina crnogorskih ruralnih naselja nastalih za historijski trenutak" i pogovor uz knjigu Ratka R. Božovića Prirodnost sela. Posebnost je i projekt istraživanja „Stanje i mjere sanacije pravoslavnih grobalja u Republici Hrvatskoj".

Svakako zaslužno mjesto za izdvojiti pripada idejnoj skici projekta Institucionalno organiziranje izmirenja. Kao iz priče nobelovca Ive Andrića o mravu koji je krenuo oko svijeta na sveti put mira, dok mu se svi rugaju da tako malen za života neće stići, a mravić lapidarno odgovara da će biti zabilježeno da je krenuo, tako je i profesor Svetozar Livada, povlačeći naučne i institucionalne korake svetog puta mira, siguran da će se shvatiti značaj koncepta: - Nemam iluzija... Želim da i mi krenemo...Jer ovdje se ne izmiruje pojedinac, nego mase - narodi. Napomenimo da se iz društvenog siromaštva i moralnog propadanja može izaći jedino normalizacijom i obnovom uloge institucija.

Konačno, pitanje Srba u Hrvatskoj je pitanje Hrvatske i njezine demo kratičnosti. Knjiga je posvećena Milanu Levaru, zaštićenom haškom svje doku, inače Hrvatu iz Gospića, koji je vlastiti život žrtvovao da bi svjedočio o likvidaciji Srba u Gospiću. Kultura kritičkog mišljenja jednu mudrost uvi jek izdvaja: ono što bi moglo biti mnogo je vrednije od onoga što jeste! Do minirajućoj površnosti, ispraznosti, preferiranju života u luksuzu uz pre dano podržavanje mediokritetskih načela (O. Wilde), autor se suprotstavlja živim zapažanjem i pokazivanjem života. Prihvatio se niti malo jednostav nog posla. Bez usporavanja i lamentacije, stavove iznosi jasno i u odnosu na političke autoritete (dr. F. Tuđman, M. Pupovac; kaže u SDSS-u su samo Srbi, a u HDZ-u samo Hrvati; obje zajedno i svaka posebno su minorni dio svojih etničkih skupina), kao i naučne autoritete (- evo ti knjige, čitaj!). To što se u novoj Livadinoj knjizi određene teze povremeno ponavljaju, valja shvatiti u smislu sustavnog opažanja, provjerljivosti pretpostavki i prepoznavanja vladajućih zakonitosti. Kada koristimo znanstveni&naučni pristup na putu smo da određenu pojavu razumijemo onda kada spoznamo njezine uzroke. U tom smislu iz eseja Intelektualci i inteligencija izdvajam ono što je smisao poziva: istine treba ponavljati jer se laži zablude još upornije ponavljaju. Ako želiš vidjeti dalje moraš se popeti više! Poput or lova, iz stihova Sakcinskog, koji uživaju slobode sijelo, jer nada nema pravo ni u koga do u Boga i u svoje ruke. Knjige poput Stradanja i nadanja Sveto zara Livade pokazuju kako se opravdava svoj život, otkrivajući poneku isti nu o životu. Otvorenost i krepkoća izlaganja ostavljaju snažan dojam, a ka ko je sve protkano ljubavlju, može se izdvojiti da Svetozar Livada nije samo istraživač, socijalni demograf, arhivar, filozof i povjesničar, nego da je vo đen interesom da svijet upozna i osmisli, a ne da njime vlada ili da ga koristi za druge potrebe, prije svega intelektualac, a iznad svega toga - slobodan čovjek. Čast mi je preporučiti knjigu profesora Svetozara Livade Stradanja i nadanja, svima onima koji postavljaju pitanja, uznemiruju njima, kultivi raju alternative, otkrivaju nove mogućnosti, zainteresirani za ono što može biti, a ne samo za ono što jeste. Vezano za projekt Institucionalno organiziranje izmirenja, mogu samo reći - Krenimo u izmirenje naroda na ovim našim područjima! Samo buktinjama zbori se kroz tmine!

(Nastavak u sledećem broju)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane