Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

„Zanat špijunaže", iz knjige Alena V. Dalsa, doajena američke diplomatije o tehnikama obaveštajnih službi (2)

AGENTI HLADNOG RATA

Svi dobri poznavaoci obaveštajnih poslova i špijunaže od kraja XX veka do danas, smatraju da je knjiga The Craft of Intelligence (Zanat špijunaže), autora Alena V. Dalsa, diplomate, i vodećeg američkog obaveštajca, najbolje delo iz ove delikatne oblasti. Dals je bio visoki oficir CIA (Central Intelligence Agency) u Kancelariji za strateške usluge, a bio je i jedan od osnivača ove agencije. U njoj je proveo blizu jedne decenije na dužnosti direktora. The Craft of Intelligence (Zanat špijunaže) je skoro ispovedno delo gde Dals opisuje svoja iskustva sa obaveštajnim podacima iz skoro pola veka rada u spoljnim poslovima, a pre svega suštinu tih iskustava jer objašnjava kako se obaveštajni podaci prikupljaju i obrađuju i kako dobijene procene doprinose formiranju nacionalne politike. Ovo publicističko delo je objavljeno prvi put 1977. godine, u izdanju Greenwood Press, i opravdano se smatra „udžbenikom" špijunaže, iz koga se savršeno vidi delovanje obaveštajnih zajednica za potrebe političkih oligarhija i njihovih strategija. Magazin Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najzanimljivije delove iz ove epohalno važne ispovesti bivšeg šefa američke CIA-e

Alen V. Dals

Obaveštajca treba ceniti na pravi način. Najvažnije od svega, imperativ je da i obaveštajni radnici i javnost dele uverenje da obaveštajne operacije mogu snažno da pomognu u zaštiti nacije.

U naše vreme, Sjedinjene Države su suočene sa neprijateljskom grupom nacija koje izražavaju filozofiju života i autoriteta koja je neprijateljska prema našoj. To samo po sebi nije novi razvoj događaja. I ranije smo se suočavali sa takvim izazovima.

Ono što se promenilo je da se sada, po prvi put, suočavamo sa protivnikom koji poseduje vojnu moć da izvede razorni napad direktno na SAD, a u doba nuklearnih raketa to se može postići za nekoliko minuta ili sati uz minimum prethodnog upozorenja.

Da budemo sigurni, imamo istu moć protiv protivnika. Ali u našem slobodnom društvu naša odbrana i odvraćanja su u velikoj meri pripremljena na otvoren način, dok su naši protivnici izgradili zastrašujući zid tajnosti i bezbednosti.

Da bismo premostili ovaj jaz i pomogli da se obezbedi strateško upozorenje, moramo se sve više oslanjati na naše obaveštajne operacije.

Stejt department i Ministarstvo odbrane prikupljaju informacije u inostranstvu, a njihovi obaveštajni eksperti ih analiziraju, pripremaju izveštaje i rade to dobro. Zar nisu mogli da urade ceo zadatak? Odgovor koji je na ovo pitanje dato pre petnaest godina i od strane izvršne i zakonodavne vlasti naše vlasti bio je "Ne".

U osnovi ove odluke bilo je naše sve veće razumevanje prirode komunističke pretnje, njene samonametnute tajnosti i bezbednosnih mera iza kojih priprema svoju pretnju nuklearnim raketama i njenom subverzivnom prodoru u Slobodni svet.

Velike oblasti Sovjetskog Saveza i Komunističke Kine zatvorene su za strance. Ove nacije nam ne govore ništa o svojim vojnim objektima koji nisu pažljivo kontrolisani, a ipak je takvo znanje neophodno za našu odbranu i odbranu Slobodnog sveta.

Oni odbacuju princip inspekcije za koji smo smatrali da je od suštinskog značaja za kontrolisano razoružanje. Oni izjavljuju da je ta tajnovitost velika prednost i osnovni element politike. Zahtevaju pravo da se tajno naoružaju kako bi mogli, ako žele, tajno da napadnu. Oni su žestoko odbacili predlog predsednika Ajzenhauera iz 1955.

Kada su postavili Berlinski zid, Sovjeti su zapečatili Istočnu Evropu na svoj način i trebalo im je šesnaest godina da to urade.

Današnja obaveštajna služba takođe se našla u situaciji da mora da održava stalnu stražu u svakom delu sveta, bez obzira na to šta trenutno može da okupira glavnu pažnju diplomata i vojnika. Naši vitalni interesi su podložni napadima u skoro svakom delu planete u bilo kom trenutku.

Pre nekoliko decenija niko ne bi bio u stanju niti voljan da predvidi da će šezdesetih godina naše oružane snage biti stacionirane u Koreji i biti duboko angažovane u Južnom Vijetnamu, da će Kuba postati neprijateljska komunistička država blisko povezana sa Moskvom, ili da bi Kongo preuzeo veliki značaj u našoj spoljnoj politici. Ipak, to su sve činjenice života danas. Naredne godine će nesumnjivo pružiti jednako čudan razvoj događaja.

Danas je nemoguće predvideti gde bi sledeće mesto opasnosti moglo da se razvija. Dužnost obaveštajne službe je da preduzme takve opasnosti, kako bi vlada mogla da preduzme akciju. Više se potraga za informacijama ne može ograničiti na nekoliko zemalja.

Ceo svet je arena našeg sukoba. U ovom dobu nuklearnih raketa, čak su i Arktik i Antarktik postali oblasti od strateškog značaja. Distanca je izgubila veliki deo svog starog značaja, dok se vreme, strateški rečeno, broji u satima ili čak minutima. Okeani, koji su u Drugom svetskom ratu još uvek štitili ovu zemlju i omogućili joj da se pripremi, široki su kao i uvek. Ali sada mogu da ih pređu projektili za nekoliko minuta i bombarderi za nekoliko sati.

Danas su Sjedinjene Države u prvoj liniji napada, jer je ona glavna meta njenih protivnika. Više ne zahteva dug period mobilizacije sa svojim pripovedačima.

Rakete su spremne na svojim lanserima, a bombarderi su na oprezu. Stoga obaveštajna služba danas ima dodatnu odgovornost, jer ne može da čeka dokaze o verovatnoći neprijateljskih dela protiv nas dok odluku o napadu ne donese druga sila.

Najozbiljniji profesionalni rizik koji imamo na obaveštajnom polju, onaj koji izaziva više grešaka nego bilo koja strana obmana ili intriga, jeste predrasuda.

Odobravam da smo svi mi stvorenja predrasuda, uključujući i zvaničnike CIA, ali poveravanjem obaveštajne koordinacije našoj Centralnoj informativnoj agenciji, koja je isključena iz vođenja politike, možemo da izbegnemo, u najvećoj mogućoj meri, pogrešno razumevanje činjenica dobijenih putem obaveštajnih podataka.

Greške, propusti i Rihard Zorge

U vreme Perl Harbora visoki zvaničnici ovde, uprkos upozorenjima našeg izvanrednog ambasadora u Japanu, mog starog prijatelja Džozefa C. Orjua, bili su ubeđeni da će Japanci, ako udare, udariti na jug protiv mekog podzemlja britanske, francuske i holandske kolonijalne oblasti.

Prilika da se predvidi da će oni tako napraviti početni korak protiv svog najopasnijeg neprijatelja, Sjedinjenih Država, bila je propuštena. Napadi na Havaje i Filipine, i loše upravljanje obaveštajnim podacima koje smo tada imali, u velikoj meri su uticali na kasniju odluku naše vlade o tome kako treba organizovati naš obaveštajni rad.

Iako upozorenja primljena pre napada sa dešifrovanih japanskih poruk možda nisu bila dovoljno jasna da dozvole našim liderima da utvrde Havaje i Filipine, trebalo bi bar, ako se adekvatno analiziraju, da nas upozore na neposrednu opasnost na Pacifiku.

Ako neko sumnja u važnost objektivne špijunaže, predložio bih studiju drugih grešaka koje su lideri napravili jer su bili loše savetovani ili su pogrešno procenili postupak ili reakcija drugih zemalja.

Kada je Kajzer Vilhelm II udario na Francusku 1914. Previše se oslanjao na njihovo rasuđivanje i zanemario savete koje je dobio od političke strane o posledicama britanske intervencije.

U danima pre Drugog svetskog rata, britanska vlada, uprkos Čerčilovim upozorenjima, nije uspela da shvati dimenzije nacističke pretnje, posebno u avionima.

Hitler je takođe, kada je krenuo u Drugi svetski rat, napravio niz pogrešnih procena.

On je odbacio snagu i odlučnost Britanije. Kasnije je otvorio drugi front protiv Rusije u junu 1941. Kada je 1942. godine navodno savetovan o planu za američko-britansko iskrcavanje u Severnoj Africi, odbio je da obrati pažnju na obaveštajne podatke koji su mu dostupni.

Rečeno mi je da je opušteno rekao: "Oni nemaju brodove da to urade."

Što se tiče Japana, uspešnog kao što je bio napad u Perl Harburu, kasniji događaji pokazali su da je njena vlada napravila najveću pogrešnu procenu od svih kada je potcenila vojni potencijal Sjedinjenih Država.

Danas je nova pretnja, praktično nepoznata u doba pre komunističke revolucije, dodatno napregla naše obaveštajne sposobnosti.

U Sovjetskom Savezu suočeni smo sa protivnikom koji je podigao umetnost špijunaže na neviđenu visinu, istovremeno razvijajući kolateralne tehnike subverzije i obmane u strašan politički instrument napada. Nijedna druga zemlja do sada nije pokušala ovo u takvim razmerama.

Ove operacije, u znak podrške prekaljenoj politici SAD- a, idu u vreme takozvanog otopljavanja i pod maskom suživota sa istom energičnošću kao u vreme akutne krize.

Naša obaveštajna služba ima veliki udeo u zadatku neutralisanja takvih neprijateljskih aktivnosti, koje predstavljaju zajedničku opasnost za nas i naše saveznike.

Činjenica da je toliko sovjetskih slučajeva i špijunaže i subverzije otkriveno u poslednje vreme i u nekoliko zemalja NATO-a nije posledica puke nesreće. Dobro je da svet treba da zna ono što Sovjeti već znaju, da slobodne zemlje sveta razvijaju visoko sofisticirane kontraobaveštajne organizacije i da su tokom godina sve efikasnije u otkrivanju sovjetske špijunaže.

Naravno, sa našim NATO i drugim savezima imamo direktan interes za unutrašnje bezbednosne aranžmane drugih zemalja sa kojima se tajne mogu deliti. Ako su NATO dokumenti zaplenili komunisti od jednog od naših saveznika, on je jednako štetan za nas kao da je ukraden iz naših dosijea.

Jedna od najozloglašenijih sovjetskih špijunskih operacija pre i tokom Drugog svetskog rata bila je mreža na Dalekom istoku, u režiji Riharda Zorgea, Nemca koji je radio u Tokiju kao dopisnik Frankfurter algemajne cajtunga (Frankfurter Allgemeine Zeitung)

Zorge je isplanirao da se infiltrira i stekne poverenje negujući odnos sa svojim sunarodnicima u nemačkoj ambasadi u Tokiju, i na kraju je uspeo. Pozvali su ga da radi u press sekciji ambasade.

To mu je bila ne samo odlična maska za tajni rad sa njegovim japanskim agentima, već mu je pružilo i direktne insajderske informacije o ponašanju nacista u ratu i njihovim odnosima sa Japanom.

Da bi to postigao, Zorge je morao da odigra ulogu dobrog naciste, što je očigledno ubedljivo uradio iako je prezirao naciste. Šef Gestapoa i svi u ambasadi, kao i ambasador i atašei bili su njegovi "prijatelji". Da je Gestapo u Berlinu ikada istraživao Zorgeovu prošlost, kao što je na kraju i učinio nakon što su Zorgea uhapsili Japanci 1941., otkrilo bi se da je Zorge bio komunistički agent i agitator u Nemačkoj početkom 1920-ih i da je proveo godine u Moskvi.

Ubrzo nakon toga, Zapad je bio izložen sličnom tretmanu u ekipama sovjetske špijunaže. Imena kao što su fizičari Bruno Pontekorvo i Klaus Fuks padaju na pamet kao agenti koji su raskrinkani posle rata. U nekim takvim slučajevima, zapisi o prethodnim komunističkim pripadnostima ležali su u dosijeima zapadnih bezbednosnih i obaveštajnih službi čak i dok su agenti bili na odgovornim položajima na Zapadu, ali oni nisu pronađeni na vreme.

Zato što su fizičari kao što su Fuks i Pontekorvo prešli sa posla na posao u savezničkim zemljama (u Velikoj Britaniji, Kanadi i Sjedinjenim Državama) i zato što su naučne laboratorije saveznika radile pod velikim pritiscima, osoblje sa akreditivima iz jedne savezničke zemlje ponekad je bilo prihvaćeno za zaposlenje u drugoj pod utiskom da su već bili dovoljno provereni.

Ali, kada su dostupni zapisi obrađeni, podaci pronađeni u njima pokazali su da smo napravili propust u vreme kada je Rusija bila naš saveznik a Hitler naš neprijatelj, i kada su ratni napori zahtevali tehničke usluge nadarenih naučnika mnogih nacionalnosti.

Posledice ovih propusta i previda tokom turbulentnih ratnih godina su za žaljenje, a pouka se neće lako zaboraviti. Ne možemo da priuštimo više Fuksa i Pontekorva. Danas se radi istraga o osobama koje traže zaposlenje u osetljivim oblastima u SAD.

Veze, izvori i taktike špijunaže

U Parizu, 1926. ubijen je general Petlura, prognani vođa ukrajinskih nacionalista, a neki kažu da je to bila bezbednosna služba, drugi tvrde da je to bila lična osveta. Godine 1930, ponovo u Parizu, služba je kidnapovala generala Kutepova, vođu ratnih veterana Bele Rusije, a 1937. godine, ista sudbina je začela njegovog naslednika, generala Milera.

Na dan 21. avgusta 1940, stari revolucionar Lav Trocki umro je u Meksiko Sitiju nakon što ga je agent sovjetske bezbednosti isekao alpinističkom sekirom za razbijanje leda.

Lista sovjetskih oficira i agenata u inostranstvu koje je ta država ubila u ovom istom periodu, od kojih su mnogi pokušali da pobegnu, ili nisu ali im Staljin jednostavno nije verovao, daleko je duža.

Da ne bi neko pomislio da su nasilni postupci protiv prognanika koji su se suprotstavili ili raskinuli sa boljševicima u prvim danima bili samo manifestacije grube i tumbajuće ere rane sovjetske istorije ili Staljinove lične osvete, treba istaći da je u narednoj eri takozvane "socijalističke zakonitosti", koju je Hruščov proglasio 1956. kasnija generacija prognanih lidera bila je desetkovana. Jedina razlika između ranijih i kasnih političkih ubistava leži u suptilnosti i efikasnosti oružja ubistva.

Kada je Hruščov održao govor (zatvoreni, tajni) osuđujući Staljina na Dvadesteom Kongresu KPSS 1956., bio je predugačak i previše detaljan da bi ga neko izneo, čak i Hruščov, koji je bi poznat zbog dugih neuravnoteženih izjava.

Ovaj obaveštajni "lov na dokumente" je uveden, jer je govor, koji nikada nije objavljen u SSSR.u, bio od velikog značaja za Slobodni svet.

Na kraju je originalni tekst pronađen, ali mnogo kilometara od Moskve, gde je isporučen. Bilo je neophodno u ovom slučaju da štab alarmira mnoge vrste izvora i da se uveri da su svi tragovi praćeni.

Uvek sam ovo posmatrao kao jedan od glavnih prevrata moje dužnosti u obaveštajnoj službi. S obzirom da je tekst u celosti objavio Stejt department, to je takođe bio jedan od retkih podviga koji se može otkriti sve dok se izvori i metode preuzimanja drže u tajnosti. Obično se sredstva za dobijanje informacija, kada se zadatak dobije, ostavljaju genijalnosti obaveštajca na terenu.

Moj izvor iz nemačkog Ministarstva spoljnih poslova prokrijumčario je (dostavio) meni u Švajcarskoj tokom 1943-45, izbor najtajnijih nemačkih diplomatskih i vojnih poruka, preko dve hiljade. Iz raznih tehničkih razloga, mogao je da mi pošalje samo delić od toga i da bira na sopstvenu inicijativu.

Kako se rat u Evropi približavao kraju, još uvek se nazirala mogućnost dugotrajnog sukoba sa Japanom.

Onda sam dobio od štaba zahtev da se naš izvor koncentriše na slanje još izveštaja iz nemačkih misija na Dalekom istoku, posebno u Tokiju i Šangaju. Iako sam se složio sa štabom da ovaj prozor na Dalekom istoku treba otvoriti šire, nije bio lak zadatak da se instrukcije brzo izvrše.

Moj izvor je bio u Berlinu, a ja u Švajcarskoj. Mogućnosti da se putuje bile su retke, a stvar je bila suviše hitna da bi ga pustili do našeg sledećeg sastanka.

Obično nikada nismo komunicirali jedni sa drugima preko švajcarsko-nemačke granice jer je to bilo previše opasno, ali smo imali hitan aranžman zasnovan na nekoj fiktivnoj devojci, prijateljici izvora, koja je navodno živela u Švajcarskoj i koja je slala neke razglednice sa jednostavnim porukama.

Te razglednice delovale su potpuno nevine cenzoru, za razliku od zapečaćenih pisama. Recimo, na primer, "prijateljica devojke" je na kućnu adresu izvora u Berlinu poslala prelepu poštansku čestitku iz Jungfraua (zimski turistički centar u Švajcarskoj).

"Ona" je napisala na njemu (izvoru) da je njena „prijateljica" u Cirihu imala prodavnicu koja je ranije prodavala japanske igračke, ali da više ne radi, jer nije mogla da ih uveze zbog ratnih ograničenja.

Moj izvor je odmah shvatio poruku, jer je znao da su sve poruke švajcarske "drugarice", ustvari od mene.

Sovjeti, špijunaža čistke i likvidacije

Misteriozne smrti u Minhenu, 1957. i 1959. godine, od Lava Rebeta i Stepana Bandera, vođe ukrajinskih nacionalističkih ekstremista i pronacista, izvedene su sprejom cijanida koji ih je ubio gotovo trenutno. Ova metoda je bila toliko efikasna da se u Rebetovog slučaju dugo mislilo da je umro od srčanog udara. Istina je postala poznata tek kada se agent KGB-a Bogdan Stašinski predao nemačkoj policiji 1961.

Za prvo ubistvo, Stašinski izveštava da su mu nadređeni u KGB-u dali novčani iznos, a dobio je od njih ubrzo i orden reda Crvene zastave.

Od najranijih dana Sovjeta, tajno ubistvo je bila zvanična državna operacija dodeljena aparatu bezbednosne službe.

Specijalna sekcija "Izvršna akcija" u okviru ovog drugog imala je odgovornost za planiranje takvih atentata, izbor i obuku ubice. Uvideli smo da se posao obavlja na takav način da se sovjetskoj vladi ne može ući u trag kao počiniocu.

Da je ova sekcija i danas najvažnija komponenta sovjetske obaveštajne službe govori činjenica da je general Korovin služio kao njen poglavica. Dok je bio savetnik sovjetske ambasade London je od 1953. do početka 1961. bio zadužen za dva ključna sovjetska špijuna u Britaniji, Džordža Blejka i Vilijama Džona Vasala.

Godine 1953, posle Staljinove smrti, služba bezbednosti je ponovo bila dovoljno jaka da postane dominantna sila u borbi za vlast, a takozvano "kolektivno rukovodstvo" smatralo je da neće biti bezbedni dok ne likvidira njenog vođu Lavrentija Beriju i očisti svoje sledbenike.

U pomenutom, sada već čuvenom obraćanju Hruščova na Dvadesetom kongresu Komunističke partije 1956., ovaj govor ne samo da je poslužio da se otvori napad na staljinizam i staljiniste, koji su još uvek u režimu, već je imao za cilj i da opravda nove čistke postojećih organa državne bezbednosti, koje je Hruščov morao da stavi pod svoju kontrolu kako bi ojačao sopstvenu poziciju.

Nestrpljiv da i sovjetskoj javnosti i spoljnom svetu ostavi utisak da sviće nova era "socijalističke zakonitosti", Hruščov je nakon toga preduzeo razne korake da izbriše imidž službe bezbednosti kao represivnog izvršnog tela.

Jedna od tih je i najava od 3. septembra 1962. godine, da će se Ministarstvo unutrašnjih poslova (MVD) sada zvati Ministarstvo javnog reda i zakona.

Šta bi ovo novo ministarstvo uradilo on nije pojasnio, iako je obećao da više neće biti održana suđenja u kojima su sovjetski građani u tajnosti osuđeni.

Ipak, unutrašnji kontrolni sistemi i dalje postoje, iako u novim oblicima.

„Pravda" je tada objavila da će novi sistem biti "oštro oružje" protiv protiv "birokratije i zloupotrebe autoriteta" i "rasipnika nacionalnog bogatstva", aludirajući na ranije loše kontrole "lažiranje, krađu, podmićivanje i birokratiju".

Nova agencija za nadzor nazvana je Komitet partije i državne kontrole.

S obzirom da toliko doušnika deluje protiv tako širokih kategorija krivičnih dela i prekršaja, trebalo bi da bude moguće strpati skoro svakoga u zatvor u bilo kom trenutku.

I zaista, u poslednje vreme sudovi u Sovjetskom Savezu izvode smrtne ili duge zatvorske kazne za mnoge prekršaje koji bi u Sjedinjenim Državama bili samo manji zločini ili prekršaji.

Hruščov je 1958. šefovima službi bezbednosti, pre svih generalu Ivanu Serovu, zaduženom za GRU, dao moć, ali, očigledno da bi ga držali na oku.

To je bio Serov, jedan od najbrutalnijih ljudi u istoriji sovjetske obaveštajne službe, koga je Hruščov pozvao da režira suzbijanje Mađarske revolucije, što je sovjetsko "ponovno osvajanje" Mađarske u novembru 1956.

Ipak, sve ukazuje da stvari nisu išle baš najbolje po Serova, da je bio uhvaćen u jednoj od kompromitujućih i dramataičnih situacija koje tako često haraju sovjetskim bezbednosnim službama.

Bez obzira da li je bezbednosna služba totalitarne države kakva je SSSR uspevala da stekne kontrolu nad vojskom ili ne, ona je neminovno postajala moćnija organizacija. Pored toga, njen mandat, kako unutrašnji tako i spoljašnji, daleko je prevazišao obaveštajne službe slobodnih društava.

Danas je Sovjetska služba državne bezbednosti (KGB) oči i uši sovjetske države u inostranstvu, kao i kod kuće.

To je višenamenska, tajna ruka moći koja u poslednjoj analizi može da sprovede skoro svaki čin koji joj dodeli sovjetsko rukovodstvo. To je više od tajne policijske organizacije, više od obaveštajne i kontraobaveštajne organizacije. To je instrument za subverziju, manipulaciju i nasilje, za tajnu intervenciju u poslovima drugih zemalja. To je agresivna ruka sovjetskih ambicija u Hladnom ratu. Ako Sovjeti pošalju astronaute na Mesec, očekujem da će ih pratiti oficir KGB-a.

A, počelo je tako što su Boljševici preuzeli vlast u Rusiji i osnovali sopstvenu tajnu policiju, Čeku. Na čelo Čeke postavljen je Feliks Đeržinski u decembru 1917. Ispod imena „Čeka" pisalo je: "Sveruska Izvanredna komisija protiv kontrarevolucionarne sabotaže".

Čeka je bila militantna, teroristička policija koja je nemilosrdno likvidirala civile na osnovu osuda i sumnje na buržoasko poreklo.

Ona je usledila posle sukoba Crvene armije sa „belim" (carskim) ruskim snagama, i delovala je kao neka vrsta kontraobaveštajne organizacije u oblastima u kojima sovjetizacija još nije ostvarena.

Godine 1921. uspostavila je svoju mrežu i u inostranstvu. Oni „beli" (carski) ruski vojnici i civilni protivnici Boljševika koji su uspeli da pobegnu u Zapadnu Evropu i Bliski i Daleki istok, nastojali da im ne padnu u ruke.

Ruka sovjetske bezbednosti u inostranstvu odjednom je imala mnogo veći posao nego ikada, suočena sa carskom obaveštajnom službom, Ohranom. Nije imala zadatak samo da prodre i neutrališe ruske organizacije u egzilu koje su kovale zaveru protiv Sovjeta, već i da posmatra, i gde god je to moguće da utiče na zapadne sile koje su bile neprijateljske prema Boljševicima. Tako je stvorena ruska (sovjetska) politička obaveštajna služba sa militantnom misijom.

(Nastavak u sledećem broju)

Glosa

- Rušićemo duhovne vrednosti i uništavati osnovne pricipe morala. Napravićemo od građana cinike, vulgarne ljude, kosmopolite. Neprimetno, no aktivno i postojano pomagaćemo despotizam činovnika, korupciju i neprincipijelnost. Čestitost i pravednost biće ismevani, nikome neće biti nužni i biće smatrani ostatkom prošlosti. Grubost i naglost, laž i obmana, pijanstvo, narkomanija, izdajništvo, šovinizam i neprijateljstvo prema narodima, sve ćemo to utisnuti u svest ljudi - napisao je Dals, autor knjige "Obaveštajni zanat" ("The Craft of Inteligence", 1963).

podeli ovaj članak:

Natrag