Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Istorija tajnih službi: od Faraona do NSA (3)

CIA izmakla kontroli

Tajne službe su oduvek služile kao sredstvo represije i gaženja ljudskog dostojanstva. To pre svega važi za diktature, ali predstavlja i sastavni deo istorije demokratija. I to je, takođe, jedna od tema ove knjige o delatnosti tajnih službi, od njihovih antičkih početaka, preko hladnog rata i njegovog okončanja, pa sve do savremenog doba. Kako funkcionišu ovi u javnosti tako malo uočljivi instrumenti politike bezbednosti? Ko sme da ih koristi? I ko u liberalno-demokratskim pravnim državama brine o tome da ostanu u zakonskim okvirima i da njihove vlade ne traže ono što nije u skladu sa zakonom? Povodom ovih i drugih pitanja, Volfgang Kriger, poznati nemački stručnjak za rad i istoriju tajnih službi, član Naučnog saveta francuskog ministarstva odbrane, i član nezavisne Komisije istoričara za istoriju nemačke obaveštajne službe, napisao je knjigu "Istorija tajnih službi", čije delove objavljujemo u nekoliko nastavaka uz saglasnost izdavačke kuće "Laguna"

Volfgang Kriger

Kršenje ljudskih i građanskih prava od strane tajnih službi i ograničene mogućnosti političke kontrole

Koliko su tajne službe opasne za demokratiju? O tom pitanju se danas neprestano raspravlja. U Nemačkoj, doduše, ograničeno na lokalnu politiku, što više služi ispraznom mudrovanju nego razjašnjavanju jednog koliko teškog, toliko i deprimirajućeg stanja.

Da li je i kako moguće da se potrebe bezbednosti pomire s potrebama građanskih sloboda i ljudskih prava, ne može se proceniti samo iz ugla Nemačke nakon 1949., jer se istorija Savezne Republike Nemačke, kako na unutrašnjem, tako i na spoljnopolitičkom planu, odvijala daleko mirnije nego istorija Francuske, Velike Britanije i SAD - o Izraelu da i ne govorimo.

Treba se samo setiti francuskog rata u Alžiru, građanskog rata u Severnoj Irskoj, građanskom ratu sličnih nemira u SAD tokom pedesetih do sedamdesetih godina XX veka (pa čak i početkom devedesetih, u Los Anđelesu) i izraelsko-palestinskih ratova uz učešće susednih arapskih država. U isto vreme, ove države su vodile i spoljne ratove, s kojima dosadašnje angažovanje Bundesvera u inostranstvu ni u kom slučaju ne može da se izjednači. Potreban nam je, dakle, širi ugao posmatranja od nemačkog, jer tamo gde je reč o moralnim normama u primeni sredstava policije i tajne službe, sve liberalne demokratije dele zajedničku sudbinu. Kao što je već i u Novom zavetu tako lepo rečeno, niko ne može udobno da se zavali u fotelji i da kaže: „Bože! Hvalim te što nisam... kao ovaj carinik" (Jevanđelje po Luki 18, 9-14)

Za istoričara se ovde posebni problemi javljaju prilikom traganja za odgovarajućim merilima. Da li kršenje građanskih sloboda i ljudskih prava iz prošlosti treba prosuđivati po tadašnjim, ili po današnjim pravnim normama? Da li za osnovu treba uzeti norme koje važe za svaku konkretnu državu ili pak treba nelegalnim i nemoralnim smatrati ono što takvim smatraju organizacije za ljudska prava kao što su Amnesti internešenel i ProAziP. Da li su se moralne norme od pedesetih godina XX veka „dalje razvijale", mada ljudska prava ne predstavljaju ništa novo?

Počnimo od međunarodnog prava, u kome nema gotovo nikakvih odredbi koje bi se odnosile na obaveštajne službe za inostranstvo. Samo u malobrojnim slučajevima, recimo kad je reč o nadgledanju određenih sporazuma o kontroli naoružanja, ono daje specijalna međunarođna ovlašćenja za rad tajnih službi.

Još jedan poseban slučaj predstavlja Rezolucija 1373 Saveta bezbednosti UN od 28. septembra 2001., koja države poziva da svoje tajne službe upotrebe za gonjenje međunarodnog terorizma. Ostala delatnost tajnih službi se, međutim, ipak odvijala i još uvek se odvija u jednom uglavnom pravno neuređenom prostoru. Možda bi se moglo reći da izvestan okvir njihovog delovanja određuje pravo država na samoodbranu.

Ko je, međutim, tu odgovoran? Same tajne službe ili njihovi državni nalogodavci? Samo izuzetno retko - to je moja glavna teza, zasnovana na rezultatima dosadašnjih istraživanja - tajne službe postupaju suprotno volji sopstvene vlade, odnosno bez njenog znanja. Ono što nam iz kasnije perspektive često izgleda kao nemoralno i kao kršenje ljudskih i građanskih prava, stoga je po pravilu uvek dobilo legitimitet od demokratskih vlada, ukoliko parlamenti i pravosuđe te postupke nisu izričito proglasili protivnim važećem pravu. Takve stvari se često događaju čak i uz saglasnost većeg dela demokratske javnosti.

Ali čak i kad tajni agenti, ili policija, postupaju u skladu s pravom države koja ih šalje, pitanje o etičkoj opravdanosti tih postupaka i dalje ostaje. Zakon o BND (Nemačkoj obaveštajnoj službi) iz 1999. o tome u svom članu 2 kaže: ,,...BND prikuplja i procenjuje podatke... o zbivanjima u inostranstvu koji su od značaja za spoljnu politiku i politiku bezbeđnosti Savezne Republike Nemačke, ako se do tih podataka može doći jedino na taj način. (...) Od većegbroja za to pogodnih mera, nemačka Savezna obaveštajna služba (BND) mora da odabere one za koje se pretpostavlja da će pogođenima naneti najmanju štetu. Preduzeta mera ne sme da nanosi štetu za koju je poznato da je nesrazmerno veća od uspeha kome se teži..." (Autorov kurziv, V. K.)

Moralno opravdano bi, prema tome, bilo sve što donosi uspeh kad je reč o spoljnoj bezbednosti Savezne Republike Nemačke, a pritom ne pričinjava nesrazmernu štetu. Najžešće javne debate o neetičkom postupanju organa bezbednosti imamo u SAD, koje verovatno beleže i najveći broj operacija tajnih službi među demokratskim zemljama. U isto vreme, Američki kongres, američki sudovi i štampa imaju neuobičajeno širok pristup informacijama o ovim operacijama. Da bi tako široke diskusije o etičkim pitanjima uopšte bile moguće, neophodno je da se oba ova uslova steknu. Tamo gde izvršnoj vlasti polazi za rukom da činjenice drži pod ključem, ne smeju se, naime, olako donositi zaključci da neetičkog ponašanja nema.

Američki primer

Prvi veliki američki skandal sa tajnim službama u kom je reč prvenstveno o etičkim pitanjima počeo je u decembru 1974. Njujork tajms je tada izvestio o delovanju savezne policije SAD (FBI), a delom i CIA, protiv aktivista crnačkog pokreta za građanska prava, kao i protiv protestnih pokreta protiv američkog rata u Vijetnamu. Prisluškivano je mnogo telefona. Vodeće ličnosti oba ova pokreta šikanirane su i uznemiravane ili im je lažnim optužbama i otkrivanjem podataka iz njihovog privatnog života narušavan ugled.

Zahvaljujući istrazi koju je sproveo Parlament, doznalo se za operaciju FBI-ja pod nazivom Cointel-pro, koja je trajala od 1956. do 1971. Misija se sastojala u tome da se sve aktivnosti i vođe spomenutih pokreta i grupa „razotkrivaju, uznemiravaju, dovode u zabludu, diskredituju i remete na svaki način".

Američka javnost je reagovala ogorčenjem. Kako su njeni državni organi mogli da budu zloupotrebljeni za takve kam- panje? Kako je zakon mogao da se krši u tako velikom obimu i tako mnogo godina? Usledila su dalja otkrića, koja su Kongres SAD konačno navela da obrazuje dva istražna odbora, sa zadatkom da istraže sve greške u ponašanju FBI-ja i CIA. Najpoznatije među njima postali su „porodični dragulji" CIA, spisak problematičnih i u očima javnosti nemoralno izvedenih ili planiranih operacija, među kojima je bio i čitav niz pokušaja ubistva kubanskog šefa države Fidela Kastra.

Frenk Čerč, predsednik istražnog odbora u Senatu, u to vreme opisao je CIA kao „pobesnelog slona koji je izmakao kontroli", mada se zapravo nigde nije mogao naći dokaz da su službenici CIA delovali bez naloga ili bez znanja i dopuštenja nosilaca političkih odluka, dakle, na kraju, američkih predsednika Ajzenhauera i Kenedija. Pošto su u trenutku sprovođenja istrage oba predsednika već bila pokojna, o njihovoj ličnoj odgovornosti nije pokrenuta ni krivičnopravna, a ni politička istraga. Javnost je pak više volela da veruje da su za razotkrivene nelegalne i nemoralne planove i operacije bile krive samo tajne službe.

U izveštaju o istrazi, ova istina koju su i Kongres i javnost bili i te kako radi da potisnu izražena je veoma suzdržano: ,,...U određenim prilikama, obaveštajne službe su svoje programe krile od onih s višim ovlašćenjima; češće su sami visoki funkcioneri bili ti koji su, pritiskajućiih da postignu određeni rezultat, stvorili klimu u kojoj su se dogodile zloupotrebe."

Potraga za odgovornima zapravo bi morala da bude mnogo šira, jer su i kongresni odbori za unutrašnju i spoljnu bezbednost o svemu bili obavešteni - ili su čak imali nedvosmislene indicije koje su mogli da istraže, ali to nisu uradili. Ovo važi kako za ,,propuste" FBI-ja, tako i za CIA. Ovde, dakle, moramo da kažemo da je zakazala parlamentarna kontrola. Ili pak, što je istorijskim okolnostima bliže, da zaključimo da Američki kongres, ili bar njegovi članovi zaduženi za kontrolu, u ovim operacijama nisu videli nikakvo kršenje zakona i ljudskih prava. To naročito važi za spomenute operacije FBI-ja. Čak je i mirni pokret za crnačka građanska prava jednog Martina Lutera Kinga deo glavnih političkih struja u SAD postao tek nakon njegove smrti 1968. Praznik posvećen njemu zakonski je utvrđen u novembru 1983, uprkos u to vreme još uvek žestokom javnom otporu.

Koliko god istražni odbori u Kongresu žigosali ,,ogrešenja" FBI-ja i CIA, ipak ne treba prevideti da je većina tih operacija još kratko vreme pre toga tolerisana, pa čak i da je u vezi s njima postojao konsenzus. Treba reći i da 1976. godine načinjeni i objavljeni izveštaj Kongresa nije doveo do sudskih postupaka protiv službenika FBI-ja ili CIA ili pak protiv onih koji su u to vreme bili politički odgovorni. Njegov cilj bio je pre da popravi atmosferu, poput nevremena koje pročisti vazduh, i da ponovo uspostavi sposobnost za rad ovih organa bezbednosti i opštu saglasnost s njihovim radom. Imajući u vidu američki poraz u Vijetnamskom ratu i iznuđene ostavke predsednika Niksona 1974., taj cilj bio je politički prihvatljiv.

Tako nam postaje razumljivo i zbog čega kongresni odbori od službi bezbednosti nisu tražili potpuno otkrivanje zaista svih programa i operacija, već su kroz teške i složene pregovore sa Belom kućom i službama o kojima je reč došli do dogovora o selektivnom otkrivanju samo nekih slučajeva. Dokumenta koja su im data na uvid, kao i dozvole službenicima da daju iskaze, predstavljala su unapred dogovoreni kompromis, zbog čega otkrivene tajne informacije ne smeju da se shvate kao potpuno otkrivanje zaista svih činjenica koje su eventualno mogle da se nazovu etičkim, političkim ili pravno nedopustivim. Ukratko rečeno, ni Kongres nije hteo baš sve da zna.

Zanimljivo je da je Kongres u to vreme istražio samo veoma mali broj aktivnosti tajnih službi u Vijetnamskom ratu. A pritom je izuzetno sporan bio naročito program Feniks, koji je CIA sprovodila u saradnji sa južnovijetnamskom vladom i sa osobljem vojne tajne službe. Reč je bila o pronalaženju rukovodeće mreže vijetnamskih komunista, koja je iz Severnog Vijetnama prodrla u Južni, da bi se tamo borila protiv SAD i njihovih saveznika. Feniksom i sličnim operacijama, ove kadrove je trebalo planski ukloniti, što je, kako se procenjuje, za posledicu imalo 26.000 ubistava i mnogo hiljada hapšenja.

Broj mrtvih bi, međutim, mogao biti i mnogo veći, ako se računaju i brojni nedužni civili i deca, stradali ili pobijeni prilikom napada na navodne komunističke kadrove. U svakom slučaju, postavlja se pitanje da li su takve operacije još uvek bile u skladu sa međunarodnim ratnim pravom.

Ovo se može lepo povezati i sa operacijama tajnih službi SAD protiv islamskog terorizma, pre svega nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. Pritom treba spomenuti hapšenje osumnjičenih za terorizam, prvenstveno u Avganistanu i Paki- stanu. Ovi ljudi su držani u američkom uporištu Gvantanamo na Kubi, kao i u brojnim tajnim zatvorima izvan SAD, bez namere da se izvedu pred sud i da im se da međunarodnim pravom određen status ratnih zarobljenika. Možda je i bilo opravdanih razloga da im se ovaj status uskrati, ali ni u SAD ni van njih nije naišlo na razumevanje što je dopušteno da se ti ljudi nađu u situaciji koja se kosi sa svakim pravom. Vlada SAD je najpre poricala brojna premeštanja zatvorenika (extra- ordinary renditions) od jednog do drugog tajnog zatvora, u nadležnosti država koje se ne mogu nazvati pravnim, ali nakon različitih sudskih i parlamentarnih istraga nema više nikakve sumnje da se to zaista događalo.

Ništa manje sporno nije ni ono što je visoki službenik CIA Čarls Kogan nazvao strategijom napadačkog lova. On se pribojavao da američke tajne službe više nisu usmerene na razotkrivanje tajnih mreža islamista i tajnu pomoć određenim državama, već da je sve više posredi strategija planskog ubijanja mogućih izvršilaca i organizatora terorističkih aktivnosti. Time su one stavljene u službu jedne preventivne strategije, analogne preventivnoj strategiji bezbednosti od 20. septembra 2002. za vojsku. Ljudi tajnih službi, po njegovom mišljenju, nisu više skupljači informacija, već prvenstveno lovci (otuda pojam „napadački lov").

Kogan, međutim, smatra da se u isto vreme bezbednost SAD ne poboljšava, jer njen glavni nedostatak predstavlja nepostojanje efikasne unutrašnje tajne službe. Nakon što je za američke tajne službe između sedamdesetih i devedesetih godina iz etičkih i psihološko-političkih razloga važila zabrana ubijanja, sada se vodi „rat protiv terorizma", kao neka nova vrsta rata, kakva dosadašnjim međunarodnim pravom nije predviđena. Ako pođemo od principa proporcionalnosti sredstava, treba se upitati da li su SAD ugrožene slično kao država Izrael. U njoj je, naime, Vrhovni sud većim brojem svojih odluka izričito dopustio ograničenu politiku planskog ubijanja naročito opasnih terorista.

Tu se otvara jedan problem koji nije lako rešiti. Ako se u nekoj liberalno-demokratskoj pravnoj državi parlament i pravosuđe odriču primene sankcija, da li se može govoriti o tome da ponašanje organa bezbednosti (koje oni ne sankcionišu) predstavlja prestup? Pomislimo samo na zatvorenike iz Gvantanama i slične nagomilane slučajeve, čije dugogodišnje tolerisanje i te kako mnogo govori.

Britanski, francuski, izraelski i nemački primeri

Velika Britanija je pedesetih godina XX veka vodila veći broj krvavih kolonijalnih ratova, u kojima su se uzajamno podjarivali brutalnost pobunjenika i mere kojima su im kolonijalne vlasti, britanska armija i tajne operacije uzvraćali. Kada je reč o broju žrtava pobune naroda Mau u Keniji (1952-1957), neke procene govore o 50.000 ubijenih, od čega verovatno oko polovine čine deca.

U britanskoj Malaji je 1948. došlo do krvavih borbi protiv komunističkih ustanika, protiv kojih su velike borbe vođene iz vazduha, ali i na tlu, uz pomoć specijalnih jedinica. Masakr decembra 1948., kad su vojnici jednog puka škotske garde ubili dvadeset šest naoružanih muškaraca i spalili njihovo selo, najpre je zataškan. Imajući u vidu američki masakr u selu Mi Laj, marta 1968., i o tom britanskom incidentu pokrenuta je istraga, pod sumnjom da je reč o zločinu protiv čovečnosti. Britanska vlada je, međutim, 1970. smatrala za politički oportuno da tu istragu prekine.

Mnogo burnije rasprave u Velikoj Britaniji vođene su zbog „prljavog rata" u Severnoj Irskoj, koji su Specijalni ogranak britanske policije (Special Branch), unutrašnja tajna služba MI-5, specijalne jedinice britanske armije i paravojne jedinice u Severnoj Irskoj vodile protiv severnoirskih terorista sedamdesetih i osamdesetih godina. Pritom je bilo brojnih slučajeva mučenja tokom ispitivanja, kao i planskog ubijanja terorista. Tome treba dodati akcije prisluškivanja i različite ucene kojima su organi bezbednosti pokušavali da zavrbuju špijune u terorističkom taboru.

Pitanja etičke i pravne dopustivosti metoda koje su britanski organi bezbednosti koristili u Severnoj Irskoj najbolje se može pratiti uz pomoć složene priče o parlamentarnim istragama i sudskim procesima, između ostalog i pred Evropskim sudom. Britanski mediji su se tim procesima bavili veoma intenzivno, gotovo uopšte ne obazirući se na zvaničnu politiku. Može se sastaviti dug spisak igranih i dokumentarnih filmova o ovoj temi, koji su prikazani na različitim televizijskim kanalima. Etička pitanja sukoba u Severnoj Irskoj, a naročito mogući i dokazani prestupi britanskih organa bezbednosti, zbog toga su neprestano bili predmet žestokih javnih rasprava.

I Francuska je posle 1945. zabeležila mnoštvo intervencija policije i tajnih službi u kojima može biti reči o prekršajima službi bezbednosti i njihovih političkih nalogodavaca. U Indokini je od 1946. do 1954. vođen rat u kom su angažovane jedinice redovne vojske, a uporedo s njim i tajna služba je vodila svoj rat, uperen prvenstveno protiv komunističkih kadrova koji su uživali podršku Narodne Republike Kine i Sovjetskog Saveza. O tome su u francuskoj javnosti neprestano vođene i još uvek se vode žestoke debate.

Nije nikakvo čudo što je debata o mučenju za vreme rata u Alžiru ponovo uzavrela kad je mit o Miteranu u Francuskoj počeo da se dovodi u pitanje. Ono muči pre svega alžirske emigrante, a naročito proterane bele i Parizu lojalne alžirske Arape (Harki), koji su se nastanili u Francuskoj. U tom ratu, Francuska se nigde nije borila protiv regularne vojske, već uvek protiv naoružanih gerilaca i atentatora, koji su kao oružje terora ponekad koristili čak i decu. Već tada su devojčice opremane prslucima sa eksplozivom da bi na mestima na kojima ima puno ljudi izvršile samoubilački napad. Na francuskoj strani je korišćeno mučenje, delom i po izričitom naređenju tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Fransoa Miterana.

Jedna od ključnih ličnosti u tim debatama postao je jedan pripadnik specijalnih padobranskih snaga - general Pol Ozares (1918. godište) - koji je ime stekao u specijalnim operacijama i oružanim akcijama tajne službe za vreme Drugog svetskog rata, a koji je u ratu u Alžiru, prema sopstvenom priznanju, učestvovao u surovim merama represije - mučenju, planskom ubijanju i odredima smrti. U jednom intervjuu za Mond, izjavio je da su Miteran i drugi francuski političari znali za ove mere i da su bili njihovi nalogodavci. Sam je spomenute mere opravdavao specifičnim karakterom ovog rata, kao sredstvo za sprečavanje napada.

Bez mnogo preterivanja, francuski rat u Alžiru može se označiti kao prvi veliki sukob Zapada sa politički radikalizovanim islamom. Pritom je istaknutu ulogu odigrala interakcija između terorističkih akcija i reakcija javnosti.

To nas podseća na Klauzevicevu misao da je u ratu posredi to da se protivniku nametne sopstvena volja. Volja protivnika, u ovom slučaju francuske javnosti, slomljena je terorističkim akcijama, pri čemu je taj teror tek u drugom redu bio uperen protiv ljudstva Zapada, dok je najveće gubitke pretrpelo neradikalno, delimično već pozapadnjačeno muslimansko stanovništvo. I u tom smislu je tadašnji nacionalistički terorizam sličan današnjem islamističkom! U zapadnim prikazima ovaj veliki broj muslimanskih žrtava se, međutim, retko uzima u obzir.

U francuskoj javnosti je kao gruba zloupotreba osuđeno ponašanje snaga bezbednosti prema pristalicama alžirskih pobunjenika u samoj Francuskoj. Tu se ističe ,,masakr" 17. oktobra 1961. u Parizu, prilikom kog je poginulo i u Senu bačeno preko trideset, a možda čak i preko tri stotine demonstranata. Na velikim demonstracijama 8. februara 1962., takođe u Parizu, poginulo je osmoro ljudi, među kojima i tridesetdvogodišnja majka sociologa Alena Diverpa, koji je ovu epizodu brutalne policijske intervencije kasnije opisao sve do zaista najsitnijih pojedinosti.

Interesovanje javnosti za te problematične policijske intervencije u velikoj meri je bilo usredsređeno na ličnost tadašnjeg prefekta pariske policije, koji je za njih bio odgovoran. Reč je o Morisu Paponu, čije je spektakularno suđenje 1997/98. u sećanje prizvalo politiku režima iz Višija prema Jevrejima, za koju je i on delimično snosio odgovornost.

Papon je nakon oslobođenja Francuske uspeo da ostvari sjajnu karijeru državnog službenika i političara, koja ga je nakon položaja policijskog prefekta Pariza dovela još i na mesto ministra za budžet (1978-1981). Uspostavljanje sadržajne veze između politike vlade iz Višija prema Jevrejima i policijskih intervencija protiv demonstranata 1961/62. svakako nema baš mnogo smisla. Na ovom primeru se, međutim, može pokazati u kojoj meri na sud o nedopustivom ponašanju organa bezbednosti mogu uticati istorijske veze - opravdane kao i neopravdane.

(Kraj u sledećem broju)

O autoru

Autor knjige Istorija tajnih službi - od Faraona do NSA, Volfgang Kriger, obrazovao se u Minhenu i Kelnu, Bolonji i Parizu, Prinstonu i Torontu; bio je gostujući profesor na Harvardu i Oksfordu i profesor novije istorije na Filipsovom Univerzitetu u Marburgu do 2013. Jedan je od suosnivača Radne grupe za istoriju obaveštajnih službi, a do 2007. bio je i njen predsednik; član je Naučnog saveta francuskog ministarstva odbrane, i član nezavisne Komisije istoričara za istoriju nemačke obaveštajne službe.

Narudžbenica

Knjigu Volfganga Krigera "Istorija tajnih službi - od Faraona do NSA", moguće je naručiti u izdavačkoj kući "Laguna"

Tel: 011/71-55-055

Fax: 011/71-55-085

e-mail: info@laguna.rs

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane