Natrag

Pogledi

Svetozar Livada - Mali prilog iznimnom životnom profilu (9)

Samonikli postaju školarci

Profesor dr. Svetozar Livada, poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, govori u knjizi "Mali prilog iznimnom životnom profilu" o zločinima stoleća u balkanskom zverinjaku, gde se događa višak istorije na manjku geografije. Njemu je, kao sociologu sela, svako selo zavičaj, a njegov zavičaj je uništen, od strane mrzitelja života, te greške prirode, tih modernih varvara. I kada je ostao bez svoga doma, njegov dom je bio na svakom mestu gde je sretao časnog čoveka. Sam priznaje: „Jedva sam sačuvao čovjeka u sebi". Livada opominje sadašnje naraštaje i kaže: "...Postali smo ovisnici zavjere neodgovornih mediokriteta, nepotizma, etnocentrista, elite vlasti, bez obzira na njezine efekte rada. I kad propadamo, politiku slavimo. Jer se samo politikom uspinje i bogat"

Prof. dr Svetozar Livada

4.3. Prilog: Korespondencija sa ECPD (European Center for Peace & Development)

EVROPSKOM CENTRU ZA MIR I RAZVOJ

Terazije

Beograd

Poštovani gospodine Ostojiću,

Primio sam Vaše ljubazno pismo i žurno odgovaram.

Šaljem Vam autorizirani tekst bez izmjena ali samo lektoriran.

Predlažem da svojim autoritetom pokrenete inicijativu organiziranog izmirenja kod novonastalih vlada. Predlažem da se formira međudržavno tijelo koje bi na znanstvenoj osnovi koordiniralo institucionalno izmirenje.

Inače, za sadašnjih generacija nedovršeni rat neće se pretvoriti u izmirenje. Naime, tužbom Hrvatske i protutužbom Srbije vraćeni smo na prapočetak. Vjerujem da su nam institucije bolje od elita vlasti. U njima ima građana i građanskog rezona. Oni su nam uporište i posljednja nada. Oni mogu pokrenuti i stvoriti pokret izmirenja. Za to su potrebni inicijatori, timovi i koordinatori. Spreman sam da dam svoj obol ali bez Vaše inicijative svi smo bespomoćni. Nakon nekoliko Vaših skupova, smatram da imate naj veći legitimitet da krenete na „sveti put izmirenja". Ovdje se ništa povijesno nije dogodilo ni razriješilo bez trećega. Ako, dakle, izmirenje nema alternative, budite časni pokretač, a svojom inicijativom kao institucija zadužit ćete povijest. To su osnovne intencije moga saopćenja i želio bih prak tičnu spoznaju kao kriterij istine o nama da nismo beznadni i da se nismo uzalud trudili.

Želeći istinsko izmirenje „mir s nama, mir s Vama" najmirotvornije Vas zaklinjem učinite i nemoguće.

Srdačni pozdrav,

prof. dr Svetozar Livada

U Zagrebu, 10. 12. 2008.

Poštovani gospodine Livada,

Na prvom mestu želim da istaknem da veoma visoko cenim Vašu inicijativu "organizovanog izmirenja ... novonastalih vlada na tlu bivše Jugoslavije", a, isto tako, i Vaš predlog da se formira "međudržavno telo ko je bi na znanstvenoj osnovi koordiniralo institucionalno izmirenje". Smatram da su i Vaša navedena inicijativa i Vaš predlog vredni pune pažnje, i ja ću ih preneti Akademskom savetu ECPD, čije je sedište u Parizu, sa posebnim naglaskom na njihovu važnost, u svom Izveštaju ovom Savetu za pro teklu 2008. godinu, uz potrebne podatke o Vašoj ličnosti i dosadašnjem radu. O svemu ostalom u vezi s tim biće mi zadovoljstvo da Vas redovno obaveštavam.

Srdačan pozdrav,

Izvršni direktor ECPD

Dr Negoslav P. Ostojić

17. 12. 2008.

Dr. Svetozar Livada 5.1. Povijesni značaj i uloga Matijevićeve humanitarne Zaklade „Privrednik"1

Većina korisnika institucije Zaklada „Privrednik" već je odavno mrtva. Zato se s pravom može postaviti pitanje što je „Privrednik"? „Privrednik" je najveća humanitarna zaklada, legat koji su Srbi imali u Hrvatskoj. Ona se razlikuje od svih srpskih zaklada (legata) po suštini svoje prirode, jer to je bio „živi legat za životne potrebe". Naime, poznato je da Srbi imaju velik broj zaklada, zadužbina, legata u obliku manastira, crkava, velih građevina i drugih sadržaja materijalne i duhovne prirode (slike, novac itd.).

Prvi put sam se upoznao sa značajem ovih institucija u povijesti Srba kad sam prije više od 40 godina bio pozvan da na „Kolarčevom univerzitetu" u Beogradu, značajnoj zakladi, održim predavanje o „starenju naših naroda". Domar mi je kao domaćin pružio jedinstvenu priliku, ne samo da upoznam povijest ove institucije, nego i brojnih drugih o kojima je pisao. Bio sam fasciniran. Međutim, tom prilikom je u jednom trenutku posebno podvukao: „ali dragi moj druže kod vas je bila jedna živa zadužbina Vladimira Matijevića pod nazivom: „Privrednik" koja ih je sve nadvisila, koja je okupljala, školovala i zapošljavala nekoliko desetaka hiljada siromašne djece sa srpskih sela. Ta su djeca kasnije postala majstori, trgovci, poduzetnici, bankari i činili usluge drugim, širili zanatstvo, ali i kulturu. Oni su bi li ti koji su pripremali prevođenje našeg seljačkog u industrijsko društvo".

Ova posljednja sociologijska asocijacija toliko me se dojmila, jer je moj stariji brat Jovan Livada, bio „Privrednikov" učenik. Nažalost, tragično je završio 1941. godine na nekadašnjem Trgu „N", a danas Trgu žrtava fašizma u Zagrebu. Ova kvalifikacija uloge „Privrednikovih pitomaca" prisilila me je da tragam za njim više od četiri godine i tad sam upoznao brojne.

Prijepis dokumenta „Povijesni značaj i uloga Matijevićeve humanitarne Zaklade 'Pri vrednik'" urađen je na način da je zadržao strukturu autentičnog dokumenta.

Smrti koje su doživili „Privrednikovi pitomci" vraćajući se u to vrijeme iz Srbije i Vojvodine u svoje rodne zavičaje

Kasnije me je to motiviralo da počnem sam za sebe skupljati građu o njima i tragajući za nekim drugim kuriozitetima upoznao sam se sa Matkom Pejićem, jednim od najznačajnijih putopisaca, poznatog po napisima u štampi „Skitam i pišem". Ustupio sam mu opuse sudbina mnogih majstora, a i jedan dio opisa o istraženih 160 mlinova na Kordunu. Kako Kordun nije ušao značajnije u našu literaturu, to mi je Matko obećao da će i sam nešto učiniti. Nažalost smrt ga je pretekla. Sakupljena građa o pitomcima „Privrednika", dok sam radio u Arhivu za historiju radničkog pokreta, mnogo mi je pomogla u sagledavanju činjenica i pripremanju građe za Zbornik o narodnim heroijima i Spomeničarima ustanka 1941. godine.

5.2. O osnivanju i nastanku „Privrednika"

Osnivač „Privrednika" Vladimir Matijević bio je lucidna individualnost, iznimna ličnost. Bio je doista neimar, pa se za njega može s pravom reći da je „imao rašta se roditi". Rođen je 3. augusta 1854. godine u Gornjem Budačkom na Kordunu. Školu i gimnaziju završio je u Karlovcu. Kasnije je upisao Kadetsku regimentsku školu, ali nije bio odan vojnom pozivu. Zbog toga se kasnije upisao u Trgovačku školu u Beču. Po završetku, zaposlio se u Zagrebu u jednoj tvrtki, kao trgovački putnik. To mu je pružilo iznimnu mogućnost da sagleda stanje, ljude i mogućnosti izmjene toga stanja u prostorima Austro-ugarske. Naime, u pravilu su rijetki zanatlije bili stranci. Stoga je došao na ideju, sa istomišljenicima, stvaranja „vlastitog zanatskog kadra". Kad se osamostalio i obogatio počeo je da sakuplja 12. i 13.-godišnje đake pomoću učitelja i sveštenika, da ih šalje kod „rođaka" na zanate. Da bi to ubrzao i ojačao, među prvim se priključuje osnivanju Srpske banke.

Kad čujem, čitam, vidim veličanje ustaštva, grafitima, govorima, pisanjem, pokličima, s javnih okupljanja i trgova: „Ubijte Srbina! Za dom spremni!" i slično, s prezirom osuđujem ali sažaljevam te bezumnike kao i vlast koja to tolerira. Također, istom mjerom osuđujem, ali sa većom gorčinom jedan dio crkvenih prelata koji dugo i kontinuirano iza bezumlja stoje.

Spomen knjiga Srpskog privrednog društva „Privrednik" 1897-1947. Izdavač: Udruženje Privrednikovih pitomaca „Vladimir Matijević", Beograd, 1984.g. Pogl.: Vreme u kome je nastao „Privrednik", str.I-LVI ke d.d. 1895. godine. Centrala te banke je bila u Zagrebu. I ne samo to, on sa prijateljima, istomišljenicima stvara i „Savez Srpskih zemljoradničkih zadruga" i to sa oko 400 zadruga na području Hrvatske. Prva među njima bila je ona na Pučišću na Braču, te ona u Vrlici. Te tri novoosnovane institucije („Privrednik", banka i zadružni savez) su prve institucije, odnosno or ganizacije štednje i ulaganja u selu. One su neimarske, jer pokušavaju iz temelja pokrenuti imobilno seljaštvo i usmjeriti ga prema raznolikim inovacijama.

Sve inovacije, kao što su nova sredstva rada, sjemenske sorte, tehnološki postupci i dr. pripadaju ovom, s pravom mogu reći, pothvatu, kao nekoj vrsti pokreta. Oni ubrzavaju procese smjene volovksih sa konjskim zapregama. Potiskuju drveno ralo željeznim plugom. Započinju kaptiranje vodotoka, premošćivanje jazova, uređenje mlinova i putne mreže, gradnju modernijih kuća i uređaja, uređenje štalskih dvorišta, podešavanje svodova za kaptiranje kišnica i stotine drugih noviteta. Običajni odnosi seoske sredine „zajma i najma" dobivaju organizirani i produktivniji smisao. Ne za postavljaju se ni širenje pismenosti i školarizacija kao organizirani oblik u različitim pravcima. Što je to značilo za „najseljačkiji narod među evropskim narodima" to samo danas upućeniji znaju. Jer do tada se život odvijao strogo ustaljenim „regulama" - „pleti kotac ko i otac". Matijević hoće svim sredstvima da preokrene usmenu kulturu i tradiciju našeg seljaštva u pisanu kulturu. U to ime pokreće časopis „Privrednik", izdaje „Privrednikove kalendare" sa brojnim napucima za konkretne potrebe života sela.

„Privrednik" kao časopis i kao društvo ima moderno ustrojenu organizaciju s pet odjela. Dva odjela za istraživanje i praćenje pitomaca, od re grutacije do upućivanja na zanat, i dva odjela za nadzor međusobnih odnosa pitomaca i poslodavaca (majstora), te najzad administrativni odjel sa blagajničkim obvezama. No, u suštini Matijević sam sve nadzire. Svaki individualni učenik podnosi molbu, preporuku sveštenika i učitelja, ali on je kontrolira, a cijeli process dolaska od željezničke stanice do smještaja u domu pod njegovom je paskom. Ništa nije prepušteno slučaju nego je sve pod najstrožom organizacijom i to pod devizom „jednostavno, racionalno i pošteno". Njegova etičnost temelj je života i rada cjelokupne njegove djelatnosti. Pothvat mu je uvijek temeljit, i u krajnjoj konzekvenci, revoluciona ran, jer priprema prelazak „jednog svijeta u drugi". Slogan mu je: „rad, štednja, čestitost".

Pripremljeni učenici, podučeni, upućeni i pregledani od liječnika, idu u konkretne zanate i kod konkretnih majstora obrtnika. A broj zanata je golem za ono doba, preko 60. Navešću samo neke iz Spomen knji ge a to su: bravarski, krojački, obućarski, mesarski, kobasičarski, kolarski, elektrotehnički, mehaničarski, kolarski, opančarski, kožarski, stolarski, pekarski, knjigovežački, časovničarski, pletarski, graverski, limarski, strugarski, sarački, fotografski, čurčijski, vodoinstalaterski, licitarski, tapetarski, litografski, užarski, postolarski, trgovački, kovački, krojački, mlinarski, zidarski, brijački, itd.

Što su ovi budući zanatlije značili za pokretanje života sela povijest je pokazala. Jer do tada su u selima dominirali samouki tesari, zidari, kolari, krovopokrivači, brijači, kastratori-škopci, licitari. I to u pravilu sa primitivnim i samoizrađenim sredstvima rada. Uspjeh ovog pothvata je bio golem. Po osnovnim pokazateljima do početka Prvog svjetskog rata bilo je upućeno na raznolike zanate oko 11.000 „Privrednikovih pitomaca". Pitomci su se uglavnom upućivali iz područja Austro-ugarske u prvo vrijeme, a kasnije čak iz Srbije i Crne Gore, pa i Makedonije. Neki su pitomci bi li upućeni, na njihovu sreću, u Čehoslovačku.

Da se doista radilo o epohalnom pothvatu „Privrednika" sa savršenom organizacijom svjedoče dvojica neimarskih svjedoka svoga vremena. Učeni Jovan Cvijić, poznat po opisima Balkanskog poluostrva, je u razgovoru sa Vladimirom Matijevićem, među ostalim istakao slijedeće: „Varošku srednju klasu koja nije bila ni za Nemanjića, i koju nije mogla da stvori ni tri dinastije bogate državničkim talentima, izgleda da će danas stvoriti „Privrednik", i zato nam je ta ustanova danas najpotrebnija"

Drugi, također učen Stojan Novaković, predsjednik Akademije, čiji je opus golem, preko 40 djela, u svom pismu V. Matijeviću kaže: „Hvala vam gospodine Matijeviću, video sam što još video nisam, što u nas nema. Video sam sistem, red, smišljenost, doslednost... produžite, dakle taj najblagotvorniji rad - molim Vas."

6.Jovan Cvijić bio je antropolog, sociogeograf i prvi svestrani istraživač balkanskog poluostrva. Njegovo temeljno djelo je „Balkansko poluostrvo i južnosla venske zemlje", Beograd, Zavod za izdavanje udžbenika, SRSrbija, 1966.g.

Stojan Novaković bio je najsvestraniji znanstvenik svoga doba i tako ostavio najveća svjedočanstva svog vremena. Bio je političar, historičar, filolog, refor mator, književnik-pjesnik, prevodilac. Među 40 knjiga ističem: „Srpska bibliografija", izd. Srpsko učeno društvo, Beograd, 1869.156 157

Moram naglasiti da su ovaj pothvat izdašno financijski pomagala dva najveća neimara naše povijesti: Nikola Tesla i Mihajlo Pupin. Stojan Novaković video je u „Privredniku" „zamah novog pokreta" i zbog toga ohrabren šalje dva sanduka odabranih knjiga bibliotekama „Privrednika" u raznim mjestima Austro-ugarske. No, „Privrednik" je imao i nevolja o kojim ćemo nešto kasnije govoriti. Naročito je bilo teško za vrijeme flagrantnih aneksionističkih nasrtaja prema Bosni. Austro-ugarskoj vlasti, a u nekim dijelovima Hrvatske i eliti domaće vlasti, nije ovaj „Privrednikov" pothvat odgovarao. Matijević se morao snalaziti i stvarati tako snažnu mrežu, f nancijski pokrivenu, da ju nije bilo lako onemogućiti. Tako je imao „fondere" (osnivače s ulogom od po 100 hiljada dinara), „dobrotvore" (s ulogom od po 50 hiljada dinara), „osnivače" sa ulogom od po 10 hiljada dinara, i doživotne članove sa uplatama najmanje od 1.000 dinara. Dobra organizacija uz dobro pokriće kapitalom omogućilo je izniman 25.-godišnji napredak. Tako da se mogao „Privrednik" podičiti svojim postojanjem u 150 varoši i varošica i sa preko 400 zemljoradničkih zadruga u našim selima. Za tim je imao već do tada, nakon 25 godina, 13.300 „Privrednikovih" učenika upisanih u 60 strukovno zanatskih zanimanja

Kad su nastale nevolje i „Privrednik"biva prisiljen da prebaci sjedište u Beograd, Matijević osniva šegrtski internat, jer do tada su pitomci morali biti primljeni od poslodavaca na stan, odjelo i hranu.

Povijest „Privrednika" je dramatična, složena i veoma poučna. Ona je pokazala što može jedan čovjek i njegovi istomišljenici sa dobrom organizacijom i to u vremenu nesklonoj bilo kakvoj organizaciji. Malo je ovakvih primjera, jer je malo ovakvih građana sa građanskim vrijednostima spoznaje što je opće dobro. No „Privrednika" je ipak najviše pogodio Drugi svjetski rat. Ali ne samo „Privrednik". No za „Privrednik" ovaj rat je bio koban jer je tada sva njegova imovina konfiscirana, zaposjednuta, ili razgrabljena, od okupatora i kvislinga i u Hrvatskoj i u Srbiji. Mnogi pitomci z vršili su kobno u raznim logorima širom Evrope, ili na našim prostorima.

Pripremajući građu za „Zbornik narodnih heroja" utvrdio sam da je 25 od njih završilo školu kao „Privrednikovi pitomci". Preko 1.500 od onih koji su preživjeli, ostali su nosioci Partizanske spomenice 1941. godine. Skoro svi koji su pristupili Narodnooslobodilačkom pokretu postali su najznačajniji organizatori toga pokreta, pravi narodni tribuni. Nažalost od sveukupnoga broja onih koji su se priključili pokretu, samo je svaki dese ti uspio preživjeti Drugi svjetski rat.. Zahvatila ih je sudbina kao i onih 12.000 komunista, od kojih je samo 3.000 preživjelo rat.

Od kada se hrvatski antifašizam nacionalnom kontrarevolucijom 1991- 95.godine pretvorio u verbalnost i prigodničarstvo, dao je maha antikomunizmu, koji se pretvorio u čisti antihumanizam. Nastoji se izbrisati memoriju antifašizma u zapisima i spomenicima i državnom doktrinom. „Ne može se biti antifašist, a da nisi istovremeno antikomunist" - kliče povjesničar-liberal, voditelj Hrvatskog helsinškog odbora. Od tog liberalizma do makartizma nema ni pola koraka.

5.3. Značaj „Privrednika" za naš društveni razvoj

Značaj „Privrednika" za društveni razvoj je golem, neistražen, posebno je značajan za selo i poljoprivredni razvoj. Zbog toga ću pokušati samo u kratkim crtama naznačiti ono što sam zapazio prilikom prikupljanja građe za ovaj značajni Zbornik, kao i ranije prilikom prikupljanja druge građe za Arhiv za historiju radničkog pokreta u Zagrebu. Kad je u prvoj polovini 80- tih godina prošlog stoljeća pokrenuta ideja o izdavanju Spomen knjige, moj prezimenjak književnik Đuro Livada, otac poznatog pjesnika Raše Livade, koji je sa pjesnikom Albaharijem izdavao Međunarodni almanah, obratio mi se sa jednim širokim „naputkom" što sve treba istražiti

9. Kako sam mnoge stvari kao istraživač ranije znao o „Privrednikovim pitomcima", predložio sam da zajednički to radimo po arhivima i na terenu. Doista smo obišli Hrvatsku uzduž i popreko i pregledali sve arhive. Mnoge sam detalje znao iz života majstora, heroja, Spomeničara. Taj mi se posao pokazao vrlo unosnim, jer Đuro Livada, sremski prvoborac, stari partijski kadar, inače komesar Sremske brigade NOV POJ, bio je po vokaciji istraživač, a i sam je bio pitomac „Privrednika". Završio je u Vojvodini opančarski zanat. I dok bi ga ja vozio prosto me zabavljao sa raznim dogodovštinama iz života „Privrednika''

Đuro Livada napisao je i izdao 15-tak djela različitog žanra, ali navodim samo neke: „Na obali života i smrti", Zemun, 1958.; „Skrivene rane", Prosvjeta, Beograd; „Srce u zavičaju", Dnevnik, Slobodna Vojvodina, Novi Sad; „Nepoznato jutro", Znanje, Zagreb, 1962.; „Stazom malih spomenika", Rad, Beograd, 1962. ...159 vrednika", jer je poznavao tisuće detalja i nekoliko tisuća biografskih sadržaja - „Majstor pitomac". Imao je tako sugestivni komunikacijski metod da je od sugovornika po selima gdje smo istraživali znao sve izvući o majstorima njihovog kraja: što je proizvodio, kako se ponašao, koje proizvode pamte kao prvo otkriće, itd. Uvijek je težio da ponešto nađemo i ponesemo sa sobom od majstorskih proizvoda, jer je želio da napravi „Muzej Privrednikovih djela".

Kako je bio upravitelj Zemunske biblioteke bogate knjigama, pružio mi je priliku da mnoge stvari iz života „naše radničke klase" iščitavam kao literarna štiva. Znali smo zanoćiti u selu gdje nije bilo struje, i on kao stravstveni čitač znao mi je isprazniti akumulator, i onda je bio spreman da gura auto do iznemoglosti da se upali.

Evo samo neke kraće slike o „Privrednikovim učenicima". Oni su, pored učenja zanata, išli i u škole. Program im je bio skoro na nivou gimnazije. Učili su i strane jezike. Najčešće su naučili jezik svoga gazde: njemački, mađarski, a posebno oni koji su bili u Češkoj - češki. Kad su završili škole, postajali su kalfe, pomoćnici, najprije svojih gazda, majstora, ili su sami osnivali radnje, ili su se uortačili međusobno, udruživali, gradili kuće i radnje. Stjecali su mnoga dobra i širili krugove poznanstva. Neki bi se ženi li sa gazdinim kćerima, ili njihovim rođakinjama. Neki bi se priženili. Naročito su dobro prolazili oni koji su i gazdin jezik savladali, koji su prihvatili građanske manire, u jelu, djelu, odjevanju, komunikaciji. I stoga mi je Đuro znao mnogo šeretskih dogodovština ispričati, koje sam zapisivao, ali zbog kratkoće teksta one ovdje ne pripadaju.

Većina se ipak vraćala u rodne krajeve, gravitaciona središta, općinska mjesta ili u svoja rodna sela i tamo osnivali vlastite zanatske radnje. Kad bi došli u svoje rodne krajeve stvarali su temeljne pretpostavke za promjene socijalne strukture sela. Njihova saznanja, sposobnosti, radinost, moralnost, osjećala su se kao dar kraju. Jer oni su slovili kao gospoda sa kravatom, leptir mašnom, bijelim kragnama, posebno sa džepnim lancima, skrojenim gradskim odijelima, laštenim cipelama i sa učenim komunikacijskim postupcima. Bili su uzorni i sredina ih je najrađe prosto oponašala, jer to su bili za sredinu naši ljudi.

Oni su se za tu zahvalnost podrške svojski oduživali. Npr. kovači su kovali kapije, najprije crkvama i učiteljima kao svojim zaštitnicima i preporučiteljima, zatim rođacima, kumovima i tek on da direktnim naručiteljima. To im je diglo ugled i ljudi su dolazili da gleda ju te tvorevine i divili se govoreći „imaju zlatne šake". Brijači su brijali, šišali, „brkove štucali", „damama" su frizure podešavali, ali su i svoje „dame" prosto nagonili da pomognu ženskoj čeljadi svoje sredine. To oponašanje počelo je mijenjati izgled habitusa seljaka, otklanjati grubosti, kuće su dobile drugi izgled iznutra i izvana jer su dolazili tišljari, građevinari, dekorateri, itd. Taj oblik oponašanja pretvarao se u stil življenja. Mnogi od majstora su imali sluškinje. Za obradu vlastitog posjeda unajmljivali su radnike, ili kao pomoćnike za svoje majstorluke, i to je širilo novčani dohodak. Kovali su željezne plugove, pravili su kočije, pravili namještaje, krojili odjela. Zanimljiv je jedan od njih koji nam je ispričao da kad je donio ve liko „kristalno ogledalo" prvi put je vidio ljude kako se ponašaju kad vide cijeli svoj lik u ogledalu. Kasnije je naplaćivao, kad bi se mlade pripremale za udaju, dugo ogledanje pred ogledalom. Mnoge njihove supruge bile su prve bolničarke, primalje, babice. One su sa učiteljicama počele pokreta ti učenje pletenja, vezenja goblena. Kuhinja je dobila drugi jelovnik, sijela i prela drugi sadržaj. Svadbe sui male drukčije kolače i pripremu mlade. Djeca su drukčije tretirana pri otpremu u školu. Svaki je zanat ostavljao svo je inovativne tragove.

Tako su ovi „Privrednikovi pitomci" bili nukleus našeg trećeg staleža i u selu, ali oni su i bili neimari u domeni širenja svih inovacija. Dakle, nositelji i difuzori, širitelji inovacija. Bili su most prelaska od tradicionaliz ma u modernitet, od usmene u pisanu kulturu, jer su mnogi kupovali novi ne, čitali knjige, imali svoje priručne biblioteke, koje su postajale nerijetko opće dobro sela.

Zaista se može govoriti o revolucionarnom pokretu pre obrazbe. Oni unose radne strojeve, nove alatke, nove navike. Oni donose sortna sjemena i sami imaju rasna stada, modernije kuće i moderniju opre mu. Oni prvi donose fotoaparate, dovode nove poznanike.

Nerijetko i svoje gazde nekadašnje. Postaju poželjni kumovi, prijatelji, družitelji. Oni su sa vjetnici, praktični učitelji. Njihovi gazde od seljaka kupuju razne sirovine, prehrambene potrepštine, pa se tako stvaraju nova poznanstva. Neki me đu prvim kupuju automobile, traktore, prvi otvaraju parne mlinove. Oni prvi kaptiraju vodotoke, uređuju potočne mlinove i skraćuju vrijeme čekanja. Prvi dovoze tzv. ručne vršilice, a kasnije motorne „dreševe" koji zamjenju je stočnu vršidbu.

Oni prvi dovoze snažnije konje, prave platoe sa gumenjacima, koji zahtjevaju bolju putnu mrežu. Oni prvi započinju kopati bu nare, kaptirati vodotoke, uređivati tzv. šterne, čatrnje. Neki čak kopaju ribnjake. Oni prvi prave zamke za miševe, glodare, lisice, vukove, divlje svinje tu „pošast sela". Naravno, oni su i lovci, imaju puške, uređuju srpove, kose, plugove. Oni prvi unose moderno posuđe, tzv. escajg, zamjenjujući drvene zdjele i žlice. Oni znaju kako se može konzervirati hrana, posebno vo će. Nema domene u kojoj ne unose novitete. I mnogi su time zadužili svo ju sredinu.

(Nastavak u sledećem broju)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane