Tabloid istražuje
Politički testament Đinđićevog potpredsednika:
Tajni izveštaj Obradovićevog kabineta o Mlađanu Dinkiću skrivan deset godina (1)
Ko je i kako pljačkao Srbiju
Novinar i
publicista Domagoj Margetić, došao je do tajnog izveštaja rađenog za potrebe
kabineta pokojnog DOS-ovog ministra,Vuka Obradovića. Izveštaj se tiče svih
afera u kojima je glavna figura bio Mlađan Dinkić, dugogodišnji ministar i
personifikacija takozvane finansijske vlasti u Srbiji. Zahvaljujući ovom
istraživanju, još jednom je bačeno novo svetlo na aferu takozvanih kiparskih
računa.
Piše: Domagoj Margetić
Je li dokument godinama skrivan u
privatnoj arhivi pokojnog Vuka Obradovića, čovjeka koji je znao tajnu tzv. „Miloševićevih
ciparskih para", zapravo i njegov politički testament?! Radi li se o
dokumentu, kojim je Obradović pokušao ostaviti trag prema tranzicijskom financijskom
sistemu preko kojeg su pljačkane države na Balkanu ratnih devedesetih godina?
Nedavno sam, preko posrednika, dobio analizu koja je početkom 2000.-ih godina
navodno izrađena za potrebe bivšeg potpredsjednika Vlade Srbije Vuka
Obradovića, koji je u Vladi Zorana Đinđića bio zadužen za borbu protiv
korupcije i istragu tokova novca na tajnim, ciparskim offshore računima,
koje je kontrolirala vlast Slobodana Miloševića.
Dokument radnog naslova „Ko je i
kako pljačkao Srbiju", otkriva kako je Mlađan Dinkić zloupotrebom
položaja i ovlasti guvernera Narodne banke Jugoslavije početkom 2000.-ih
godina, ciljano i smišljeno uništavao financijsko i bankarsko tržište u Srbiji,
kako bi omogućio da financijske i bankarske tokove u zemlji preuzmu banke sa
sumnjivim inozemnim kapitalom, čije je porijeklo manje - više također dolazilo
od tajnih offshore računa, na kojima se nalazio novac ilegalno iznošen iz
balkanskih država tijekom 1990.-ih godina. Uz do sada poznate Dinkićeve afere
Mobtel i „Ciparske pare", Obradovićev dokument otvara i pitanje Dinkićeve
uloge u uništavanju srpskog bankarskog sistema, kako bi se omogućilo stvaranje umreženih
financijskih institucija i banaka, koje su nakon 2000. godine služile za operacije
pranja najmanje osamnaest milijardi eura izvučenih iz Srbije preko tajnih offshore
računa.
„Srbija nije imala sreće s antikorupcijskim
kampanjama. Procena je da je u tome netragom nestalo, opljačkano, odneseno van
granica Srbije ili pretočeno iz društvene i državne svojine u privatne ruke
određenih pojedinaca, oko 30 milijardi dolara za proteklu deceniju", stoji u uvodu navedenog dokumenta.
„Zna se kako je pljačkana Srbija.
Znaju se oblici najvećih pljački, koje su ovu zemlju dovele na rub siromaštva.
Ne znaju se, ili tačnije rečeno - javnosti nikada nisu saopštena imena ljudi
koji su to činili. Samim tim - oni su i izbegli neminovnost primene zakonskih
sankcija. To nije moglo da se čini bez tesne sprege sa institucijama koje su po
prirodi stvari predodređene da sprečavaju takve pojave", piše u
uvodnom dijelu ovog izvještaja koji je skrivan od javnosti zadnjih desetak
godina.
Ono što je, zapravo, u ovom dokumentu
najbitnije jest činjenica da sadržaj izvještaja koji je očito rađen po narudžbi
i za potrebe kabineta bivšeg Đinđićevog potpredsjednika Vlade Vuka Obradovića,
otkriva sistemsku korupciju iza Slučaja Dinkić, odnosno otkriva cijeli
korumpirani i kriminalni sistemski aparat, kojeg je Mlađan Dinkić svojim
akcijama i aktivnostima na raznim visokim državnim funkcijama u proteklih
desetak godina prikrivao, skrivao, i za čije je interese odrađivao određene
političke progone kada je preuzeo dužnost guvernera Narodne banke Jugoslavije,
a kasnije srpskog ministra financija.
Javni
linč, dobar marketing
„Srbiji je obećavano da će kroz Zakon o
jednokratnom oporezivanju ekstraprofita dobiti 8,6 milijardi tadašnjih njemačkih
maraka. Efekat je, sa novčanog stanovišta, više nego bedan: u trenutku kada je
Zakon bačen u zaborav - naplaćeno je tek negde oko 60 miliona evra (oko 130
miliona maraka). Ko je Srbiju pljačkao? To nisu oni ljudi koji su poslednjih
godina bili na meti snažnom finansijskom lobiju u liku nekolicine ljudi u čijim
je rukama bila moć finansijske i monetarne politike zemlje. Oko pravih srpskih
domaćina pletene su afere, koje su se, bezmalo u svim slučajevima pokazale neistinitim.
Iako je sama priroda stvari kao na dlanu priliku da se identifikuju oni koji su
pljačkali državu i narod, njihova imena su i dalje ostala nepoznata javnosti.
Uzaludna su bila sva upozorenja na stvarne izvore ekstraprofiterstva.
Zanemarivane su činjenice koje su
ukazivale na sedam najvećih pljački kroz prisvajanje društvenog kapitala, monopolski
položaj, privilegije u kvotama i kontingentima, izbegavanja plaćanja državnih dadžbina
i poreza ili špekulantskog obrta državnim sredstvima i fondovima u vreme hiperinflacije.
Javni linč je postao način marketinškog
prikrivanja stvarnih ciljeva finansijskog lobija i zaštita onih koji su bili
stvarni akteri pljačke Srbije. Oni koji su stvarali strategiju rasprodaje
srpske nacionalne privrede i domaćeg privatnog kapitala, vukli su konce
sa Sejšela, Bahama, iz Monte Karla ili švajcarskih zimovališta", stoji u izvještaju koji je godinama skrivan u
privatnoj arhivi pokojnog Vuka Obradovića.
I sam Obradović, koji je nakon montirane
seksualne afere smijenjen s dužnosti u Đinđićevoj Vladi, a nakon što je vodio
istragu o tzv. ciparskim parama, kao i više antikorupcijskih istraga koje su
vodile prema Mlađanu Dinkiću, smatrao je na kraju, a kako to pokazuje i ovaj nepotpisani
izvještaj, kako su „oktobarski rezultati demokratskih promjena"
procesima za koje je uglavnom bio odgovoran Dinkić, jednostavno devalvirani,
odnosno kako su petooktobarske političke promjene u Srbiji nakon 2000. Godine diskreditirane
onime što je nakon preuzimanja ključnih funkcija u vlasti radio Mlađan Dinkić,
danas jedan od ključnih savjetnika u Vladi Aleksandra Vučića. Dokument, čije
detalje ekskluzivno objavljujemo, zapravo je kratak opis sistema, koji bi se po
sistemu „domino efekta" razotkrio i urušio, u slučaju pokretanja
sveobuhvatne istrage i pravosudnog procesuiranja onoga što danas nazivamo
Slučaj Dinkić, odnosno slučajeva tzv. „Miloševićevih ciparskih para"
i Slučaja Mobtel. Ukratko, razotkrila bi se shema bogaćenja ratnoprofiterske
tranzicijske financijske i ekonomske elite u Srbiji, shema nastajanja i
bogaćenja tranzicijskih tajkuna, koja se skriva iza prikrivanja i višegodišnjeg
zataškavanja Slučaja Dinkić.
Obradović
je znao previše
Šta se postiglo dosadašnjim javnim
aferama, sa zakonima, uredbama ili akcijama protiv korupcije i špekulantskih financijskih
transakcija? Devalvirani su oktobarski rezultati demokratskih promjena, jer je
Srbija gubila kredibilitet pravno sigurne i politički stabilne zemlje. Stvorena
je psihoza nesigurnosti kod stranih investitora da ulažu u novu, demokratsku
Srbiju. Uludo je potrošena ogromna energija i motivacija ljudi u čijim se
rukama nalazio ne mali kapital, jer je sijana panika da svatko tko ima bilo šta
i čiji je biznis uspešan, ma koliko se on pozivao na neprekidne provere
finansijske policije, inspekcije legalnih državnih organa ili oditorske
izveštaje renomiranih stranih agencija, iznad i izvan zakona je bila reč
guvernera, direktora Uprave prihoda ili javnih optužbi ministra finansija, da
se Srbija suočila sa svojim finansijskim Bin Ladenima?!
Uzdrmano je poverenje u obećanja
oktobarskih pobednika. Sumnje, insinuacije i laži su razotkrivene, pravi srpski
domaćini su preživeli „seču", ali su ostali sa trajnim ožiljcima u poslu,
jer su ih proganjali upravo oni koji su mirno napustili zemlju kada su videli
da nisu odradili dobijeni zadatak (Radović) ili su spas za uništavanje
nacionalnog bankarstva zatražili u skutama političke demagogije o nacionalnom
spasu privrede, koju su dotle urušavali pod geslom svog ekskluzivnog mondijalizma
(Dinkić).
"Narod je ostao uskraćen za imena
i pravne posledice po one koji su bili i ostali istinski ratni profiteri,
organizovani šverceri kroz svesno podignute carinske rampe, pripadnici
organizovanog kriminala drogom i cigaretama, kao najopasnijoj pojavi ekonomskog
kriminala na Balkanu ili prisvajači društenog kapitala za svoje ime i svoj
račun!", stoji u ovom dokumentu.
Obradović je, očito, znao previše. Znao
je kako je funkcionirao taj korumpirani tranzicijski sistem, i još gore; znao
je imena i prezimena, identitete i poslove tranzicijskih ratnih profitera, koji
su na Balkanu ratnih devedesetih godina, izgradili jednu od najmoćnijih
kriminalnih mreža dobro umrežene političke mafije koja je kontrolirala države
nastale raspadom bivše Jugoslavije. Poput pokojne Borke Vučić, Vuk Obradović
bio je nezgodan svjedok, kojeg su pokušali ušutkati diskreditacijom, kako
bi ga kao jednog od prvih suradnika Zorana Đinđića u borbi protiv korupcije,
učinili nevjerodostojnim svjedokom o prljavim tranzicijskim tajnama koje je tijekom
svojeg kratkog mandata u petooktobarskoj vlasti, razotkrio.
Upravo iz tih razloga je potrebno
podsetiti da je Srbija ostala dužna samoj sebi da se podseti na to ko je, kako
i zašto pljačkao? Ne ređajući ih po ekonomskom značaju, obimnosti posla i
ostvarenom profitu, među najznačajnije pljačke moguće je ukazati na sledeće...
Ulična
monetarna politika
Trgovina naftom i naftnim derivatima bila
je u samom vrhu sankcijskog profiterstva. U vreme međunarodne blokade naših
granica, postojale su organizovane, kriminalne grupe koje su prenosile benzin i
naftu ne burićima, već čitavim kompozicijama vozova, šleperima, a na Drini je
jedno vreme bila i čitava flotila koja je isključivo služila za šverc nafte. Na
Skadarskom jezeru se to činilo i podzemnim cevovodima. Bogatstvo nisu stekli
oni koju su sa kanisterima stajali na uglovima ulica, niti je to činila država „iz
patriotskih razloga" u svoje ime i za svoj račun, jer su javne pumpe u
dugim vremenskim razmacima ostajale bez kapi benzina. Nemoguće je da danas niko
nije u stanju da otkrije ko je stajao iza organizovanog šverca i mreže sitnih preprodavača!
Trgovina kvotama i saglasnostima bila je unosni
vid sticanja bogatstva. U vreme najžešćih sankcija, država je bila uvela kontingente
i kvote, bez kojih se nije moglo uvoziti ili izvoziti najveći deo onog što je
međunarodna zajednica propuštala kroz gusto sito svojih zabrana. Do kvota i
kontingenata se dolazilo samo preko probranih firmi ili pojedinaca, čime se
unapred znala i podela profita. O tome postoji bogata dokumentacija u ondašnjem
Sekretarijatu za ekonomske odnose s inostranstvom, što su potvrđivale i sarkastične
opaske Aleka Radovića, tadašnjeg direktora RUJP-a da „nemaju dovoljno
stručnih ljudi koji bi sredili tu dokumentaciju i priveli zakonu one
privilegovane".
Do koje mere je u tome bilo i otvorene
korupcije, govore i dva relativno spoardična primera. Jugoremedija,
fabrika lekova iz Zrenjanina, imala je pun magacin spremljene robe ugovorenog
izvoza, ali ne i potpisanu suglasnost tadašnjeg ministra Boriše Vukovića,
zbog „prezaposlenosti". Očigledno se „čekalo" da se Jugoremedija
„doseti" u čemu je problem. Centroproizvod, zajedno sa zagrebačkim Franck-om,
nekada najveći prerađivač kafe na Balkanu, pržio je godišnje 300 do 400 tona
kafe, iako je i tada potrošnja u Srbiji bila preko 23.000 tona kafe. Umesto
preko 2000 malih pržionica samo u Beogradu, ubrzo je „uveden red" u
prometu kafe i na kioske i pijačne tezge stizala je već mlevena i pržena kafa, distribuirana
iz samo nekoliko centara. I taj artikal je bio na režimu kontingenata i kvota i
nije bilo moguće rekonstruisati u čijim rukama je bio „monopol kafe".
Klasičan šverc je imao smisla samo ako je
rađen u „dosluhu sa carinom". Isplativo je bilo kada su šleperi
prolazili mimo carinskih rampi, bez akciznih markica i plaćanja poreza na
promet. Na mnogim palatama i poslovnim zgradama „kraljeva alkohola" možda
će jednog dana osvanuti ploča sa znakom „Džoni Vokera" ili „Balantajna"
sa natpisom: „na ovom je moj deda zaradio bogatstvo".
Piramidalne banke tipa „Dafina" i „Jugoskandik"
sada imaju epilog u suđenju vlasnicima. Ono što je zataškano i dalje je - koliko
su na tom poslu zaradili oni koji su se bavili piramidalnom štednjom, jer se
Dafina i Jezda Vasiljević gone za neisplaćene štediše, ali ne i svi oni koji su
ostvarili ogromnu dobit i blagovremeno „proglasile krah" i izgubile se sa
tržišta.
Obrt društvenim i državnim parama u obliku
fondova za penzije, socijalno, zdravstvo, vojsku i policiju poslužio je mnogim
bankama da bitno izmene svoju svojinsku strukturu. U vreme hiperinflacije, kada
se stopa inflacije merila satima, a ne danima, privilegija da se novac tih
fondova sliva na kreditne bilanse probranih banaka, značila je neslućenu dobit
uz minimalno znanje bankarskog posla ili samo logike obrta novca i pretvaranja
dinara u marke i obrnuto, kada se vodila „trotoarska monetarna
politika". Tim poslom imalo je smisla baviti se samo ako su postojali
izvori dinara, neophodnih da se od stanovniptva otkupljuju devize. Mnoge banke
su tada, preko noći postajale privatne sa manjinskim društvenim kapitalom.
Trgovina oružjem je sama po sebi rizik sa
velikom dobiti, ali u ovom periodu je to i profitabilno druženje sa „psima
rata". "Veliko je pitanje koliko u tome ima i obeležja ratnog
zločina. Logično se nameće pitanje: zar onaj ko sve ovo zna, ne zna bar po
nekoliko pojedinaca ili firmi koje su se time bavile?", navodi se
u dokumentu iz Obradovićeve arhive.
Dinkić,
pozadinski igrač
Ova analiza, zapravo, jasno ukazuje na to
kako je dio političkih aktivnosti dijela petooktobarskih vlasti, prije svega koncentriranih
oko Mlađana Dinkića, bio jasno usmjeren na zaštitu i prikrivanje gore navedenih
profiterskih, kriminalnih i korupcionaških aktivnosti unutar sistema, kako bi
se zaštitilo one čije je bogatstvo i moć nastalo na prljavom novcu stečenom tim
organiziranim kriminalom i korupcijom.
"U toj činjenici je i rođen crv sumnje da neke akcije
koje su vođene posle 5. Oktobra i nisu slučajne...Bila je to dobro osmišljena
namera da se prikriju oni koji su do svog bogatstva došli na nelegalan način pljačkajući
sopstvenu državu, urušavajući onaj deo domaćeg privatnog kapitala koji je radio
poslove u okviru legalnom i zakonom dozvoljenog posla, ali i koji se pokazao
dovoljno jakim da predstavlja veliku prepreku zamisli da se u Srbiju uđe i opere
novac iz ratnog, sankcijskog ili inflatorskog profiterstva, potkopavajući
temelje nacionalne privrede!",
stoji u navedenom dokumentu.
Nadalje se, zapravo opisuje kako je upravo
Mlađan Dinkić započeo ciljano uništavanje srpskog financijskog tržišta, kako bi
omogućio da ga preuzmu financijske i bankarske kuće, preko kojih je od 2000.
godine do danas oprano više desetaka milijardi eura novca koji je prvobitno
iznesen iz balkanskih država na tajne inozemne offshore račune, da bi kasnije
bio opran kroz bankarske, kreditne i investicijske plasmane u Srbiji,
Hrvatskoj, BiH i drugim balkanskim zemljama. Ovaj dokument kojeg sam dobio iz Obradovićeve
privatne arhive otkriva pozadinu ovih procesa i jednog od glavnih pozadinskih
igrača u cijeloj priči - Mlađana Dinkića.
Šta je trebalo da se dogodi da je
primenjen Zakon o ekstraprofitu...
Najveći korisnik od emitovanih 37
milijardi DEM, iz primarne emisije, prema Dinkićevim podacima nije ni država
niti bilo koja banka. To je Poštanska štedionica. Ona je koristila 9,8
milijardi maraka. Odmah po objavljivanju tih podataka pala je u oči nelogičnost
primene Zakona. Štedionica je morala da uplati tek 57,8 miliona maraka
ekstraprofita?! Najveće društvene banke, dotle još nelikvidirane, bile su na
samom vrhu i korisnika i dužnika: Beobanka je koristila 5,1 milijardu maraka, a
bila je dužna 1,1 milijardu. Vojvođanska banka koristila je 4,07 milijardi, a
dugovala je 1,07 milijardi, Jugobanka je koristila 3,07 milijardi i dugovala
963 miliona maraka, dok je Beogradska banka koristila 2,8 milijardi i trebalo
je da plati 1,02 milijardi maraka.
I sama pomisao da bi se od ovih banaka
prikupio ekstraprofit spada u domen mašte. Kao što je malo razumljivo da je
Privredna banka iz Novog Sada koristila 253 miliona maraka, a tvorci Zakona su
je dužili za 110 miliona. Ili još fantastičniji primer: Privrednu banku Beograd
teretili su za 23 miliona maraka primarnog novca i potraživali 168 miliona
maraka ekstraprofita! Na listi su i dužnici kao što je Republički fond
penzionog osiguranja sa 1,1 milijardu, Ministarstvo finansija sa 306 miliona,
Direkcija za robne rezerve sa 254 miliona ili ŽTO sa 33 miliona korišćenih para
i isto toliko obveza za uplatu u ekstraprofit. Naravno, posebno poglavlje
činile su banke koje odavno više nisu bile među „živim", kao što su
Trgovačka, Crvenka, Komgrap, Prva jugoslovensko - švajcarska ili Resavska
banka.
I kada neko izađe i teatralno obeća narodu
da će mu kroz ekstraprofit da obezbedi 8,6 milijardi nemačkih maraka svežeg
novca, kao što je to učinio guverner Dinkić, a sakupi 130 miliona maraka, onda
ili on daje ostavku, ili Skupština raspravlja o odgovornosti kreatora i
predlagača Zakona ili se u tišini Zakon zaboravi pre nego što i počne da se
primenjuje. Osionost guvernera se, međutim, nije zaustavila. On je hteo glavu
Astra banke po svaku cenu i izveo je to po scenariju „Divljeg zapada".
Valja reći da je Astra banka koristila 0,039 odsto primarnog novca, a jedina
uplatila 68,5 miliona nemačkih maraka ekstraprofita. A sve se odigravalo na
način koji je iz temelja uzdrmao poverenje u pravni sistem nove države",
stoji u ovom dokumentu.
S jedne strane postavlja se pitanje je li
Zakon o ekstraprofitu osmišljen kako bi se kroz plasman sredstava pojedinim
bankama i institucijama zapravo izvlačio novac s jedne strane, što se kasnije
očito prikrivalo kroz postupke likvidacije i gašenja banaka sa društvenim,
odnosno državnim kapitalom, koje su ujedno bile i većinski korisnici državnog
novca, odnosno novca kojeg je bankama plasirao tadašnji guverner središnje
banke Mlađan Dinkić. Logičnim se, zapravo, nameće pitanje je li Dinkić
iskoristio Zakon o ekstraprofitu kako bi mreži banaka koje je mogao kontrolirati
plasirao financijska sredstva koja se mjere milijardama tadašnjih njemačkih
maraka, da bi taj novac kroz te banke završio na tajnim offshore računima i u
tajnim financijskim operacijama kod stranih banaka izvan Srbije, da bi potom
proveo proces likvidacije i gašenja praktički cjelokupnog bankarskog sistema
Srbije, nakon čega su bankarsko tržište Srbije preuzele upravo one banke kod
kojih su se nalazila pohranjena financijska sredstva ranije ilegalno iznesena
iz Srbije. Ovaj Obradovićev dokument skrivan zadnje desetljeće u njegovoj
privatnoj arhivi, opisuje događaje i okolnosti, te Dinkićeve aktivnosti koje
ukazuju upravo na takav scenarij, kojeg su Dinkić i njegova političko tajkunska
družina proveli u djelo nakon petog oktobra 2000. godine.
(Nastavak u sledećem broju)