Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Su(lu)dovanje

Koja mafija vlada u srpskom pravosuđu (150)

Vođa tuži, Kartel presuđuje

Srpski sudovi još donose presude "U ime naroda". I, uglavnom, protiv naroda, odnosno običnih građana, koji ne pripadaju gornjoj strukturi društva, niti organizovanim kriminalnim grupama koje drže na vezi i apanaži veći broj sudija i državnih tužilaca. Za razliku od državnih tužilaca, koji svojim zamenicima mogu da izdaju obavezujuća uputstva, sudije su potpuno samostalne u svom radu i odlučivanju. Na žalost, najveći broj delilaca pravde tako se i ponaša - nasilno, priprosto, ne poštujući zakonitost ni javni moral. Za tužioce i delioce pravde u Srbiji birani su podobni i prepodobni, loši studenti i još lošiji ljudi. Zašto se nemo posmatra propadanje i sunovrat Srbije i pravosuđa? Zašto je za ministra postavljena Nela Kuburović, koja za svoje 34 godine života nije donela nijednu presudu, nije podigla nijednu optužnicu? O tome piše urednik Milan Glamočanin, bivši načelnik uprave u saveznoj polici

Milan Glamočanin

Ustavna reforma pravosuđa, kako je zamislila Vučićeva "pravna misao", nije se nigde pomerila i sve izgleda onako kako je to radio Slobodna Evropa pre tačno godinu dana, u januaru 2018., komentarisala u jednoj emisiji gde je rečeno da "...srpsko pravosuđe ide korak unazad u odnosu na evropske standarde kad se govori o načinu kako će biti uređena sudska vlast".

Naime, nova rešenja u Nacrtu izmena Ustava potpuno će unazaditi položaj pravosuđa u Srbiji, i to posebno u onom delu gde se daje ovlašćenje ministru pravde da pokreće disciplinski postupak protiv sudija što je do sada mogao samo disciplinski tužilac, ali i u delu gde se određuje sudija i način odlučivanja u VSS. Skandalozan je i predlog da sudije, u okviru naovodnog preuređenja sudskog sistema, bez svoje volje mogu biti premeštene.

U vezi sa ovim i brojnim drugim retrogradnim predlozima Vučićevih "pravnih stručnjaka", redovno se iz Saveta Evrope Srbiji šalju upozorenja da se politički uticaj "relocirao iz Narodne skupštine i Vlade u Visoki savet tužilaca", a da se smanjenjem broja ljudi koji odlučuju o izboru, razrešenju i položaju javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca vrši jača koncentracija političke moći. Ali, bez obzira na sve stručne kritike iz nadležnih evropskih institucija, molbe, savete Venecijanske komisije, Vučićev režim uporno vrši umnožavanje političkog uticaja, a usput se "kadruje" bez uvođenja obaveznog kadrovskog filtera - institucija za obuku sudija i tužilaca. Jer njihova obuka u Vučićevom režimu podrazumeva da sprovode političke odluke u delo. Da budu produžena ruka diktature.

I dok se Vučć bavi "kreacijom" svog privatnog pravosuđa, dotle su Srbi na Kosovu i Metohiji, u koje se on kune (a koje na terenu teroriše zajedno sa albanskim separatistima, i gore od njih), pravda i pravosuđe praktično ne postoje.

Naime, devet punih godina sudskog "provizorijuma" i nepunih dve godine od neuspele "potpune integracije pravosuđa na Kosovu i Metohiji" (u prevodu: prelaska srpskih pravosudnih institucija u ruke pravosudnog sistema samoproglašene države Kosovo), Osnovni sud u Kosovskoj Mitrovici je i dalje "polu-funkcionalan". Na sceni su nepriznavanje odluka srpskog suda, ali i srpskih dokumenata i onemogućavanje građanima da pristupe pravdi. Sa druge strane, na severu Kosova vlada "ulična" i "podzemna" pravda, kojom rukovode Vučićeve kriminalno - političke grupe i pojedinci, koji su jači od svakog zakona, bio on pisan na srpskom ili na albanskom jeziku.

Osnovni sud u Kosovskoj Mitrovici jedno vreme bio je izmešten u Vučitrnu, gde je došlo do velikog nagomilavanja predmeta. Sud je tamo radio u nehumanim uslovima, pa su stgle i posledice: smatraju upućeni da danas ima oko 11.000 nerešenih - samo parničnih predmeta! U krivičnom delu je slična situacija, veliki broj predmeta je zastareo. Sudije ne mogu da zakažu parnicu, jer dokumenta koje stranke imaju, vezano za ostavinu, kupoprodaju i slično, nisu overena u kosovskoj administraciji, odnosno dokumenta su izdata od strane srpskih organa. Sudovi su neažurni, a dešavaju se skandali u vezi sa korupcijom. Predsednik Apelacionog suda pre par godina je uhapšen zbog mita, a okružna tužiteljka u mitrovičkom tužilaštvu osuđena zbog mita. Ali, to je samo vrh ledenog brega. Loš prevod (koji često dovodi do fatalnih grešaka u sudskom procesu) sa srpskog na albanski i obrnuto je najurgentniji problem pravosuđa na Kosovu i Metohiji. I teško će biti rešen u skorije vreme, jer je malo onih koji vladaju perfektno sa oba jezika istovremeno. Umesto pravih, kosovsko pravosuđe je zaposlilo nestručne prevodioce.

Drugi veliki problem je takozvani civilni status građana i katastar. Danas nije moguće prodati stan u Kosovskoj Mitrovici (severnoj) ako taj stan nije upisan u katastar opštine Kosovska Mitrovica, a mnogi stanovi nisu upisani, ili recimo u Zvečanu, Leposaviću i Zubinom Potoku gde katastri uopšte ne vode taj postupak upisa stanova u katastar! Takođe, na Kosovu i Metohiji nemoguće je razvesti brak koji je sklopljen pred srpskim organima koji deluju u okviru samoproglašene države Kosovo (to traje još od 24. marta 1999. godine). Neverovatno zvuči da takvi brakovi, čak iako su i u fazi razvoda, moraju ponovo biti sklopljeni pred matičarem u kosovskoj opštini, da bi uopšte mogli biti razvedeni!

Konačno, ne treba zaboraviti ni to da samoproglašena država Kosovo i njeno pravosuđe ne poštuju nijednu odluku koju su doneli srpski sudovi! A, i zašto bi, kad Vučićem režim u Srbiji ne poštuje ni Ustav ni zakone ni sudske odluke, ako im ne odgovaraju.

Za poslednjih devet godina nije uspostavljen kontinuitet sudskih priznavanju odluka Republike Srbije, tačnije, odluka koje su koje donete od strane srpskih sudova, niti se desila njihova implementacija u okvire kosovskog pravnog sistema. Uzalud iz Brisela i sa Zapada traže da Srbije otpočne i stvarnu borbu protiv korupcije. Zakonski je to preneto u nadležnost Tužilaštva za organizovani kriminal i posebnog odeljenja za organizovani kriminal Višeg suda u Beogradu, a pri višim sudovima u Beogradu, Nišu, Kragujevcu i Novom Sadu osnovana su posebna odeljenja za korupciju. Nažalost, to je samo bacanje prašine u oči i zamlaćivanjem srpskih građana i briselskih komesara i institucija.

Tužilaštvo za organizovani kriminal je, od osnivanja, pseći služilo onima koji su na vlasti. Prvo vladama Borisa Tadića i njegovoj ministarki pravde, koja je bila ljubavnica specijalnog tužioca za organizovani kriminal Miljka Radisavljevića. Trojica dosadašnjih tužilaca za organizovan i kriminal su bili maheri u zaštiti interesa političke mafija i tajkuna.

Kako je to činjeno?

Brojni sporazumi o priznanju krivice, čiji tekst se sačinjava po direktivi Specijalnog tužilaštva, ograničavaju predmet nagodbe na beznačajne delove operacije, koji ne mogu da ugroze bitne figure, a osuđenima na ovaj način, kao i svedocima saradnicima, daje se imunitet u odnosu na sva druga krivična dela koja bi lako mogla biti dokazana, ali bi se time ugrozili moćnici, kojima je političkom odlukom bivše vlasti sve oprošteno. Lica kojima je dodeljen status svedoka saradnika imaju i tu privilegiju da se snimci njihovih prisluškivanih razgovora uništavaju, pa na izbor svedoka saradnika utiče, pre svega, sadržaj njihovih komunikacija i opasnost otkrivanja tih razgovora po moćnike koje pravosuđe štiti. Zahvaljujući zakonskim odredbama, lica osuđena po osnovu sporazuma o priznanju ne mogu se saslušavati na suđenju drugim licima u istom postupku, što pruža dodatnu zaštitu onima koje je Specijalno tužilaštvo, po nalogu političara, odlučilo da na ovaj način nagradi.

Šest godina nakon promene političke vlasti, u pravosuđu je veoma malo toga izmenjeno - borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije u pravosuđu i dalje vode ljudi postavljeni od DS-a, ili oni koji su bliskost DS-u navodno zamenili lojalnošću novoj vlasti, poput pomenutog predsednika Specijalnog suda...

Stoga se postupanje pravosudnih organa u krivičnim postupcima vrti oko pretežno beznačajnih stvari i ljudi, veliki broj postupaka vodi se bez odgovarajućih dokaza unedogled, dok se za javnost stvara predstava da se nešto bitno događa i razrešava. Jedini događaj koji bi donekle mogao da pokvari planove za ograničavanje efekata širenja istine i otkrivanja dokaza jeste predaja Darka Šarića i njegova spremnost, ukoliko je bude, da progovori otvoreno o svojim poslovima i kontaktima, kao i predoči dokaze koje je sam obezbeđivao, tokom tih poslova i kontakata.

Iluzorno je i bilo očekivati bilo kakve pomake u situaciji kada je Specijalni tužilac Miljko Radisavljević od 2007. godine, postavljen od Republičkog javnog tužioca, na kojoj funkciji je danas Zagorka Dolovac, verni sluga režima DS-a, i osoba od najvećeg poverenja i bliskosti sa Bojanom Pajtićem. Još jedan od metoda rada, pre svega Specijalnog tužioca, jeste uklanjanje „nezgodnih" dokaza, njihovo umetanje u druge predmete koji se arhiviraju (ili ih „čistačice izbacuju u đubre"), slanje dokaza drugim državama, po njihovim zamolnicama (uz nezvaničnu „zamolnicu" sa naše strane da se dokazi ne vraćaju, ili da im se sadržina izmeni) - ovo se pre svega odnosi na diskove sa prisluškivanim razgovorima.

Moć Miljka Radisavljevića počivala je na tome što je brojne snimljene razgovore sklonio u stare arhivirane predmete, ali on zna gde se nalaze, i po potrebi ih može izvaditi. Čak se i audio snimci prisluškivanih razgovora menjaju, tako što se brišu određeni delovi razgovora, dok se prilikom sačinjavanja transkripata navedena mesta označavaju kao nerazumljiva. Pojedini razgovori se čak i konstruišu, odnosno izmišljaju i prave postupkom montaže od delova više različitih razgovora.

Jedan od razloga velikog uticaja Demokratske stranke na pravosuđe je i činjenica da su brojne sudije i tužioci prilikom izbora potpisivali pristupnice pred pojednicima iz vrha stranke, što po zakonu ne bi smeli. Zato ih oni „drže u džepu" i mogu i dalje vršiti veliki uticaj na njihovo postupanje i odlučivanje, pretnjom da će aktivirati i obelodaniti njihove pristupnice, zbog čega bi morali biti razrešeni funkcije. Upravo je taj način funkcionisanja sistema njegova glavna karakteristika već duži niz godina: onaj policajac, sudija, političar, tužilac koji je nekoga reketirao je taj koji ga hapsi, sudi mu itd., da bi na taj način diskvalifikovali tvrdnje reketiranih, jer po zakonu okrivljeni „ima pravo da laže", „laže da bi se izvukao" i sl. Primera radi, tako su od funkcionera vlasti DS diskvalifikovane tvrdnje Stanka Subotića o reketiranju - novcu koji je dao Borisu Tadiću i Demokratskoj stranci ...

Prvi tužilaca za organizovani kriminal Jovan Prijić, nakon ubistva premijera Zorana Đinđića, pokušao je da se ubije na radnom mestu, skokom kroz prozor, jer je istragom, koju je vodio, rukovodila nečija druga ruka. Zatiranje tragova uspešno je nastavio i najnoviji tužilac za organizovani kriminal Mladen Nenadić, čačanski advokat, koga je na ovo mesto doveo njegov kolega iz kancelarije, doskorašnji direktor BIA Aleksandar Đorđević.

Da bi pokazale da se ''ogorčeno'' bore protiv organizovanog kriminala, vlasti su Tužilaštvu za organizovani kriminal uvalile predmete, koji nemaju nikakve veze sa organizovanim kriminalom, nategnuto povezujući optužene, koji se međusobno nisu ni poznavali, što je dovodilo do oslobađajućih presuda.

Većina suđenja pred Odeljenjem za organizovani kriminal Višeg suda u Beogradu su fingirana. Optuženi se stavljaju, skoro obavezno, u pritvor, koji dugo traje, suđenja su spora, mučna i dugotrajna, a završavaju se ili oslobađajućim presudama ili izricanjem kazni koje su okrivljeni već proveli u pritvoru. Višemilionske odštete tek predstoje državi da ih plati, a i troškovi postupka koji se nadoknađuju okrivljenima za angažovanjem advokata, prelaze i više od 100 hiljada evra po okrivljenom!

Zašto je tako neefikasno Tužilaštvo za organizovani kriminal?

Većina procesa koje ovo tužilaštvo pokreće su montirana, a u njih je tužilac ulazio po naređenju izvršne vlasti. Srpski predsednik Aleksandar Vučić je najavljivao hapšenja, držao je vanredne konferencije za medije, objašnjavajući zbog čega su okrivljeni pritvoreni, šta im se stavlja na teret. Ni u jednom slučaju, povodom hapšenja, primera radi, Miroslava Miškovića i njegovog sina, potom Jožefa Kase i drugih, tužilac nije saopštio javnosti razloge za pokretanjem postupka!

Već godinama Vučić i njegova zamlata Nebojša Stefanović najavljuju masovna hapšenja, saopštavajući podatke o broju uhapšenih i uveravajući javnost da niko od ''kriminalaca neće biti pošteđen''. Javni tužilac Srbije nije se nikada oglasio da saopšti koliko je privedenih pušteno odmah nakon privođenja, a protiv koliko je pokrenuta tužilačka istraga.

Skoro sve akcije ''obračuna sa organizovanim kriminalom'' bile su za zamlaćivanje javnosti. Prosto je nezamislivo da predsednik neke države saopštava da je neko uhapšen, da će mu biti suđeno i da će biti najstrožije osuđen. Vučić i njegov ministar policije to skoro jednom nedeljno čine. Zakonom o policiji radom policije rukovodi direktor policije. Ministar nema nikakva ovlašćenja da izdaje sopštenja o pretkrivičnim radnjama, jer istragom, prikupljanjem podataka i dokaza i njihovom ocenom isključivo rukovodi državni tužilac.

Čudi da evropski komesari i službenici ne traže krivično gonjenje predsednika Srbije i njegovog ministra unutrašnjih poslova koji saopštavaju građanima tok pretkrivičnog postupka, kada uhapšeni imaju status osumnjičenog, a taj status mogu imati samo ako ga tužilac tako odredi, na osnovu dokaza kojima raspolaže.

Borba protiv korupcije je takođe prava lakrdija, koja skupo državu košta. Procesi pred specijalnim odeljenjem i odeljenjem za borbu protiv korupcije su skupi, dugotrajni, angažuje se mnogo advokata. A oni kojima se sudi su uglavnom građani drugog reda, policijski službenici i drugi državni nameštenici koji su uzeli mito od sto evra. Svi ostali koji su na vlasti, debelo su zaštićeni.

Samo u Srbiji postoji i Odeljenje za visokotehnološki kriminal, pri Višem javnom tužilaštvu u Beogradu, koje je nadležno za celu teritoriju Srbije. Ono je pretvoreno u servis za progon onih očajnika koji na društvenim mrežama šalju uvredljive i preteće poruke Aleksandru Vučiću i njegovim ministrima. A, u Ministarstvu unutrašnjih poslova Srbije, u Upravi kriminalističke policije formirano je Odeljenje za visokotehnološki kriminal, koje se bavi obaranjem sajtova onih koji nisu po volji režimu, praćenje fejsbuk profila, internet poruka. Čim neko na društvenoj mreži napiše neku lošu poruku Vučiću, ujutru policija dolazi po njega, vrši pretres i privodi ga tužiocu. Skoro da se ovo Odeljenje više i ne bavi onim što bi mu trebala biti dužnost, praćenjem elektronskog transfera novca, ponografskih publikacija, hakovanje sajtova...

Urednik Magazina Tabloid se pismeno obratio portparolu Višeg javnog tužilaštva u Beogradu Ireni Bjeloš, koja je zamenik tužioca, da nam dostavi tačan podatak koliko je Tužilaštvo za visokotehnološki kriminal podnelo optužnih predloga i koliko je građana stavilo u pritvor zbog ''upućenih pretnji'' Aleksandru Vučiću i njegovim ministrima. Odgovor nam je dostavila informativna služba Posebnog tužilatva za visokotenološki kriminal: ''Poštovani, ovo tužilaštvo ne vodi posebne evidencije po zanimanju oštećenog, osim u predmetima u kojima se kao navedena kategorija javljaju novinari ili advokati. S poštovanjem, Služba za informisanje Posebnog tužilaštva za visokotehnološki kriminal''

Očigledno je da je reč o stotinama krivičnih postupaka koje tužilaštvo pokreće pred Višim sudom u Beogradu, koji je jedino nadležan sud za ovakvu vrstu presuđenja, mada je reč o krivičnom delu (ugrožavanje sigurnosti) za koje je nadležan osnovni sud, u mestu gde okrivljeni ima prebivalište.

Podsetimo i da je zamenik glavnog urednika Magazina Tabloid proveo šest meseci u pritvoru i kućnom pritvoru zbog ''pretnji smrću Aleksandru Vučiću'', a potom jer optužen da je smrću pretio ministru unutrašnjih poslova Nebojši Stefanoviću, a Viši sud ga je pravnosnažnom presudom oslobodio krivice. Nekoliko građana je umrlo u pritvoru pod ovom optužbom.

U Srbiji pravdu uglavnom deli predsednik Srbije i njegov kartel i ministri.

A. 1 Mladoumna ministarka i njene laži

Katastrofalno stanje u pravosuđu personifikuje ministarka pravde Nela Kuburović. Pored toga što je nepismena i nesposobna, bez imalo stida iznosi najbrutalnije neistine. Poslednja laž u nizu odnosi se na slučaj ubistva Olivera Ivanovića. Ministarka Kuburović je nedavno izjavila da je „obilan" izvšetaj o tom zločinu prosledila Kancelariji specijalnog predstavnika Evropske unije u Prištini. Na zahtev istraživačke mreže KRIK za uvid u taj dokument, Ministarstvo pravde je odgovorilo da ne poseduje kopiju.

Srpsko tužilaštvo nije ni pokrenulo istragu povodom ubistva Ivanovića, samo je, na zahtev Prištine, obavilo ispitivanja određenih lica. Zapisnike sa salušanja, beogradsko Tužilaštvo za organizovani kriminal poslalo je u Prištinu, a kopije nisu napravljene. Izveštaj sa poligrafskog saslušanja Milana Radoičića, za kojim je kosovska vlast raspisala poternicu, označen je kao „strogo poverljiv", a ne zna se da li je i on prosleđen prištinskom tužilaštvu.

Ako ministarka Kuburović govori istinu, pa zaista nisu kopirani dokumenti, odgovornost za taj javašluk mora da snosi i ona i tužioci Tužilaštva za organizovani kriminal koji su učestvovali u tom poslu. Isto tako, ako Kuburovićka laže, opet mora da odgovara zbog obmanjivanja javnosti. Posle smene vlasti, kad se steknu uslovi, trebalo bi da se utvrdi da li je i ona svesno učestvovala u opstruisanju istrage ubistva Olivera Ivanovića.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane