Smrt Evrope

Douglas Marey: Čudna smrt Europe (6)

Četvrto poglavlje: “Dobrodošli u Europu”

Evropa čini samoubistvo. Ili su, u najmanju ruku, njezini vođe odlučili počiniti samoubistvo. Jesu li ih europski narodi odabrali slijediti u tome, posve je drugo pitanje. Kad kažem da je Europa u procesu ubijanja same sebe, ne mislim da je teret uredbi Europske komisije postao pretežak ili da Europska konvencija o ljudskim pravima nije učinila dovoljno da zadovolji zahtjeve određenih zajednica. Mislim na to da je civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu počinjenja samoubojstva te da ni Velika Britanija niti bilo koja druga zapadnoeuropska zemlja ne može izbjeći tu sudbinu jer kao da svi bolujemo od istih simptoma i boljki. Posljedica toga bit će da na kraju naših života većina ljudi koji danas žive u Europi neće biti Europa te da će svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom, zaključak je istraživanja u knjizi Daglasa Maerja, koje objavljujemo u nekoliko nastavka

Daglas Marej

Otok Lampedusa najjužnija je točka Italije. Budući da je bliži obali sjeverne Afrike nego Siciliji, trajektu od njega do Sicilije treba devet sati. Kad se nađete na Lampedusi, tu ćete izoliranost sigurno osjetiti. Njezinih nešto više od dvadeset četvornih kilometara suhoga kopna sličnije je Tunisu ili Libiji nego Italiji. Prošlost kakva ju je zadesila kroz stoljeća upravo je onakva kakvu biste mogli očekivati od tako neuglednog, ali korisnoga isturenog položaja u Sredozemnome moru. Često je prelazila iz ruke u ruku, a pisana joj je povijest prepuna iseljavanja i doseljavanja. Problem su uvijek bili i napadi gusara, posebice u šesnaestome stoljeću kad su turski gusari zarobili tisuću otočkih stanovnika i prodali ih u roblje. Jedan je engleski posjetitelj u osamnaestome stoljeću na otoku pronašao samo jednoga stanovnika.

Prinčevi Lampeduse - koji su i nakon stjecanja plemićkog naslova bili dovoljno pametni da ostanu u svojim palačama na Siciliji - poticali su povratak stanovništva na otok. Danas, ako se na spomen otoka itko može sjetiti ičega osim njegova nedavnoga jada, onda je to jedan od nositelja tog naslova, Giuseppe Tomasi di Lampedusa. Autor Geparda bio je posljednji od prinčeva s tim naslovom. Ali na otoku s kojim dijeli ime nema znaka ni slova o njemu niti o njegovu svijetu. Propadajuća raskoš njegova sicilijanskog baroka čini se vrlo dalekom, što i jest, od toga prašnog otoka s jednostavno zidanim niskim kućama.

Danas na otoku živi oko pet tisuća ljudi, uglavnom oko jedine luke. Jedina trgovačka ulica - Via Roma - vodi do pristaništa, a u njoj se skuplja otočka mladež ili se u parovima vespama vozi po nekoliko gradskih ulica. Stare žene u skupinama sjede po klupama na gradskome trgu ispred crkve, a muškarci se svaki put pozdravljaju kao da se godinama nisu vidjeli. To je mjesto s kojega bi svaki imalo ambiciozniji mladi Talijan nastojao po svaku cijenu otići. Pa ipak, svaki dan tisuće ljudi riskiraju svoje živote da stignu na taj otok.

Naravno, ljudi su iz sjeverne Afrike bježali godinama. A kao što svjedoči mjesno groblje, putovanje nije bilo smrtonosno samo u nekoliko posljednjih godina. Osim mještana, na groblju ćete naći i neke od onih koji su krenuli na Lampedusu, no putovanje im je završilo na moru. "Migrante non identihcato. Qui riposa", piše na grobnoj oznaci koju su postavile mjesne vlasti: "29. rujna 2000." Tijekom 2000-ih imigranti na prekrcanim brodovima redovito su stizali na Lampedusu ne samo iz sjeverne i subsaharske Afrike nego i s Bliskog i Dalekog istoka. Krijumčari ljudi skupo su naplaćivali putovanje brodom, ali očajni su im ljudi za kratko putovanje plaćali koliko su tražili. Budući da plovidba traje manje od dana, ma koliko loš bio brodski motor, postala je poznata kao jedna od najboljih ruta u nov život. Kad se nađete u Lampedusi, u Italiji ste, a kad ste u Italiji, u Europi ste.

Čudan je to prvi pogled na kontinent. Oni čiji brodovi stignu do obale vide krajolik vrlo sličan onome koji su upravo napustili. Oni koji uplove u luku otvorenu prema jugu, naći će se u gradiću s nekoliko praznih trgovina i kafića namijenjenih talijanskim turistima koji su nekad ovamo dolazili na godišnji odmor. Glavna djelatnost na otoku i danas je ribarstvo, a na visokome se stupu iznad luke uzdiže Djevica s Djetetom, promatrajući brodove koji ulaze i izlaze iz luke.

Tijekom 2000-ih mjesne je vlasti počeo brinuti broj imigranata koji su dolazili iz sjeverne Afrike i za koje su bili prisiljeni podignuti prihvatni centar. Izvorni je centar bio predviđen za do 350 osoba, s mišlju da će se migranti brzo procesuirati i zatim brodom prebaciti na Siciliju ili na talijansko kopno gdje će se obrađivati njihovi zahtjevi za azilom. Ali novi se centar zbog sve većega broja pridošlica vrlo brzo pokazao nedostatnim za namijenjenu zadaću. Kad se u njemu nađe 500 osoba, centar je pretrpan. A 2000-ih je na trenutke u njemu istodobno boravilo do dvije tisuće ljudi, pa se brzo prelio u šatorsko naselje oko njega. U takvim je trenucima negodovanje mjesnog stanovništva prijetilo prerasti u problem.

Usprkos financijskim problemima i nestašici novca koje su mučile zemlju, Italija je sve to vrijeme gotovo bez ikakve vanjske pomoći sama snosila financijski i ljudski teret tog procesa. Ne iznenađuje da se vlada pritom morala snalaziti kako je znala i mogla. Tijekom kako će se pokazati posljednjeg desetljeća vladavine pukovnika Gaddafija u Libiji, Talijani su s njegovim režimom sklopili tajni sporazum o povratku Afrikanaca koji nisu imali pravo ostati, pa ih je trebalo deportirati iz Italije.

Kad su objelodanjene pojedinosti sporazuma, druge su europske zemlje počele kritizirati Italiju. Ali zemlja se suočavala s brigama i kompromisima s kojima će se uskoro susresti i drugi u Europi. Uskoro su, prema uzorku koji će postati poznat svima, ako to nije bio već i prije, gotovo svi koji su stizali u Lampedusu počeli ostajati u Italiji. Čak i kad bi im zahtjev za azilom bio obrađen i odbijen, žalili bi se na tu odluku, a kad bi im se izdao i nalog za deportaciju, ipak su ostajali. Broj imigranata postao je prevelik i cijeli je proces bio strahovito skup jer su se pojavili i dodatni troškovi nerijetko nasilne deportacije.

U jednom trenutku, bilo prešutnim službenim pristankom ili kao neslužbeno prihvaćanje neizbježnoga, repatrijacija imigranata počela se smatrati ne samo financijski prezahtjevnom nego i diplomatski vrlo skupom. Bilo je mnogo jednostavnije dopustiti da se imigranti stope sa stanovništvom, da se, bude li prilike, pokušaju preseliti negdje drugdje u Europu, a ako to ne uspije, da ostanu u Italiji i ondje se nekako snađu. Neki će uspjeti dobiti državljanstvo, a većina će se uključiti u crnu ekonomiju zemlje ili kontinenta, nerijetko radeći za nadnice koje nisu bile mnogo veće od onoga što su mogli dobiti u domovini - a često su radili za bande iz vlastitih zemalja koje su im bile jedina veza koju su imali u Europi.

Dok se ostatak Italije nadao da će se problem rasplinuti po cijeloj zemlji, prihvatni centar na Lampedusi - neposredno uz središte luke - redovito je bio prepun, pa je trebalo pronaći prihvatljivo rješenje. U određenim je trenucima situacija postajala opasna. Među osobama u prihvatnom centru izbijale su tučnjave i pobune, nerijetko izazvane etničkim suparništvom. Centar za migrante trebao je biti prihvatni centar u kojem će se migranti stalno zadržavati, ali su oni počeli lutati gradom. Kad su vlasti pokušale spriječiti da ljudi izlaze kroz glavni ulaz, neki su prorezali rupe u ogradi i bježali kroz njih. Centar nije bio zatvor, a imigranti nisu bili zatvorenici. Pitanje što su točno bili i kakav im je, zapravo, bio status, nije imalo konkretan odgovor. Imigranti su sve češće znali za svoja prava i što im talijanske vlasti mogu ili ne mogu učiniti.

Sasvim je prirodno da su mještani, koji su uglavnom bili puni suosjećanja i razumijevanja prema došljacima, katkad postajali uznemireni zbog njihova golemoga broja. Na vrhuncu doseljavanja u samo nekoliko dana dolazilo je mnogo više ljudi nego što je na otoku bilo stanovnika. I premda su lokalni trgovci svoje ograničene zalihe prodavali došljacima, a katkad ih i darovali, vlastima je postalo jasno da moraju poboljšati i ubrzati proces obrade imigranata. Posebice su ih morali brže uklanjati s otoka, ukrcavajući ih na brodove za Siciliju i kopno mnogo brže nego što im je to uspijevalo dotada. Tako je izgledala Lampedusa za vrijeme razmjerno sporoga priljeva imigranata tijekom 2000-ih.

Od 2011., poslije događaja koji su postali poznati kao "Arapsko proljeće", dotok imigranata pretvorio se u pravu poplavu. Razlog je djelomice bio broj ljudi koji su bježali od promjene vlasti i građanskih nemira, a djelomice propast tajnih sporazuma sa starim diktatorima koji su donekle uspijevali ograničiti aktivnosti krijumčara ljudi. Od 2011. u Lampedusu je danju i noću stizalo stotine, katkad i tisuće ljudi.

Iz sjeverne su Afrike stizali su na trošnim drvenim brodicama, starim ribaricama koje su krijumčari kupovali (ili krali) kako bi svojim klijentima mogli naplatiti "putovanje", bez obzira na stanje u kojem se brod nalazio. Uskoro je iskrsnuo problem što učiniti s tolikim brojem brodova na Lampedusi. Kako se za te podrtine nije mogla naći nikakva nova primjena, mjesne su ih vlasti gomilale iza luke i na drugim mjestima na otoku koja su se ubrzo pretvorila u groblja neupotrebljivih brodova. Kad bi ih se nakupilo previše, skupili bi ih na hrpu i zapalili.

Prva godina "Arapskoga proljeća" bila je osobito loše razdoblje za otok. Dok je petsto ljudi čekalo u redu da se ukrca na trajekt za Siciliju, stiglo bi tisuću novih. Od 2011. prihvatni centar pucao je po šavovima jer je u njemu stalno bilo od tisuću do dvije tisuće ljudi. I naravno, nisu svi koji su krenuli prema otoku uspjeli doći do njega jer su krijumčari upotrebljavali sve trošnije brodice. Vlasti na otoku morale su kopati sve više grobova za dopremljena tijela, identificirajući koje su mogli i samo ukapajući one koje nisu mogli identificirati, s križem i brojem koji bi tijelo dobilo pri dolasku. "Gdje su ostala tijela?" pitao sam jednog mještanina. "Većina počiva u moru", glasio je njegov odgovor.

Početkom građanskog rata u Siriji povećao se broj sirijskih došljaka, među njima i bogatijih osoba iz srednje klase. Jednoga je dana u Lampedusu uplovila jahta s dobro odjevenim Sirijcima koji su se iskrcali i pješice otišli u prihvatni centar na registraciju. Ali poslije 2011. počeli su stizati siromašniji Sirijci, a i broj im se smanjio. Oni koji su tako stigli pričali su o putu kroz Egipat koji je uključivao i puzanje kroz duge tunele u kojima su djeca morala nositi maske za kisik. Različite etničke skupine stizale su različitim putovima, ali su također imale različita očekivanja i različite želje. Većina je izražavala namjeru ostati u Italiji. Samo Eritrejci to nisu htjeli, možda zbog sjećanja na nekadašnje kolonijalne gospodare. Oni su uvijek tražili da nastave na sjever u druge dijelove Europe.

Kao što su neki promatrači zamijetili od samoga početka, demografija imigranata pričala je vlastitu priču. Gotovo 80 posto došljaka bili su mladi muškarci. Bilo je među njima i djece, čak i one bez roditelja koja su najviše zabrinjavala vlasti. Nigerijsku djecu koja su stizala sama najčešće su slali u Europu na prodaju.

Katkad bi stigla i koja žena kojoj je obično bio obećan posao u Europi. Njih su u Italiji ili dalje na sjeveru dočekivali doušnici krijumčara i posudili bi im novac, pa su im sada bile dužnice, a tek bi tada saznale da im je obećani "posao" bila prostitucija. Većina je bila svjesna opasnosti putovanja za sve žene bez pratnje. Muslimanske žene ili djevojčice rijetko su dolazile same.

Kad bi stigli u Lampedusu, ponašanje migranata također je variralo. Oni koji su imali novaca otišli bi u kupnju u Via Romu. Za Sirijce se znalo da će čim dođu otići kupovati odjeću. Neki su migranti kupovali alkohol. Mnogi bi odmah nabavili telefonske kartice i upotrijebili ih kako bi nazvali kući i obavijestili obitelj da su stigli u Europu te s kontaktima koje su imali u Europi dogovorili sljedeću fazu putovanja.

Jednoga sam dana na ulici sreo trojicu mladih Eritrejaca, ne starijih od šesnaest godina. Upravo su kupili - i ponosno nosili suvenirske otočke kape s natpisom "Volim Lampedusu". Na trgu ispred crkve osmorica su subsaharskih dječaka slušala upute koje im je davao stariji migrant. Nisu se nikako uklapali na otok. Medu malim skupinama došljaka koji su lutali gradom neki bi mahnuli ili kimnuli mještanima. Drugi su švrljali ulicama zureći na sve strane, a u očima im se već mogla nazreti ogorčenost. U svakom je trenutku bila i više nego očita prevaga mladih muškaraca. Njih su ovamo poslale njihove obitelji, nadajući se da će im s vremenom početi slati novac. Većina se, ipak, najviše nadala da će uspjeti za sobom povući i ostatak obitelji.

Do 2013. broj imigranata toliko se povećao da su se vlasti odlučile na neobičan potez pa su ih do Sicilije ili kopna počele prebacivati avionima. Tog je srpnja Lampedusu posjetio papa Franjo, a otočani samo što nisu pali u ekstazu. Papa je u more bacio vijenac i predvodio misu na otvorenome, a kao oltar mu je poslužio mali obojeni čamac. Posjet je iskoristio da osudi "globalnu ravnodušnost" na ovo što se događa i potaknuo svijet da "probudi savjest". Mještanima se napokon činilo da je netko ipak na odgovarajući način prepoznao što se zbiva na njihovu otoku.

A onda je 3. listopada 2013. pred obalom Lampeduse potonula brodica koja je isplovila iz libijske Misrate, prekrcana uglavnom subsaharskim Afrikancima. Talijanska obalna straža spasila je iz mora više od stotinu osoba, ali utopilo ih se više od tri stotine. Tragedija je odjeknula diljem svijeta. U Italiji je proglašen dan žalosti, zastave su spuštene na pola koplja, a u svim se školama minutom šutnje odala počast žrtvama. Na Lampedusi je većina stanovnika sudjelovala u procesiji sa svijećama i na večernjoj misi. U hangar na sićušnoj zračnoj luci u Lampedusi dovezeno je toliko tijela da su ga morali pretvoriti u privremenu mrtvačnicu.

Slijedio je i politički protest, ne samo iz Italije nego i iz cijeloga svijeta. Glavni tajnik Ujedinjenih naroda Ban Ki-moon rekao je da tragedija dokazuje potrebu za "više kanala sigurne i uredne migracije". Nova potonuća istoga mjeseca u kojima su živote izgubili deseci ljudi, izazivala su sve jače reakcije. Pozivajući na više europske pomoći, premijer obližnje Malte požalio se da Sredozemno more postaje "groblje". Naposljetku je međunarodna zajednica konačno počela poklanjati pozornost onome što se događalo u moru oko Lampeduse. Kao izravni odgovor talijanska je vlada uz pomoć nekolicine drugih započela operaciju "Mare Nostrum" ("Naše more").

Talijanska ratna mornarica sad je mogla patrolirati područjem površine gotovo 70 000 četvornih kilometara pokraj Lampeduse te pokretati potrage i spašavanje migrantskih brodica. Ratnim fregatama i helikopterima pomagala je kopnena radarska mreža, što je talijansku vladu svaki mjesec koštalo oko devet milijuna eura. U svemu su sudjelovale i nevladine organizacije, pa su na brodovima uvijek bili njihovi ljudi koji su pomagali kad bi se presrela neka brodica s imigrantima. Takva je politika nesumnjivo spasila mnogo života, ali je stvorila i nove probleme. Među njima bilo je i to što krijumčari ljudima koji su djelovali s područja izvan nadzora vlasti u Libiji nisu više morali ni pokušavati upotrebljavati brodice kakve su dotada upotrebljavali. Mare Nostrum je granicu Europe još više približio Libiji. Sve što su krijumčari sad morali učiniti bilo je porinuti bilo kakav brod u more.

Ako bi uspio ostati na površini, talijanska ratna mornarica presrela bi ga na pola puta do Lampeduse, katkad i bliže libijskoj obali. Ako je još bio plutao, ratni bi ga brod doteglio do Lampeduse. Migrante bi obično ukrcali na palubu ratnog broda. Među ostalima, tu je operaciju - koja je trajala kraće od godine dana - pohvalila Međunarodna organizacija za migracije (International Organisation for Migration, IOM), koja je poslije procijenila da je na talijanskim brodovima u Europu stiglo oko 150 000 ljudi. IOM je ponavljao službeni stav da operacija nije potaknula povećanje broja imigranata.59

Međutim, kako je broj imigranata bio vrlo velik i nije se nazirao kraj dolascima, cijena Mare Nostruma ubrzo se pokazala prevelikom za talijansku državu koja je još posrtala kroz različite krize eurozone. I tako je poslije godine dana tijekom koje su dužnosnici pokušavali pronaći pomoć, ali gotovo da je i nisu dobili, posao Mare Nostruma proslijeđen Frontexu, Upravi za granice EU-a, pod nazivom "Operacija Triton". I Frontex je presretao brodice na putu iz sjeverne Afrike te primao migrante na svoje brodove ili ih vodio do luke u Lampedusi ili u sicilijanske luke poput Auguste prema kojoj su također plovile brojne brodice s imigrantima. U tom razdoblju Frontex i drugi dužnosnici nastavili su osporavati da operacija predstavlja čimbenik koji potiče imigraciju.

Ali kako osporiti tu činjenicu? S jedne strane Sredozemnog mora bili su ljudi iz svih dijelova Afrike, Bliskog i Dalekog istoka, od kojih su neki putovali mjesecima da dospiju do libijske obale i započnu posljednju etapu putovanja. Glasine o politici talijanske vlade i stavovima Europljana o svemu što se zbiva nesumnjivo su stigle i do njih. Prednost koju je to dalo krijumčarima sigurno je bila znatna. Među ostalim, povećana potražnja značila je i više cijene prijevoza koje su mogli naplatiti te više ljudi koje su utrpavali na brodove. S migrantima su, naravno, stigle i priče o tome kako su se krijumčari ponašali, pa se saznalo da su nekima samo za prijevoz preko Sredozemnog mora naplatili čak 4000 eura. Ali ni tu nije bio kraj mukama migranata.

Česta su bila silovanja, posebice žena - bez obzira na to jesu li imale pratnju ili ne. Mnogi su migranti uspjeli doći u Libiju gdje su zatim od njih zahtijevali više novca nego što su dotada platili. Oduzimali su im stvari koje su imali sa sobom. Neki su migranti pričali o krijumčarima koji su njihovim mobitelima snimali kako ih zlostavljaju i muče. Video bi zatim poslali migrantovoj obitelji s prijetnjom novih mučenja ako im ne pošalju još novca. Službenici za registraciju imigranata u Italiji saznali bi gdje se nalaze krijumčarska skrovišta, ali u Libiji se ne može učiniti gotovo pa ništa da se kazni gangstere.

Premda svijet te ljude zna kao "migrante" ili "izbjeglice", zapravo je riječ o skupini vrlo različitih ljudi, s različitim prošlostima, pozadinom i razlozima zbog kojih su se našli na istome putu. Jedan od dokaza takve tvrdnje je i hijerarhija među migrantima kad se ukrcaju na brod. Rasizam među migrantskim skupinama posve je uobičajen. Primjerice, Tunižani i Sirijci svisoka gledaju na subsaharske Afrikance, i to ne samo metaforički. Kad brodice zaplove, najbolja mjesta na njima - na pramcu i na palubi - zauzmu te bogatije skupine s Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Eritrejci, Somalci i drugi sjede ili stoje u potpalublju. Potone li brod, upravo će se oni najvjerojatnije utopiti.

U ljeto 2015. na Lampedusi sam imao priliku razgovarati s dvojicom Eritrejaca kojima je bilo oko dvadeset godina, možda koja godina manje ili više. Sjedili su na rubu luke, čistili prste na nogama i u tišini gledali na pučinu s koje su došli. Dok su se na obzoru nazirali veliki ratni brodovi koji su patrolirali pučinom, njih su mi dvojica pokazala brodicu ukliještenu među talijanskim brodovima u luci kojom su stigli prošloga tjedna. U usporedbi s drugim brodicama koje su stizale uz Libije bila je u razmjerno dobru stanju. Ugledala ih je obalna straža i u pratnji helikoptera i drugih spasilačkih brodova dopratila u luku. Doputovali su u najnižem, najmračnijem dijelu potpalublja, ali brodica nije potonula, pa su ostali živi.

Djelatnicima nevladinih organizacija koji su prihvaćali ljude s tih trošnih brodica nasred mora sigurno ne nedostaje strašnih priča. Kad se u bilo kojem trenutku dana ili noći opazi brod s imigrantima, a djelatnici nisu na službenome brodu, imaju najviše sat ili dva da ih dovedu do luke. Jedan je djelatnik rekao da kad se migranti na moru ukrcaju na ratni brod, ili kad dospiju u luku, kažu im: "Nalazite se u Italiji!" Tada ih djelatnici nevladinih organizacija moraju uvjeriti da su na sigurnome. Većina bude jako sretna i nasmiješena, osim, naravno, Eritrejaca. U zemljama iz kojih dolaze ljudi nemaju povjerenja u državne dužnosnike, a osobito policiju, pa treće osobe moraju uvjeriti imigrante da ovdje u Europi policija i državni dužnosnici doista rade za njih, što im je iznimno važno. Jedna djelatnica nevladine organizacije kaže da kad se migranti ukrcaju na brod nasred mora ili kad stignu u Lampedusu, prvo što im kaže je jednostavno, "Dobrodošli u Europu".

Nakon svega što migranti dožive i prije opasnog prelaska Sredozemnog mora iz sjeverne Afrike, ne čudi da mnogi u Lampedusu stignu iscrpljeni i traumatizirani. Neki na putu izgube člana obitelji. Godine 2015. jedan je krupan muškarac iz Nigerije sjedio u luci, plakao kao malo dijete i šakom udarao po tlu. Brodica na kojoj je stigao potonula je, a premda je uspio spasiti jedno svoje dijete, žena i drugi sin utopili su mu se pred očima.

Ipak, migranti stižu i dalje, svjesni svih opasnosti, jer usprkos pričama o potonulim brodicama i umiranju na njima, većina koja zaplovi na more ostane na površini i stigne u talijanske vode, a kad su u njima, postaju europski građani. Bez obzira na to bježe li iz svojih zemalja zbog političkih, vjerskih ili sektaških progona, ili samo nastoje pronaći bolji život u razvijenome svijetu, svi će zatražiti azil. Mnogi za to imaju valjani razlog, pa je dužnost Italije da im odobri azil: po Ženevskoj konvenciji i Dublinskom sporazumu EU-a, prva zemlja u koju imigrant uđe i zatraži azil mora obraditi njegov zahtjev i ponuditi mu zaštitu. Ali gorka je istina da gotovo i nema načina da se provjeri tko je tko ili što je istina.

Da dotok tražitelja azila nije godinama bio tako velik, otisci prstiju, razgovori i sve ostalo što slijedi omogućili bi da se svaki zahtjev pomno prouči. Mogle bi se provjeriti tvrdnje imigranata i obaviti sve drugo što je potrebno. Ali kako su došljaci dolazili iznimno brzo i u veliku broju, za to nije bilo nikakve šanse.

Dva druga elementa dodatno su pogoršala situaciju. Mnogi - a katkad većina - imigranti namjerno sa sobom ne nose nikakve dokumente jer je nemogućnost identifikacije za njih zapravo prednost. U stisci s vremenom s kakvom se suočavaju državne institucije, može se lagati o dobi, identitetu, čak i o zemlji iz koje se dolazi. Kad bi se saznalo da se određena skupina našla na čelu linije za dobivanje azila - primjerice Sirijci - mnogi bi se predstavljali kao da su iz te zemlje, premda su neki koji su radili s izbjeglicama zamijetili da ne govore nijedno sirijsko narječje te da ne znaju ništa o zemlji za koju su tvrdili da im je domovina.

Za tu su pojavu barem djelomice odgovorne nevladine organizacije čiji djelatnici kao dio pokreta "svijeta bez granica" zagovaraju doseljavanje sviju i svakoga u Europu. Kako se tijekom 2010-ih tôk migranata povećavao, neke su im skupine nevladinih organizacija odlučile pomoći i prije nego što bi stigli u Europu. Ponudili su lako dostupne informacije na internetu i aplikacijama za mobitele, olakšavajući tako budućim Europljanima dolazak. Među informacijama bile su i one kamo poći i što reći kad tamo stignu. Djelatnici na prvim crtama uočili su da je s vremenom razumijevanje migranata o tome što će im se dogoditi i što bi trebali očekivati bilo sve bolje.

To je djelomice bila posljedica informacija koje su do njihovih domovina stigle od osoba koje su uspješno završile putovanje, ali također i postojanja pokreta koji nastoje migrante naučiti kako ostati u Europi bez obzira na opravdanost njihovih zahtjeva. Sve te skupine ispravno pretpostavljaju da Italija u dvadeset prvome stoljeću nema dovoljno novca, vremena ni želje za mukotrpnu procjenu svakog zahtjeva za azilom. Naravno, ima i onih kojima se odbija azil, ali oni u tom slučaju mogu uložiti prigovor.

Međutim, čak i ako im se prigovor također odbije, rijetko se događa išta više od toga. Teško je pronaći slučaj osobe koja je stigla u Italiju, odbijeno joj je pravo da ostane, pa su je poslali natrag u zemlju iz koje je stigla. Čak se rijetko repatriraju i oni koji u Italiji počine neki zločin. Ali i tada je ljestvica postavljena vrlo visoko. Mnogo je lakše da se svi jednostavno "utope" u Italiju, a zatim i Europu nego slijediti slovo zakona. Istina je da jednom kad preživite vode oko Lampeduse, u Europi ste i u njoj ćete ostati.

Naravno, čak i oni koji lažu da bi dobili azil u potrazi su za neizmjerno boljim životom od onoga koji su ostavili za sobom. Kad ste na Lampedusi, doima se lakim smisliti planove za pravedno i skladno distribuiranje toga golemog i stalnog dotoka ljudi po kontinentu. Ali svatko tko pozna barem samo Italiju, trebao bi znati bolje. Osim iznimno maloga broja prije pristiglih imućnijih migranata, većina onih koji dolaze naposljetku će spavati ispred željezničkog kolodvora u Milanu ili na nekom parkiralištu u Ravenni. Sretni će završiti radeći za bande ili prodajući lažiranu luksuznu robu na venecijanskim mostovima ili u pokrajnjim uličicama Napulja. Čim ugledaju policajca ili bljesak svjetala policijskog automobila, nabrzinu će skupiti svoje falsificirane torbe ili odgurati stolić s imitacijama brendiranih sunčanih naočala te nestati. Možda su bolje zaštićeni, slobodniji i sigurniji nego što su bili kod kuće, ali se teško može reći da im je budućnost svijetla.

A Lampedusa je samo jedan mali otok. Posljednjih su godina brodice prekrcane migrantima također pristale na otoke najbliže Lampedusi, među njima na Maltu i Siciliju. Samo je 2014. - godinu prije "početka" velike imigracijske krize - na taj način stiglo 170 000 ljudi. Državni dužnosnici govore o rješavanju problema ispunjavanjem nedavnoga libijskog vakuuma u vlasti, ali zaboravljivu da se dotok imigranata nastavljao čak i tijekom razdoblja u kojem su europske vlade (uključujući i francusku) Gaddafiju plaćale mito. Također zaboravljaju da brodice ne isplovljavaju samo iz Libije nego i iz Egipta, Tunisa i Alžira. Štoviše, u svakom je slučaju riječ o samo jednom od nekoliko migrantskih putova.

Na zapadu Sredozemlja posve je druga ruta koja polazi iz Maroka i stiže u Španjolsku. Migranti su preko Gibraltarskih vrata, najuže točke između Afrike i Europe, stizali desetljećima. A usprkos tome što Maroko sa svim europskim državama ima najbolje odnose od svih sjevernoafričkih vlada - i zato najbolju šansu za postizanje dogovora o zaustavljanju krijumčarenja ljudi - imigracija u Španjolsku nije zaustavljena.

Zapravo su se na početku 1990-ih dolasci imigranata tim putom pokazali nagovještajem onoga što će doći. U to su doba krijumčari naplaćivali 600 dolara za putovanje od petnaestak kilometara. I tada kao i danas brodice su isplovljavale svaki dan, a tijela utopljenika (nerijetko zato što krijumčari tjeraju ljude da posljednji dio putovanja preplivaju) završavala su na španjolskoj obali.