Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

Šta biva posle

Sve jasnije se nazire kraj režima AV, čega očigledno i on postaje svestan. Zato je odložio beogradske izbore, koji bi mogli biti početak njegovog pada. Koliko je ugrožen najbolje svedoči upravo taj strah od izbora u Beogradu, mada faktički nema nikakvu opoziciju. Sam je sebe doveo u tu situaciju i sam će se strovaliti, pomogla mu opozicija u tome ili ne, ali pitanje je šta biva posle. Njegov pad, kao ni Miloševićev kao što znamo, ne mora sam po sebi da znači promenu sistema na bolje. Stoga opozicija treba da radi na sebi ne samo zato da bi ga srušila, to je lakši deo posla, već pre svega da bi se osposobila za ono što dolazi posle. Najvažnije je da se ponovo ne upropasti šansa, kao što je to učinjeno posle 5. oktobra, što nas je i dovelo u situaciju u kojoj smo, tvrdi kolumnista Magazina Tabloid novinar Mile Isakov, potpredsednik u Đinđićevoj Vladi i ambasador Srbije u Tel Avivu

Mile Isakov

Činjenica da je Aleksandar Vučić odložio beogradske izbore, koje je najavio za decembar a sad za mart, govori da se uplašio poraza pa mu treba vremena da se bolje pripremi. Najpre, morao je da promeni retoriku, pa je umesto da ističe kako će nam još neko vreme biti veoma teško, kao što je govorio dok je bio siguran u svoju nadmoć i nepobedivost, počeo da priča o tome kako će nam svakim danom biti sve bolje, već od sutra. Ali, pošto mu je postalo jasno da mu se više ne veruje na reč kao dosad, pred ove izbore mora da pređe sa reči na dela. Na primer, kada je reč o već poslovičnom povećanju plata i penzija. Dosad je bilo dovoljno obećanje pa da dobije glasove, sad je shvatio da to više ne drži vodu, pa je odložio glasanje za nekoliko meseci da bi nekoliko miliona birača koji su na državnim jaslama, a u Beogradu je takvih najviše, zaista primili to obećano povećanje od deset posto, odnosno pet za penzionere, pre nego što izađu na birališta. Pošto će se to dogoditi tek u januaru ili februaru, izbori ne mogu biti pre toga. Zato je odabran mart. Naravno, dotle će poraditi i na svim oprobanim, a možda i nekim novim, mehanizmima manipulacija sa biračkim spiskovima i glasačkim listićima, a mora pojačati i pranje mozga na ruke, preko medija koje već kontroliše, pa i onih koje će do marta staviti pod kontrolu ili ugasiti.

I pored svega toga neće biti siguran u pobedu pa će, najverovatnije, na proleće, zajedno sa beogradskim raspisati i republičke izbore, kako bi uz podršku manje obaveštene Srbije slomio i Beograd. Sad bi bilo rano za to jer tek je formirao novu vladu, pa bi mogao ispasti neozbiljan kada bi je stavio na proveru birača posle samo sto dana rada, koliko se svakoj vladi daje fore. A treba mu vremena i da potkupi ili zastraši još neke ljude koji mogu da utiču na javno mnenje, kao i birače, jer jasno mu je da sa ovim što ima neće proći u Beogradu, koji nije tako naivan kao veći deo Srbije. To je još jedan razlog zašto se beogradski izbori, zajedno sa opštim, odlažu za posle zime, jer najmanje obavešteni i stoga njemu najodaniji glasači u ruralnim krajevima, prilično su zabačeni, pa bi sneg mogao da ih spreči da dođu do biračkih mesta.

Sve je očiglednije da Vučić gubi tlo pod nogama i da se nazire kraj njegovog režima. Između ostalog, to potvrđuje i haos u Skupštini, kojem svakodnevno svedoče i građani u direktnim TV prenosima. Nije, dakle, pitanje, hoće li uskoro pasti, nego šta biva posle? Koliko je to važno pitanje, najbolje pokazuje iskustvo posle petog Oktobra 2000-te, čiji su godišnjicu ovih dana više slavili oni koji su tada pali sa vlasti, nego oni koji su ih rušili. Sa dobrim razlozima, jer sve što se posle tog datuma dogodilo više je išlo na ruku njima, nego građanima koji su bili pravi nosioci te revolucije, koju je samo predvodio DOS. Jeste, bila je to revolucija, ali je već šestog počela kontrarevolucija, predvođena istim ljudima, samo sad sa pozicije vlasti koje su se tom prilikom dočepali.

Od prvog dana sve se radilo suprotno onome što su građani očekivali i što im je obećano u pompezno najavljenom Ugovoru sa narodom, koji su javno potpisali svi lideri DOS-a, zaklinjući se na njemu kao na bibliji novog vremena koje tim činom počinje.

1. Najpre, nije donet novi Ustav, što je bilo najavljeno kao prvi i najvažniji potez u promeni sistema i stvaranju preduslova za svekolike reforme, društvene i ekonomske. Umesto toga donošeni su novi proevropski zakoni koji su bili u suprotnosti sa oktroisanim Miloševićevim Ustavom, čime je stvoren pravni vakum u kojem je nova vlast mogla da radi šta god hoće. Ako nešto nije bilo u skladu sa Ustavom, uvek se moglo pokrivati nekim Zakonom i obrnuto, ako nije baš po zakonu moglo se pravdati Ustavom.

2. Nije preispitano poreklo imovine onih koji su se nezakonito i neopravdano obogatili na račun države i naroda, izolacijom od sveta i sankcijama dovedenih do prosjačkog štapa.

3. Nije oduzeta i vraćena u budžet ta opljačkana ili oteta zajednička imovina svih građana, a onda nije ni mogla da se uspostavi pravedna i ravnopravna tržišna utakmica. Naprotiv, sa tim sumnjivim i prljavim kapitalom, napravljen je tajni ugovor umesto onog sa narodom. Tako su Miloševićevi tajkuni u tu utakmicu ušli sa velikom nezasluženom prednošću, pa su samo uvećavali svoje bogatstvo i moć, koju su onda koristili da, uz pomoć korumpirane vlasti, kreiraju društveni i ekonomski ambijent kakav odgovara njihovim interesima, a ne interesima države i građana.

4. Donet je, ali nikad nije sproveden Zakon o lustraciji, kojim je trebalo da se na duži rok iz javnog života i odlučivanja isključe stranke i političari koji su bili odgovorni za katastrofu koju su proizveli, mediji i novinari koji su takvu politiku propagirali, kao i sudije i tužioci koji su kršeći zakone sve to pravno pokrivali i legalizovali. Većina njih je, zahvaljujući tome, sada ponovo u istoj poziciji da zagađuju sredinu u politici, javnom informisanju i pravosuđu. Dovoljno je pomenuti samo Vučića, Dačića i Vulina, ili Mitrovića i njegovu julovsku Pink televiziju, ili sudije koje rehabilituju stare i oslobađaju nove ratne zločince, a presude lopovima iz devedesetih otežu do zastarevanja.

Imajući sve to u vidu, postaje jasnija važnost pitanje iz naslova, šta biva posle. Stoga mi se čini da opozicija o tome treba da progovori mnogo pre i više nego o tome kako da se sruši ovaj režim. Pašće on svakako, na ovaj ili onaj način, sad ili malo kasnije, ali šta ćemo onda. Pri tom ne mislim na predizborne programe i obećanja. Lako je to napisati i reći, ali već jednom iznevereni građani, uglavnom od istih stranaka i ljudi, više se ne pale na guranje.

Potrebno je mnogo više od vrućih predizbornih parola, da bi im se poverovalo. Potrebni su čvrsti dokazi i garancije, da će se raditi drugačije i od ovih što sad upravljaju Srbijom, pa i Beogradom, ali i od onih koji su vladali pre njih. Tome svakako ne ide u prilog glasno razmišljanje Demokratske stranke da za gradonačelnika Beograda kandiduje Šutanovca. Upravo suprotno tome bilo bi neophodno, da promenama u sopstvenim redovima opozicione stranke treba da daju dokaze da će i u državi biti drugačije, ako dobiju poverenje na izborima. Neće ga dobiti sa starim kadrovima i još važnije sa starom praksom da je prvi čovek stranke njen jedini kandidat za sve funkcije. Osim što mnogo liči na aktuelnu vlast, sa Vučićem kao univerzalnim kandidatom, to je autogol DS posle epizode zdravog razuma za vreme predsedničkih izbora kada su podržali Jankovića.

Poruka koju time šalje glasi otprilike ovako: I mi konja za trku imamo, istina taj konj nije dorastao trci za predsednika države, ali možda može da prođe kao kandidat za gradonačelnika. Šutanovac, inače, nije dorastao ni za lidera stranke, ali još gore je što ovakvim ponašanjem stranka dokazuje da ni sama nije dorasla izazovima koji stoje pred ovom zemljom . Dakle, ako žele da doprinesu promenama, ova i druge stranke sa već ofucanim vođstvom, moraju te promene da izvrše najpre u sopstvenim redovima. Ne samo ljudi nego i način razmišljanja i delovanja, po principu misli globalno, deluj lokalno. Njihova nevolja je što misle provincijski, a deluju globalno. Idu na beogradske izbore sa pričom o izgradnji vrtića i renoviranju škola, sa ciljem da se preko glavnog grada dokopaju vlasti u Srbiji. I šire.

Misliti globalno znači izaći sa vizijom Srbije posle promene vlasti i dati garancije da će tako i biti ako se građani za to opredele, a više vrtića i bolje škole, biće prirodna posledica takvog opredeljenja. Garancija bi bila upravo takva promena u samim strankama, koje bi posle kadrovskih promena morale da progovore o najvažnijim temama razumljivim jezikom sa jasnim ciljevima. Najpre o striktnoj i doslednoj podeli vlasti, na zakonodavnu, sudsku, izvršnu i lokalnu vlast. Samo tako mogu se stvoriti uslovi za donošenje zakona koji će biti u interesu građana, pre svega radnih ljudi i "poštene inteligencije", a ne tajkuna i političke klase sa njima udružene. Da parlament zaista kontroliše vladu, a ne obrnuto. Da se ti zakoni dosledno sprovode jednako prema svim građanima, što će stvoriti i uslove za istinsko poštovanje svih građanskih i medijskih sloboda, a time i istinsku kontrolu vlasti. A onda će i lokalna vlast moći da radi svoj posao, pre svega na infrastrukturi neophodnoj za normalan život i funkcionisanje građana, koji bi onda mogli da se posvete svom poslu i porodici, ne mareći ko će da sedi u kojoj fotelji.

Demagogija sa stolicama umesto fotelja nije nikakvo rešenje, jer ko ima tvrdu stolicu lako može zaraditi zatvor. Neka ostanu fotelje, ali neka svi koji u njih sednu znaju da institucije sistema funkcionišu i da će ih iz njih iskipovati prvom prilikom kad se uoče njihove zloupotrebe.

Stvari su tako jednostavne, samo ih političari komplikuju kako bi svoju ulogu predstavili značajnijom nego što jeste.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane