Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
Umesto nekrologa
Odlazak iz Doline Senki i
Plača
Risti Kuburi, prijatelju
Slavko Drinski
Još jedan dobar
drug je zauvek napustio Dolinu Plača koja se nekada zvala Srbija. Još jedan
vitez za istinu je upao u staru zamku smrti; prošavši sve njene zasede, živo
blato i stranputice, izašao je na čistinu obasjanu životom i suncem, i tu
slobodno udahnuo, misleći da je posle očajne borbe za život nadmudrio Nezasitu.
I tu ga je strela pogodila. Uzdah slobode i olakšanja je postao poslednji
izdah. Tako ona radi sa svima koji izazivaju na dvoboj sopstveni strah;
zastrašuje ih na mestima opasnim da bi u njima izazvala žudnju za životom,
dopušta da bude pobeđena - i odmah svoj poraz pretvara u pobedu.
Tako je
zaspao Risto Kubura; za mnoge javna ličnost koja je drugima davala inspiraciju
da se bore, da se ne predaju; za prijatelje stidljivi dečak jos iz vremena kada
se ptice nisu sasvim plašile da pevaju, i dok se nebo jos uvek usuđivalo da
bude plavo.
Došao je iz
provincijskog grada gde su ljudi sumnjičavo gledali i u sopstveni lik u
ogledalu, i plašili se da ih ne špijunira. Na beogradskim ulicama se svima
sklanjao sa puta, jer su mu delovali jako važno i činili se mnogo većim od
njega, iako su u stvarnosti, zbog njegovog rasta, gotovo svi bili niži nego on.
Zastrašujuća
je slika u sećanju na Ristu, kako sedi u jednoj od beogradskih kafana, blizu
vrata, malo podalje od stola, bez kafe, bez pića, bez novca, dok se nad njim
svijaju senke dva crvena žandara, misleći da se radi o skitnici. Izgledali su
zloslutno kao tamni lešinari koji svijaju nad umornim čovečanstvom, ili sve
sile sveta nad jednom malom i nemoćnom zemljom. Bilo je očigledno da
su mu trebali
prijatelji...
Prvo je na
fakultetu sreo Čudeta, pesnika i skandalistu, koji je kršio
sve norme ondašnjeg jadnog društva; javno govorio skaradne stihove o Diktatoru, vređao manje političare
koji su dolazili
da drže predavanja,
kupao se na javnim mestima jogurtom - sa stranim
studentkinjama, naravno.
Preko njega
se upoznao sa drugim boemima, pre svega Jašom Grobarovim, a onda sa studentskim
pokretom i drugim disidentima. Počeo je da čita literaturu prokaženih i
odbačenih, koju fini, lepo vaspitani i lojalni građani ne čitaju.To je bilo
vreme kada je Risto prestao da se drugima sklanja s puta. Klicu pobune, bez
koje nijedan čovek nije ponosan čovek, plašljivo i pažljivo čuvanu u srcu
od rođenja, je mogao da izvadi i zasadi na ovom plodnom tlu. I ona je rasla, ni
brzo ni sporo, da se razvije u jako drvo na koje će, kako davni Prijatelj reče,
ptice nebeske sletati i praviti gnezda.
I to vreme je
bilo carstvo nemaštine i opasnosti, ali je bilo vreme smeha, smeha koji je pobegao
iz Beograda, da se smeje na nekom drugom mestu na svetu - ako takvo mesto
uopšte postoji. Bilo je muke naći Risti samačku sobu sa bračnim krevetima da bi
onako visok mogao komotno da se opruži i spava po dijagonali. Šalili smo se na
njegov račun, ali ne onako žestoko kao jedan sa drugim, jer on je uvek bio i
ostao onaj "Mali". On je, međutim, bio više nego žestok sa samim
sobom, nazivajući sebe teškim imenima, jer pošten čovek je prvi kritičar među
svojim kritičarima.
Jednom
je davno u krilu držao svoju ćerku, tek rođenu. Bila je tako malena da je stala
u njegove otvorene šake. Na licu mu je bio izraz divljenja, ali i neka
neobjašnjiva i daleka tuga. Rekao je: "Zar to nije veliko čudo kada
ovako veliki kreten, kao ja, može da ima ovako lepo dete?"
Sedeo je sa
pijancima, ali nikada nije bio pijanac - osim u jedan ludi, čudni i
neobjašnjivi dan u godini, bez datuma, kada su svi alkoholičari Beograda bili
trezni, a trezvenjaci pijani. Tada bi bio viđen sa Jašom Grobarovim, sa čašom
vina u ruci, dok je Grobarov pijuckao limunadu.
Imao je
neverovatno sećanje. Mogao je da prijateljima citira njihove sopstvene
rečenice, izrečene pre nekoliko decenija i potpuno zaboravljene od svojih
autora. Veliki je gubitak sto na papir nije stavio svoje uspomene. Zbog toga su
mnogi ljudi, potpuno ili delimično, otišli u zaborav. Teško ga je pogađao
odlazak svakog boema, svakog pesnika u poslednja vremena, ali ga je najviše
potreslo kada su umrli, prvo Čude, a onda Grobarov. Govorio je da "najbolji
umiru, a da niko iza njih ne ostaje", to jest da nema vise pesnika i
boema.
Bio si u
pravu, Risto! I tvoja smrt potvrđuje da najbolji odlaze.
Naša
generacija je poslednja. I pre nas su postojali neobični, ali ne i posle nas.
Stariji od nas su nam pričali neverovatne događajaje o onima jos pre njih, i mi
smo ih upijali. Umirali su, ali su bili srećni zato sto mi ostajemo posle njih.
Odmah posle sahrane njihovih vršnjaka neki od nas, mladi i osioni, smo im
govorili da ne idu kuci, i da bi to bilo gubljenje vremena kad su već ionako na
groblju. Smejali su se i voleli nas, a nama nema niko ni to da kaze.
Beograd ima
sile mraka da njime vladaju, a sve manje hrabrih i ponosnih; sve više mobilnih
telefona. Grad bez pesnika i boema i nije grad, nego stovarište polovne robe i
polovnih duša - pomoćna železnicka stanica, čije ime niko ne moze da zapamti.
Sve što mu valja je u grobovima.
Prijatelju, a
prijatelj je onaj koga volimo sa svim njegovim malim manama i nesavršenostima,
neka te otprate, ili bolje reci dočekaju na onoj strani, reči jednog od
najmudrijih među vama, Propovednika i Kralja: "...Pre nego pomrkne sunce
i videlo i mesec i
zvezde, i opet dođu oblaci
iza dažda, kada će drhtati
stražari kućni i pognuti se junaci,
i stati mlinarice,
kojih je malo, i potamneti
koji gledaju kroz prozore, i
kad će se zatvoriti vrata sa ulice, i
oslabiti zveka od mlevenja, i
kad će se ustajati na ptičji
glas i prestati
sve pevačice, i visokoga mesta
kad će se bojati i strašiti
se na putu, kada će badem
ucvetati i skakavci utezati i želja proći,
jer čovek ide u kuću svoju
večnu, i pokajnice će hodati
po ulicama; pre nego se prekine uže srebrno, časa
se zlatna razbije i raspe se vedro
na izvoru i slomi se točak
na studencu..."