Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Evropa

Krunjenje Evropske Unije se ubrzava

Velika ljubav sa tužnim krajem

Kako će izgledati Evropska Unije u bližoj i daljoj budućnosti, odnosno pre i nakon Bregzita, teško je predvideti, mada mnogi to pokušavaju bilo sa pozicije ekonomista, istoričara, političara, novinara, kolumniste, komentatora iz čitalačke publike ili kafanskih gostiju. Kako će Britanija izgledati nakon razvoda, ako do toga dođe, zavisi da li će razvod biti prijateljski ili ne toliko ljubazan, ali šta god da se sa tom ostrvskom zemljom dogodi spada u njihovu sudbinu. Šta će biti sa ostatkom Evrope, mnogi tvrde, lakše je izračunati. Ekonomske analize kako će biti Uniji bez Britanije počele su da se pojavljuju i to pre svega zahvaljujući Evropskoj Komisiji i sa svoje strane analizama Fajnenšl tajmsa. Po tim procenama privredni rast Evrope će porasti i izvoz će se takođe biti veći, ali Bregzit će ostaviti Evropu siromašniju i sa problemom nezaposlenosti i padom produktivnosti. Gubeći tako veliku ekonomiju, Evropa gubi 12 odsto celokupne domaće proizvodnje. To je jedan problem, ali šta ako iz Unije izađe Italija, pa Švedska, pa Unija počne da se kruni do poslednjih nekoliko zrna, pita se kolumnista Magazina Tabloid Milan Balinda, dugogodišnji novinar američkog dnevnika Majami Herald

Milan Balinda

Nedavno je ugledni nemački magazin Der Špigl, objavio tajni dokument od 102 stranice koji je pre dve godine sastavljen za potrebe nemačke vojske. To nije bila praksa te vojske, mada jeste britanske i američke, da predviđa budućnost, a dokument nosi naslov „Strateške prognoze 2040." Dokument koju je izradila kancelarija za planiranje Bundesvera tvrdi u jednom od šest scenarija da će napuštanje zemalja članica Unije i drugi nagomilani problemi dovesti Uniju do sloma i da će ona nestati do 2040. godine.

Kako je dokument završen pre dve godine u njemu nema analiza efekata Bregzita, kao ni izbor Donalda Trampa za predsednika Amerike. Nemačka vojska je odlučila da započne sa analizom budućnosti nakon što je njihova visoka komanda bila u potpunosti iznenađena ruskim preuzimanjem Krima. U dokumentu se navode i druge pretnje Nemačkoj koju ta zemlja može da očekuje u narednim decenijama. To bi bilo slabljenje nacionalne lojalnosti, slabosti ekonomije na Zapadu, epidemije bolesti, upad dronova stranih neprijateljskih država i minijaturizacija hemijskog, nuklearnog i biološkog oružja.

A kada se o predviđanjima radi često se u pomoć priziva Nostradamus. U slučaju njegovih predviđanja skoro uvek se radi o interpretacijama, ali u njegovim šifrovanim spisima prepoznaje se priča da će Evropa biti napadnuta od strane muslimana i sa delimičnim učešćem Rusije i Kine. Rat protiv hrišćana i muslimana često se navodi u stihovima Nostradamusa, ali nije jasno da li se radi o terorističkim organizacija ili o nekoj bliskoistočnoj muslimanskoj imperiji. Jedan savremeni Nostradamus je u poslednjoj nedelji maja meseca u svom govoru u Parizu rekao da je „Evropa u krizi egzistencije" pre nego što je dodao da „sve što je moglo loše da se dogodi, dogodilo se". Bio je to Džordž Soroš. On je takođe insistirao da Evropa „mora da se odbrani". Neke je to aludiralo na čuvene reči još čuvenijeg francuskog generala Ferdinanda Foša koji je poručio svom komandnom štabu: „...Moj centar popušta, desno krilo se povlači, situacija je savršena, krećem u napad". Bilo je to 1914. i Foš je dobio tu bitku.

Evropska Unija ima mnogo problema i podseća na nefunkcionalnu porodicu. Italija ima nervni slom, Španci se guše u moru svojih političkih muka, Poljska se masovno tetura, Britanije lebdi blizu izlaznih vrata, a Nemačka je prikovana u sofi. Donekle se Francuska drži svog ambijenta i tamo se nastavljaju protesti koji možda nisu posebno veliki po francuskim standardima, ali su ipak protesti. Inače, Francuskoj nije samo potreban veći ekonomski rast, već i više radnih mesta. Za sada mogu da kažu da im je predsednik realan, da čvrsto stoji na zemlji. Njegove polazne tačke su u osnovu realistične. Uprkos uobičajenih briselskih klišea, on insistira da Evrope nije stvarno imala 70 godina mira i slobode (aludira na nekadašnju Jugoslaviju i današnju Ukrajinu) i da se sve što je do sada ostvareno nalazi pred opasnošću. Ističe da Evropa ne može sebi da dozvoli „luksuz zaborava" kroz šta su prolazile prethodne generacije Evropljana: „Ako nismo oprezni, možemo ponovo da bunovni uletimo u tragediju."

Bilo kako bilo, francuski predsednik Emanuel Makron je, uprkos svim njegovim smelim idejama, u mnogim aspektima onaj tip tehnokrata na vrhu, elitna figura prema kakvima je sve više Evropljana razvilo odbojnu alergiju. U svakom slučaju, najhitniji problem za rešavanje je Italija, ali je Nemačka i dalje najveći.

Kada su se prošle godine na francuskim izborima lomila koplje i kada su glasači odustali od vodećih i tradicionalnih političkih partija, i kada je ekstremna desnica bila na pragu preuzimanja vlasti, izronio je Emanuel Makron i ponudio prihvatljivija rešenja. Italija na svojim izborima prošlog marta nije imala takvu ličnost. Italija je uradila isto što su uradili i Francuzi, ali nisu imali „smirijući faktor" za koga da glasaju već kada su odlučili da ignorišu tradicionalne stranke. Toj zemlji ni malo ne pomaže činjenica da im je dug postigao krajem 2017. 131,2 odsto BND. A nakon što su dve ekstremne partije postigle dogovor o koaliciji, nakon 11 nedelja, italijanski predsednik je doneo u najmanju ruku čudnu odluku: neće moći!

Druga je stvar što je predsednik Serđo Matarela bio samo protiv jednog predloženog ministra, a koalicija nije htela da ponudi drugog najverovatnije jer su i oni hteli da idu na nove izbore na kojima bi najverovatnije dobili još više glasova. Razlog zašto je predsednik odbio predloženog ministra finansija je bio taj što je navodno taj ministar radio protiv evro-zone. Na kraju je ispalo da je to možda tačno, ili nije tačno, ali jeste tačno da su Italijani izabrali baš te koje su izabrali.

Jedna ustavna kriza u Italiji dogodila se daleke 1922. godine i to su iskoristili fašisti Benita Musolinija i preuzeli vlast sa „maršom na Rim". Odlukom italijanskog predsednika bili su veoma zadovoljni liberali širom Evrope, ali će njihovo uživanje najverovatnije biti kratkog veka. Neki smatraju da je odluka Matarele bila loša po Italiju, po Nemačku i po Evropu. Jedina politička snaga koja bi nešto iz toga dobila bila bi Severna liga, ekstremno desničarska italijanska partija. Partije sa centra bile bi smanjene na statističku greške nakon sledećih izbora. Makar su to bila predviđanja. Evropska Unija bila bi još nepokretnija, skoro paralizovana, suočena sa nestabilnošću treće ekonomije Unije nakon Bregzita.

Pravnici će godinama raspravljati da li je potez Matarele bio po ustavu, ali bi politički aspekti njegove odluke, o kojoj se on konsultovao sa drugim političarima, bili još veći. A onda se iznenada sve promenilo i izabrana koalicija pristala je da predloži novu vladu od 18 ministara u kojoj će biti i pet žena. Predsednik je pristao na njihov predlog i nova italijanska vlada položila je zakletvu. Premijer Italije biće Đuzepe Konte kome je nemačka kancelarka Angela Merkel već bila poslala srdačna čestitanja.

Vođa Lige, Mateo Salvini, rekao je da je prvo što će da uradi kao ministar unutrašnjih poslova biće sređivanje imigrantske politike. Salvini hoće da smanji broj novoprislepih migranata, poveća broj deportovanih i da smanji fondove namenjene imigrantima. Dolazak migranata u Italiju je već bilo znatno smanjeno tokom prošle godine kada je levo od centra Demokratska partija potpisala ugovor sa Libijom da ta zemlja ojača svoje obalne patrole i zaustavi krijumčare ljudi preko Sredozemnog mora. Odmah nakon što se u petak 1. juna saznalo da će biti nove vlade Milanska berza počela je da raste. Čestitke novoj vladi populističke koalicije stigle su i iz Francuske. Odande je Marin Le Pen, vođa krajnje desnice, tvitovala: „Ovo je pobeda demokratije nad pritiscima iz Evropske Unije. Ništa neće zaustaviti povratak naroda na pozornicu istorije."

Sledećeg dana, u subotu, Italija je proslavila rođendan Republike, dana kada su Italijani 1946. godine glasali da ukinu monarhiju. Bilo kako bilo, Italija je izbegla ustavnu krizu, a kakvi će biti odnosi nove vlade sa centrima moći Evropske Unije ostaje da se vidi. Može doći do pucanja evro-zone, ali je moguće da se postignu i neke fiskalne reforme. Francuski predsednik ima svoje ideje, Angela Merkel nema novih ideja ali se tvrdoglavo drži starih, ali ni njima to nije od velike koristi ako treća ekonomija Unije odluči da im sadašnje stanje ne odgovara.

Evropska Unija ne može da prosperira bez kooperacije zemalja članica, a ta kooperacija neće biti istinska ako se javnosti kaže da će odluke o njenoj budućnosti biti donete u Briselu i ne u njihovom glavnom gradu i na njihovim biralištima. Nemačka će takođe biti žrtva Matarelijeve odluke. Svaki put kad zemljotres potrese neki deo Evrope, Nemačka je u epicentru jer nije spremna da zavuče ruku u svoj džep i novcem pomogne da zemlje u problemima prebrode krizu. Odnosno, da omekša fiskalnu disciplinu unutar evro-zone. Vrlo je mala verovatnoća da je moguće naterati Italiju na pokornost kako je to već ranije učinjeno sa Grčkom. Janis Varufakis, između ostalih, se pita zašto se otplata duga ne poveže sa ekonomskim oporavkom? Varufakis tvrdi da bi to bilo najlogičnije rešenje. Takođe kaže da je Evropa institucija kojom upravljaju dosadni ljudi, oni što stvaraju dosadna pravila o većinom dosadnim stvarima i koji predlažu nečuvene stvari kao što su mere štednje koje su „pre svega jako dosadne". A u svoj knjizi „Razgovori s mojom ćerkom o ekonomiji" kaže - „Uvek sam verovao da ako niste u mogućnosti da objasnite ekonomiju jezikom koji bi mladi ljudi razumeli, onda jednostavno rečeno ni sami nemate pojma".

Ukoliko Evropska Unija hoće da preživi, mora da prizna da oni koji daju novac na zajam su saučesnici u bilo kojem bankrotu, baš kao i oni koji nemaju da taj novac vrate. Ako banka, ili vlada, pozajmi novac Italiji, a znajući da je ona u luku propadanja koje svaki poremećaj na nervoznom finansijskom tržištu može da ubrza. To znači da kad kriza udari opraštanje celog ili deo duga mora biti deo dogovora. Baš kao što je bilo po pitanju Grčke koja u jednom momentu nije mogla nigde da pozajmi. To ne znači da u slučajevima Grčke i Italije te dve zemlje nisu dobrim delom krive za situaciju u kojoj su se našle. Primera radi, Italija je „tvorac vizantinske strukture javnog sektora", čudnovatih poreskih pravila i sklerotičnih uslova zapošljavanja. Grci su, naprosto, živeli iznad svojih mogućnosti i, najkraće rečeno, rasipali državni novac. Bez sumnje, tu su možda najviše pomagale banke koje su se u Grčkoj osećale kao bubreg u loju. Ipak su Atinjani najviše osuđivali Nemce, i donekle Francuze, da su oni tvorci njihovog osiromašavanja, a zahvaljujući politici zajedničke valute. Italijani sve više za svoje probleme krive iste zemlje za sopstvenu situaciju.

Ako se pogleda mapa Evrope, jedine zemlje u kojima ne prate populizam i ksenofobija bile bi Norveška, Švajcarska, Španija i Portugal. Dve od tih četiri zemalja i nisu članice Unije. Populistički pokreti, kao i oni sa krajnje desnice, rastu u Švedskoj, Finskoj, Danskoj, Austriji, Belgiji...Sve to ostavlja utisak da je sve veći broj Evropljana, mada ne još presudan, prestao da veruje u budućnost liberalnog poretka. U suštini programa svih populističkih partija, mada ne obavezno pod prvom tačkom, je „suverenitet" njihove nacije. Pod suverenitetom hoće da kažu da im nikakva Unija nije po ukusu.

Da li svi oni zaista tako i misle sasvim je drugo pitanje jer i populisti veoma dobro znaju vrednost velikog tržišta, bescarinske zone, pa čak i jedne zajedničke valute, mada će evro uvek biti prvi na udaru. Teorijski svaka od pomenutih evropskih zemalja može da odluči da napušta Evropsku Uniju, a takve odluke su verovatnije ako se dogodi da se posle Britanije otkači Italija i već kako sledi. Međutim, ima i onih, najverovatnije u većini, koji tvrde da je panika veća nego što događaji i ličnosti zaslužuju. Liberalna demokratija trpi udarce, ekonomski rezultati nisu impresivni, na političku scenu stižu „divlji čopori", ali nema jasnih indikacija da se sve raspada. Ali i raspad može da se dogodi ukoliko nemačka i druge evropske elite ne pridignu stražnjice iz svojih fotelja i počnu ozbiljno da rade na potrebnim promenama.

Evropa, kako je to već njen običaj, reaguje sporo i nesložno. Druga je stvar što tržište novca ne čeka političke odluke i reaguje brzinom svetlosti na svaku postojeću pa i nepostojeću, ili krizu u najavi. Dok su se evropski političari češali iza uveta prateći događaje iz Italije, svetski mediji su reagovali nešto brže. Britanski Finanšijal tajms je u četiri dana objavio 20 tekstova o krizi u Italiji, Politiko (američke novine sa sedištima u Londonu i Briselu) imala je naslove koji su bili dosta alarmantni, Vašington post najavio je „Poraz liberalizma", Njujork tajms je postavljao pitanja da li će Italija napustiti Evropsku Uniju i odgovara „Ne - što je još gore", oglasio se više puta i britanski Ekonomist, francuski Le mond i der Špigl čiji je jedan naslov bio: „Populisti zastrašuju Evropu". Jedno je sigurno, u Italiji su iščezle elite sa klasične levice i desnice i na scenu su stupili „politički varvari". Rim je već pao! A koje će efekte imati činjenica da je vođa Lige, a sada i ministar unutrašnjih poslova Italije, Mateo Salvini sličniji nekom uličnom huliganu nego odmerenom političaru. Koje će efekte imati, ako bilo koje, to što Salvinija podržavaju Mari Le Pen i Viktor Orban i što je „prvi ligaš" bio u posetu Putinu? Bilo kako bilo, u Italiji je odlučio narod, il popolo, a taj il popolo je neprikosnoven baš kao što je to nekad bila „radnička klasa" za komuniste.

Obe zemlje, i Italija i Španija, bile su u centru krize evro-zone 2012. godine. Tada je cena pozajmljivanja njihovih vlada postigle takvu visinu da su se obe zemlje nalazile na pragu bankrota. Danas je Španija u jačoj ekonomskoj poziciji od Italije. Španska ekonomija porasla je skoro 14 odsto tokom poslednjih pet godina. Italijanska se poboljšala samo šest odsto. Nezaposlenost je visoka u Španiji, 15,9 odsto, dok je u Italiji 11,2 odsto, ali se stopa nezaposlenosti brže spušta u Španiji.

Kao rezultat te relativno dobre ekonomske situacije u Španiji je taj da je skepticizam prema Evropskoj Uniji mnogo slabiji nego u Italiji. „Pobunjenička" španska partija, koja je treća po veličini u Parlamentu, Podemos nije toliko protiv EU, ali su oštro protiv domaćih mera štednje na kojima insistira Brisel. Istoga dana, u pomenuti petak, kada je oglašena italijanska vlada, u španskom parlamentu izglasano je nepoverenje njihovom premijeru Marijanu Rahoju. Ta događanja opet su potvrdela da su mediteranske zemlje EU sposobne da često budu u centru političke pažnje. Marijo Rahoj pao je zbog korupcijskog skandala. Njega je odmah zamenio lider Socijalista Pedro Sanches koji će voditi manjinsku vladu do sledećih, najverovatnije prevremenih, izbora. Da je Rahoj podneo ostavku, njegov bi zamenik bio na čelu vlada, ali sa izglasavanjem nepoverenja njegova Narodna partija ispala je iz igre.

Pre samo dve godine Španija je provela 10 meseci u političkom praznom prostoru nakon dva izbora koji nisu doneli jasnog pobednika. Za razliku od Italije, kriza sa španskom vladom nema ništa da vidi sa Evropskom Unijom ili sa evrom i u tom pogledu Španija je manja opasnost za Uniju od Italije. Bivši blagajnik Narodne partije, Luis Barcenas, osuđen je 33 godine zatvora i mora da plati 44 miliona evra oštete zbog ugrađivana u državne projekte. Zajedno sa njim osuđeno je još 28 drugih partijskih članova i biznismena. Sve skupa dobili su više od 300 godine zatvorske kazne. U međuvremenu i pre svega zahvaljujući oštrim merama štednje Španija je prestigla Italiju po prihodu po glavi stanovnika. Ipak, zbog sprovedenih mera štednje, u Španije je porasla nejednakost i posao je veoma teško naći. Najgore su pogođene mlađe generacije i cifra nezaposlenosti među mladima doseže preko 20 odsto. U međuvremenu Španija se potresa zbog bogate provincije na severu zemlje, Katalonije, koju je prošle godine zaustavila od otcepljenja. Istina, nije nikad sasvim jasno koliko bi Katalonaca, odnosno stanovnika Katalonije zaista htelo da se otcepi od Španije.

Prestojeći izbori došli bi u loše vreme za dve velike levičarske partije, Podemos i Socijaliste, koje su pre dve godine pokušale da naprave koaliciju i smene Rahoja, ali u tome nisu uspele, a kasnije su upale u unutar-partijske trzavice.

Još jedna zemlja sa juga Evrope bila je do pre samo nekoliko godina na pragu bankrota. Bio je to Portugal, ali sada ta zemlja ima najveći rastu u EU. Interesantno je to što su sve radili nasuprot zahtevima evropske Trojke i Angele Merkel. To je sve urađeno pod vođstvom manjinske vlade socijalista koju u Parlamentu pomaže komunistička partija i griupa nezavisnih marksista. Nemačka je kao priznanje Portugalu njihovog ministra finansija postavila od januara meseca ove godine na mesto vođe Eurogrupe, ne toliko transparente evropske institucije koja posmatra šta se događa u ekonomijama Unije. Mario Centeno, koji je obrazovan na Harvardu i koji je slobodni mislilac Socijalističke partije uradio je sve ono što je napisao u programu svoje partije pred izbore, a to je da je vratio ono što je oduzeto od penzija, vratio prosvetne radnike na posao, povećao plate i čak i reinstalirao četiri državna praznika koja su bila ukinuta zbog štednje. Konkuretnost na međunarodnom tržištu nije pokušao da postigne manjim platama radnicima, već inovacijama, investicijama i stimulacijama. Portugalski turizam porastao je 26 odsto, a stvara se ambijent za inovativnu tehnologiju sa namerom da se privuku male svetske kompanije, ali i velike kao što su Tesla i Gugl.

Mario Centeno, koji je bio profesor na Lisabonskom univerzitetu nije postavljen na mesto ministra finansija kao partijski kadar, već kao stručnjak koji je imao svoje ideje šta bi trebalo raditi. Politika stezanja kaiša nije uspela u Grčkoj, jer kresanje potrošnje i poreza u vreme krize samo pogoršavaju situaciju. Portugalski prilaz je bio suprotan i sastojao se u tome da se prvo pokrene ekonomija, a tek onda da se balansira državni budžet. Kada je pre 11 godina Portugal uveo evro kao sredstvo plaćanja više nisu mogli da manipulišu kursom svoje valute i tako pomažu svoj izvoz i tada su počeli prvi očigledni problemi portugalske ekonomije. Portugal je u najgorem trenutku te krize dobio od Unije 78 milijardi evra da bi se delimično izvukli iz dugova, ali posle toga sami su isplivali na površinu da bi u ovom trenutku imali najbrži rast privrede ovog veka. S druge strane, spoljni dug te zemlje u odnosu na BND je odmah iza grčkog, te veliki deo onoga što se zaradi ide na otplatu kamata na dugove.

Ukoliko nova italijanska vlada ne uspe da izdejstvuje neke promene u fiskalnoj politici Evropske Unije, prognoze su da će Unija početi da se kruni. Ukoliko se nastavi po starom po direktivi Berlina i Brisela budućnost Unije će biti veoma jednostavna - neće je biti.

ANTRFILE: Ko je sve dužan skoro kao Grčka

Svih 28 zemalja Evropske Unije skupa imaju dug koji iznosi 12,5 triliona evra. U odnosu na BND to bi bilo u proseku 82,5 odsto po zemlji. Najveći dug i to od 180 odsto ljubomorno čuva Grčka, sledi Italija s 131,2 odsto, Portugal sa 127,7 odsto, potom Kipar sa 104,5, koliko ima i Belgija sa 104,3 odsto. Španija duguje 96,7 odsto, Francuska 96,1, Velika Britanija 90,4... Srbija duguje 71 odsto od svog BND, a Nemačka 65,7.

Sve skupa postoje pet zemalja Evrope čiji dug je veći od njihove celokupne proizvodnje. Postoje takođe 21 zemlja čiji je dug veći od 60 odsto BND. Samo devet evropskih zemalja uspelo je da smanji nešto svog duga od 2012. godine. Među te zemlje spadaju Češka, Danska, Nemačka , Irska, Letonija... Pet zemalja duguju preko trilion evra svaka: Velika Britanija, Italija, Nemačka, Francuska i Španija.

Veoma bogate evropske zemlje takođe duguju. Norveška duguje u visini od 37 odsto svog BND. Luksemburg duguje najmanje, 19,3 odsto. Dug sam po sebi ne mora da znači da zemlja ima lošu ekonomiju, jer takođe može da se objasni da se novac pozajmljuje da bi se uložio u privredu i proizvelo više dobara. Problem sa mnogo toga što pojedine evropske zemlje duguju je što pozajmljeni novac nije odlazio na dobre investicije, a pretpostavlja se da je dosta toga otišlo i u privatne džepove.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane