Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
Tragom vesti
Grad na Ibru, mesto košmara i utvara
Parada
ponosa jednog doktora
Nije
poznato zašto je grad Kraljevo podoban za razne ekstremne eksperimente. U
Kraljevu postoji i jedna jedinstvena ličnost: doktor, intelektualac i
homoseksualac. Ali leka nema. Leka nema ni protiv narkomanije. Kraljevo ćuti ne zbog doktora, i zbog sebe, već zbog straha da se ne otvori Pandorina
kutija
Piše:
Miodrag Milojević
Parada ponosa jednog doktora u Kraljevu.
U dva srpska tabloida, Alo i Press, objavljena je vest da je
kraljevački lekar, alternativnog seksualnog opredeljenja, seksualno zlostavljao žandarma.
Kad su mediji u okruženju, između ostalog i hrvatski, pre zabave i smeha nego zluradosti radi, preneli vest
prodatu na srpskim kioscima, rodila se nova teorija. Otkrili su hrvatsku
zaveru.
Kad je o zaverama reč, zavere nikad ne dolaze
same. Gde je hrvatska zavera, tu je i albanska mafija. Vest koju ste sami
izmislili, sami objavili, plasirao je neprijatelj koji nam ne misli dobro.
Neprijatelj nikad ne spava.
Znači, neprijatelj. U prvom redu CIA. Združena
hrvatska i albanska obaveštajna služba poturile su ovu informaciju. Uz komentare, objavljena je fotografija Hašima Tačija. On je izmislio silovanje žandarma, da bi uneo
paniku u naše redove.
Šta će Hašim Tači u ordinaciji? Hašim Tači u belom mantilu,
bela kapa i ostalo.
Obaveštajni
miševi
Beli miševi, obaveštajni miševi, na brodu koji tone.
Hašim Tači, dežurni krivac za separatizam, za
otcepljenje doktora u opredeljenju, za terorizam u ordinaciji. Hašim Tači - dežurni krivac za korupciju u srpskom
zdravstvu, za milionsku prodaju recepata i ostalo.
Po prirodi stvari, vest o silovanju u ordinaciji je dobrodošla kad
potiskuje vest o pljački i prodaji recepata.
Makar za nekoliko dana.
Zato je korisno izmisliti nekakav skandal i skrenuti pažnju javnosti.
Vatikan, Kominterna i masoni nisu viđeni
u ordinaciji i oko ordinacije. Ako su uopšte posetili Kraljevo.
Kako je došla, vest je tako i nestala, već sutradan slučaj je zaboravljen. Žandarmu je sutradan bilo
bolje. Doktor je raspoložen i vedar došao na posao.
Po Kraljevu su, navodno, u jutarnjim satima osvanuli plakati "Pazi leđa", "Doktor vreba" Plakati su i na misteriozan način uklonjeni.
Ko ih je uklonio? Verovatno je doktor tog jutra ustao rano.
Zašto plakati a ne grafiti? Kraljevo je puno grafita, grafitima mlađa populacija komunicira međusobno i sa doktorima.
Žandarm je, navodno, pozvao policiju koja je intervenisala. Šta će žandarmu, pripadniku elitne jedinice koji se pendreka drži i kad spava, pomoć policije? U borbi jedan na
jedan, jedan lekar protiv jednog žandarma nema šansi.
Bez obzira na to što je neuverljiva i
nekoherentna, priča je sa naslovne strane plasirana sa
nekim ciljem.
U ovom ludilu ima i sistema - rekao je Hamlet. Dobro. Sa ludilom mediji nemaju
problema.
Da li su veći idioti oni koji pišu o silovanju ili oni što pribegavaju
hrvatsko-albanskoj zaveri, u ordinaciji?
JUČERAŠNJU IZMIŠLJENU PRIČU O TOME DA JE LEKAR U KRALJEVU SEKSUALNO ZLOSTAVLJAO PRIPADNIKA ŽANDARMERIJE PLASIRALE SU HRVATSKA I ALBANSKA OBAVEŠTAJNA
SLUŽBA POD NADZOROM CIA.
- Kad želiš da udariš na srpsku bezbednost, onda je nejefikasnije da udariš ka Žandarmeriji kao eliti naše policije - izjavio je Darko Filipović, "poznati analitičar za pitanja
bezbednosti".
Kakva je bezbednosna situacija u zemlji i ordinaciji? Ako je jedan žandarm, pripadnik specijalne jedinice, ugrožen
- šta čeka
obične građane? One sa kojima je doktor na ti, dok je sa Žandarmerijom na Vi?
Nemamo rezervnu otadžbinu. Žandarmerija deli sudbinu naroda. Napad u ordinaciji,
napad otpozadi na jednog pripadnika
Žandarmerije, napad je na ceo srpski narod!
Udarili su po najosetljivijem mestu - po bezbednosti!
U kakvoj su vezi Preševo, Bujanovac sa
ordinacijom? U vezi su preko Žandarmerije. Jedni napadaju, drugi udaraju s leđa.
- Šta će na naslovnoj strani slika Hašima Tačija, kad se
on ne poznaje sa tim doktorom? - reče neko.
Analitičar razmišlja. Hašim Tači doktor je za separatizam, terorizam, kraljevački lekar doktor je opšte prakse.
Znači, to je ta veza koja se prekida.
Slika Hašima Tačija objavljena je na naslovnoj strani tabloida Kurir. Cilj je jasan
- razbiti konkurenciju, raskrinkati ih u liku stranih plaćenika. Oni su, na primer Alo i Press, saradnici hrvatske
obaveštajne službe i albanske mafije. Rukovodstvo im je u rasulu. Njima rukovodi CIA.
Teza da je priča plasirana radi kompromitovanja
Žandarmerije nije održiva. Homoseksualac nije
žandarm nego lekar. Zašto nisu izmišljena dva žandarma, dva homoseksualca, bez
lekara?
Nije se oglasilo Srpsko lekarsko društvo zbog napada na lekarsku profesiju,
Hipokratovu zakletvu koju je CIA pogazila.
Ima li u ovom ludilu nekog sistema? Priča
nije mogla doći na naslovnu stranu bez ikakvog razloga.
Politička situacija složena. Dok Albanci vrše napade oružjem, usamljeni snajperisti vrebaju iz
ordinacije.
Po svemu sudeći, poenta je u toleranciji. Tačnije, u sledećim rečima:
- Pravo je svakoga pa i homoseksualaca da se udvara i ostvari bliski kontakt sa
osobom koja ga interesuje...
Strpljivo primite udvaranje homoseksualaca do prelaska određene crte. Tek tada se obratite
policiji, što je žandarm i učinio.
Ako je poenta u tome - naručilac su nevladine
organizacije i organizacije koje vode borbu za prava homoseksualaca.
Poruka je: nemojte zevati, gledati kroz prozor ili čitati
novine, dok vas homoseksualci šarmiraju.
U stvarnosti, žandarm bi fizički
nasrnuo na doktora, u četiri oka, da događaj ostane u ordinaciji. Zar je jednom žandarmu, u takvoj situaciji,
potreban publicitet?
Koji su jači, fizikalci ili intelektualci? U stvarnosti je nemoguće zamisliti doktora koji na dušek baca jednog žandarma.
To je stvar čistih instinkata. Jer, na kraju, posle
svega, ostaje ono životinjsko, kako je jednom rekao Tomas Man.
Moguće je zamisliti situaciju da je doktor injekcijom uspavao žandarma, da bi posle toga spavao s njim.
Može. Na primer ovako: - Vidi se da si umoran. Sad ću
ja malo da te uspavam. Ti spavaj, odmori se, a ja ću
da radim.
- Samo ti, doktore, radi svoj posao...
Kraljevo postaje grad košmara i utvara. Prethodno je
izmišljen napad na romsku mahalu. Romi su čuvani
od policije mada ih niko nije ugrožavao. Dok se Romi šetaju po gradu, mahalu, na slepom koloseku, na livadi, izdvojenu od grada,
u koju ionako niko ne zalazi, mesec dana
čuvaju policijske straže.
Nije poznato zašto je grad Kraljevo podoban za ovakve eksperimente.
Na licu mesta druga priča. Doktor postoji, leka
nema.
Neke istine ipak ima. U Kraljevu postoji doktor, intelektualac i
homoseksualac.
- Ne bih se spuštao na njegov nivo, bez obzira na to što je intelektualac - izjavio je kondukter kraljevačkog
Autotransporta.
Šarena pijaca
Zadatak je lak. Posetiću Šarenu
pijacu u ranim jutarnjim satima. Natrčaću i samo pokupiti komentare. Cenzure nema. Doktori ne kupuju na buvljaku, žandarmi zalaze retko.
Buvlja pijaca u ranim jutarnjim satima. Tresu se plastične šolje crne kafe, boja se vraća u pospana lica. Život se uspravljuje.
Zadatak je bio težak. Kraljevo komentara
nema. Kraljevo je zavera ćutanja. Malo od stida, malo od doktora.
Šarena pijaca uveliko radi. Znam, u Paraćinu
bi pričali i ono što ih ne pitam. Znam, u Kragujevcu ne bi štedeli
doktora nego bi dodavali, uveličavali.
Ali kose, tanke linije pruge najednom seku vezu između Kraljeva i Kragujevca.
Kraljevo se leti ne može prepoznati. Kraljevo leti - to je potpuno drugi
grad. Leti se Kraljevo za dan prolepša.
Kad se grad otarasi bede. Jednim naglim pokretom, kao mokar pas.
Kilometarska kolona kartonskih prodavaca prekinula se, nestala. Otišli u Arilje, Ivanjicu, gde ih vodi
put na berbu malina. Na berbu voća - pravac Bela Crkva, kod
Vršca, u ravnicu.
Kraljevu je odmah bolje.
Kraljevo dobija na samopouzdanju, na važnosti, na otmenosti.
Oni što nisu tu, ti nose depresiju i paniku, ti podmeću,
ti rovare, ti kvare estetiku.
Pogled sa solitera u zimskom periodu.
Kad su kartonski prodavci tu, Kraljevo liči
na suvo okićeno drvo. Put dug nekoliko kilometara, u glavnim i sporednim ulicama
smenjuju se crni ljudi i šarene krpe.
Gledaju u zemlju. Ugašeni mutni pogledi. Pokisli i kad kiše nema. Kao
poliveni vrelom sapunicom, okupani mutnom vodom.
Kad su žuti, zimogrožljivi prodavci tu, na dve strane ulice, ne vidi se od čega Kraljevo živi. Fabrike su propale. Ali u Kraljevu
ima ravna ploča zemlje pored Ibra. Tu su se spojile jedna sa drugom dve moćne fabrike pod otvorenim nebom. Prva, velika i ravna Kvantaška pijaca, trgovinski centar od
Leskovca do Kruševa i Užica.
Pored Kvantaške, izrasla je kao mlado stablo Šarena pijaca; odmereni su, neće oni da se hvale - najjača u Srbiji. Te dve fabrike, sa brda, spajaju limeni krovovi.
Šta tu sve nema. Tanke pecaljke dužine šest metara, konopci za brodove i čamce, srebrnaste čelične sajle, zmijski skoturene i silne.
Da li je kraljevačka buvlja pijaca najjača u Srbiji? On dugo razmišlja: - Najveća nije. Po asortimanu robe, po kvalitetu, po raznovrsnosti, najbolja je.
Najbolja je, u pravu si.
Žutu trafiku od plastike sunce iskrivilo tako da liči
na loptu, tačnije na bubamaru.
Trafika u kojoj majstor radi - suva kora narandže
bačene u blato.
Za trafiku prikačen bicikl, visi kao prsten na ruci.
Krov trafike pokrila zemlja, izrasla suva trava. Trava, cveće, zemlja, plastika, satovi. U centru grada - pećina
nekog pustinjaka. Naočari, makaze, mobilni
telefoni. Čudo tehnike, ali masno. Zamagljen prozor, otvara se i zatvara, kao oko
krave koja umire.
Tu radi jedan radnik, ''oran a umoran''. Tu sedi Gužula,
sajdžija i kolekcionar, mudrac. Kucam na šalter,
pojavljuje se crni kačket, kao krilo crne bube.
Nije me prepoznao. Još bolje. Gužula je uvek tih, počinje priču: - Ovo je vašarsko-saborski narod. Ovo nije država. Ovo je jedno rasulo. Ovaj narod nema orijentaciju kuda ide i šta radi. Živi od jutra do jutra.
Pitali su ga - kako živiš? - Ništa mi drugo nije želja, želim da budem
ponizan i skroman.
Najveća mi je želja da ponižavam samog sebe. Ako ćeš lepo da živiš, moraš malo da se skloniš. Zbog pameti možeš mnogo da izgubiš. Treba se držati
toga.
Ja sam čovek koji gleda mnogo dalje. Zato treba da budem sam, usamljen.
Nikad nije čuo za filozofiju egzistencije, Sartra,
Hajdegera. Izvesno je, nikad on to nije čitao.
Međutim, on kaže: - Sam sam se rodio, sam uglavnom živim, sam ću da umrem.
Jedan sajdžija iz Kraljeva, Biće i Vreme.
Kako je precizni mehaničar u godinama, tačnih a masnih prstiju, stigao do visine, do mudrosti: - Jedan čovek može da stvara, dok ne proigra mladost, dok ne proigra mnogo novca. Bio sam
sedamedeset četvrte godine možda najbogatiji čovek
opštine Kraljevo.
Kako se sudbina savila u klupko? Pod stare dane Gužula
je dobio pomoćnika. Sa sekretarom partijskog komiteta u doba titoizma blizak je rod: -
Reko sam ja njemu, kad sve bude prošlo, doći ćeš kod mene. Kod mene ćeš i
da umreš. Tako je i bilo.
Sekretar komiteta se hvalio kako su mu, u vreme samoupravljanja, Titove
štafete, po hotelima, kud god krene, donosili devojke na tacni.
- Ostao je ovde da sedi i gleda prijatelje kako mu prolaze. Napustili su ga
svi. Čak i porodica. Rekao sam mu da sedi ovde, da mi kupuje hleba i novine. Taj
hleb nije mi potreban nego sam želeo da vidi narod šta
je dočekao počasni građanin Kraljeva. Želeo sam da ga ponizim. Bio je aktivan
u Mesnoj zajednici, delio je humanitarnu pomoć.
Tamo su imali aparat za fotokopiranje. Davao sam da fotokopira molitvenike
hilandarske. Ima tu nečega... rekao je kad je bio
napušten od svih. Nije to rekao kad je bio u zanosu i snazi, nego na kraju.
Gužula za politiku ne mari. Nije fer što sam se kroz šalter dotakao dnevne politike. Predsednik Boris Tadić? - Oni nemaju ništa svoje. Oni igraju kako
im se naredi. Oni su u vlasti drugih ljudi koji upravljaju Srbijom. Njima to i
odgovara.
Sajdžija iz Kraljeva lamentira nad Srbijom: - To je država
u nestajanju. Potpunom. Čeka se samo još jedan deo da se odigra.
- Pre dvadeset godina bila je jedna uravnilovka. Ljudi su bili zadovoljni što mogu da dignu pet kredita a da nijedan ne vrate. Prošle nedelje ubio se u Sirči, selu kod Kraljeva, čovek koji je digao kredit, misleći da se ne vraća, kao u vreme Tita. Kuća oduzeta, porodica
napolje, ubio se.
- Jeste ga lično poznavali?
- Jesam kao mušteriju, znao sam ga.
Ne zna se šta je Gužula. Sajdžija što popravlja satove, a živi po sopstvenom satu. Došao je čovek iz Kruševca samo da ga vidi. Otišao je zamišljen: - On radi u Parizu u jednoj
aviokompaniji.
Šta je rekao čovek iz Kruševca:
- Tamo nema ništa bez rada, ovde ima dosta bez rada. Zato dolazim ovde, da se odmorim.
- Mene uči rad, razumete. Ja ne znam, a rad zna. Mene rad uči
kako da radim, on mi pokaže - ovako...
Gužula je govorio o omladini, mlada devojka kupuje bateriju. Sluša
razgovor, zanemela je: - Možete da zamenite bateriju?
- Ajd da probam!
- Kad vidim mog unuka i unučicu ja zaplačem. Kakva je njina budućnost? Ljudi ne misle o
njima. U redu, sad je lepo rodilo. Može da se razmišlja i uživa. Ali budućnost njihova... - Izvoli ćero!
- Koliko?
- Sto dinara!
- Hvala puno!
- Hvala lepo, da si živa i zdrava.
Narod
Dve žene, jedna prodaje za tezgom, druga sa ćerkom
prolazi. Ne poznaju se. Ali su se po mirisu, po kapi znoja na čelu, po pramenu kose, prepoznale. Obe su sa Kosova. Nema greške, niti je greška moguća.
Prolaze u šarenoj gomili naroda, majka i ćerka. Ćerka je
studentkinja.
- Odakle si? Upisala pedagogiju. Ko je direktor Studentskog doma u
Mitrovici? Odakle je? Teško da mu nađem vezu.
Pita devojku: - Sad ste na odmoru?
- Na odmoru. Nikoga nema.
Sad nije vreme za vezu. Isto su obučene
kao ostali; istim ritmom, sporo su hodale u špaliru.
Kako je znala da su s Kosova? I kako odmah traži
vezu? Istovremeno prodaje, služi tri mušterije. Pred njom
su rolne štofa: - Metar i po, šta ste vi hteli?
- Htela sam metarski, ali da bude plav.
- Dobro, ima i nežnoplavi, oćete jednobojni?
Potpuno druga priča, potpuno nepoverenje među meštanima. Starica, spržena kosa lutke iz
kontejnera. A Raka drži tezgu, prodaje obuću.
- Ne volite nas domoroce. Kod Leskovčana
kupujete. U kamionu spavaju, peru se, umivaju, pišaju.
Ustala u dva sata, išla na put, ene, došla radi.
- Ako. To joj je poso. I ja ustajem. Ako.
- Pa ako.
- Dobro prijo, dobro. Svi trčimo kod Leskovčana, kod švercera, kod Cigana.
- Koga, reče, poznaješ iz Miločaja?
- Poznajem ja mnogo nji, ćuti...
- Pričaj...
- Neću ja. Ne da kažeš od
kojia si...
- Imaš manje čizme.
- Kako manje, misliš kraće?
- Ja.
- Nemam.
- Ovo su čizme samo za ribare, duboke čizme.
- Kako za ribare, za seljake... Kakog ribara crnog...
- Moram da uzmem, joj... Ne mog na noge...
- Jesi od Piculinaca iz Miločaja?
- Nisam, gor sam, visočije...
- A poznaješ Piculince? Jesu živi? Kako ono beš?
- No, nisu živi. Živi su obadva...
- Kako ono beše, zovu se...
- Pa Piculinci...
- Onaj jedan što je uz čaršaf nosio kućaricu. Kućarica
ide, njega nigde nema.
- Neće da kupuju kod svojih ljudi?
- Jes bogami, ne vole domoroce. Sve trče
kod švercera, niški, leskovački,
prokupački da kupuju. Za nas, kažu, da ne obogatimo. Spavaju
u kamionu. Kupaju se, umivaju se, peru se. Prodaje ti posle papriku, ja l'
krastavac. Mi kupujemo. Dođe Čarapan
grdni, Čarapan žuri da proda, da ide da radi da mu ne propadne. U prošli petak bio luk 20 dinara, danas 40...
On drži tezgu, prodaje obuću, šta
se njega tiču Leskovčani, crvena, paprika, higijena?
Zato što tamo drži drugu tezgu. Izgubio je na luku. I to od koga? - od Čarapana.
Kafana na buvljaku. - Ostavio sam Maloga Paju da stoji, ja da popijem pivu.
Dosadilo, brate...
Vraća se: - Ma dao sam po ceni, za pivu.
- Kako su mogli da izmisle tu gadost da je lekar silovao žandarma?
- Ma jok, nije izmišljeno. Ima tu jedan lekar,
svi znaju da je peder. Ako ga je... Što ga nije opičio šamarom, ko ga jebe... Takve stvari ne treba da se objavljuju u novine, to
su za mene bljuvotine... To je tamo, za
sud, šta ima u novine da izlazi? To je ružno
i gledati i čitati.
Nema nikakvih komentara po Kraljevu. Kraljevčani
uzdigli glave visoko. Stavio sam ga na teške
muke. Pocrveneo je u licu. - Ne daj Bože da je neki moj komšija, bio bi ga svaki dan, gde god ga vidim, ako je na slobodi. Što će ti takav čovek u okruženju,
taka budala?
- Doktor radi u privatnoj praksi?
- U privatnoj, teraj ga u pičku materinu! - kaže
rezignirano.
Moj sagovornik briše znojavo čelo. Naterao sam ga da priča o doktoru, pokvario sam
mu dan. Neću više. Da sam ga vratio na istu temu, pobegao bi iz kafane. Sav je u znoju.
Preko puta za tezgom sedi Brka. Bledi radnički
kombinezon boje mastila. Noge na stolici Brka zavario, uzdigao stolicu na
visinu tezge.
- Dobro, dobro ide - priznaje Brka.
- Ovo, mislim, ovako ovo... Ovo se neće
skupljati... slobodno peri, kuhaj... Ovo, mislim, ovako...
Kupac pakuje farmerice, ne jedne nego dvoje: - Vidim da je mekano.
- To je prano, kuhano, prano, kuhano...
Po naglasku, znam da je iz Novog Pazara: - Odakle su ove farmerice?
- Original američke. Osamsto dinara. Ovo je standardna
pantalona, za svakoga, za stare, za mlade. One skroz brušene, to je za mlade. Evo, to su tije, imaš još par komada ostalo. Evo, sad čovek uze dvoje...
- Neću
brušene. Ipak, moram ja u Novi Pazar...
- Vala, otiđi u Pazar, otiđi đe oćeš, ako nađeš ove pantalone...
Dalje, u tunelu, penzioneri igraju šah. Na ulazu u tunel prodaju se knjige.
- Ćorava koka kljucne neko zrno. Ajde kljucni sad... Da vidimo, na primer,
sad...
- Ej, krade figure! Zovi policiju.
- Zašto policiju? Ne treba policija, ti si žandarmerija.
Visoki, tanki žandarm je stajao, ortak je sa prodavcem knjiga. Neko upita:
- Je l' ovaj stvarno žandarmerija?
Prodavac knjiga potvrđuje: - Jeste.
- Kako vas jure doktori po Kraljevu? Je l' to moguće?
- Pa, izgleda jeste živa istina, prijatelju moj - odgovori žandarm.
Žandarm ćuti, prodavac knjiga je pravi verglaš: -
Što je najgore, opio ga. Kad je žandarm video, počeo da ga tuče. Ovi drugi, pacijenti, koji su čekali pred ordinacijom, videli, nešto se dešava. Skočili drugi. Šta je bilo? Ovaj pričao. Ovaj ga tuče, doktor vrišti...
- Ma nije moguće?
- Znaju, znaju ljudi. Znaju sigurno. Nije izmišljeno.
Čim je bilo preko televizora.
Narkomanska priča
Prodavac knjiga poče priču o događaju od pre nekoliko godina. Zanelo se dvoje narkomana. Toliko se zaneli,
nisu primetili gomilu sveta koja se okupljala.
- Znaš ono kad je narkoman kresnuo onu u centru? U deset sati uveče, počeli su da se kite po spomeniku i da se drogiraju. Momak i devojka, izdvoji
su se. Počeli su da se ljube. Ljubljenje prolazilo, neko ih pogleda, neko ih ne
pogleda. Ne bi privuklo pažnju milicionera, nego je
milicioner video da je gužva, okupilo se 150 penzionera.
Policajac se primakne, otvori oči. Penzioneri naređuju: - Ne smetaj, miči se.
Kako se našlo jaje u deset sati uveče? - Neko je iz mase gađao, pogodio je policajca.
Policajac se povukao u tamu, zove interventnu, pogodili ga jajetom. Napad
na službeno lice. Ma, živa istina. Stigle su dve interventne...
Penzioneri su uživali. - Devojka lepa k'o lutka.
Prodavac knjiga dva puta ponavlja. k'o lutka, k'o lutka...
Masa se širila i skupljala. Narkomani nisu obraćali
pažnju. Penzioneri su uživali.
Sto pedeset penzionera protiv policije: - Pustite ih, pustite! Jajare! Odlazite!
Ko vas je zvao, džukele jedne!
Narkomani padaju lako. Lično sam u kafiću posmatrao početak policijske racije. Narkomani na visokim stolicama za šankom sede u nekom toplom i tihom dremežu.
Ne može se reći da su policajci pristupili grubo, narkomani su, valjda u šoku, videli su uniformu, padali na tvrdi daščani
pod. Lomili su se kao da su od stakla.
Policajci su, na previše grubo, pipnuli za kragnu prvog u redu. Drugi su
padali sami. Niko da ih takne. Muzika nije prestajala. Visoke stolice su ih,
kao živa stvorenja, razbacivale. Policija je napravila utisak. Padali su kao da
mrtvi džokeji padaju iz sedla. U Kraljevu je bilo tako.
Neka priča prodavac knjiga: - Policija, interventna, povukla mladića. Devojka je bila, razumeš, gola. Pali su oboje. Sa
visine od sedameset-osamdeset santimetara. Tvrd i težak
pad na beton. Čuo se težak uzdah mase: - Razbiše se.
Prodavac knjiga zna detalje, mora da je bio očevidac:
- Ne, oni su nastavili.
Policija prekida igru. Pred spomenikom u centru sto pedeset uzbuđenih penzionera vrtelo se sve do ponoći.