Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
Nemaèka
Hiljadugodišnja
orijentacija politièke elite u Berlinu je - Stari kontinent
Posle hiljadugodišnje tradicije zanimanja za evropsku politiku Nemaèka ima
dovoljno iskustva, ali i kapaciteta da postane evropski voða. Vlada u
Berlinu to ne gura agresivno, ali je ovo razmišljanje uoèljivo u
potezima koju vuku nemaèki politièari još od pada Berlinskog
zida.Vlasti u ostalim evropskim zemljama bi ovo trebalo da uvide i da pokušaju
da interese svojih zemalja usaglase sa nemaèkim
interesima.Od Karla Velikog do Angele Merkel veæina nemaèkih vladara
je sebe videla kao lidera Evrope, samo što su se promenile metode
kojima se demonstrira to liderstvo. Nekada su to bili ratovi, danas je oružje -
ekonomija
Fridrih Emke
dopisnik iz Frankfurta
Nemaèka nacija veæ više od hiljadu godina predstavlja
okosnicu Evrope, jedan od najvažnijih stubova na kome poèiva Stari kontinent. Te
konstatacije nije svestan proseèan Nemac, ali jeste svaki nemaèki politièar.
Posle milenijumskog iskustva da je supersila okružena drugim
silama, Nemaèka
je nauèila
i kako da balansira izmeðu razlièitih stranih interesa. Upravo u ovo vreme je uoèljivo novo
buðenje
starih antagonizama izmeðu Istoka i Zapada. Nemaèka je, kao i uvek, u centru. Vlada
u Berlinu je svesna da vojno i politièki pripada zapadnim savezima, ali
da su njeni privredni interesi itekako zavisni od Istoka. Zato treba odati
priznanje kabinetu Angele Merkel na taktiènosti kojom je nastupala kako prema
svojim zapadnim saveznicima, tako isto i prema istoènim
prijateljima, na prvom mestu Rusiji.
Od kako je Karlo Veliki, kralj germanskog
plemenskog saveza pod imenom Franci, na Božiæ 800. u Rimu dobio krunu i titulu
Rimskog imperatora, pa do danas, Nemaèka predstavlja nezaobilazni faktor
evropskog zajedništva.
Karlovo krunisanje za rimskog cara nije bilo nimalo sluèajno, jer
je ta titula tradicionalno podrazumevala vlast nad celokupnom Evropom. Posle
njegove smrti ovu titulu još vek i po nasleðuju nose njegovi potomci koji su u
ponovo podeljenom carstvu vladali italijanskim krajevima. Od Otoa I Velikog
carsko znamenje ponovo dolazi u ruke franaèkih vladara, buduæi da se
oblast današnje
Nemaèke,
gde je Oto I vladao, tada zvala Istoèna Franaèka.
Francuska, zapadni deo nekadašnjeg
prostranog carstva Karla Velikog, bila je veèiti rival svog istoènog brata i
taj je antagonizam na kraju i doveo do nestanka Svetog rimskog carstva nemaèke nacije
1806. koje je sahranio jedan francuski car - Napoleon I Bonaparta.
Nemaèka srednjevekovna razjedinjenost je varljivi prikaz
kojim decenijama profesori plaše nove nemaèke naraštaje. Sveto
rimsko carstvo se zaista sastojalo od desetina feudalnih državica, ali
nije bilo ništa
više
razjedinjeno nego bilo koja druga evropska država u srednjem veku. Ono što jeste taèno, to je da su u vremenu stvaranja snažnih država na
Starom kontinentu nemaèki vladari ostali neaktivni.
Dok su Francuska, Engleska, Rusija, Španija, Švedska i
ostale evropske države
uspevale da se centralizuju, dotle je nemaèko carstvo ostalo da poèiva na
komplikovanom balansu snaga lokalnog plemstva i centralne, carske vlasti.
Od poèetka su nemaèki kraljevi (koje je papa krunisao
za careve Svetog rimskog carstva) birani po drevnom obièaju
poreklom još iz
paganskih vremena i plemenske demokratije. Elektori ili izborni kneževi, èiji je broj
varirao, predstavljali su celokupni narod i imali su pravo da slobodno biraju
kralja kome bi kasnije bili najvažniji savetnici.
Ovo nikako nije bila demokratska institucija, jer su
sami elektori bili apsolutistièki vladari na svojim feudima, ali to nije bilo ni izvor
stalne nestabilnosti, kako se èesto smatra. Kroz vekove su nemaèki
kraljevi, kao i samo plemstvo nauèili da žive u
ovakvom sistemu.
Sama èinjenica da je papa mogao, ali nije i morao, nemaèkog kralja
da kruniše
za rimskog cara, dovela je do toga da nemaèki kraljevi svoju politiku usklaðuju sa
interesima Svete stolice. Univerzalistièke pretenzije katolièke crkve
dovele su do toga da i nemaèki kraljevi, odnosno imperatori Svetog rimskog carstva
nemaèke
nacije, poènu
da razmišljaju
na slièan,
globalistièki
naèin.
Na kraju krajeva, oni su sebe smatrali legitimnim i od pada Carigrada pod
tursku vlast i jedinim naslednicima sveevropskih careva antièkog Rima.
Lider Evrope
Posle užasnog Drugog svetskog rata Nemaèka je bila
potpuno razorena i podeljena zemlja. Sile pobednice su Hitlerov rajh podelili
na èetiri
okupaciona sektora od kojih su nastale dve nemaèke države - Zapadna i Istoèna Nemaèka (zvanièno: Savezna
Republika Nemaèka
i Nemaèka
Demokratska Republika). Moglo bi da se pomisli kako su posle sloma Treæeg rajha
Nemci izgubili volju da vode globalistièku politiku, ali to se nije desilo.
Nemaèki posleratni lideri, bar oni na Zapadu, bili su
najglasniji u zalaganjima da se sruše evropske unutrašnje granice
i da se ceo kontinent ujedini. Zajedno sa svojim kolegama u Francuskoj i
Italiji oni su u ujedinjenoj Evropi videli garanta veènog mira.
Više od šest
decenija od završetka
najkrvavijeg rata u istoriji èoveèanstva Evropa je ujedinjena, a u njenom centru stoji
ujedinjena Nemaèka.Od
Karla Velikog do Angele Merkel veæina nemaèkih vladara
je sebe videla kao lidera Evrope, samo što su se promenile metode kojima se
demonstrira to liderstvo. Nekada su to bili ratovi, danas je oružje - ekonomija.
I Angela Merkel i ceo nemaèki politièki establišment izuzetno su svesni ne samo znaèaja koji
Nemaèka
ima za Evropu, veæ i
znaèaja
ujedinjene Evrope za Nemaèku. Padom granica i unutrašnjih carina moæna nemaèka privreda
je dobila novi zamajac i ova zemlja je skoro neozleðena prošla kroz
aktuelnu ekonomsku krizu.
Na nedavnom samitu evropskih lidera nije prošla nemaèka ideja o
uvoðenju
nadnacionalnih komesara koji bi kontrolisali fiskalnu disciplinu prezaduženih
zemalja, na prvom mestu Grèke. Sa druge strane, uvodi se mehanizam koji bi omoguæio brze
intervencije kada neka od zemalja èlanica upadne u ekonomsku krizu, a
koji predviða
rigoroznu kontrolu javne potrošnje.
U suštini, Nemaèka kao i svaka velika sila
imperijalne tradicije i naèina razmišljanja, ne menja generalni kurs u
spoljnoj politici sa promenama vlade ili samog ministra spoljnih poslova. Još se
Kancelar ujedinitelj, Helmut Kol, vratio Bizmarkovim idejama rusko-nemaèkog savezništva, istina
manje na politièkom
ili vojnom planu, a više na ekonomskom. Dve decenije od pada Berlinskog zida ništa se nije
promenilo kada je u pitanju nemaèki spoljnopolitièki kurs.
Intenzivni dijalog Berlina i istoènih
prestonica, ne samo Moskve, jedan je od najvažnijih oslonaca sveukupne politike
Evropske Unije. Nemaèka
vlada je toga svesna, kao i svoje istorijske odgovornosti za sva zla koja su
njeni prethodnici naneli tim narodima. Zar nije pre pola decenije poljsko
rukovodstvo javno govorilo kako bi Poljska, da nije bilo nacistièkog masakra
u Drugom svetskom ratu, danas imala 60 miliona stanovnika i tražilo shodno
tome da u Evropskoj parlamentarnoj skupštini ova zemlja ima isti broj
poslanika kao i Francuska, Britanija ili Italija?
To što je vlada Angele Merkel uzdrmana na
unutarpolitièkom
planu i što
se govori o moguænosti
vanrednih parlamentarnih izbora pošto je Ustavni sud neustavnim
proglasio njen izborni zakon, ne znaèi da æe Berlin da menja spoljnopolitièki kurs.
Saradnja sa Istokom je imperativ nemaèke privrede, jer su tržišta EU i SAD
zasiæena
i u recesiji, dok su ona Rusije i Kine u usponu.
Ni u prošlosti Nemaèka nije
pokazivala tendenciju da evropsku politiku zanemari zbog unutrašnjih
problema. Jednostavno, hiljadugodišnja orijentacija ka Evropi usadila
se duboko u mentalitet nemaèke politièke elite. Jedino što bi neka
druga vlast umesto trenutne vladajuæe koalicije mogla da izmeni
pojedine detalje nemaèke spoljne i evropske politike, a nikako da napravi
nagli zaokret kursa koji je postavljen još pre pada Berlinskog zida.
Zato bi svaka evropska vlada pametno uradila ako
sagleda dugoroène
nemaèke
spoljnopolitièke
ciljeve i pokuša
da se, u skladu sa objektivnom snagom zemlje na èijem je èelu, uklopi
u te planove. Posebno je za Nemaèku znaèajno oèuvanje ne
samo politièkog
i ekonomskog jedinstva Evropske unije, veæ i jaèanje fiskalnog jedinstva kojim bi
se uskladila javna davanja i poreske stope. Takoðe je sigurno da Berlin neæe bez bobe
odustati od zajednièke
evropske valute, makar se evro-zona svela na samo nekoliko zemalja, ali onih sa
stabilnom ekonomijom.
Jedna oblast od izuzetnog nemaèkog
interesa je i Balkan i tu treba oèekivati veæu aktivnost
Berlina u najbližoj
buduænosti.
Upravo na Balkanu se pokazuje da moderna Nemaèka i Rusija sebe više ne vide
kao neprijatelje, veæ
kao saveznike i saradnike. Niti Berlin želi u Jugoistoènoj Evropi
da ugrozi ruske interese, niti je Moskva voljna da tu ugrozi nemaèke
interese. Oni koji igraju na kartu nepostojeæeg rusko-nemaèkog
antagonizma oèigledno
da ne razumeju modernu politiku.
Saradnja sa Istokom je imperativ nemaèke
privrede, jer su tržišta EU i SAD zasiæena i u
recesiji, dok su ona Rusije i Kine u usponu.