Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Posle Jasenovca - Lora (5)

''Telefoniranje'' uz struju

Kada je čovek veliki on je veliki na svakom mestu i u svakoj situaciji. Dr Voja Subotić je svoju veličinu dokazao svojom humanošću, svojim rodoljubljem i brigom za heroje ove napaćene Srbije.Ove knjige sigurno ne bi bilo bez Vojinog nagovora i njegove pomoći. Još jednom mu veliko hvala. Ovo je knjiga zapisa srpskih oficira koji su mučeni u splitskoj Lori i koji pokazuju ljudsku nakazsnost. Nije Jasenovac slučajan. Njihovi zapisi treba da posvedoče, da ne zaboravljamo olako, da nam se opet to ne ponovi.

Željko Vasiljević

... Dobijali smo po tri obroka dnevno, ali vreme da to pojedemo je bilo ograničeno. Supu smo morali pojesti za samo jedan minut, a ona je bila vrela. Za glavno jelo smo imali jedan i po do dva minuta, tako da smo većinom ostajali gladni, jer za to kratko vreme ne bi mogli ništa da pojedemo. Higijenu nismo mogli redovno da održavamo, bilo je teškoće i sa obavljanjem fizioloških potreba, pošto je bila samo jedna WS šolja, pa smo morali ponekad da čekamo na red i da trpimo. Pranje je bilo hladnom vodom, a ponekad su nas kupali tako što su nas polivali jakim mlazom vode, a to nije bilo ono što čovek treba da preduzme radi održavanja higijene. Ponekad su nam onemogućavali da fiziološke potrebe obavljamo redovno, normalno, jer nam nisu dozvoljavali da idemo u klozet, pa smo to morali da činimo u ćeliji u bocu od koka-kole ili u peškir. Kada bi to otkrili onda bi nas tukli.

Često su nam uskraćivali vodu, nisu nam davali da je pijemo, a ni hranu. To se obično dešavalo posle napornog rada. Poseban vid mučenja bio je rad u kamenolomu gde smo morali da lupamo kamen i da ga nosimo, što je bilo jako iscrpljujuće obzirom da je bilo leto, a posao smo morali da obavimo iako za to nismo imali potreban alat. Kamen smo lomili metalnim šipkama i sa nekoliko krampova, što je bilo gotovo nemoguće uraditi.

Nikakvu lekarsku pomoć nismo dobijali. Jednom prilikom kada sam imao jake bolove u grudima, pošto sam posumnjao da su mi rebra polomljena posle prebijanja, zatražio sam da idem kod lekara, ali mi je to bilo uskraćeno. Veoma često su me udarali po polnim organima, tako da su mi testisi bili jako otekli.

Najviše nas je tukao Tadija Bokanović i Grujica Nikša pripadnici antiterorističke vojne policije, Tomo Dujić bivši upravnik zatvora „Lora", Ivica Baban koji je mene najviše prebijao i mučio i naneo mi prelome rebara, gasio cigarete po glavi, gazio po leđima i po rukama, Zdenko Jović stražar, vojni policajac koji nas je najviše mlatio za katolički Božić, kada smo dobili najviše batina. To su ljudi koji su nas najviše tukli, ali dolazili su i drugi. Svako ko je došao mogao je da nas tuče. Neki su dolazili i dovozili svoja kola da ih peremo, pa su nas pri tome tukli. Jedan od njih je bio Polja, koga su zvali i „Boško", kao i neki stariji čovek sa brkovima koga su zvali „Dabro", koji nas je udarao kundakom od puške. Pored ostalog terali su nas da šamaramo jedan drugog i pri tome smo morali jako da udaramo. Ako neko ne bi jako udarao svog druga oni bi ga prebili. Zato je Č. M. dobio 180 šamara. Nas je evidentirao Međunarodni crveni krst, ali dvojica od nas D. V. i M. Č. bili su uvek skrivani kada su dolazili predstavnici Crvenog krsta i prebacivani u neki drugi zatvor".

Svedok 427/957, penzioner iz Splita, rođen 1940. godine, navodi: „Mene su odveli u „Loru" 22. avgusta 1992. godine. Tu su me predali dežurnima koji su mi rekli da pođem sa njima da telefoniram u Srbiju. Uveli su me u jednu prostoriju gde se nalazio induktorski telefon, pa su mi žice telefona zakačili za prste i okretanjem ručke telefona puštali struju. Od te žice i danas imam ožiljke na kažiprstima obe ruke. Za to vreme su me tukli bezbol palicama po glavi. Potom su me odveli u ćeliju u koju su me smestili samog. Narednog dana oko 9 časova došao je u obilazak ćelije dežurni oficir vojne policije. Išao je od ćelije do ćelije i redom je tukao sve zatvorenike. Kada je ušao u moju ćeliju rekao je da su kod mene u kući pronašli bombu. Onda je prišao i počeo da me tuče pesnicama u grudi i u stomak. Neko vreme posle njega došao je i dežurni stražar u zatvoru Tonči Rogušić. On me je prilikom obilaska takođe tukao i šutirao nogama. U toku dana dolazili su i drugi vojni policajci koji su nas tukli. Tako je bilo čitavog dana, a i noću nismo imali mira. Sledećeg dana dežurni oficir je bio Zoran Sulejmanović, koji je takođe tukao mene i ostale zatvorenike. On me je jednom prilikom naterao da stavim šlem na glavu koji nije bio pričvršćen, a zatim me je u čučećem položaju naterao da čistim zatvorske klozete. Pri tome mi je zapretio da će me prebiti ako mi padne šlem sa glave. Sa njim u smeni je bio i Zoran Čulina koji me je jednom pretukao tako da nisam mogao da stojim, pa me je naterao da ustanem i u stavu mirno stajao sam ceo dan. Za to vreme on je povremeno dolazio u ćeliju i opet me tukao. To njegovo iživljavanje je trajalo sedam časova. Pošto je on predao smenu, ja sam to veče zadobio strahovite bolove u nogama i jedna noga mi je počela oticati pa sam zatražio lekarsku pomoć. Odveli su me u bolnicu Firule. Tokom vožnje vozač je naglo kočio i u krivinama namerno zanosio kombi, tako da sam ja bio izubijan od tumbanja u vozilu. U bolnici sam dobio neke injekcije. Nakon toga izveden sam u hodnik i u tom momentu naišli su vojni policajci Sević i Čović, koji su, čim su me ugledali, počeli da govore ostalim pacijentima da sam ja Četnik, pa su se pacijenti okomili na mene, pljuvali me i vređali. Lekove koje mi je lekar prepisao nisam dobio.

Sledećeg jutra u ćeliju je došao jedan stražar sa psom. On je psa, koji je lajao, huškao na mene. Takođe sam svakodnevno odvođen na „telefoniranje" gde su nam puštali struju. Takođe su nam stražari pretili da će nas pobiti i baciti u Kevinu jamu u blizini Splita, na planini Kozjak. Kada su me odveli u vojni sud na saslušanje, sudija je rekao stražaru da me vodi kod doktora Ivančevića u KBC Firule koji me je pregledao i dao nalaz i mišljenje da sam zadobio teške telesne povrede. Potom sam odveden u zatvor Bilice, gde sam bio od 26. avgusta do 4. novembra. Iz Bilica sam 4. novembra vraćen u „Loru", gde sam ostao do razmene. U „Lori" sam bio ponovo tučen i maltretiran".

Svedok 715/957 penzioner, star oko 62 godine, koji je bio ranjen od strane hrvatskih vojnika prilikom upada u njegovo selo, nakon čega je lečen u bolnici u Livnu i bolnici u Splitu, odakle je prebačen u logor „Lora", navodi: „I pored toga što sam bio nezalečen, u „Lori" su me smestili u samicu u kojoj sam ostao par dana kada su me posetili i registrovali predstavnici Međunarodnog crvenog krsta. Oni su me pitali da li sam bio tučen, ali ja nisam smeo da im kaže da jesam. Nakon odlaska predstavnika Crvenog krsta prebačen sam u zajedničku prostoriju u kojoj je bilo 56 uhapšenih Srba koji su bili strahovito isprebijani, u krvi, modri i otekli. Njih su svakodnevno više puta izvodili i tukli. Takođe su i mene tukli.

U „Lori" sam ostao dva meseca. Za to vreme ležao sam na golom podu bez ikakvog prostirača i pokrivača. Od hrane smo dobijali samo jedanput dnevno po parče hleba koje nije bilo teže od 50 grama i, najčešće, po malo paštete. U ovom logoru uhapšeni Srbi su na različite načine maltretirani. Terali su nas da lajemo kao psi, da čučeći trčimo, da jedan drugog nosimo, da jedan drugog udaramo. Pri tome stalno su nam govorili da ćemo biti pobijeni, da će nas baciti u more gde će nas pojesti ribe. Terali su nas i da pevamo pesme: „Drinu ćemo pregaziti, a Srbiju zapaliti" i druge pesme kojima se vređa srpski narod".

Svedok 315/962, koji je pre rata živeo u Zagrebu, a sada je u izbeglištvu u Srbiji, posle 38 dana lečenja u bolnici Firule, od zadobijenih povreda, odveden je u logor „Lora", navodi: „Po dolasku u Loru 31. jula 1992. godine obukli su mi vojnu uniformu i u tom logoru sam ostao do 19. jula 1993. godine. Od prvog dana dolaska u ovaj logor počinju moje nove muke. Počinju fizička maltretiranja i iživljavanja. Tučen sam svim i svačim: rukama, nogama, palicama. U mučenju su posebno prednjačili Mladen Tolušić, Saša Vidović, Rešid Hodžić, Slavko, čije prezime ne znam, Tonči Vrgić, Tomo Dujić, koji je bio i upravnik „Lore", Mirko Galić, komandir 72. bojne, kao i drugi čijih imena ne mogu da se setim. Ja ceo period boravka u logoru pokušavam da zaboravim. Da bih ispričao šta mi se sve dešavalo u Lori treba mi mnogo vremena, a ja nemam nikakve koristi da se svega toga sećam i bolje je da ne znam ništa i da se što manje prisećam tog vremena i da živim još malo ovo života kao čovek".

Svedok 234/956 u logoru „Lora" boravio je sredinom 1992. godine i on navodi: „Ja sam iz bolnice Firule posle 45 dana boravka prebačen u „Loru" u Splitu gde me je na ulazu sačekao Vrgić Tomo zvani „Tonči" rečima: „Evo novog Četnika", pa me je udario nogom u predelu vilice koja mi je već bila polomljena na tri mesta. Vilica je popucala, pa su me ponovo vratili u bolnicu gde mi je bez anestezije ponovo nameštena vilica i postavljene žice. Odmah nakon toga sam opet vraćen u „Loru". Bio sam smešten na odeljenju „C". Tu su me maltretirali na neviđen način. Davali su mi elektrošokove, pošto su mi vezivali žice na uho i polni organ. Terali su nas po danu, po strahovitoj vrućini, da se bosi krećemo po krugu zatvora sve dok nam ne poteče krv iz tabana. U „Lori" sam bio dva meseca i za to vreme spavao sam na golom betonu. Svakodnevno su nas tukli. Pretili su da će nas likvidirati. Hrana je bila izuzetno loša. Dobijali smo po parče hleba i malo paštete. Najteže mi je padalo što nam nisu dozvoljavali da pijemo vodu iako je temperatura bila 40° C. Terali su nas i da silujemo žene kojih je bilo 1015 u tom logoru, a one su bile stare od 10 do 60 godina. Naređivali su nam da se skinemo goli i da uđemo u prostoriju u kojoj su nas čekale gole žene".

Svedok 702/962 u logoru „Lora" je proveo petnaest dana u decembru 1993. godine navodi: „Odmah nakon dolaska nekoliko stražara me je pretuklo u prostoriji u kojoj sam primljen i evidentiran. Odatle sam prebačen u ćeliju u kojoj sam zatekao jednog Srbina. U toj ćeliji bio je mali prozor koji je uvek bio otvoren, bez obzira što je napolju bilo jako hladno. Prva tri dana taj Srbin koji je bio sa mnom u ćeliji i ja morali smo neprekidno da stojimo između kreveta. Tri dana i tri noći nas su neprestano čuvali stražari koji nam nisu dozvoljavali da sednemo, niti da legnemo. Za to vreme su nam samo jedanput dali nešto hrane da pojedemo. Kasnije su nas stražari terali da radimo sklekove do besvesti, a ko bi prvi posustao, dobijao bi udarac čizmom u leđa ili u stomak.

Stražari bi noću, kada bismo legli, upadali u našu ćeliju i komandovali da ustanemo. Davali su nam tada krampove i lopate, izvodili nas u dvorište gde smo sami sebi kopali rake. Kada bi završili iskopavanje, i to svaki za sebe, naterali bi nas da uđemo u iste, a stražari su nišanili pištoljima u nas. Pojedinim Srbima nisu davali alat za kopanje raka, već su morali golim rukama, bez alata, da kopaju. U tom logoru jedan stražar mi je na telu nožem istetovirao šahovnicu. Meni je u „Lori" bio zabranjen svaki kontakt sa drugim zarobljenim Srbima".

Svedok 333/9521, tehničar iz Kupresa, rođena 1956. godine u logoru „Lora" je boravila od 11. do 14. aprila 1992. godine, navodi: „ Mi žene iz Kupresa bile smo izdvojene u posebnoj ćeliji. Nas su nazivali četničkim kurvama, psovali su nas i vređali. Bile smo prinuđene da peremo klozete, kupatila i zidove od krvi. U susednim ćelijama su tukli zatvorene muškarce, a nas su dovodili da gledamo kako ih tuku. Bila sam prinuđena da gledam i kako tuku mog muža. Tukli su ih bukovim drvetom, drvenim palicama, kundacima. Moj muž je bio sav modar i obliven krvlju".

Svedok 333/9523, u logoru „Lora" je boravio u proleće 1992. godine, navodi: „U Splitu smo odveženi u krug pomorske oblasti gde se nalazio centar hrvatske vojne policije. Tu smo, kao i u Gornjem Brišniku, izlazili iz kamiona jedan po jedan. Dočekali su nas hrvatski vojnici i tukli. Ispred mene, na 3 metra, nalazio se Petar Spremo. Jedna hrvatski vojnik ga je snažno udario drškom pištolja po glavi. Isti taj vojnik je i mene snažno udario drškom pištolja po glavi, od čega mi je prsla lobanja na četiri mesta, pa sam sav bio obliven krvlju. U „Lori" smo smešteni u grupama u jednu ćelija od po 20 zatvorenika. U toj ćeliji sam ostao tri dana. Za to vreme ispitivao nas je i tukao ko god je hteo od stražara. Tukli su nas i ponižavali na razne načine. Terali su nas da uđemo u kućice za pse i da lajemo kao psi.

Mene su izvodili na šetalište i tamo su me tukli, govoreći da ličim na Radovana Karadžića. Tukli su me sve dok nisam pao u nesvest. Kada sam došao k sebi, rekli su da ličim na Momčila Krajišnika, pa su me opet tukli. Jedna od najponižavajućih situacija dogodila nam se u „Lori". Tu su pojedine od nas terali na perverzije. Jedan drugom morao je da uzme polni organ u usta ili da međusobno polno opšte. To se dogodilo pok. Milu Spremu, svešteniku P 3., Š. L., 3. B. i drugima. Nisu nam dali ništa od hrane niti vodu za piće sva ta tri dana dok smo boravili u „Lori".

Svedok 333/9520, tehničar iz okoline Kupresa, u logoru „Lora" je boravio u aprilu 1992. godine, navodi: „Iz Duvna su nas doveli ponovo u „Loru". Tu su nastavili sa našim mučenjem, tukli su nas raznim predmetima, vezivali su nas za neke rešetke, polivali vodom i priključivali na naša tela struju niskog napona. Kasno noću u ćeliju su upadali policajci sa maskama na licu, ili bez njih, koji su prethodno bili po kafanama. Oni su nas tukli i nad nama se iživljavali na razne načine.

U „Lori" me je izvodio Musa iz Širokog Brijega kod Lištice. On mi je nož prislanjao na grlo i pretio da će me zaklati. On je rekao da će me streljati i pred izvođenje na egzekuciju sveštenik Z. P. je morao da mi čita opelo. Bilo je krajnje neizvesno šta nam se može desiti svakog trenutka, kako danju, tako i noću. Posle 17 dana vezali su nam ruke i oči, natovarili nas u kamion i odvezli u Zadar".

Svedok 333/9522, domaćica iz Kupresa, rođena 1953. godine, u logoru „Lora" boravila je u proleće 1992. godine, navodi: „U „Lori" su izdvojili nas žene. Bilo nas je 5 i smestili su nas u zasebnu ćeliju pored ćelija u kojima su bili muškarci. U tom zatvoru sam ostala 15 dana. Za to vreme maltretirali su nas na razne načine. Pored ostalog, jedan od stražara musliman, star oko 20 godina, izvodio me je 45 puta u dvorište zatvora gde mi je cepao odeću, prinosio nož na grlo i pokušavao da me siluje. Na isti način postupao je i sa D. M.

Stražari su svakodnevno tukli zatvorene muškarce u susednim ćelijama. Otvarali su naša vrata i prisiljavali nas da gledamo kako muče i batinaju muškarce. U logoru su najviše tukli B. L. Tri puta su ga izvodili i govorili da će ga zaklati. Čula sam njegovu kuknjavu i udarce i krkljanje i mislila sam da ga stvarno kolju. Neki od stražara su dolazili sa krvavim rukama i govorili nam da su ga zaklali. Posebno su mučili njegovu suprugu koja je sa mnom bila zatvorena".

Svedok 195/9744, uhapšen avgusta 1995. godine u svom selu pored Bosanskog Grahova prilikom upada hrvatske vojske, navodi: „Preko Duvna odveli su me u Split i smestili u logor „Lora". Prilikom ulaska u Loru sačekao me je špalir hrvatskih vojnika i civila koji su u rukama imali palice, komade drveta i električne provodnike. Udarali su me nemilosrdno dok nisam prošao kroz taj špalir, a posle su me smestili u samicu. Iz te prostorije čuo sam krike i jauke iz drugih prostorija i to se događalo neprekidno i danju i noću. Video sam prilikom izvođenja iz te prostorije da je u drugim prostorijama bilo mnogo uhapšenih Srba. Često su me izvodili na saslušanja i svaki put su me udarali. Pitali su me u kojim jedinicama sam bio, kakvo sam naoružanje imao, iako ja nisam bio u srpskoj vojsci. Zadržan sam u „Lori" sedam dana i za to vreme sam dobijao po jedan obrok dnevno koji se sastojao od male količine neke čorbe i malog parčeta hleba.

Iz „Lore" su me odveli u mesto Aržana i smestili u neko skladište gde je bilo još desetak uhapšenih Srba sa kojima nisam mogao da kontaktiram. Tu su me takođe ispitivali i tukli, da bi me posle 7 dana vratili ponovo u „Loru". U „Lori" su nastavili sa ispitivanjem i tamo sam uvođen u neku prostoriju u kojoj je sa svih strana pod velikim pritiskom duvao vetar. Ne znam o čemu se radi, ali znam da je to izazivalo strahoviti pritisak na disajne organe i na uši. Boravio sam ponovo u „Lori" 4 dana, a posle toga odveli su me u Turjance kod Sinja. U „Lori" bi mi naredili da stanem pored zida sa podignutim rukama u vis i tada su me udarali sve dok ne bih pao na pod, a potom, dok sam ležao, šutirali bi me nogama".

Svedok 249/973, rođen 1941. godine, u logoru „Lora" je boravio u periodu od 14. maja 1995. do 1. aprila 1996. godine, navodi: „Na samom ulazu u „Loru" sačekao nas je špalir hrvatske policije, pa kada smo mi prolazili, oni su nas strahovito tukli svuda po telu drvenim i gumenim palicama, komadima elektroprovodnika čija je debljina oko 3 cm, zatim nekim lancima, nogama i rukama. Skoro svake večeri hrvatski policajci su nas pitali da li smo se kupali, a potom su naređivali da svi potpuno goli izađemo iz prostorije, nakon čega su nas po nekoliko sati prskali iz šmrka hladnom vodom pod jakim pritiskom. Pripadnici hrvatske policije koji su obezbeđivali logor vrlo često su nas izvodili iz ćelija u hodnik i naređivali da se krećemo četvoronoške. Oni su nam tada sedali na leđa i mi smo morali tako da ih nosimo kroz hodnik.

Takođe, i to najčešće u noćnim časovima, su nas isterivali u krug logora gde smo morali da ulazimo u kućice za pse i da iz njih lajemo. Terali su nas da bosi trčimo po pet krugova oko zgrade logora, iako je zgrada bila ogromna. Ako bi neko zaostao prilikom trčanja, oni su ga besomučno udarali svuda po telu i to najčešće rukama i nogama. Video sam pojedine uhapšene koji su imali mnogo ožiljaka po rukama od gašenja cigareta, a takođe mi je poznato da su pojedine uhapšene Srbe terali da jedu perje ubijenih ptica i da gutaju žive gliste i crve. Mene i ostale uhapšene koji su se nalazili u „Lori" izvodili su svakog dana ujutru na obavljanje fizičkih radova koji su se sastojali u vađenju kamena i zidanju nekih kućica. Radili smo nekada i više od 12 časova dnevno, tako da smo bili iscrpljeni od teškog rada. Hrana je bila veoma loša i u malim količinama. Policajci koji su nas čuvali terali su nas da za pet minuta pojedemo obrok koji nam je sledovao, a pre ručka svaki uhapšenik je morao da se krsti po katoličkoj veroispovesti. Jednom prilikom i to, mislim, u avgustu mesecu 1995. godine nakon pada Knina nama su pokazali uhapšenog Srbina čije je ime Miloš, koji je bio strahovito isprebijan. Naredili su Milošu da skine veš i mi smo videli da je njegovo telo bilo svo modro i da su se na istom ocrtavali tragovi od udaraca nekim predmetima. Miloš je bio potpuno nepokretan, otečen i krvav. Pripadnici hrvatske policije su nas terali da ustajemo svake noći u 00 časova i da pevamo hrvatsku himnu, zatim u glas da izgovaramo „Mi smo ustaše!". Takođe su nas terali da pevamo razne ustaške pesme".

Svedok 249/9740, advokat, rođen 1947. godine, boravio je u logoru „Lora" od 16. maja 1995. do 2. aprila 1996. godine, navodi: „Odmah po dolasku u „Loru", po izlasku iz vozila, dočekao nas je špalir hrvatskih policajaca koji su u rukama držali drvene i gumene palice i komade cevi za vodovod sa kojima su nas 22-23 dovedena Srbina do besvesti udarali dok smo prolazili između njih. Posle ovoga postrojili su nas, pa smo stajali nekoliko časova na suncu. M. G. je pao na beton od sunčanice. Nakon toga su nas postrojili uz neki zid, pa su nas udarali po leđima i glavi nogama, drvenim i gumenim palicama i pesnicama, nakon čega su nam naredili da uđemo u jedan hodnik. U tom hodniku bilo je puno vrata, a pokraj svakih vrata je stajao po jedan policajac i kada sam se ja pojavio u blizini prvog policajca, on me je sačekao udarcem pesnicom ili nogom, govoreći „ne tamo, nego ovamo". Kada se pojavim kod drugih vrata, na isti način me je dočekao drugi policajac i to se ponavljalo sve do kraja hodnika, kada su me ugurali u jednu prostoriju u kojoj je stajao jedan strašno razvijen policajac koji mi je naredio da se skinem go, nakon čega me je tako izudarao da ja nisam osećao delove tela.

U „Lori" su nas svakodnevno terali da uđemo u kućice za pse, da lajemo u određeno vreme, a nakon toga su nas isterivali iz kućica i terali da pevamo hrvatsku himnu i ustaške pesme. Hrvatski policajci su nas terali da trčimo po krugu, pa kada se potpuno zagrejemo i oznojimo, onda su nas tuširali hladnom vodom direktno iz hidranta, pod jakim pritiskom. Svakog dana su nas terali da kleknemo na kolena i da se odupremo rukama o beton, a hrvatski policajci su nas tada jahali i terali da trčimo kao konji, četvoronoške. Takođe su nas terali da se međusobno udaramo otvorenim dlanom i pesnicama, kao i da jedan drugog udaramo nogama što jače možemo. Sećam se da su nas terali da jedemo puževe sa školjkama, zatim da jedemo neke crve i gliste. Posebno ističem da su mene hrvatski policajci terali da ljubim i ližem hrvatsku zemlju, a ostale su terali da ližu šolju u klozetu i da onanišu. Za sve vreme mog boravka u „Lori" iz drugih prostorija su neprestano dopirali krici i jauci uhapšenih Srba, a naročito posle pada Knina".

Svedok 249/978, radnik, rođen 1953. godine, boravio je u logoru „Lora" od maja do avgusta 1992. godine, navodi: „Prvo maltretiranje sam doživeo kada su mi stražari doneli za doručak neku mutnu toplu vodu koju ja nisam mogao da pijem, pa je jedan stražar prišao i pljunuo u tu posudu, a potom mi naredio da to popijem. Kada sam to učinio, on me je više puta udario pesnicom, zatim palicom, a potom me udario više puta nogama na kojima su bile teške vojničke čizme, nakon čega sam se ja onesvestio. Kada sam se osvestio bio sam sav modar, krvav i otečen od zadobijenih udaraca. Sutradan su mi stražari vezali ruke na leđa, zatim naredili da kleknem, a potom su mi odozgo, preko leđa, stavili jedno metalno bure. Nakon toga dva policajca su, držeći nekakve duge i debele komade drveta, otpočeli da udaraju po tom buretu. Od buke koja je nastajala od udaraca po tom buretu ja sam se onesvestio. Od tada, pa u toku daljeg boravka u logoru „Lora", svakog dana sam stavljan pod to bure bar jedanput.

Iz prostorije u kojoj sam se ja nalazio izvođeni su drugi uhapšeni Srbi i odvođeni su u podrumsku prostoriju gde su im priključivali struju za razne delove tela, a potom uključivali induktor. Meni to nisu radili, ali su mi to pričali drugi zatvorenici koji su bili u prostoriji sa mnom. Mene su pripadnici hrvatske policije koji su obezbeđivali logor vešali za ruke tako što bi mi stavljali na levu i desnu ruku po jednu lisicu, a potom su me podizali desetak centimetara od patosa i lisice kačili za metalne rešetke na vratima, tako da sam visio na rukama. Dok sam visio, udarali su me palicama po leđima i drugim delovima tela. Hrvatski policajci su u „Lori" praktikovali da u noćnim časovima upadaju u prostorije gde su se nalazili uhapšeni Srbi i tamo su nas strahovito tukli svim i svačim po svim delovima tela, najviše u predelu bubrega i grudnog koša. Hteo bih i da istaknem da su hrvatski policajci mene i ostale uhapšene u logoru „Lora" terali da pijemo mokraću i da se međusobno udaramo do onesvešćivanja.

Posebno su nas hrvatski policajci mučili sa hranom i vodom. Davali su nam svaki treći ili četvrti dan po malo vode i to na 50 uhapšenih su davali 1,5 litar vode. Za vreme boravka u „Lori" dobijali smo jedanput dnevno hranu i to nekoliko kašika tople vode i malo parče hleba koje nije bilo veće od kutije šibica. Morali smo tu hranu da pojedemo za dva minuta, a ako neko ne bi uspeo to da učini bio bi strahovito tučen. Izvodili su nas svakog dana po dva časa da boravimo u kućicama za pse i da iz tih kućica neprekidno lajemo".

Svedok 93/9724, iz Duvna, uhapšen je 11. aprila 1992. godine i posle dva dana boravka u MUP-u u Duvnu odveden u Split, navodi: „Ispod cirade kamiona u kome su nas 15 vozili iz Duvna, video sam da su nas doveli u Split i da smo došli u „Loru" gde je bio veliki logor za Srbe. Pošto tu nije bilo mesta za nas, istukli su nas pripadnici hrvatske vojske sa bejzbol palicama, a udarali su nas i rukama i nogama i ponajviše šutirali čizmama. Posle tuče koja je trajala sat vremena ponovo su nas stavili u isti kamion pa smo krenuli prema Zadru".

Svedok 334/9719, koji je sa grupom od oko 80 Srba sa Kupresa doveden u Split 7. aprila 1992. godine i u „Lori" ostao tri dana, navodi: „Kada su nas dovezli u Split, u krug neke kasarne, kamion u kome smo se nalazili naglo je ukočio, pa smo se mi onako vezani sudarali telima. Potom su nam naredili da svi izađemo i tu su nas tukli, pa ponovo naredili da se popnemo na kamion i odvezli su nas u „Loru". Na ulazu u „Loru" sačekao nas je špalir hrvatskih vojnika. Prolazeći kroz taj špalir oni su nas udarali raznim predmetima. Imali su komade vodovodne cevi dužine 7080 cm, debljine oko 3 cm, komade gumenih creva, komade elektroprovodnika, komade drveta i druga sredstva kojim su nas tukli. Većina nas koji smo prolazili kroz taj špalir je padalo, a hrvatski vojnici su nas tada šutirali nogama. U logoru smo smešteni po 12-oro i više u prostorije koje su bile veličine 2X2 m. Tako nismo mogli ni da čučnemo, ni da sednemo, već smo svo vreme stajali naslonjeni jedan na drugog. Iz te prostorije izvodili su nas u drugu i tamo su nas na sve moguće načine mučili.

Prvo su nas udarali sa raznim predmetima, a posle su nam priključivali struju, tako što su jedan kraj provodnika vezali za ud, a drugi za ruku ili uvo, a potom su puštali struju, što je izazivalo strahovite bolove. Posle toga dali su nam po pola kilograma soli koju smo morali da progutamo, ali nam nisu dali ni kap vode. Život u „Lori" bio je nepodnošljiv. U prostorije u kojima smo bili zatvoreni svake noći su ulazili hrvatski vojnici sa noževima u rukama, preteći da će nas poklati. Tom prilikom tražili su dobrovoljce i posle njihovog izvođenja čuo se pucanj. Čuo sam takođe da su izvodili i klali ljude. Čuo sam njihove krike i posle toga krkljanje, kao kad se preseče grkljan. Stalno su govorili da će nas poubijati. Izvodili su nas u krug logora, pa su nas terali da se krećemo na kolenima preko tucanog kamena, naređivali da uđemo u kućice za pse i da iz istih lajemo kao kerovi. Za ta tri dana boravka u „Lori" ništa nam nisu dali da jedemo, niti su nam dali vodu da pijemo, a neprekidno smo bili podvrgnuti strahovitom mučenju. Posle tri dana boravka u „Lori" grupa nas od oko 70 uhapšenih Srba iz Kupresa vezana je i potovarena na kamion koji nas je povezao u pravcu Duvna".

(Nastvaviće se.. )

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane