Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Nemačka

Da li je u Nemačkoj na pomolu Četvrti rajh?

Jednopartijska demokratija

Dugogodišnja vladajuća koalicija dve najveće stranke u Nemačkoj i nekadašnja nepomirljiva politička protivnika pokazuje da je jedina ideologija sadašnje savezne vlade - vlast. Nekadašnji radnički tribuni i liberalne socijaldemokrate su se udružile sa ultra konzervativnim katolicima iz bavarskog CSU-a i zastupnicima krupnog kapitala i građanskog puritanizma, CDU-om i to ne iz nužnosti da se premosti period do vanrednih izbora, već iz želje da se tako večito vlada. Opozicija je marginalizovana u svakom pogledu, ponajviše medijskom, a mediji stavljeni pod stranačku kontrolu. Uz to sledi i ograničenje ljudskih prava, sindikalnih sloboda.. Tako se u Nemačkoj rađao fašizam, a onda je on morao samo vojnom silom da se porazi.

Fridrih Emke (dopisnik iz Frankfurta)

Padom „Berlinskog zida" pala je i demokratija. Iako ovo zvuči neobično i netačno, to je činjenica.

Demokratija je bila jedna od perjanica Zapada u ideološkom sukobu sa tada komunističkim Istokom. Kada je nestala opasnost od prodora komunizma na Zapad, što je bio najstrašniji košmar vlasnika kapitala i pripadnika političkog i privrednog establišmenta takozvanog „slobodnog sveta", nestala je i potreba za demokratijom.

U svojoj istoriji Nemačka je naizmenično prolazila kroz periode haosa i diktature, sa veoma retkim razdobljima demokratije. Prvi Rajh (vreme Svetog Rimskog Carstva Nemačke Nacije) je za svoje doba predstavljao potpuni haos. Potom dolazi Drugi Rajh pod pruskom dinastijom Hoencolerna i autoritarna vlast kajzera (cara) u kojoj Rajhstag (parlament) predstavlja samo ukras na vladarevoj kruni neograničene vlasti. U Vajmarskoj Republici posle Prvog svetskog rata dolazi kratak period demokratije, ali ona veoma brzo završava u haosu iz koga niče nacional-socijalistički Treći Rajh, najstrašnija i najkrvavija diktatura koju je svet ikada video.

Milošću zapadnih saveznika koji su bili okupacione sile u posle Drugog svetskog rata rastrgnutoj Nemačkoj, u Saveznoj Republici Nemačkoj dolazi do obnove demokratije i parlamentarnog sistema. U to vreme su se znale razlike između različitih partija na izborima.

Konzervativna CDU (u Bavarskoj CSU) je zastupala interese krupnog kapitala i za nju su glasale najviše patrijahalne porodice. Socijal-demokrate SPD-a su zastupale radnička prava i liberalne stavove, dok su liberali iz FDP-a bili glasnogovornici malih preduzimača. U međuvremenu, početkom osamdesetih, pojavila se stranka Zelenih, koju su osnovali i podržavali studenti, pacifisti i mladi alternativci koji su tražili nešto drugačije na političkoj sceni. Upravo je istorija Zelenih najbolji pokazatelj fašizacije Nemačke.

Početkom devedesetih Zeleni se dele na dve frakcije: na „realose" (od reči „realisti", oni koji su bili za to da se stranka preuredi tako da postane prihvatljiva kao koalicioni partner etabliraim strankama) i „fundije" (od izraza „fundamentalisti", oni koji su za to da stranka ostane verna svojim ideološkim korenima). Pošto su „fundiji" uklonjeni (neki su i glavom platili svoj idealizam) i partiju preuzeli „realosi" Joške Fišera, stranka na saveznom nivou ulazi u koaliciju sa Gerhardom Šrederom i njegovim SPD-om. Osamdesetih su „zeleni" bučno protestovali protiv razmeštanja američkih raketa u Nemačkoj, a krajem devedesetih su bili najglasniji zagovornici bombardovanja Srbije, između ostalih, i tim istim raketama.

Nekadašnje jasno profilisane partije postale su bezlične i sve više liče jedna na drugu. Ideološke razlike su nestale, postoje samo sitni detalji po kojima nisu iste. U suštini, današnjim Bundestagom vlada jedna jedina partija sa više imena.

Posle poslednjih izbora 2013. formirana je velika koalicija između nekadašnjih ljutih političkih protivnika: CDU/CSU-a i SPD-a. Nekadašnji radnički tribuni postali su saveznici zastupnika krupnog kapitala.

Velika koalicija je nekada bila zamišljana kao prelazno rešenje do raspisivanja vanrednih izbora. Nikada niko nije za ozbiljno uzimao mogućnost da takav neprirodan savez vlada ne samo jedan pun mandat, već i da nastavi da postoji i posle izbora, a što se sada sve češće pominje u Berlinu da će se desiti nakon saveznih izbora u septembru. Da bi ostali na vlasti lideri stranaka su spremi da se odreknu svega, čak i fundamentalne ideologije na kojoj je zasnovana njihova politička opcija. Vlast je jedina ideologija.

Angela Merkel je do sada uspevala da politički preživi ove vratolomije. Njen koalicioni kolega Zigmar Gabrijel nije. Izgleda da će sa scene otići i lider CSU-a, Horst Zehofer. Njegova partija može po prvi put u istoriji da ostane bez apsolutne većine u pokrajinskom parlamentu Bavarske. Da se to ne bi desilo, CSU pokušava na svaki način da se obračuna sa novom snagom na desnici i svojim najopasnijim konkurentom, Alternativom za Nemačku (AfD).

Na konferenciji za medije Ministarstva unutrašnjih poslova Bavarske 19. aprila prikazan je nov izveštaj Ureda za zaštitu ustavnog poretka, u kome se AfD ne pominje, jer se smatra da ona nije ekstremistička partija i da ne ugrožava ustavni poredak. Da bi se ipak pomenula, pobrinuo se jedan očigledno instruisani novinar koji ju je spomenuo u svom pitanju. Direktor Ureda je spremno izvukao ličnu zabelešku o tome kako je lider bavarskog AfD-a Petr Bistron iskazivao simpatije za jednu ekstremističku organizaciju i to iskoristio kao priliku da se obruši na ovog izuzetno popularnog političara koji i sam ima azilantsko poreklo - njegova porodica je šezdesetih prebegla iz tadašnje komunističke Čehoslovačke.

Do tada je jedno ovakvo blaćenje političkih oponenata u Nemačkoj bilo nezamislivo, ali se u Bavarskoj, da bi se sačuvala vlast, uvode balkanske metode.

Mediji su skoro svi pod uticajem vladajućih stranaka i to pomoću marketinga. Oglašivači iz razumljivih razloga ne žele da budu smatrani finansijerima ekstremističkih pokreta, posebno onih koji se smatraju neonacističkim. Zbog toga, da bi se odvratili od plaćanja reklama u nekom mediju dovoljno je da najvažniji mediji u Nemačkoj tog konkurenta napadnu da je glasilo ekstremne, profašističke desnice. Takav slučaj je bio sa nedeljnikom „Kopp" kome je pred gašenje čak i „Nemačka železnica" zabranila da se reklamira na bilbordima postavljenim na železničkim stanicama, a pre toga su ga napustili svi važni sponzori.

Merkelova, koja rado ističe da joj je otac u komunističkoj Istočnoj Nemačkoj bio sveštenik, ali zato kao zmija noge krije i svog muža i činjenicu da joj je majka jevrejskog porekla, na političku scenu uvodi jedan novi oblik fašizma. Iako se svojom migrantskom politikom borila za rasnu izmešanost nemačke nacije, ona se istovremeno zalaže za potpunu nemačku dominaciju u Evropi. „Državni fašizam" je novi izraz koji se sve češće čuje u Nemačkoj. Nacija je manje bitna, važno je ostati na vlasti i svoju državu nametnuti drugim državama, smatra Merkelova.

Mediji, koje kontrolišu isti krugovi koji postavljaju nemačkog kancelara, vešto ubeđuju birače da sadašnje uređenje nije fašističko, jer nije protiv stranaca. U početku ni Musolini nije bio protiv ne-italijana, pa čak ni protiv Jevreja, što ne znači da nije bio fašista. Fašizam nije automatski nacizam ili rasizam.

Prosečan Nemac ni 1933, kao ni danas nije mnogo pažnje obraćao na sive oblake koji su prekrili političko nebo Nemačke. Najvažnije mu je bilo da se oseća sigurnim i da ima dovoljno para za neka svoja zadovoljstva. Nemci su tradicionalno gladan narod, jer je zemlja slabog kvaliteta, a klima nepovoljna. To im se, verovatno, urezalo u kolektivno sećanje, pa i danas najčešće glasaju za onoga ko im najglasnije obećava pune stomake. Ostalo ih manje ili uopšte ne interesuje.

Tu činjenicu je iskoristila i dalje koristi Merkelova. Iako se u Nemačkoj danas teže i lošije živi nego pre desetak godina, prosečan Nemac je u daleko povoljnijem položaju od bilo kog drugog Evropljanina. Za sada samo poluglasno gunđa zbog migranata kojih sve više ima na ulicama, ali u suštini nije mnogo besan na njih, jer mu još ne otimaju šniclu iz tanjira. Upravo na obećanjima da će dotična šnicla ostati u tanjiru, Angela Merkel gradi svoju političku budućnost bez ikakve ideološke obojenosti.

Pošto se znalo da redovni parlamentarni izbori dolaze na jesen 2017. vlada je krajem 2015. zatvorila vrata izbeglicama, jer njihov nekontrolisan dolazak nikako nije bio po volji biračima. Sada se ovo pitanje javno ne poteže, osim u nastupima funkcionera AfD-a. CDU/CSU i SPD su se, izgleda, dogovorili da se problem migranata gurne pod tepih do izbora, a posle će opet širom otvoriti vrata za priliv novih.

Ako i posle septembra na vlasti ostane velika koalicija, ima onih koji predlažu da se izbori ubuduće ukinu, jer samo troše pare iz budžeta. Koalicija dve dominantne političke snage u Bundestagu znači potpunu marginalizaciju opozicije koja može samo da bira između pada u politički zaborav i odricanja od sopstvene ideologije i priklanjanju bezličnim političarima koji propovedaju jedno te isto, a rade ono što im odgovara. A biračima za utehu ostaje šnicla u tanjiru. Dok i ona ne nestane, kao što je nestala demokratija, ali tada već neće imati više kome da se žale.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane