Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba. lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
Ako ovako nastave da brane Kosovo, od zemlje
"terorista", kakav nam je još uvek imidž u
velikom delu sveta, postaćemo zemlja klovnova. I to opasnih po svetski mir
Ivan
Molotok
Godine
1985.jedan američki ratni brod ušao je u Crno more i bez
najave i vidljivog povoda približio se krimskoj obali u visini Sevastopolja.
Onog trenutka kada su mu više nego iznenađeni Sovjeti
javili da je na samoj granici sovjetskih teritorijalnih voda i da će, ukoliko
je pređe, biti potopljen, kapetan je, uz hladno "sorry", brod
jednostavno okrenuo i vratio rutom kojom je doplovio. Ovu neočekivanu posetu, ni u to hladnoratovsko vreme, ni Sovjeti nisu bili shvatili
kao opasnost, čak ni kao jednu od tada čestih i očekivanih vojnih provokacija,
nego kao diplomatsku poruku čiji je smisao i epilog samo trebalo sačekati.
Rešenje zagonetke stiglo je
samo pet meseci kasnije i samo 2.000 kilometara dalje, u teritorijalnim vodama
Libije, koja je smatrana sovjetskom interesnom sferom. Pokazalo se da su
Amerikanci pet meseci ranije zapravo na terenu "pitali" Ruse šta
"misle" o tome dokle sežu (njihove) teritorijalne, a gde počinju
međunarodne vode (iako međunarodno pomorsko pravo ima o tome precizne
klauzule), te da u tom kontekstu nemaju osnova za reagovanje ukoliko se ta
udaljenost shvati kao važeća i u slučaju granice
između teritorijalnih i međunarodnih voda Libije. Kao što je poznato, Libijci
su tu granicu, u zalivu Sidra, gde su Amerikanci odlučili da izvrše
obimne vojne manevre, povukli znatno dalje i, u konačnom zbiru,
"isprovocirali" američku oružanu odmazdu sa posledicama koje sežu i
do danas.
Površinski uzeta nije, ali u
diplomatskom čitanju jeste sličan odnos između Srbije i Međunarodnog suda
pravde u Hagu, institucije Ujedinjenih nacija, u barem jednom ali dovoljnom
slučaju. Kad je 2007. godine, po tužbi BiH za genocid
"koji je počinila SRJ u Srebrenici", Sud ocenio da SRJ (odnosno njen
pravni sledbenik Srbija) nije počinila i nije odgovorna za masakr u Srebrenici,
ali da jeste odgovorna što ga nije sprečila i(li) što kasnije nije pokažnjavala
počinioce, Srbija je takvu odluku primila sa neskrivenim olakšanjem i kao
potvrdu ispravnosti vlastitih pravnih, političkih i moralnih okvira, u
granicama kojih je ostvarivala ceo spektar svojih raznovrsnih državnih načela.
Važnija od tih i takvih floskula za unutrašnju
političku upotrebu jeste činjenica da je Srbija, i pored prethodnih osporavanja
i vlastitog članstva u Ujedinjenim nacijama i, u vezi s tim, nadležnosti
Međunarodnog suda pravde u Hagu, prihvatila sudsku presudu kao ozbiljan,
pravedan, objektivan i obavezujući akt koji takvu svoju snagu i značaj crpe iz
profesionalnog i političkog integriteta ovog najvišeg sudskog tela pod okriljem
UN. Iz te odluke, odnosno iz neprikosnovenosti moralnog autoriteta Međunarodnog
suda pravde, takvog kakav jeste i sa strukturom i interesnim sferama koji su
danas isti kao i pre četiri godine, cela srpska politička elita već godinama
nepravedno i neopravdano izvlači argumente za vlastitu moralnu veličinu i
perspektive, pogotovo u vezi sa vlastitim zaslugama za srpsku istoriju u
poslednjih dvadeset godina.
Godine 2010. taj isti
Međunarodni sud pravde u tom istom Hagu, na insistiranje Srbije, na pitanje
"Da li je Deklaracija o nezavisnosti Kosova u skladu sa međunarodnim
pravom?" donosi mišljenje, odnosno odgovor da - jeste. I
to zato što nije u neskladu. Upravo ovakav odgovor na ovakvo pitanje
očekivalo je barem 90 odsto laika koji se niti u međunarodno niti u bilo koje
drugo pravo ne razumeju koliko ni u kosmičke "crne rupe", a samim
tim, da ih se pitalo, ne bi ga tako ni postavilo ukoliko ne očekuju nužno
posprdan odgovor, kakav je, uostalom, ergela ovdašnjih pravničkih i političkih
genija na adresu Srbije i dobila od Međunarodnog suda pravde (koji je gotovo
doslovno primoran da Srbima otkriva toplu vodu, poput: "Sve što nije
zabranjeno - dozvoljeno je", "Sve što nije krivo - pravo je",
"Ništa nije dugačko ako se dovoljno skrati", "Sve što nije u
nesaglasju - u saglasju je" ili, naprosto, "Kakvo pitanje - takav
odgovor!").
Ono, međutim, što se
običnom narodu učinilo sasvim logičnim i očekivanim (iako istovremeno i smrdi i
blamira), za vladajuću političko-pravničko-diplomatsku bulumentu, koja u ovoj
zemlji na i od takvih profesionalnih katastrofa uglavnom i živi, pa ih zato i
pravi, to je bio šok, komatozno stanje iz kojeg nisu ni pokušali da se izvuku
pre nego što su počeli da u nizu preduzimaju nove pogrešne, glupe i štetne
poteze. Jedan od takvih poteza, koji će srpsku stranu unapred svrstati u red
neuračunljivih i nedovoljno vrednih ikakvog međunarodnog obzira, a u kontekstu
kojim je ovaj tekst i počet, jeste drvlje i kamenje na Međunarodni sud pravde,
ovog puta na njegov sumnjivi politički integritet, oduvek svojstvene mu zle
namere, zavereničku strukturu i neobjektivne sudije. Takve ocene, posle onih iz
2007, a imajući u vidu i očigledno nizak prag pokazane srpske diplomatske i
političke komunikacije i uopšte umešnosti, zbog čega je Sud i odgovorio onako
kako je odgovorio, usloviće povratak Srbije na duže staze na status parije iz
devedesetih godina prošlog veka.
Druga strašna greška
ovdašnjih muljatora, ovlašćenih da u ime Srbije svetu šalju strateške poruke
umesto da se makar privremeno primire i krckaju svoje državne tople obroke,
markice za prevoz, regrese i dnevnice, jeste likovanje zbog nesumnjivih a
razarajućih svetskih "posledica takve odluke Suda": Sad će po celom
svetu da se digne separatistička kuka i motika i da, zahvaljujući "onom i
onakvom" Međunarodnom sudu pravde, donosi deklaracije o nezavisnosti, što
će svet dovesti do ivice rasula. U-ta-ta! Prvi je takvu projekciju
"posledica", i to odmah nakon što je Sud izneo "mišljenje", na TV B92 izrekao pravni zastupnik Srbije
pred MSP-om Saša Obradović, a kasnije su je ponavljali mnogi. Međutim, Quod licet Iovi, non licet bovi, što važi za jedne ne
važi za druge, što je moglo pre, ne može posle.Ako su u iščekivanju očekivanog odgovora Suda ovdašnji "diplomati" i
mogli sebi da dozvoljavaju analitičarske izlete nejake i zahvaljujući baš njima indisponirane Srbije u tuđa zavađena dvorišta, posle odluke Suda takvi izleti postaju političke diverzije, a njihovi nosioci (ponovo mi!)
podstrekači
na ugrožavanje svetskog mira i poretka.
U vezi s tim američki Stejt department zatražio je od bezbednosnih službi
potencijalnu argumentaciju za eventualno stavljanje Srbije na "meku"
listu zemalja koje podržavaju i propagiraju politički terorizam, od čega je do
statusaterorističke države
izuzetno mali i lak korak. Svojevrsna diplomatsko-medijska poruka stigla je
nekako istovremeno i zaobilaznom logikom i iz Rusije: vest da je Bogoljub Karić
"možda" dobio politički azil u Rusiji, u kontekstu
međunarodnih odnosa i tržišta značenja, ne znači da je u Srbiji spremna
optužnica za Karića niti da se tamo neki lokalni Dinkić nameračio da uništi
poznatog srpskog biznismena, ili tajkuna, svejedno, nego da i Rusija
"možda" smatra da Srbija "više nego što je prihvatljivo"
ugrožava osnovna ljudska prava. (Na politički azil imaju pravo i mogu
da ga traže osobe koje su prebegle u drugu zemlju zbog različitih vrsta progona u matičnoj zemlji. Ovo pravo, međutim, ne mogu da traže, a pogotovo ne da
dobiju, osobe koje su u svojim zemljama tražene radi nepolitičkih prestupa
ili zbog dela suprotnih ciljevima i načelima UN.)
Ostalimmentalnimvratolomijama, uvezisanoviminovimrezolucijamakojimasrpskavlastsrljajoš dubljeuizolacijuizbogkojihse čakiposlovičnononšalantniiradikalniMiloradDodikodnjejavnoograđuje, uskoro ćesenaslađivatiiUjedinjenenacije. Neka
nam je Bog na pomoći. O Kosovu se više i ne razmišlja.
Čak i vest da je Bogoljub Karić
"možda" dobio politički azil
u Rusiji, čita se kao Rusko priznanje da je režim u Srbiji "možda"
nedemokratski i uzurpatorski.