Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

OBRAČUN KOD OK MORALA

Ovo više nema veze sa politikom, ovo je sad već pitanje morala društva sa potpuno izopačenim sistemom vrednosti. Svaka vlast se, manje ili više, zloupotrebljava, često se služi lažima i manipulacijama, ali kad je na tome zasnovan ceo sistem, to postaje ozbiljna bolest čitavog društva. Većina, koja se tome ćutke povinuje, vremenom gubi identitet, a sistematsko i bahato vređanje dostojanstva i zdravog razuma, izaziva poremećaj i kod najstabilnijih ličnosti. Gde su granice trpljenja? Kad se one pređu postavlja se pitanje da li imamo obraz i kičmu, odnosno da li smo i koliko ljudi. Mnogobrojni građani su na protestima pokazali da imaju i jedno i drugo, sad je na onima koji su ih pozvali na ulicu da pokažu moralnu odgovornost, jer još jedan neuspeh bi mogao biti krah svake ideje, pa i iluzije o slobodi. A, bez vere ili bar nade u slobodu, život nema smisao, smatra Mile Isakov, bivši potpredsednik u Vladi Srbije i ambasador u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Svakodnevno se u Srbiji, a i šire, suočavamo sa sunovratom osnovnih ljudskih vrednosti pojedinaca i grupa, koji se bez stida i srama javno prodaju i kurvaju na sve strane, sa toliko beščašća da nam pritom još drže i moralna predavanja.

Uzmimo samo najsvežiji primer, onog poslanika Bulatovića, dojučerašnje opozicione perjanice, koji se zabio u Vučićevo dupe toliko duboko da se i preko televizora oseća smrad kad se pojavi u Skupštini. A, kad progovori, zadah postaje nepodnošljiv, da se čovek postidi i pred ukućanima, kao da se sam uneredio.

Nemam ni ja naročto mišljenje o Mariniki Tepić, o Đilasu još manje, i zaista ne mislim da je ona najpodobnija za predsednika Anketnog odbora koji treba da otkrije okolnosti masovnih ubistava naše dece, ali kad takav beskičmenjak počne da postavlja pitanje njihovog morala, strah me je i pomisliti dokle smo kao društvo stigli. Ako se to što se zove Bulatović sad nađe na pobedničkoj strani, onda ovom društvu i ovoj zemlji zaista nema spasa. Na dugi rok. A, nje on jedni, mnogo je takvih i u vrhu vlasti i u svim porama društva, na svim nivoima, od pravosuđa do poslednjeg bota u nekom od javnih preduzeća, u kojima su plaćeni da ništa drugo ne rade. O prorežimskim medijima, posebno televizijama sa nacionalnom frekvencijom, da i ne govorimo.

Došlo je dotle da se zapitamo šta je to moral? Postoji li i treba li nam to uopšte? Ili je moral ono što se mora, kako bi to definisali oni malo inteligentniji botovi, ali i oni na sasvim suprotnim moralnim karakteristikama, a skloni revolucionarnim metodama. Prvi sa idejom da se pred silom mora pognuti glava i biti poslušan, a oni drugi upravo obrnuto, da se sili mora stati na put i suprotstaviti joj se po svaku cenu.

Vikipedija beleži da je moral pravilo ponašanja i kriterijum koji se primenjuje na postupke ljudi. Definiše se kao oblik društvene svesti, sistem običaja, navika, normi. Centralne vrednosti morala su dobro, ispravno i pravedno.

Primer moralnih dilema ovih dana je nesumnjivo bilo i pitanje odnosa prema studentu Dimitriju Dimiću, koji je punih nedelju dana štrajkovao glađu u parku ispred predsedništva države, tražeći od Vučića da se ispune zahtevi sa masovnih protesta građana. I ostao sam. Nije taj mladić imao neke posebne, svoje zahteve i uslove, samo one iste koji su ispostavljeni na brojnim protestnim šetnjama, ali, kako reče, nije mogao da mirno gleda kako se ignorišu zahtevi stotine hiljada građana. Taj momak je, dakle, na sebe preuzeo teret svih nezadovoljnih građana, pa ipak niko mu se nije pridružio. Delovao je vrlo odlučan i spreman da se žrtvuje za opšte dobro, verovatno uveren da do promena ovog režima ne može doći bez žrtvovanja. Ipak, i na sreću, odustao je, ali i naterao nas na razmišljanje.

Najpre, kakav je to čovek na čelu ove države, koji kroz prozor svog kabineta nedelju dana mirno posmatra mladog studenta kako gladuje i ugrožava svoje zdravlje, a da mu ne ispuni bar jednu želju koja ništa ne košta, a to je da ga primi u svoje dvore i sasluša. Bez obzira da li je mladić u pravu ili ne, da li će išta od njega prihvatiti, ljudski bi bilo da ga pozove, ili bar obiđe, i da pokuša da utiče na prekid gladovanja. Kakav obraz i moral ima čovek koji ni na koji način ne reaguje na mogućnost da jedan mladić ugrozi svoj život, čekajući na njegov bilo kakav odgovor. I kako bi nastavio da živi i vlada posle eventualnog tragičnog ishoda, svestan da je možda mogao da ga spreči.

Drugo, veliko pitanje je koliko smo svi mi koji stojimo iza istih zahteva kao i Dimitrije, spremni da se žrtvujemo za promene, koje smatramo nužnim i neophodnim, radi normalizacije života u našoj zemlji i otvaranja nekih perspektiva našoj deci i unucima. OK, izlazimo masovno jednom nedeljno na proteste, ali oni već mesecima ne daju nikakve rezultate. I onda se pojavi jedan student, koji to smatra nedopustivim i nepodnošljivim, i u to ime otpočne štrajk glađu, a niko mu se ne pridruži. Dobije samo verbalnu podršku i pozive da odustane. Šta to znači? Kakve su to poruke?

Dobro, imali smo mi u poslednje vreme nekoliko lažnih štrajkova glađu u političke svrhe, ali ovaj momak nije političar, čak ni član bilo koje stranke. Ovaj štrajk ničim izazvanog studenta, ni malo ne liči na tobožnje štrajkove glađu nekih savremenih političara. Na primer, na svojevremeno prenemaganje Tome Nikolića, dok je upravo Vučić, koji sad nema ni malo razumevanja i empatije za Dimitrija, na sav glas zapomagao nad sudbinom svog šefa. Tada je bukvalno preklinjao ondašnjeg predsednika, Borisa Tadića, da prihvati zahteve i tako spase Tomin život. Dimitrije nije nalik ni na Boška Obradovića, za vreme njegovog jednodnevnog štrajka glađu na stepeništu Narodne Skupštine, koji ni da je hteo ne bi stigao da nešto pregrize od silnih intervjua koje po ceo dan davao. Pošto je već sutradan odustao, navodno na zahtev porodice, nije trebalo ni da počinje dok ne pita suprugu. U nameri da izvrgne ruglu štrajk glađu čoveka iz opozicije, Vučić je na isto stepenište tad poslao samoproglašenog magarca Martinovića, da i on proglasi štrajk glađu protiv štrajka glađu. Nemerljiv je bio njegov doprinos da sve skupa bude smešno.

Dimitrije Dimić, očigledno nije takav folirant i utisak je da uopšte nije blefirao. Možda je bilo malo, razumljive, mladalačke želje za isticanjem, ali i naivnosti, jer mislio je da će upravo zbog mladosti to lakše podneti nego što se ispostavilo. Otud samouverenost kojom je zračio i odsustvo potrebe za teatralnim gestovima i pompeznim parolama. Bez velikih reči, pretnji ili obećanja, vrlo smireno je ponavljao zahteve svih nas. U vrlo kratkim izjavama Izgovarao je to tako ubedljivo da ne ostavlja ni malo prostora za sumnje, da li su ti zahtevi opravdani i da li će biti usvojeni. Niti, dali je to što on radi ispravno i da li će istrajati u svom protestu. Da se čovek zadivi, ali i zabrine. Zabrinjavajuća je bila njegova hladnokrvna odlučnost, koja je nagoveštavala njegovu nesumnjivu svest o svim mogućim posledicama. Dođe čoveku mojih godina da ode da ga zameni, mnogo manja šteta bi bila, ali to onda ne bi bilo to. A, prepoznavajući njegovu rešenost zaključio sam da on to ne bi ni prihvatio. Doduše, mogao sam da mu se pridružim, kao što je i sam pozivao građane, ali sam uveren da pritom nije mislio na takve kao što sam ja, kojima ističe rok trajanja, ako već nije.

Zaista sam bio iskreno zabrinut za tog mladića, o kojem su tek poneki mediji i to veoma šturo davali informacije. Istina i on sam je tome doprinosio jer nije bio mnogo pričljiv, očigledno ne želeći da od svog moralnog čina pravi nekakav spektakl. A, baš to je najopasnije za režim, kada se golim okom vidi da nije u pitanju predstava zarad prikupljanja glasova. Shvatio je to i Vučić, pa mu je u posetu poslao svog državnog advokata, Đukanovića, ne bi li ga ubedio da odustane. Dimitrije ga je prihvatio bez trunke besa i bez namere da se raspravlja i svađa, jer ubeđen u ispravnost svog postupka. Mrtav ladan ga je saslušao i ostao pri svome, kao čovek koj se već pomirio sa sudbinom koju je sam odabrao.

Sa druge strane, lideri opozicije su ga podržavali ali i savetovali da prekine, jer „niko sam ne može ništa da promeni"... A Jan Palah!? Zapalio se na centralnom trgu u Pragu u znak protesta protiv okupacije njegove zemlje, a na samrti prošaputao „Postoje trenuci u istoriji kada morate da učiniti nešto".

Ne bi ni Dimitrije bio sam, i možda bi istrajao da se zahtevi i ispune, kada bi mu se pridružili makar samo neki lideri opozicionih stranaka, kojih ima toliko da bi to bio poprilično masovan štrajk i velika briga za režim. Svojom tvrdoglavošću u odbijanju opravdanih zahteva, koji će kad tad morati biti ispunjeni, mogao bi ugroziti njihove živote, za šta bi morao snositi ozbiljnu odgovornost. Naravno, velika je moralna dilema da li bilo ko ima prava da od vođa opozicije to očekuje, još manje da traži. Ali, bome, i njihova, kako su se postavili u slučaju očigledne radikalizacije, koju i sami najavljuju već dva meseca. Ako je nemaju, onda nemaju nikakve šanse i od njih ništa ne vredi ni očekivati.

I na kraju, o moralnim dilemama povodom Anketnog odbora, na kojem je insistirala opozicija, a vlast pristala pod pritiskom građanskih protesta, da bi ga odmah i zabranila. Ukinut je i pre nego što je počeo da radi, navodno na zahtev roditelja tragično stradale dece. Nije sasvim za verovati u iskrene namere bilo kog aktera ovog događaja, ni opoziciji, da su joj jedini motivi istina i činjenice za dobrobiti čitavog društva, a ni vlasti, da nema ništa protiv toga, ali da je prepuna razumevanja za ožalošćene i zabrinute roditelje. Ali, ni saopštenju nekih advokata da se roditelji protive radu Anketnog odbora Narodne Skupštine, zbog mogućnosti da se time ometa pravosudni proces tim povodom. Svako od njih ima i neke druge interese i manipuliše tragedijom, što je u krajnjoj liniji nemoralno. Opozicija, nesumnjivo, u radu tog odbora vidi šansu da se konačno pozabavi nečim konkretnim i građanima predstavi kao zaštitnik i snaga koja najviše brine ovoj zemlji i društvu. Ipak je njima posebno stalo da tako dođu i do dokaza da je sistem kojim se upravlja državom zakazao.

Vlast je upravo zato protiv toga, a i advokati koji zastupaju roditelje imaju svoju računicu, kojoj smeta mogućnost da se još neko bavi tim za njih ekskluzivnim slučajem. Inače, nema ni jednog razloga zašto bi roditeljima postradale ili istraumirane preživele dece, smetalo da još neki zvaničan državni organ pokuša da utvrdi sve okolnosti i uzročno posledične veze, koje su, ako ne dovele, doprinele nečuvenoj tragediji koja ih je pogodila. Osim toga što im je stalo da se sazna cela istina o stradanju njihove dece, sigurno im je stalo i do toga da se tako nešto ne ponovi. Moral(n)o bi biti tako.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane