Natrag

Podsećanje

Jovanka - žena koja je previše znala (7)

I Tito je bio nezadovoljan njenim ponašanjem

U nekoliko nastavaka donosimo priču o Titovoj udovici Jovanki Broz, rođenoj Budisavljević, §eni po čijoj su volji "vrapci na Dedinju unaprijeđeni u prepelice, a Pepeljuga u Princezu". Autor je Anamarija Malčak, koji je objavio hrvatski portal

Anamarija Mlačak

Rato Dugonjić je ukazao da je Jovanka Broz svoje optužbe i malo "šire" usmjeravala. Za generala Miškovića je govorila da je hrvatski nacionalist, da je potpomagao Tripalov pokret i da sada u Hrvatskoj postoji dosta jaka struja koja pokušava otupiti oštricu borbe protiv hrvatskog nacionalizma. Tom prilikom je davala razna mišljenja i o Milanu Miškoviću, Jakovu Blaževiću i Milki Planinc, a dosta je govorila i o tome da su Srbi u Hrvatskoj zapostavljeni - "nekako je odvajala te kadrove, hrvatske i srpske".

Dugonjić je rekao da Komisija nije htjela razgovarati s bilo kim iz rezidencije prije nego što se Predsjednik Republike ne vrati s puta. Međutim, Jovanka Broz je, prije nego što je Komisija i počela raditi, zvala pojedine ljude, među kojima i Dolanca i Ljubičića i u razgovoru s njima iznosila nepovjerenje u rad Povjerenstva.

Obraćajući se drugu Titu, Dugonjić je rekao: "Kod drugarice Jovanke postoji strahovito nepovjerenje prema službi sigurnosti i prema vrhu Armije. Ako se to nepovjerenje ne ukloni ili ako se ne nađu druga rješenja, budite uvjereni, druže Tito, ja vam ovo govorim iz punog uvjerenja, bit će loše. To je nepovjerenje koje ja ne mogu razumjeti."

Na to je drug Tito rekao: "To ja najbolje znam... Kakvi! Dok god je Mišković živ". Dugonjić je naglasio da su svi ljudi s kojima je Komisija razgovarala nezadovoljni organizacijom rada. Na to je maršal rekao: "Skupa sa mnom". Dugonjić je, zatim, naglasio da je Komisija nastojala doći do konkretnijih zaključaka i da se neka pitanja u vezi s organizacijom riješe i dodao: "Međutim, druže Tito, ja ne znam o čemu se radi. Ne znam, iskreno da vam kažem, jer je pitanje na ovaj način, uvjeravanjem i razgovorima, nemoguće riješiti."

Na to je drug Tito rekao: "Lako je vama koji niste u kući...", a Dugonjić je nastavio: "Ne, nije lako, i nama je teško druže Tito!" Na to je drug Tito dalje rekao: "Lakše nego meni...".

Govoreći o organizaciji zdravstvene službe u Rezidenciji, Dugonjić je, obraćajući se drugu Titu, rekao: "Znate, druže Tito, Vi nemate ni ono što mi imamo. Ovi ljudi oko vas su vrlo pošteni i oni vas stvarno i cijene i vole. Oni predlažu organizaciju koja je normalna. Zato mi smatramo da nitko od nas ne bi mogao ni sebi, ni našem narodu položiti račun ako bi se zbog neke nemarnosti nešto dogodilo".

Dugonjić je dalje govorio: "Vi ne možete imati ni tajnika. Vi ste meni niz puta govorili o tome. Neki dan sam bio s drugaricom Jovankom... razgovarali smo i o tome. Ona ne želi ljude iz vojske... Ona je nabrajala jedanaest tajnika koji su dosad bili kod Vas, od kojih je desetoricu okvalificirala kao špijune". Na temelju razgovora s Jovankom Broz po ovom pitanju Dugonjić je došao do zaključka da ona, iznalazeći mane predloženim kandidatima, ustvari, ne želi da itko dođe za osobnog tajnika.

Govoreći dalje o nedostatku pojedinih službi u rezidenciji, Dugonjić je rekao da su, u vezi razgovora oko popunjavanja mjesta kuharicama, sobaricama i slično, pojedinci govorili: "Dajte drugovi, moramo nešto riješiti, nećemo dozvoliti da druga Tita dovodimo u situaciju da sam sebi pravi krevet". Obraćajući se izravno maršalu, Dugonjić je rekao: "Oprostite, druže Tito, ali to nije samo pitanje vas, to je pitanje čitavog našeg društva da svom Predsjedniku mora stvoriti uvjete... ja imam dojam da drugarica Jovanka nije zadovoljna time što joj mi svi iskazujemo visoko poštovanje kao Vašoj supruzi, nego da ona ima neke druge želje, sa svojim položajem, sa svojom pozicijom. Koje su to želje ja ne znam... Imam dojam da ona želi zamijeniti i nadomjesti čitavu organizaciju oko Vas".

Govoreći o težini razgovora s Jovankom Broz, Dugonjić je zatim nastavio: "Druže Tito, da vam kažem, iz ovih diskusija s drugaricom Jovankom ja sam se vraćao kao iz nekog košmarskog sna. Po četiri, po pet sati raspravljamo o nečemu gdje se ne slažemo u odnosu premvama, ali gdje je nemoguće doći do zaključka da se nešto realizira". Naglasio je da je neophodno da se s Jovankom Broz razgovara, da se stvori takva organizacija službi koja bi odgovarala potrebama Predsjednika Republike, da organizaciju tih službi može mijenjati samo Predsjednik i da one samo njemu odgovaraju.

''Miškovića treba dati u mirovinu, tako mora biti''4.

U vezi s Jovankom Broz, Tito je rekao: "Što se tiče drugarice, to je sada problem. Ja ću to nekako s užim krugom drugova pokušati riješiti. Ali, ovako se više ne može ići".

Pošto je ukazao na zasluge i na neke pogreške generala Miškovića, Tito je naglasio: "Pod ovakvim uvjetima ja raditi ne mogu. Naime, ja ću raditi dok god mogu, ali će me to brzo skrhati, jer to me najviše... Ja sam bio na putu... u Nepalu... i čitav put me nije toliko izmorio. A kad sam došao kući - gotovo je, i tu je sad opet Mišković! i, bogamu, već mi zuji u ušima - Mišković, pa Mišković... Jeste, bogami! Pa znaš, to je svaki dan. Dobro, ti dođeš jedanput za četrnaest dana i razgovaraš s njom pet sati, to nekako prođe, a ja svaki dan... Miškovića treba dati u mirovinu, meni ga je žao, ili tako mora biti".

Na te Titove riječi, Rato Dugonjić je rekao: "Samo, drugarica Jovanka se neće zadovoljiti time", a drug Tito je dodao: "E, pa ja mu ne mogu glavu sjeći, i neću! Nikome nisam glavu odsjeko, pa neću ni njemu". U vezi s dokumentima za koje Jovanka Broz tvrdi da ih posjeduje, Rato Dugonjić se obratio Titu: "Ako možete je uvjerite, druže Tito, da da ove dokaze. Drug Tito je rekao: "Ja da je uvjerim? Najmanje je ja mogu uvjeriti..." Rato Dugonjić je dodao: "Pa onda Izvršni biro", na što je drug Tito rekao: "Hajde, pomozi, netko tko bi... možda još netko drugi osim tebe...".

Stane Dolanc je upoznao Predsjednika SKJ s prijedlozima i zaključcima Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ koji su usvojeni na sjednici od prije dva dana 7. ožujka 1974. godine. Izvršni biro je ocijenio da je rad Komisije bio dobar i prihvatio je ocjene Komisije, s tim što ima niz stvari na kojima treba dalje raditi.

Dolanc je, zatim rekao da je želja svih drugova da se službe u rezidencijama organiziraju tako da se stvore što povoljniji uvjeti za rad Predsjednika Republike, da se stvori povjerenje, prije svega od strane Jovanke Broz, prema svim službama u rezidenciji i "prema svima nama".

Obraćajući se drugu Titu, Dolanc je dalje nastavio: "To je pitanje vaše prehrane i vaše osobne udobnosti. To je prosto nemoguće da vi nemate kuhara, kuha čas neki pukovnik, čas neki liječnik... Evo, ima izjava ljudi iz Gardijske brigade da vi sami namještate krevet, da nemate kuhara. Ako bi to sutra ili kasnije netko saznao, ljudi bi rekli da mi činimo zločin prema vama i ne samo prema vama, nego i prema ovoj Partiji i državi, prema povijesti i budućnosti, kada nismo u stanju da Vam osiguramo najosnovnije stvari koje svaki od nas ima, a vi nemate. Mi svi znamo da je sve to posljedica tog nepovjerenja i ništa drugo".

"Mi bismo, druže Tito, željeli da sve te službe", nastavio je Dolanc, "rade samo po vašem naređenju i po naređenju drugova za koje vi kažete da o tome brinu. Mi stvarno mislimo da je nemoguće da se drugarica Jovanka miješa u te stvari, da se miješa u politiku, da se pozivaju razni ljudi i da se uvode u vašu kuću, koji ne bi smjeli tamo ulaziti... To nije dobro. Moram vam reći da je mene duboko uvrijedilo, jutros, prvo što sam čuo je da general Rapo pita jesmo li obavijestili drugaricu Jovanku o ovom sastanku".

Tito će na to: "Ma nije moguće", a Dolanc nastavi: "Da! Jer, mi smo ipak Izvršni biro... i s vama smo se dogovorili da dođemo ovamo i mislim da ne moramo stvarno ništa da obavještavamo drugaricu Jovanku o tome hoćemo li mi doći kod Predsjednika SKJ... ".

Dolanc je nastavio: "Druže Tito, znate, stvara se jedna psihoza... Mi teško dobivamo ljude koji će doći da ovdje rade, jer znaju da će prije ili kasnije svaki otići... jer znaju da prema njima vlada totalno nepovjerenje - ne s vaše strane, za vas bi svi sve učinili i život dali... Evo, Mirko Milutinović je dobio srčani napad, kaže da će, ako se stvari ne promijene, podnijeti ostavku. To isto misle i ostali".

U vezi s ovim pitanjima, Dolanc je dalje rekao: "Mi smo, druže Tito, ako vi dopustite, mislili zamoliti da Izvršni biro održi sastanak s drugaricom Jovankom, da joj na to ukaže, i da je zamolimo, sa svim poštovanjem kao vaše supruge, da se u političke stvari ne miješa..., da drugovima iz službi u rezidencijama kažemo da su tamo postavljeni zbog vas i da imaju izvršavati samo vaša naređenja, da drugarica Jovanka ima ona zaduženja što ih normalno ima kao vaša supruga u odnosu na unutarnje uređenje kuće..."

U odnosu na dokumente za koje Jovanka Broz tvrdi da ih ima, Dolanc je, obraćajući se drugu Titu, rekao : "Vi znate da smo s drugaricom razgovarali... Vi ste bili prisutni kada je rekla da to ne da".

Drug Tito je na to rekao: "Ja sam tražio da ih meni da. Rekao sam: Daj mi, molim te, dokumente koje imaš. Neće!".

Dolanc je na kraju rekao: "Druže Tito, mi vas molimo ako prihvaćate ove prijedloge - da ih mi realiziramo".

Na to je maršal odgovorio: "Ja se slažem. I to što prije".

Na kraju ovog razgovora s drugom Titom na proširenoj sjednici Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ, zaključeno je da Izvršni biro razgovara s Jovankom Broz i da je upozna sa zaključcima koji su na toj sjednici usvojeni, kao i s raspravom koja je vođena na proširenoj sjednici Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ, održanoj 7. ožujka 1974. godine u Beogradu i stavovima i zaključcima koji su usvojeni.

Razgovori su bili uzaludni 5.

U "podsjetnik u vezi sa situacijom u kući", između ostalog, navodi se da su u posljednje vrijeme učestali oštri prigovori Jovanke Broz na račun rada Kabineta Predsjednika Republike i pojedinih službi, kao i pojedinaca - posebno osobnog liječnika Predsjednika Republike dr. Aleksandra Matunović, te da se sa sigurnošću može očekivati daljnja eskalacija u tom pravcu. Napominje se da Jovanka Broz, posebno nakon posjeta rumunjskog predsjednika Nikolaja Ceausescua, stalno zaoštrava odnose s pojedinim funkcionerima i radnicima u službama Rezidencije. Pri tome je spominjala i fizioterapeute Predsjednika Republike, istaknuvši da je ona angažirala fizioterapeutkinju Darijanu Grbić, ali da je nastojala da je udalji čim je vidjela "kakvog je đavola uvela u kuću", dodajući da vjerojatno radi za neku stranu obavještajnu službu.

U ovom dokumentu se dalje kaže da je većina osoblja u Rezidenciji u Užičkoj 15, na radnom sastanku ukazivala na teške uvjete rada, a pojedinci su tražili i zamjenu na svom radnom mjestu. Zaključuje se da se odnos Jovanke Broz prema ljudima ne odražava samo u zahtjevima za hitna zamjenjivanja, za određivanje pretjeranog opsega rada i za oštro i neodmjereno osuđivanje, već i za interes kako pojedini radnici reagiraju na neke njene postupke ili odluke.

Odnosi i ponašanje Jovanke Broz prema najbližim suradnicima Predsjednika Republike nisu se promijenili ni nakon održanih proširenih sjednica Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ. Štoviše, ona je pojačala napade na pojedine suradnike šefa Republike, koji su po službenoj dužnosti ili u dogovoru s Predsjednikom Republike s njom razgovarali u vezi s njezinim općim ponašanjem i odnosom prema Predsjedniku Republike ili na bilo koji drugi način dolazili s njom u kontakt.

Mirko Milutinović, u vezi s tim, navodi da je Jovanka Broz, krajem 1975. i početkom 1976. godine, svoje prigovore na račun najbližih suradnika Predsjednika Republike, usmjeravala na drugove Kardelja, Vladimira Bakarića, a naročito na Petra Stambolića, Staneta Dolanca, Nikolu Ljubičića i Franju Herljevića.

Tako je, na primjer, otvoreno negodovala zašto na liječenje Predsjednika Republike u Belje (rujna 1976. godine) s njim putuje i Stane Dolanc i iznosila da je, zbog toga, odbila i ona tamo ići s Predsjednikom. U to vrijeme iznosila je tvrdnje "da Predsjednik Republike, zbog stanja zdravlja i djelovanja najbližih suradnika, nije u stanju da raščisti probleme u rukovodstvu, da se on inače slaže s njom, a da nju rukovodstvo želi raščistiti kao suprugu Mao Ce Tunga ili je prinuditi na samoubojstvo, kao što je Staljin učinio sa svojom suprugom."

Milutinović naglašava da je, osobito u posljednjoj dekadi, kada je Predsjednik Republike rjeđe koristio telefon za razgovore, mnoge razgovore preuzimala Jovanka Broz i utvrđivala razne obveze u Rezidenciji, osobito kada se radilo o slučajevima najbližih političkih suradnika ili osobnih prijatelja Predsjednika Republike.

Također iznosi da su privatni i neformalni kontakti Predsjednika Republike i Jovanke Broz s najbližim političkim suradnicima Predsjednika Republike bili dosta intenzivni tijekom 50-ih i 60-ih godina, dok su se kasnije znatno smanjili zbog nagomilanih obveza i zdravstvenog stanja Predsjednika. Dodaje da su, međutim, u cijelom ovom razdoblju, pored drugova Edvarda Kardelja, Vladimira Bakarića i kasnije Džemala Bijedića i Staneta Dolanca, češće pozivani ili primani na Brijune i u Beogradu Stevo Krajačić, Svetozar Vukmanović - Tempo, Miroslav Krleža sa suprugom i Vladimir Velebit sa suprugom, Ljubo Ilić sa suprugom, Beba Kreačiić, Zdravko Pečar, Veda Zagorec, Berta Tičak i drugi. Pri tome ističe da je bilo uočljivo da je Jovanka Broz posvećivala posebnu pozornost održavanju ili obnavljanju kontakata s pojedinim od ranijih rukovodećih drugova, među kojima i s Mijalka Todorovićem, Ivanom Gošnjak, Marga Popović, Otmarom Kreačić, Jeftu Šašićem i drugima.

Aleksandar Šokorac iznosi da je, u odnosu na najbliže suradnike Predsjednika Republike, iako je u tome bila opreznija, Jovanka Broz na razne načine nastojala izolirati Predsjednika Republike od ostalih rukovodećih drugova, pa čak i da razvija određeno nepovjerenje prema njima. Ističe da se to osjećalo iz cijele atmosfere odnosa koje je Jovanka Broz stvarala.

U vezi sa situacijom u Dom, u "podsjetniku" se navodi da je Jovanka Broz, u razgovorima s pojedinim dužnosnicima na radu u rezidencijama, iznosila uvjerenje "da naše najuže rukovodstvo, s izuzetkom druga Kardelja, radi na tome da dođe do razvoda braka između nje i Predsjednika Republike. Tvrdila je da pouzdano zna da su svi rukovoditelji u siječnju prošle godine (1973.) glasali u prilog razvoda braka, osim Kardelja". Navodi se da je Jovanka Broz dalje iznosila da joj je, prilikom razgovora koji su s njom u veljače 1975. godine vodili drugovi Petar Stambolić, Džemal Bijedić i Stane Dolanc, Stambolić rekao "da treba konzultirati psihijatra", a da mu je ona odgovorila: "Je li on svjestan da bi u tom slučaju psihijatru morala reći zbog čega traži pomoć."

Dalje se navodi da je Jovanka Broz, u razgovoru od 26. listopada 1976. godine, "u jednom vrlo depresivnom stanju", govorila "da će ona proći ili kao supruga Staljina, ili će biti raščerečena kao supruga Mao Ce Tunga". Tom prilikom je tvrdila da ju je prošle zime (1975/76.) na Brijunima napao Franjo Herljević "da se bori za vlast i prima poštu iz zemlje i inozemstva, o čemu ne obavještava Predsjednika Republike". Tvrdila je da je Herljević tom prilikom rekla da se ona ne bori ni za kakvu vlast, već da se "samo brani od napada".

Istom prilikom (26. listopada 1976. godine) Jovanka Broz je tvrdila da su Nikola Ljubičić i Franjo Herljević u ljeto 1976. godine dali Predsjedniku Republike neke materijale protiv nje i da se tada čvrsto uvjerila da se radi o smišljenoj akciji, "čak i djelovanju nekih neprijateljskih elemenata", te da je "akcija usmjerena", prije svega, na to da se iznudi razvod braka između nje i Predsjednika Republike". Dodala je "da je admiral Vilović sada doveden za ađutanta s tim zadatkom".

U "podsjetnik" se, također, navodi da je Jovanka Broz u razgovoru 1. studenog 1976. godine, govoreći "o nepodnošljivom stanju u kući poseban naglasak stavila na svoj "nesiguran materijalni položaj". Naglašavala je da je odbijen njen zahtjev koji je postavila svojoj općini (Titova Korenica) za povratak nekretnina u selu Pećani gdje je rođena. Također je spominjala svoj osobni dohodak, ističući da to pitanje nije riješeno i da ona "strepi za svoju budućnost".

'Ponašala se kao šef države'6.

Ambicije Jovanke Broz da se miješa u državničke odluke i druge poslove Predsjednika Republike nisu prestajale. Štoviše, one su iz dana u dan sve više rasle. Jovanka Broz je koristila svaku priliku da te svoje ambicije i ostvaruje. U vezi s tim se u jednoj zbirnoj informaciji, u kojoj se obrađuje taj aspekt njenog ponašanja, između ostalog, kaže: "Poznate su ambicije Jovanke Broz, koje su rasle s ulaskom druga Tita u starije godine života. Počeli su oticati podaci iz Rezidencije Predsjednika Republike o odnosima u Rezidenciji i oko nje, a u središtu toga bila je Jovanka Broz i njene ambicije. Bilo je dosta nagađanja, kod nas i u svijetu, oko uloge Jovanke Broz u posttitovskom razdoblju. Zapaženu ulogu u tome imale su strane obavještajne službe u prikupljanju i plasiranju podataka o odnosima u Rezidenciji Predsjednika Republike (Italija, Austrija, SSSR...). Podaci su oblikovani u inozemstvu i nekim sredinama u zemlji i kao takvi plasirani, uz pouku o načinu ostvarivanja cilja. Svjesno su isticane ambicije Jovanke Broz i način ostvarivanja tih ambicija, što je kod nje podgrijavalo već ispoljene bolesne ambicije".

U istoj informaciji se dalje kaže: "Periodu poslije 1975. godine uobičajeni komentari su bili da Jovanka Broz želi sve rješavati sama; da nastoji da njena riječ postane stvarnost; da se nameće pri rukovođenju u najvažnijim poslovima u zemlji; da bi htjela voditi glavnu riječ i utjecati na kadrovske promjene na najvišoj razini; da ima nevjerojatno jak utjecaj jer se sprema za nešto više; da mnogo očekuje od oporuke nadajući se nečemu izvan okvira Ustava; da ona misli da preuzima veliku dužnost - slično Evi Peron, Indiri Gandhi i Sirimavo Bandanaraike; da ima svoj uži stožer koji praktički vodi politiku u čemu ima podršku i od pojedinaca iz vojnog vrha; da nastoji ostvariti što veći utjecaj na druga Tita, a preko njega na odluke; da se želi nametnuti kao faktor još za Titova života; da traži savjetnike i oslonac u armijskom vrhu i kod nekih partijsko - društvenih čimbenika; da se stavlja u zaštitu nekih generala (Nenezića, Bulata)...

U istoj informaciji se, također, kaže da je Kosta Nađ, general armije u penziji, u jednom razgovoru u prosincu 1977. godine, pred više osoba, za Jovanku Broz rekao: "Dok je smjenjivala konobare i kuhare mogla se i trpjeti, ali kada se počela miješati u više, to se već nije moglo dopustiti. U posljednje vrijeme počela je previše ići na razne sastanke, a trebala bi znati gdje je mjesto ženi. Zašto se ne ponaša kao Pepca Kardelj".

Dalje se, u istoj Informaciji, iznosi da je ratna drugarica Jovanke Broz u prosincu 1977. godine rekla da je ranije išla povremeno u posjetu kod Jovanke Broz, ali da više ne namjerava, "jer je to čudovište". Miješala se i u kadrovsku politiku. Poznato je da je imala sukobe sa Žeželjom i on je otišao. Bogdan Crnobrnja smijenjen je s dužnosti veleposlanika u SAD, jer je pred posjet druga Tita SAD napisao kako je žena tadašnjeg predsjednika skromna u oblačenju, pa da treba skrenuti pozornost Jovanki Broz i prema njoj podesiti garderobu. Stane Dolanc je naveo slučaj kada je za vrijeme Konferencije nesvrstanih u Kolombu (kolovoz 1976. godine) Predsjednik Republike priredio veliki prijem na brodu "Galeb" i pošto "nije mogao dočekati goste zbog srčane slabosti" - Jovanka Broz je, uz postrojeni vod mornara, primala sve šefove država, umjesto da Predsjednika Republike zamijeniti Cvijetin Mijatović koji je zbog toga i putovao s Predsjednikom Republike"... Ponašala se kao šef države".

Iz svih raspoloživih materijala proizlazi da opći odnos i ponašanje Jovanke Broz nisu promijenjeni ni poslije usvojenih zaključaka na sjednicama Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ i razgovora koji su povodom tih zaključaka s njom vođeni, pa ni odnosi i ponašanje prema drugu Titu. Naprotiv, može se zaključiti da je njen ukupni neprihvatljiv odnos i ponašanje prema pojedincima u rezidencijama, suradnicima Predsjednika Republike i samom Predsjedniku republike sve dalje eskalirao.

Mirko Milutinović u navedenoj izjavi, između ostalog iznosi da je, po njegovom zapažanju, do uočljivijih razmimoilaženja između Predsjednika Republike i Jovanke Broz dolazilo tijekom 1973., a posebno tijekom 1974. godine. Sve češće su se mogli čuti glasni prigovori Predsjednika Republike na račun stanja u Rezidenciji i na odnos Jovanke Broz prema osoblju, u pogledu prehrane: "Kakve su mi to splačine pripremili za ručak", u pogledu čestih radova u rezidencijama u Užičkoj 15 i na Brijunima. Predsjednik Republike je u više navrata zbog toga oštro prigovarao, a do prvog oštrog sukoba između njih došlo je krajem 1974. godine, kada je kao fizioterapeutkinja kod Predsjednika Republike angažirana Darijana Grbić. Ti odnosi su pogoršani za vrijeme boravka Predsjednika Republike na Brijunima početkom 1975. godine, tako da je Predsjednik Republike otputovao u Rezidenciju u Igalu, a Jovanka Broz za Beograd.

Milutinović dalje ukazuje da se Jovanka Broz, zbog nastale situacije, ponašala dosta suzdržano, da mu je u dva maha spominjala da drug Tito tako postupa prema njoj pod pritiskom, posebno iz Armije i sigurnosti i da je ispoljavala izrazitije vidove psihičkih poremećaja" uočene još ranije od strane liječnika Predsjednika Republike". Milutinović zatim iznosi da su međusobni odnosi postali vrlo kompleksni početkom 1975. godine s dužim i kraćim razdobljima odvojenosti i izostajanja Jovanke Broz na nekim priredbama u zemlji ili putovanjima u inozemstvu.

Navodi da je u to vrijeme Predsjednik Republike, u nekoliko navrata, njemu i generalu Rapi spominjao i mogućnost razvoda braka s Jovankom Broz. Dalje iznosi da je sukob između Predsjednika Republike i Jovanke Broz kulminirao u travnju 1975. godine kada je Predsjednik Republike odlučio napustiti Rezidenciju u Užičkoj 15 i da se preseli u Bijeli dvor. Jovanka Broz je u prvo vrijeme bila iznenađena takvom odlukom Predsjednika Republike, ali je kasnije iznosila svoju verziju događaja, tvrdeći da su Predsjednika Republike "oteli" Šokorac i Rapo.

Milutinović opisuje i slučaj kada je, u dogovoru s Predsjednikom Republike, Jovanki Broz trebalo biti uručeno visoko odlikovanje, Orden jugoslavenske zvijezde s lentom, u Vili "Zagorka" u Zagrebu 31. prosinca 1975. godine. Tom prilikom ona je neposredno uoči zakazanog prijema, uz prisustvo Predsjednika Republike i drugih najviših saveznih i republičkih funkcionera, odbila primiti to odlikovanje. Pri tome je iznosila da je ona "dugo vremena gažena i ponižavana" i da je dodjelom ovog odlikovanja "žele potkupiti".

Milutinović posebno naglašava da mu je, u radu u Kabinetu Predsjednika Republike, najteži period bio od 1973. do 1977. godine, prije svega i isključivo zbog stanja u odnosima između Predsjednika Republike i njegove supruge, zbog postupnog pogoršavanja zdravstvenog stanja Predsjednika Republike, kao i zbog postupaka Jovanke Broz. Milutinović ukazuje da je Predsjednik Republike ispoljavao razumijevanje za ponašanje Jovanke Broz, ističući da je ona imala tešku mladost u radu, da je među njima značajna razlika u godinama i da ona ulazi u prijelazno doba.

U više navrata Predsjednik Republike je nastojao utjecati na nju da se odvoji od kućne problematike i da se više angažira na raznim prigodnim priredbama ili akcijama dobrotvornog karaktera, što je ostajalo bez rezultata.

Aleksandar Šokorac u spomenutoj izjavi, između ostalog, opisuje slučaj kada je Jovanka Broz krajem 1974. godine na Brijunima, u prisustvu Pepca Kardelj, ađutanta Vrhovnog zapovjednika generala Rape, ordonans - oficira i još nekih osoba, najgrublje napadala osobno Predsjednika Republike i fizioterapeutkinje Radojku i Darijanu Grbić, inzistirajući otvoreno da postoji "nedozvoljena veza" između njih i Predsjednika Republike. Ove djevojke je, vičući glasno, nazivala i najpogrdnijim imenima, a od tada ih je Jovanka Broz stalno proganjala. One su svoj terapeutski posao, koji se uvijek obavljao uz prisustvo i pod nadzorom liječnika, morale obavljati krijući se od Jovanke Broz, koja je neovlašteno ulazila u za to određene prostorije, čime je ometala i samo liječenje Predsjednika Republike. Šokorac iznosi da mu se Predsjednik Republike žalio na ovakve postupke Jovanke Broz.

Šokorac dalje navodi da ga je Jovanka Broz - kada je doznala da je on informirao Predsjednika Republike i državno rukovodstvo o njenom ponašanju za vrijeme boravka Predsjednika Republike u Igalu početkom 1975. godine - pred maršalom, u njegovom Kabinetu u Rezidenciji u Užičkoj br. 15, grubo napala izgovarajući bujicu uvreda na njegov račun. Tom prilikom Jovanka Broz se vrlo drsko i nedolično ponašala i prema Predsjedniku Republike, lupala šakom o stol i vikala. Ističe da ga je Predsjednik Republike - obzirom da je htio napustiti Kabinet da ne bi prisustvovao toj vrlo neugodnoj sceni i da bi olakšao Predsjedniku Republike - zadržao i upitao Jovanku Broz odakle zna za informacije koje je on (Šokorac) poslao iz Igala.

Na to je Jovanka Broz ponovno bijesno "lupila šakom o stol Predsjednika Republike i to neposredno ispred njega te uzviknula "Imam ja tko mene obavještava". Tom prilikom Jovanka Broz je zahtijevala da se Šokorcu više ne dozvoli da "prekorači prag ove kuće", na što je Predsjednik Republike oštrim tonom zahtijevao od Jovanke Broz da prestane sa svojim napadima i napusti njegov Kabinet. Šokorac iznosi da mu se, kada je Jovanka Broz napustila Kabinet, Predsjednik Republike, očigledno uzbuđen njenim postupkom, ispričao. Kratko vrijeme poslije toga, iznosi Šokorac, Jovanka Broz je na stepenicama Rezidencije, u prisustvu više osoba, pokazujući rukom na Šokorca rekla: "Što ovo đubre još traži ovdje".

Predsjednik Republike, nezadovoljan stanjem u Rezidenciji prouzrokovanim ponašanjem Jovanke Broz, u travnju 1975. godine odlučio je napustiti Rezidenciju u Užičkoj 15 te se preselio u Bijeli dvor. Jovanka Broz je za to okrivljavala radnike u Kabinetu Predsjednika Republike.

Iznosila je da je Predsjednik Republike "prisilno odveden" u Bijeli dvor. Šokorac iznosi da se Predsjednik Republike, za vrijeme boravka u dvoru, otvoreno žalio na postupak Jovanke Broz i da je od njega, ađutanta generala Rape i šefa Protokola Milutinovića zahtijeva da, pomoću državnog i partijskog rukovodstva, srede stanje u "kući".

Dr. Miroljub Kušić, u navedenoj bilješci, između ostalog, iznosi da mu je - već u razgovoru kada je određen za osobnog liječnika Predsjednika Republike u ožujku 1973. godine - tadašnji ađutant Predsjednika Republike, pukovnik Dimić, napomenuo da može očekivati određene probleme i teškoće u radu "zbog stavova i ponašanja Jovanke Broz".

Dalje iznosi da je tijekom trogodišnjeg obavljanja dužnosti osobnog liječnika bio u situaciji da upozna ličnost, osobine i ponašanje Jovanke Broz. Kako je sve to imalo direktnog utjecaja na zdravstveno stanje Predsjednika Republike, a i kompliciralo i otežavalo obavljanje liječničkih dužnosti, smatrao je da se po profesionalnoj dužnosti treba pozabaviti ovim neočekivanim problemom.

Ukazuje da je jedna od prvih uočenih karakteristika osobnosti Jovanke Broz bilo stalno prisustvo psihičke napetosti uz promjenjivost raspoloženja; da je u prvi mah smatrao da je isključivo razlog za takvu napetost stalna samokontrola da se što uspješnije igra dodijeljena društvena uloga; da je imao dojam da ta napetost jedino popušta u fazama zaborava za vrijeme obroka ili poslije uzimanja alkohola; i da je tada povremeno imao dojam da se nalazi pred ugodnom, opuštenom čak zabavnom osobom.

Napominje da se promjenjivost u raspoloženju ogledala u brzom smjenjivanju, tijekom jednostavnog razgovora, razdoblja plača i dobrog raspoloženja praćenog smijehom i dodaje da se iz ovih razgovora dobivao dojam da se radi o osobi natprosječne inteligencije s velikom masom akumuliranih najrazličitijih znanja. Dr. Kušić dalje iznosi da su za njega kao liječnika takvi postupci Jovanke Broz bili teško objašnjivi, jer su "otežavali rad zdravstvene i ostalih službi i u krajnjoj liniji nanosili štetu zdravstvenom stanju, urednom i spokojnom životu Predsjednika Republike". Takvo ponašanje Jovanke Broz "okolina je ocjenjivala i shvaćala kao hirove zle, pakosne i tlačiteljski raspoložene žene".

Dr. Kušić posebno ističe da je zapazio da u većini radnih prostorija, kao i prostorija za odmor Predsjednika Republike, nema telefona, "zbog čega Predsjednik, u slučaju potrebe nije bio u mogućnosti zatražiti pomoć". Iznosi da nije postojala telefonska, ni bilo kakva signalna veza, između kuhinje i blagovaonice, što je činilo znatne smetnje pri serviranju hrane. Smatra da je "iza ovog stajao patološki, opsesivni strah kod Jovanke Broz od prisluškivanja, na što su vjerojatno velik utjecaj imali i brojni akcijski i špijunski filmovi koje je Jovanka Broz vrlo često gledala".

Kušić napominje da je došao do uvjerenja da je Jovanka Broz u kuharima, konobarima i sobaricama prepoznavala "za nju već stvarne ili potencijalne, agente vanjskih obavještajnih službi, kao i agente naše Službe, u koju nikako nije imala povjerenja, zbog čega je, samo 1974. i 1975. godine, naprasno, bez pravog povoda i razloga otpušteno preko polovice osoblja zaposlenog u rezidenciji na Brijunima, što je ustvari predstavljalo borbu s neprijateljima s kojima je opkoljena".

Naglašava da su "sumnjičavost i ideje proganjanja posebno bile prisutne i do maksimuma izražene kada je bila u pitanju naša služba sigurnosti, uz isticanje da je služba sigurnosti prati i progoni još od 1946. godine i da progoni i špijunira njene članove obitelji i prijatelje. U najteže primjedbe spada tvrdnja da se na čelu Službe nalazio špijun i neprijatelj, general Miš- ković.

U glavne strane agente i neprijatelje ubrajala je i generala Ljubičića i druga Dolanca, a tadašnji zapovjednik Ratnog zrakoplovstva general Ćemalović okarakteriziran je kao američkih špijun. I ja sam bio proglašen da sam ubačeni šef međunarodne bande zadužen, pored ostalog, da razorim njen brak".

Dr.Kušić dalje iznosi da su u ovim sumnjičenjima posebno mjesto imali osobni liječnici "jer su bili u najpovoljnijem položaju za obavljanje neprijateljskog rada i to od davanja raznih informacija, davanja tajni ili čak umjesto liječenja u izazivanju akutnog ili kroničnog trovanja Predsjednika Republike."

Pri tome iznosi da se Jovanka Broz "uvijek energično suprotstavljala da Predsjednik Republike prima u okviru liječenja bilo kakve injekcije, ai pružala je energičan otpor do posljednjeg časa da se započne s inzulinskom terapijom, iako je Predsjednik Republike u tom trenutku imao težak poremećaj glikoregulacije i postojala je opasnost da padne u dijabetičnu komu. Uočljivo je bilo da bi, ako se slučajno promijenilo pakiranje, oblik ili boja nekog lijeka (obično se radilo o vitaminskim preparatima), odmah uslijedila intervencija Jovanke Broz i traženo je objašnjenje".

Nadalje dr. Kušić iznosi da je Predsjednik Republike u više mahova izjavljivao da ga je Jovanka Broz sprječavala da uzme lijek, govoreći mu: "Ne uzimaj! Evo sada te truju". Smatra da je u tome ležao i razlog za veliku pozornost Jovanke Broz prema osobnim liječnicima Predsjednika Republike kao i za često postavljanje zahtjeva za njihovo smjenjivanje, "što je u posljednje vrijeme išlo do apsurda - u zabranama da se osobni liječnici regrutiraju iz redova vojske.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane