Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Na nišanu

Stanko Subotić Cane: Kralj duvanske mafije i njegova dvorska luda

Miris duvana, kokaina i krvi

U medijima i sudskim spisima već tri decenije se iznose detalji dve biografije Stanka Subotića Caneta. Na osnovu podataka iz obe verzije može da se rekonstruiše kompletna šema organizovanog kriminala u Srbiji unazad tri decenije. Njegov lik i (ne)dela opisuje u svom istraživanju zamenik glavnog urednika Magazina Tabloid Predrag Popović, citirajući aforizam - Nisam Kafka, al' osećam proces

Predrag Popović

U prvoj, Subotićevoj, verziji biografije, on sebe opisuje kao uglednog biznismena: "Ja sam uspešan poslovni čovek, u biznisu sam od 80-ih godina, poštenim radom izgradio sam svoju poslovnu reputaciju i ugled kako u državama u kojima poslovno delujem, tako i u poslovnim krugovima u svetu, pa su mi, kao takvom, svuda sva vrata širom otvorena. Ne stidim se pošteno stečenog imetka i ne krijem ga. Bio sam veletrgovac cigaretama preko deset godina i zarađivao milione, legalno, čisto i prijavljeno. Plaćao sam porez ovde gde i živim."

Takvu sliku o sebi, Subotić je uvek prezentovao uz pomoć skupo plaćenih političara, novinara, advokata i sudija. Medijskim kampanjama i sudskim postupcima, koje je pokretao protiv svakog kritičara, pokušavao je da javnosti nametne predstavu o sebi onakvu kakva mu se sviđa. Ipak, na slobodi je ostao zahvaljujući nedostatku dokaza za jedna krivična dela i zastarevanju drugih.

Drugu veziju Subotićeve biografije skicirali su njegovi politički protivnici, medijski kritičari, pa i pravosudni organi, koji su ga optuživali za razna krivična dela. Mnogi političari i istraživački novinari tvrdili su da je Subotić "kralj duvanske mafije", da je tokom ratnog raspada SFRJ organizovao međunarodnu švercersku mrežu, koja mu je donela ogromne profite. Prateći trag novca, ali i krvi, Subotića su optužili i za ubistva bivših ortaka, koji su postali smetnja i pretnja. Na toj listi se nalaze Vanja Bokan, policijski general Radovan Stojčić Badže, Goran Žugić, Darko Raspopović Beli i drugi.

Vojislav Šešelj je, odmah po dolasku DOS-a na vlast, počeo da iznosi najteže optužbe protiv Subotića.

- Stanko Subotić Cane je notorni kriminalac najgore vrste, šef balkanske duvanske mafije i ubica. Stanko Subotić Cane je glavni organizator ubistva policijskog generala Radovana Stojčića Badže. Ja sam kao potpredsednik Vlade Srbije službeno o tome informisan i za Stankom Subotićem Canetom je raspisana poternica, a posle dosmanlijskog puča, Đinđić je poternicu povukao, pa se Subotić vratio u Srbiju i dalje se nesmetano bavi kriminalom. Informacije koje sam naveo dobio sam od tadašnjih ljudi iz MUP-a Srbije, službeno sam informisan. Nikada ova zemlja nije imala kriminalca krupnijeg formata od Stanka Subotića Caneta - govorio je Šešelj.

U sudskim postupcima, po Subotićevim tužbama, Šešelj je samo dopunjavao svoje tvrdnje. Vođa radikala se pozivao na izjave Radomira Markovića iz 1998. godine. Marković mu je tada, navodno, saopštio da je Subotić osumnjičen za ubistvo Stojčića, a to je ponovio i 2001. godine na saslušanju pred Anketnim odborom Savezne skupštine SR Jugoslavije, koji je predvodio upravo Šešelj.

- Stanko Subotić Cane je blisko sarađivao u švercerskim poslovima sa policijskim general-pukovnikom i zamenikom ministra unutrašnjih poslova Radovanom Stojčićem Badžom. Čak su zajednički sproveli nekoliko likvidacija na beogradskom asfaltu, uklanjajući neposlušne saradnike ili konkurente. General Radovan Stojčić Badža u tom zajedničkom kriminalnom poduhvatu toliko se osilio da je počeo da ucenjuje Stanka Subotića Caneta i Mila Đukanovića. Zbog toga je Subotić ubio Stojčića početkom 1997. godine u Beogradu. Nakon smene Jovice Stanišića to nam je saopštio novi šef Službe državne bezbednosti general-pukovnik Radomir Marković. Mafija je vladala diskretno pod bivšim režimom, a sada otvoreno - rekao je Šešelj 20. marta 2002. godine, na jednom od sudskih ročišta po tužbama Subotića.

Šešelj je tom prilikom izneo indicije da je ubistvo Badže izvršio Vojislav Raičević, zvani Voja Amerikanac. Prema Šešeljevim saznanjima, Željko Ražnatović Arkan je ubio Voju Amerikanca iz osvete, ali ne zbog Badže, nego zbog ubistva Radeta Ćaldovića Ćente i Maje Pavić, kao i Nebojše Đorđevića Šuce, koji je bio pukovnik Arkanove Srpske dobrovoljačke garde.

- I Arkan se bavio švercom i došao u sukob interesa sa Stankom Subotićem Canetom. Ja ne mogu da kažem da je Stanko Subotić Cane likvidirao Arkana, to još nisam uspeo do kraja da istražim, ali je jasna podudarnost tih direktnih izvršilaca i likvidatora, i ovog Branislava Lainovića Dugog, Mirka Bosanca, Bate Trlaje, Skoleta Uskokovića, Ćande i drugih - rekao je Šešelj.

Hrvatski mediji su objavili i detaljnije opisali turbulentene odnose Subotića i Arkana.

- Subotić je navodno u januaru 2000. godine ubio i najvećeg vojvođanskog mafijaša Branilava Lainovića Dugog iz Novog Sada, te 1998. godine Jusufa Jusu Bulića, vlasnika kluba Železnik. No, izgleda da je prevršio meru ubistvom Milana Đorđevića, zvanog Bombona, Arkanovog kuma i naslednika, te Milana Rajovića Milančeta, koji je ostavio pisani dokaz službi za koju je radio, da je danima praćen u "audiju A6", od dva čoveka koje nikada nije poznavao i Baje Sekulića, Subotićeve desne ruke za poslove u Crnoj Gori - pisao je zagrebački nedeljnik Nacional.

Inače, Sekulić je bio optužen za likvidaciju Vladimira Vanje Bokana, koji je važio za Subotićevog bliskog poslovnog partnera. Sekulić je to demantovao u intervjuima za crnogorske novine Dan i Monitor, gde je priznao da je sa Subotićem "dobar drug", na šta je jako ponosan, ali da nikada nisu imali nijedan zajednički posao. Sekulić je ubijen 30. maja 2001. godine u Budvi.

U svaku priču o organizovanom kriminalu, o ubistvima i ostalim monstruoznim zločinima, mora da se udene Aleksandar Vučić. U ulozi potrčka svog sadašnjeg potrčka Šešelja, Vučić je još težim rečima optuživao Subotića. Šešeljeve suvoparne kvalifikacije, mladi generalni sekretar Srpske radikalne stranke nadgrađivao je koloritnim opisima Subotićevih nedela. Vučić se nije zadovoljavao kratkim i jasnim tvrdnjama da je "Cane Žabac" ubica, već je dodavao da "njegova mafija ubija ljude, seče ih na komade i u kesama baca u Dunav".

- Kakav je to Stanko Subotić ugledni biznismen? Odakle Stanku Subotiću sve to što ima? Čime se to bavi? Koju je to školu završio, pa toliko zna, pa toliko ima? Šta to toliko radi? Ništa, osim što se bavi švercom duvana, švercom narkotika i time ubija ljude. Ja znam da je neke ljude strah da o tome pričaju, strah je neke ljude da slušaju, ali to je tačno. Mi moramo da se borimo protiv mafije, jer pojede nam mafija svu supstancu, ubija ljude, uništava život u Srbiji. Svako u Srbiji bi mogao da živi makar malo bolje, da ne kažem mnogo bolje, da smo u stanju da uništimo Stanka Subotića Caneta Žapca, njegovog prijatelja i nalogodavca i njihove mafijaše koji su odgovorni gotovo za sva ubistva u poslednjih deset godina u Srbiji. Ako mi imamo Srbiju u kojoj se dešava da neko nekoga seče na komade, da mu delove tela baca u kese, a zatim u Dunav, mi to moramo da sprečimo, inače nam opstanka nema - rekao je Vučić 18. decembra 2002. godine na promociji Šešeljevih knjiga "Stranko Subotić - Cane Žabac, kralj duvanske mafije" i "Mafijaška pudlica Nebojša Čović", koja je održana u Ubu, u Subotićevom zavičaju.

Kao Šešelja, Subotić je i Vučića zatrpao tužbama za klevetu i uvredu zbog izjava da je on naredio i organizovao ubistvo Radovana Stojčića Badže. Subotić je zbog istih izjava tužio i Darka Glišića. Suđenja su trajala nekoliko godina. U nekim predmetima sudije su donosile prvostepene presude, kojima je Šešelju određena zatvorska kazna od tri meseca, uslovno na dve godine. Odlukom tadašnjeg Okružnog suda u Beogradu te presude su ukinute.

Subotić je u svim tužbama tražio zatvorsku kaznu za klevetnike, a zbog knjige o njemu prvo je zahtevao novčanu kaznu od 43.300.000 dinara, da bi kasnije odštetu smanjio na samo 100.000 dinara. Desetak postupaka protiv Šešelja obustavljeno je 2005. godine, kad je Haški tribunal obavestio srpske sudove da vođu radikala, optuženog za ratne zločine, neće pustiti da dolazi u Beograd na ročišta. Dušan Milenković, tadašnji sudija Četvrtog opštinskog suda u Beogradu, obustavio je krivične postupke protiv Šešelja. Za razliku od tuženih politikanata, Subotić se nijednom nije pojavio u sudu.

Iako Šešelj i Vučić sudu nisu ponudili konkretne dokaze svojih tvrdnji, izneli su brojna saznanja koja bacaju sumnju na Subotića. Zapelo je već oko utvrđivanja njegove adrese. Subotić je u to vreme bio prijavljen u Beogradu, u Ulici kneza Miloša 68, a punomoćje svom advokatu Radoslavu Tadiću potpisao je i overio u jugoslovenskoj ambasadi u Nikoziji. Nakon što Subotić nije primio nekoliko poziva, koji su mu upućeni na adresu u Švajcarskoj, jugoslovenska ambasada u Bernu je obavestila sud da on nije prijavljen tamo. Na kraju, Subotićevi advokati su Vlado Pavićević i Milan Vuković su tvrdili da njihov klijent živi u Ženevi, na adresi Central park 7, ali da ne želi da dolazi na suđenja. Subotić je neko vreme bio prijavljen na zagrebačkoj adresi, u Palmotićevoj ulici 82.

Subotić je u prvim tužbama osporavao navode da je MUP Srbije raspisao poternicu za njim. Utvrđeno je da, zaista, nije raspisana poternica, nego potraga. Uostalom, u to vreme Srbija nije bila članica Interpola, pa nije ni mogla da raspiše tzv. crvenu poternicu. Šešelj je razliku objasnio načinom postupanja srpske policije. Da bi prikrila namere, tvrdio je Šešelj, policija je izdala nalog za potragu za Subotićem zbog carinskih prekršaja i utaje poreza, a zapravo ga je tražila zbog sumnje da je odgovoran za ubistvo generala Stojčića. Opštinski sud u Ubu je postupao u dva krivična predmeta protiv Subotića i njegove saradnice Radmile Selaković. Istraga je počela krajem oktobra 1998, a sredinom februara 1999. godine tužilac je odustao od daljeg krivičnog gonjenja.

Šešelj je tvrdio da je Subotić, kad je osumnjičen za ubistvo Stojčića, pobegao iz Srbije. Prvo se, navodno, dislocirao u Crnu Goru, a onda u Hrvatsku, gde je "kupio državljanstvo". Subotić je u intervjuu zagrebačkom nedeljniku Globus rekao da je hrvatski pasoš dobio legalno, pošto je to pravo imala njegova supruga Jagoda, koja po svojoj majci ima i hrvatsko poreklo. Međutim, Šime Lučin, hrvatski ministar unutrašnjih poslova,u intervjuu za Feral Tribjun je tvrdio da je Suubotić hrvatske dokumente dobio na preporuku generala Ljube Ćesića Rojsa, bivšeg komandanta 66. pukovnije Hrvatske vojske. Lučin je istakao da je Subotić dobio državljansto po članu zakona koji govori o "strancima osobito zaslužnim za hrvatske nacionalne interese". Hrvatski mediji su se bavili tom temom, pošto im je bila sumnjiva ta veza, pošto se general Ćesić bavio raznim profiterskim kombinacijama, ali ne i švercom duvana.

"Osobne iskaznice i putovnice članova obitelji Subotić zgotovene su 16. lipnja 1999, u Policijskog upravi zagrebačkoj. Ali Subotići nisu osobno preuzeli dokumente. Prema instrukcijama iz vrha MUP-a, papire je trebalo poslati na Subotićevu adresu u Ženevi kao poštansku pošiljku. Kako je takav nalog još istog dana formiran, dokumente je, navodno, preuzeo sam Miljenko Bukovac, pomoćnik Ivana Penića, tadašnjeg ministra unutarnjih poslova", objavio je zagrebački nedeljnik Nacional, uz napomenu: "Srpski mafijaš dobio je hrvatsku putovnicu u trenutku kad mu je istekao jugoslovenski pasoš i kad je u Beogradu za njim raspisana međunarodna tjeralica zbog umiješanosti u niz ubojstava i obračuna s konkurentskom švercerskom mrežom. Iz toga nije teško zaključiti da su general Ljubo Ćesić i Ivan Penić priskrbili srbijanskom 'duhanskom caru' neku vrstu političkog azila."

Subotić je to demantovao u zagrebačkim medijima: "Pošto je pisano da sam hrvatski pasoš stekao kriminalnim putem, zahvaljujući političkim poznanstvima u Hrvatskoj, tražio sam da se MUP u Hrvatskoj pismeno izjasni. Oni to nisu učinili i tada sam se uplašio da se radi o manipulaciji, pa sam se, legalnim putem, odrekao. Oduvek imam srpski pasoš i dozvolu boravka u Švajcarskoj."

Radikalske optužbe protiv Subotića imale su, naravno, političku pozadinu. Napadom na "kralja duvanske mafije", kriminalizovali su Zorana Đinđića, tadašnjeg predsednika vlade. I Subotić je naglašavao bliskost sa Đinđićem i Milom Đukanovićem, kako bi se predstavio kao borac za demokratiju, a protiv diktature Slobodana Miloševića.

- Finansijski sam pomagao rušenje režima Slobodana Miloševića podržavanjem političkih opcija Đinđića i Đukanovića. Pomagao sam im jer smo od Miloševićevog režima bili ugroženi moja porodica i ja. Poslovne prostore, kuće i stanove pretresali su nam razni ljudi, uzeli su mi sva prava za obavljanje delatnosti u firmama, nisam imao pravo čak ni automobil da registrujem. Smetalo im je što sam tokom rata svoja distributerska prava ostvarivao preko firmi iz Crne Gore. Mogao sam tada da prodajem preko Marka Miloševića i zaradim mnogo više, ali sam, kao većina ljudi u Srbiji, želeo promene. Đinđić i Đukanović su prvo bili moje kolateralne žrtve, a zatim ja njihova - rekao je Subotić.

U toj proceni ima istine. Đinđić je kriminalizovan zbog veze sa Subotićem, ali ne samo sa radikalske strane.

Veza između Đinđića i Subotića je prvi put razotkrivena u magazinu Panorama. U tekstu, koji je najavljen preko cele naslovne strane, osporena je Đinđićeva odluka da na zvanična putovanja u inostranstvo ide avionom čiji vlasnik je "kontroverzni biznismen" Stanko Subotić.

Vlasnik tih novina bio je Bratislav Grubačić, a glavni urednik Dragan J. Vučićević. Grubačić je pažnju javnosti 1994. godine emotivnom vezom sa Dadom Vujasinović, novinarkom Duge. Posle serije tekstova o Arkanu, Dada je ubijena u svom stanu. Istraga je ekspresno zaključila da je u pitanju samoubistvo sačmarom, ali ostale su nerazjašnjene brojne sumnjive okolnosti koje upućuju na to da je u pitanju ubistvo. U to vreme, Grubačića je pratio imidž stranog špijuna. Em je bio oženjen za holandsku novinarku, em je izdavao diplomatski bilten VIP, na koji su bile pretplaćene sve ambasade zapadnih država.

Ubrzo nakon objavljivanja teksta o vezi Đinđića i Subotića, Grubačić je ugasio Panoramu, koja je bila, očigledno, namenjena za tu jednokratnu upotrebu. Đinđić je shvatio ko mu i kakvu poruku šalje. Znao je da Grubačić to ne bi objavio da nije dobio nalog iz američke ambasade. Međutim, iako je bio upozoren da se distancira od Subotića, Đinđić to nije mogao. Preko medija pod svojom kontrolom, DOS-ov premijer je priznao da koristi Subotićev avion, ali samo zato da ne bi trošio novac iz državnog budžeta. S tim objašnjenjem nastavio je da Subotićevim avionom putuje u posete Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Švajcarskoj, Rusiji, Nemačkoj... Đinđića nisu zanimale javne prozivke u kojima je to osporavano jer "ne može ni da se zamisli mogućnost da je američki predsednik u službene posete putovao Al Kaponeovim privatnim avionom".

Grubačićev magazin je pokrenuo "avionsku aferu", a drugi mediji, čak i oni u regionu, otkrili su sve detalje. Subotić je, preko svoje firme Textron, registrovane u Crnoj Gori, naručio luksuznu "cesnu citation h", sa registarskom oznakom N 999 CY (serijski broj 0073), prvi prizvedeni primerak tog modela aviona. Puna cena, od 17,5 miliona dolara, plaćena je jednokratnom uplatom. Pažnju stranih službi privukao je upravo način plaćanja, pošto i mnogo solventnije svetske kompanije takve kupovine realizuju u nekoliko rata. Uslovljen karakterom, Subotić je te navode demantovao tvrdnjama da nije tačno da je cesnu platio 17,5, nego punih 18 miliona dolara, u šta je uključena i dodatna oprema.

Umesto da se odmakne od Subotića, Đinđić ga je čak uključio u delegaciju Vlade Republike Srbije 8. marta 2002. godine, kad je u Smederevu potpisan ugovor između koncerna crne metalurgije US Steel-Košice, čije sedište je u Pitsburgu. Uz Đinđića i ministra za privredu i privatizaciju Aleksandra Vlahovića, parafiranju ugovora o strateškom partnerstvu, pojavio se i Subotić. Američki ambasador Vilijem Montgomeri je tada Điđnića pitao zašto ignoriše činjenicu da Subotićeve sumnjive poslove istražuju FBI i Interpol.

Subotićeve poslove istraživala je i srpska policija na čelu sa ministrom Dušanom Mihajlovićem. U strogoj tajnosti, Mihajlović je 1. juna 2003. godine pokrenuo akciju "Mreža". Proverom poslovanja privatnih firmi, koje su se, u periodu od 1995. do 1999. godine, bavile trgovinom duvanskim proizvodima, policija je identifikovala nekoliko krijumčarskih grupa, među kojima su najveće pripadale Marku Miloševiću i Stanku Subotiću. Policijska istraga je utvrdila da je Subotić, preko svoje firme "Mia", u saradnji s rukovodicima Savezne uprave carina i resora Državne bezbednosti, na ilegalno tržište cigareta ubacivao i po nekoliko šlepera mesečno. U optužnici Specijalnog tužilaštva navodi se da je Subotićeva kriminalna grupa stekla imovinsku korist od 56 miliona nemačkih maraka i osam miliona dolara.

Osim Subotića, koji je označen kao organizator te švercerske grupe, optuženo je 14 njegovih saradnika, među kojima su direktor Carine u vreme izvršenja krivičnih dela Mihalj Kertes, vođa paravojne jedinice "Škorpioni" Milan Milanović Mrgud, šef novosadskog centra DB-a Milovan Popovida, Subotićev sestrić Nikola Milošević i drugi. Početkom juna 2007. godine uhapšeno je njih osam, šest je bilo u bekstvu, a Kertes je već bio u zatvoru zbog učešća u atentatu na Ibarskoj magistrali.

- Kampanja protiv mene je pokrenuta 2001. godine preko zagrebačkog nedeljnika Nacional. U nju su se uključili neki političari i mediji iz Srbije. Sve sam ih tužio i sve sudske sporove sam dobio - hvalio se Subotić.

Tužio je svakoga ko ga je optuživao za šverc duvana, a niko, nijedan novinar i političar, nije bežao od suđenja. Međutim, kad je Specijalno tužilaštvo podnelo tužbu protiv njega, Subotić je naprasno prestao da veruje u pravosudni sistem. Pobegao je iz Srbije i nekoliko sledećih godina čuvao se da ne bude uhapšen po Interpolovoj poternici.

Subotić je svoju odbranu izneo sredinom maja 2006. godine, u emisiji "Insajder", na Televiziji B92, koja je imala imidž vrhovnog beogradskog tužilaštva i suda. Tada je priznao da je za akciju "Mreža" saznao još 2003. godine. Izveštaj o švercu duvana pokazao mu je lično ministar policije Mihajlović. Subotić je rekao da nije razumeo zašto mu je ministar pokazao taj izveštaj u kome je zaključeno da njegovo poslovanje nije sporno: "Pitajte Dušana Mihajlovića zbog čega mi je pokazivao taj izveštaj i zbog čega mi je tvrdio da su radili neku istragu i da navodno, kada je mene zvao, zvao me je da mi se praktično izvini i da kaže da mu je žao jer je ustanovio da je sve što je rađeno bila čista manipulacija, da bi on voleo da gaji odnose sa mnom, da budemo u prijateljskog odnosu itd."

Tako je govorio 2006. Kad je, 2007, uhapšena grupa njegovih saradnika, Subotić je optužio Mihajlovića da je hteo da ga reketira.

- Sa Mihajlovićem sam se prvi put video u sedištu firme "Lutra" u Beogradu. Predao mi je veliki koverat i tražio da pogledam. Otvorio sam ga i među pedesetak papira prvi je bila nekakva šema šverca cigareta u devedesetim, a na vrhu piramide pored Mirjane Marković, Marka Miloševića, Mihalja Kertesa, Jovice Stanišića, Miroslava Miškovića, Petra Matića i mnogih drugih, nalazila se i moja fotografija. Na vrhu je pisalo MUP Srbije, policijska akcija "Mreža" - napisao je Subotić u jednom od brojnih saopštenja u kojima se naknadno, sa bezbedne udaljenosti, obračunavao sa Mihajlovićem.

Subotić je naveo da je tadašnji šef srpske policije dolazio kod njega u Švajcarsku. Sreli su se, navodno, u ciriškom hotelu "Dolder", gde mu je Mihalović rekao da je istraga rađena po nalogu Državne bezbednosti, Vojislava Koštunice i nekih neprijatelja, koji su hteli da mu uzmu novac. Da bi se znalo ko je "neprijatelj", Mihajlović je iz švercerske šeme izbacio Miškovićevo ime.

- Sa smeškom mi je rekao da Miškovića više nema, komentarišući "nije valjda Miško pametniji od mene". Dodaje ljutito da, ako mu tog dana ne dam novac, više neće moći da zaustavi moju propast. Ja mu ponavljam da nisam kriv i da nemam razloga da se plašim jer nisam ništa protivzakonito uradio, a on mi odgovara: "Ma jebeš, zemljače, zakon. Kakav zakon? Ako ne platiš, najebaćeš" - napisao je Subotić, uz napomenu da je tadašnjeg specijalnog tužioca za organizovani kriminal Miljka Radisavljevića, ali i švajcarsku i francusku policiju, obavestio da mu srpski ministar namešta aferu i traži reket od nekoliko miliona evra kako bi ga izbacio iz izveštaja.

Kompletna Subotićeva strategija odbrane zasnivala se na priči o reketiranju. Ko god je nešto napisao ili rekao o njegovim sumnjivim poslovima, on je proglašavao reketiranjem.

Tekstovima o švercu duvana, kojima je otvorio aferu u kojoj su glavne uloge imali Subotić, Đukanović i Đinđić, reketirao ga je, navodno, Ivo Pukanić, vlasnik i glavni urednik hrvatskog Nacionala. Istim optužbama bio je izložen i Duško Jovanović, glavni urednik podgoričkog lista Dan. Jovanović je ubijen 27. maja 2004. godine. Za taj zločin je pravosnažno osuđen karatista Damir Mandić, ali naručioci ubistva do danas nisu otkriveni i kažnjeni. Pukanić je ubijen 28. oktobra 2008. godine. Početkom 2013, Vrhovni sud Hrvatske je proglasio konačnom presudu za ubistvo vlasnika Nacionala, kojom je organizator atentata Slobodan Đurović kažnjen sa 23 godine zatvora, Željko Milovanović je osuđen na maksimalnu kaznu od 40 godina, a saizvršioci Robert Matanić i Bojan Gudurić na 35, odnosno 33 godine robije. Pomagači Luka Matanić i Amir Mafalani su osuđeni na po 16 godina zatvora. No, ni u tom slučaju sud nije utvrdio ko su nalogodavci ubistva jednog od najznačajnijih hrvatskih novinara.

Umesto suda, Pukanićev kolega Berislav Jelinić je pokušao da otkrije ko stoji iza tog zločina. U knjizi s dugačkim naslovom "Zašto je ubijen Ivo Pukanić - Tko je naručio, tko je izvršio, a tko i zašto nije spriječio teroristički atentat u središtu Zagreba", Jelinić je izveo zaključak da je "atentat najverovatnije naručen iz kruga duvanske mafije, na vrhu sa Stankom Subotićem Canetom i Milom Đukanovićem".

Pukanić je u jednom tekstu o Subotiću napisao da "kralj duvana" ima uzrečicu "pomeo ga vetar", kojom je, navodno, komentarisao pojedine likvidacije u beogradskom i zagrebačkom podzemlju. Vetar je pomeo i Pukanića i Jovanovića. U švedskoj je 7. maja 2003. godine pometen i Ratko Đokić, jedan od istaknutijih učesnika u "duvanskoj aferi", koga je Subotićev "dobri drug" Bajo Sekulić javno označio kao saradnika Ive Pukanića. Bolje su prošli mnogi drugi Subotićevi politički i medijski protivnici, koje je etiketirao kao reketaše.

Tri nedelje posle ubistva Đinđića, Subotićeva firma "D-trade" (bivša "Mia") na Beogradskoj berzi od malih akcionara je kupila 15.893 akcije preduzeća "Duvan A.D." po ceni od 3.463 dinara za akciju. Na taj način Subotić je zaokružio novoosnovanu distributersku kuću Futura Plus. U toj poslovnoj kombinaciji učestvovala je i nemačka kompanija WAZ, s kojom je "kralj duvana" imao i ozbiljnije namere, pre svega oko kupovine kompanije "Novosti". Šta se događalo tokom pregovora, može da se nasluti iz krivične prijave koju je Subotić podneo protiv Manojla Vukotića, direktora i glavnog urednika Večernjih novosti zbog zloupotreba službenog položaja i primanje mita u procesu privatizacije. Uz tužbu, Subotić je priložio i uplatnice iz kojih se vidi koliko novca je davao Vukotiću kako bi ga stimulisao da ga podrži prilikom prodaje "Novosti".

Kad je ispao iz te kombinacije, Subotić je Okružnom javnom tužilaštvu u Beogradu poslao izjavu u kojoj je optužio Milana Beka i Miroslava Miškovića da su, "čineći razna krivična dela, mene oštetili za višemilionske iznose u evrima i da su prevarom moj novac iskoristili u privatizacijama dnevnog lista Večernje novosti i preduzeća Luka Beograd". U tim dopisima, Subotić je najavio da će tužilaštvu dostaviti ceo predmet nezakonite privatizacije Luke Beograd, ali i preduzeća "Putnik" i vršačke fabrike građevinskog materijala "Trudbenik".

Subotić je tvrdio da je u tim spletkama učestvovao i Aleksandar Tijanić, naravno kao reketaš.

- Protiv Tijanića i grupe njegovih mentora i saučesnika podneo sam tužbu Tužilaštvu u Švajcarskoj i to za zločinačko udruživanje sa namerom vršenja mnogih teških krivičnih dela, ucene, reketiranja, prevare... U slučaju i Tijanića i mnogih drugih sa spiska istraga u Švajcarskoj ima i dodatnog smisla, jer su i vlasnici računa u švajcarskim bankama sa milionskim iznosima, a za koje su moji advokati utvrdili da potiču od upravo ovako izvršenih kriminalnih radnji, tako da će direktor javnog servisa moći istražnim organima u Švajcarskoj da lepo objasni kako je i zašto otvorio račun u banci Comtrade u Lozani, koja je u međuvremenu postal deo UBS banke i odakle na tom računu milionski iznosi u evrima. Istraga će otkriti da li je tačno da svake godine na računa direktora javnog servisa Mišković uplaćuje million evra, kao što su meni tvrdili i Tijanić i Mišković, ili je to ipak dosta manje, a sa ovim iznosima je pokušao da reketira mene i predstavnike WAZ-a, kada je dolazio u Nemačku, nudeći nam svoje usluge u privatizaciji Novosti. Laž je da sam mu ja ili neko iz WAZ-a nudio million i po, već je on tokom pregovora i pitanja - koliko će koštati privatizacija Novosti, odgovorio: Ako me Miško plaća million godišnje, vi morate da date makar pola više. Tokom 2004, 2005 i 2006-te godine viđao sam se neprekidno sa Tijanićem i to na njegovo insistiranje, upoznao me je sa svojim prijateljima, izvodio na večere i ručkove, ceo grad je mogao da vidi njegovu predusretljivost i servilnost prema meni. Tada mi nije nikada pominjao ni odelo ni šnajderaj, još manje ubistva ili kriminal. Ne znam šta se desilo, kada su me njegovi najbolji prijatelji stavili na optužnicu i isceniranu poternicu, prestao je da se javlja, a odmah zatim postao je glavni u hajci na mene Ii to ostao do današnjih dana. Vidim da sada pokušava da odgovore na pitanje ko su Beko i Mišković i zašto su oni iznad zakona u Srbiji, zamagli pitanjima odakle meni pare. Ja na to pitanje imam odgovor Tijaniću: Bio sam veletrgovac cigaretama preko deset godina i zarađivao milione, legalno, čisto o prijavljeno. A odakle tebi Tijaniću računi u Lozani, u UBS banci, u Comtrade banci?! Kako to da ti na račune novac uplaćuju tajkuni iz Srbije ili of shore firme, a za poslove i konsultantske usluge obavljene u Srbiji ? Kako si ti Tijaniću, kao "siromašan novinar" zaradio milione? Da li si i ti to prijavio u zemlji u kojoj živiš i u kojoj plaćaš porez? Da li si ti, kao državni službenik prijavio svoju imovinu ili je kriješ Tijaniću? - naveo je Subotić u martu 2010. godine u otvorenom pismu Tijaniću, koga je oslovio sa "bivši najbolji prijatelj".

U to vreme, dok se nalazio u bekstvu, Subotić je za reketiranje optuživao i Ratka Kneževića, nekada najbližeg saradnika Mila Đukanovića. U jednom od saopštenja, koje je u celini, na nekoliko strana, preneo Vučićev dnevni list Pravda, Subotić je naveo da je protiv Kneževića, po njegovoj tužbi, bio pokrenut postupak i raspisana poternica zbog ucene. Međutim, ceo postupak je ekspresno okončan, a poternica ukinuta.

- Neka Knežević dođe u Beograd, pa nek pred tužiocem kađe kako se to desilo da Blagota Sekulić, koga on stavlja Milu Đukanoviću i meni na dušu, samo par dana pošto je dao iskaz u kojem je Kneževića označio kao ucenjivača, koji je tražio da mu platim 1,6 miliona maraka, inače će da objavljuje neistine o meni, kako se dakle desilo da samo par dana kasnije Sekulić bude ubijen? Neka kaže o svojim vezama sa tijanićem i o načinu na koji su zajednički smišljali akciju protiv Đinđića, Đukanovića i mene - napisao je Subotić.

Umesto o svojim vezama sa Tijanićem, Knežević je raskrinkao Subotićevu vezu sa Vučićem i Tomislavom Nikolićem. Knežević je otkrio detalje o njihovim susretima u pariskom hotelu "Ric" krajem 2007. i tokom 2008. godine.

- Subotić i Đukanović daju inicijalnih tri miliona evra kako bi se formirala i ojačala Srpska napredna stranka, u cilju rušenja Borisa Tadića, a zauzvrat traže skidanje poternice za Subotićem. Francuskoj službi, supervizoru susreta, preko Dežana, od koga se njegova vlada ogradila, prodaju ideju kao "odmetanje od Šešelja i slabljenje radikalizma u Srbiji" - tvrdio je Knežević, a vreme je potvrdilo njegove navode, i one o rušenju Tadića kao i one o slabljenju radikalizma, pa na kraju i ukidanje poternice i obustavljanje sudskog postupka protiv Subotića.

Knežević je isticao ulogu, koju je u toj grupi imao Vladimira Bebe Popovića, "bivšeg konobara sa Bele lađe". Vreme je potvrdilo i tu činjenicu. Kad je, krajem aprila 2008. godine, Subotić uhapšen u Moskvi, po poternici koju je Srbija raspisala preko Interpola, Vučić je preko svog lista Pravda vodio kampanju dokazivanja Subotićeve nevinosti. Sa mejla saradnice Vladimira Bebe Popovića upućivani su dopisi, naslovljeni na Nikolu Petrovića, Vučićevog kuma i zvaničnog suvlasnika Pravde, u kojima su plasirane teze na kojima se zasnivala odbrana "kralja duvana". U tim mejlovima je naglašavano da se za sve dodatne izjave i objašnjenja zovu Subotićev advokat Radoslav Tadić i novinar nedeljnika Vreme Miloš Vasić.

- Slobodan sam i odlično se osećam - rekao je Subotić 27. juna 2008, kad se telefonom, iz jednog moskovskog restorana, javio redakciji podgoričkog lista Vijesti.

Za razliku od Subotića, Vučić nije bio slobodan. Samo je promenio gazdu. Kao što je nekada bio u radikalskim obligacionim odnosima sa Šešeljem, tako je, transformisan u naprednjaka, prešao pod kontrolu Subotića. Kao što je govorio Karl Marks - najamnik je ograničen najamninom, tako je i ograničeni Vučić morao da izvrši ono za šta je unajmljen.

Subotić je, u odsustvu, 2011, osuđen na šest godina zatvora. Apelacioni sud je 2013, samo nekoliko meseci po dolasku SNS-a i Vučića na vlast, ukinuo tu presudu i naredio da se ponovi postupak.

Specijalni sud u Beogradu je 17. jula 2014. godine odbacio optužbe protiv Stanka Subotića i njegovih saučesnika u švercu duvana jer je zastarelo krivično gonjenje za zloupotrebu odgovornog lica, a nije bilo dokaza za organizovanje kriminalne grupe.

- Tužilaštvo je ponudilo dokaze o švercu cigareta, ali se sud njima nije bavio zbog zastarelosti krivičnog gonjenja. Stav je veća da su postojali dokazi određenog kvaliteta, ali nećemo dobiti odgovor na pitanje da li bi oni bili dovoljni za osuđujuću presudu. Sud je uveren da su optuženi Mihalj Kertes, Stevan Banović, Nebojša Nikolić i drugi počinili neke nezakonite radnje, ali nije bilo dokaza za navod optužbe da su to preduzimali u korist Subotića. Sud nije mogao da ih osudi po ovako postavljenoj optužnici - rekao je sudija Dragan Milošević, koji se danas predsednik Višeg suda u Beogradu.

Vrhovni kasacioni sud je, dve godine kasnije, utvrdio da su sudije beogradskog Apelacionog suda nezakonito odbacile dokaze protiv Subotića, čime su omogućila da bude oslobođen optužbi za šverc cigareta. Apelacioni sud je zaključio da fotokopije dokumenata ne mogu da budu dokaz na sudu, a Vrhovni sud je ocenio da za to nije bilo osnova, pošto i fotokopije mogu da imaju karakter dokaza ako je original isprave uništen ili ga nije moguće pribaviti. Međutim, Subotiću ne može da se ponovo sudi za isto krivično delo, tako da je vetar, koji je pomeo mnoge njegove kritičare, zauvek obrisao i optužbe za krijumčarenje cigareta.

antrfile

Cane glasa za Vučića

Stanko Subotić je priznao da je na parlamentarnim izborima 2016. glasao za Srpsku naprednu stranku, a na predsedničkim 2017. za Aleksandra Vučića.

Međutim, Vučić nije tako iskren. Ne samo što odbija da prizna bliskost sa Subotićem, već ga prebacuje u tabor Dragana Đilasa.

- Subotić živi u Švajcarskoj ili Francuskoj. On je mnogo davao bivšim vlastima, Đilasu i Jeremiću, bio je veliki finansijer. Sam kaže da im je dao nekoliko miliona evra, baš Đilasu i Jeremiću. Meni nije ni dinara, a njima je, kaže, milione dao. Kažu mi da se s Miškovićem svađao jer mu je Mišković, valjda, ukrao neke pare, a Mišković optužuje ovog da nije. Ne bih da ulazim u ta tajkunska posla - rekao je Vučić krajem 2018. godine, u vreme protesta "Jedan od pet miliona".

antrfile

Cvijan i Canetov novac

Magazin Tabloid je u martu 2021. godine otkrio da je Vladimir Cvijan, bivši savetnik predsednika, narodni poslanik i član predsedništva SNS-a, pronađen u Dunavu 6. januara 2018. godine.

Advokat Ivan Ninić je izvršio uvid u spise istrage, koju je povodom smrti Cvijana, sprovela Bezbednosno-informativna agencija. Između ostalog, u spisima se nalazi i izjava penzionisanog generala Momira Stojanovića, bivšeg direktora Vojno-bezbednosne agencije i jednog od osnivača SNS-a. Stojanović je opisao kako je u prostorijama centrale SNS-a video da Cvijan donosi torbe pune novca. Tada je rečeno da je tih "dva miliona evra, namenjenih opštinskim odborima stranke dao Stanko Subotić Cane". Naravno, BIA i tužilaštvo nisu sproveli istragu spornog finansiranja Vučićeve parapolitičke organizacije.

antrfile

Od Vučića 28 miliona evra

Vlada Srbije je dala beogradski aerodrom "Nikola Tesla" pod koncesiju francuskoj kompaniji "Vansi". Za koncesiju oročenu na 25 godina, Srbija je dobila 501 milion evra, a "Vansi" se obavezao da će investirati dodatnih 732 miliona evra.

- Prezadovoljan sam ovim uspehom Srbije, zato od srca čestitam i Vladi Srbije i svim građanima na ovom odličnom poslu - rekao je Aleksandar Vučić 5. januara 2018. godine.

Prezadovoljan je i Stanko Subotić, pošto je na prodaji zemljišta u okolini aerodroma zaradio oko 28 miliona evra. "Vansi" se obavezao da proširi aerodrom, a da bi to uradio mora da kupi Subotićevo zemljište.

antrfile

Milioni za DS i Ružicu

Vlast Demokratske stranke je 2009. godine pokrenula stečajni postupak nad distributerskom firmom "Futura Plus".

Subotić je tada poveo kampanju protiv predsednika Srbije Borisa Tadića. Uz optužbe za zloupotrebu uticaja na pravosuđe, Subotić je podsećao Tadića da je Demokratskoj stranci dao 10 miliona evra, plus dva miliona evra Ružici Đinđić, udovici Zorana Đinđića.

- Ne pretim Tadiću, samo se borim da u Srbiji dokažem da sam nevin - naveo je Subotić u jednom od brojnih saopštenja.

antrfile

Rada iz stada

Protiv Subotića su 1998. pokrenuta dva krivična postupka zbog kršenja Zakona o deviznom poslovanju. Uz njega, za ista dela je osumnjičena i njegova saradnica Radmila Selaković.

Bez obzira na ta krivična dela, Selaković je, po dolasku DOS-a na vlast, uspela da se zaposli u Bezbednosno-informativnoj agenciji. Možda Subotić zna kako je prošla proveru, pa još i nastavila da se uspinje u hijerarhiji službe posle dolaska SNS-a na vlast. U vreme dok je na direktorskom mestu bio Aleksandar Đorđević, Selaković se nalazila na funkciji načelnika logistike. Mediji su objavili informacije o tome kako je ona, u saradnji sa Ivanom Todorovim, prigrabila nekoliko desetina miliona dinara. Iako je novac za dodelu jubilarnih nagrada zaposlenima već bio opredeljen u budžetu BIA za 2015. godinu, njih troje - Đorđević, Todorov i Selaković - uskratili su tu isplatu. Oštećeni radnici su se pomirili sa sudbinom, svesni da je Rada iz Cenetovog stada dobro naučila kako da na stručan način izvuče tuđe pare.

Kad im je istekao rok upotrebe, Đorđević je postavljen za ambasadora Srbije u Sarajevo, Todorov u Budimpeštu, a Selaković u konzulat u Milanu.

antrfile

Lepe žene, a i Nevena

Novac i moć su najjači afrodizijak za žene. Iako Stanko Subotić, s obzirom na obrazovanje, ne zna ni šta je afrodizijak, zna da uživa u novcu, moći i ženama.

Prva lepotica koju su mediji dovodili u vezu s njim bila je hrvatska manekenka Dijana Višnjić, poznatija po nadimku Didi. Hrvatski mediji su je opisivali kao saradnicu zagrebačkog advokata Silvija Hrasta, koji je zastupao Vjekoslava Sliška, jednog od ubijenih šefova mafije. Prema tim navodima, Didi je bila čest gost u Subotićevoj vili na Svetom Stefanu, koja ima nekoliko spratova povezanih liftom, kao i podzemnu garažu za 25 automobila.

"Đukanovićeve i Subotićeve zabavljačice raznih specifičnosti stizale su uglavnom iz Beograda i Novog Sada, iz redova sumnjivih jugoslovenskih manekenki i foto modela. No, taj lanac je puknuo kad je Džej Ramadanovski, srpska narodnjačka zvezda koju Đukanović i Subotić plaćaju kao neku vrstu animatora privatnih zabava, u kuću na Svetom Stefanu uveo maloletnicu, koja je nakon kolektivne orgije i drogiranja na smrt pretučena, završila u podgoričkoj bolnici. Čim je prizdravila, šokirana devojka je dala intervju novosadskom Svetu, kome je potanko opisala Đukanovićevo i Subotićevo društvo iz svetostefanske vile", navodi se u tekstu zagrebačkog Nacionala.

Osim Dijane Višnjić, za honorare od 10.000 do 100.000 maraka Đukanovićevo i Subotićevo društvo su zabavljale Alka Vujica, Doris Dragović, Severina Vučković, pa i Nives Celzijus.

- U Budvi sam često viđala Mila Đukanovića i Stanka Subotića. Svi su mogli videti da su nerazdvojni. Moji prijatelji su me upoznali sa Đukanovićem u jednom restoranu. U prvi mah, nisam ni ukapirala da je to Đukanović, crnogorski predsednik. Više mi je izgledao kao Canetov telohranitelj, ostavio je na mene užasan utisak - rekla je zagrebačka starleta Nives Celzijus.

Subotić je još impresivnije delovao na Nevenu Jeličić, bivšu suprugu Gorana Veselinovića, kuma Aleksandra Vučića. Veselinović je karijeru počeo u Srpskoj radikalnoj stranci kao šofer. Dolaskom SNS-a na vlast, toliko je napredovao u biznisu da su ga i američki kongresmeni označili kao jednog od Vučićevih tajkuna, koji ima monopol na marketinškom i medijskom tržištu Srbije.

Kao što kaže stara mudrost "budala i novac se brzo rastanu", tako se i Veselinović brzo rastao od dobrog dela plena, a onda i od supruge Nevene. Uzburkanih emocija, teško je podneo te poraze, pa se i javno požalio na muku koja ga je snažla. Preko naslovnih strana svog magazina Ekspres optužio je suprugu da mu je s računa u Italiji i Francuskoj skinula pet miliona evra, kao i da se švalerisala sa Stankom Subotićem.

Uz raskrinkavanje "poslovno-emotivnih" veza svoje supruge sa Subotićem, Veselinović ju je optužio da je svom ljubavniku, ali i Miroslavu Miškoviću, prenosila informacije iz najbližeg okruženja predsednika Srbije Aleksandra Vučića. Osim toga, Ekspres je detaljno opisao sporno poslovanje Nevene Jeličić, koje je, navodno, istraživao i američki FBI.

- Prilikom provere podataka o povezanosti advokatice Nevene Veselinović i švajcarskog državljanina M. D., koji je pred sudom u SAD optužen za učestvovanje u malverzacijama i zloupotrebu poverljivih podataka na Njujorškoj berzi, došlo se do podataka o dva računa u inostranstvu koja se vezuju za ime Nevene Veselinović. Jedan se nalazi u National bank of Greece i vodi se pod brojem 63057003370, dok je drugi registrovan u Komerc banci u Cirihu pod brojem 313120117877. U vreme provere u decembru mesecu 2018. godine na pomenutim računima bilo je 1,8 miliona evra. Takođe, utvrđeno je da postoji i sef iznajmljen u Grčkoj pod tim imenom kod iste poslovne banke u Atini. Isto tako postoje i sefovi iznajmljeni u srpskim poslovnim bankama. Ove provere su sprovedene u sklopu istrage protiv švajcarskog državljanina M. D., koji je osumnjičen za zloupotrebe teške više milijardi dolara i koje su prema njemu sprovodili američki istražni organi FBI i DOJ (Department of justice). Posebno je bilo interesantno i postojanje računa u BSI banci u Luganu. Kao što smo pisali u prošlom broju, banka BSI spada u jednu od najpoznatijih i najuglednijih privatnih banaka u svetu sa više vekovnom tradicijom. Naravno, poslovanje sa ovom bankom je neka vrsta posebne privilegije jer za otvaranje računa je potreban polog u vidu garancije u visini od 500.000 dolara ili pak garancija već postojećeg klijenta. Vrsta usluge koju možete da očekujete od BSI banke se zasniva na apsolutnoj diskreciji. Tako svaki klijent ima svog ban kara koji je zadužen samo za vaš biznis. U slučaju advokatice Nevene Veselinović, bankar zadužen za njen konto zove se Mattia Lepori - navodi se u jednom od tekstova, kojim je Goran Veselinović vodio medijsku brakorazvodnu parnicu.

Veselinovićev kum Vučić sada muči istu muku, pošto je Nevena Jeličić obučila svoju najbolju prijateljicu Tamaru Đukanović-Vučić kako se prisvaja imovina stečena u braku.

Antrfile

Od blata do trona

U zvaničnoj biografiji Stanka Subotića navodi se da je rođen 9. septembra 1959. u selu Kalinovac kod Uba, kao najmlađe od šestoro dece. Stari poznanici, koji su ga devedesetih godina posećivali u Kalinovcu, tvrde da je živeo u nabijači, kući od blata. Danas se tamo, kažu, nalazi pravi dvorac, dostojan "kralja duvana".

Subotić se u privatni biznis upustio 80-ih godina, kad se vratio sa jednogodišnjeg puta u Francusku, da bi u Ubu osnovao preduzeće "Mia" za proizvodnju konfekcije. Kao dobar šnajder, svoje modele je prodavao u buticima koje je držao Vladimir Vanja Bokan. Ipak, najveću zaradu je ostvario prodajom perjanih jakni u Robnim kućama Beograd. Preko tog posla upoznao je 1990. godine Zorana Đinđića, od koga je kupio nemačke mašine za vezenje.

Uz konfekciju, Subotić je trgovao uvoznim građevinskim materijalom, hemikalijama, herbicidima. U posao sa cigaretama je, kako sam priča, ušao kad je od "Makedonije tabaka" na kompenzaciju dobio određenu količinu cigareta. Kako se snašao u tom biznisu opisano je u optužnici za šverc duvana. Osim tog, glavnog posla, držao je lanac menjačnica u Beogradu i dva fri-šopa na graničnom prelazu "Đeneral Janković". Firme je otvarao u Crnoj Gori, Italiji, Španiji, Rusiji, Grčkoj i na Kipru. U Francuskoj je kupio nekoliko stotina hektara vinograda.

Posle tri decenije bavljenja biznisom, Stanko Subotić je postao jedan od najbogatijih srpskih tajkuna. Usled ''zastarevanja'' nekih krivičnih dela i nedostatka dokaza, još je na slobodi. Europol je uz pomoć Interpola, DEA, FBI-a otvorio dosije Stanka Subotića.

Nisam Kafka, al' osećam proces!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane