Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Satira

Ko se boji Radoja Domanovića dobiće Aleksandra Vučića (3)

Stranac u Narodnoj Skupštini

Ovo je moj poslednji beletristički rad. SATIRA. Sa satirom sam ušao u književnost („Crveni kralj"), sa satirom izlazim iz nje. Opšte je poznato kako je prošao prvi rad, zabranjen je od komunističkih vlasti. Očekujem da se to ne ponovi sa poslednjim, mada se sa vlašću nikad ne zna šta radi. Vampiri su najopasniji kad spavaju! U situaciji sam Juvenala, satiričara koji se plašio da ga ne uhvate. Stoga iznosim svoju poslednju odbranu iako nisam optužen, kao što je uradio i Drainac, moj prethodni književni junak. Politika je prolazna, umetnost je večna! Branio sam Drainca, branim Domanovića! Ne plašim se vampira, kao što ga se nije bojao Milovan Glišić.Inače, između ova dva rada je pola veka i 60 mojih naslova. Premnogo za prognanika iz zavičaja i države.

Ivan Ivanović

5.

Novela „Stradija" je u analitičkom smislu najutemeljenija Domanovićeva priča. „Stradiju" je Domanović objavljivao tokom 1901. godine, takođe u časopisu Srpski književni glasnik, ali u novoj seriji. SKG je pokrenula grupa intelektualaca školovanih u Evropi, na čelu sa Bogdanom Popovićem, koji se potpisao kao glavni urednik. Već sama činjenica da su „parizlije", kako su u Srbiji pežorativno nazivali ljude školovane van Srbije, pozvale Radoja Domanovića, koji nije pripadao njihovom krugu, da piše za novi časopis evropske orijentacije, pokazuje koliko je Domanović bio cenjen kod njih. „Stradija je satirična hronika poslednje decenije XIX i prvih godina XX veka, hronika o birokratizmu i despotizmu, s jedne, i poltronstvu i oportunizmu podanika u obrenovićevskoj Srbiji, s druge strane" - stoji danas ocena Dimitrija Vučenova, koga sam često citirao u „Tri pisca".

Domanović radnju „Stradije" kazuje kroz putnika namernika, koji se obreo u Srbiji, pošto mu je otac ratnik zavetovao to na samrti negde u tuđini. Sin je odmah po očevoj smrti krenuo po svetu da traži tu svetu zemlju koja se zove Srbija. Lutao je tako širom sveta ali obećanu zemlju nije našao, sve dok nije pristigao u neki „beli grad što ga dve reke zapljuskuju". Instinkt mu je rekao da bi to mogla da bude zemlja iz očeve priče.

Tu Domanović, kao i u većini svojih priča, u radnju uključuje epizodnu ličnost kroz koju kaže glavnu stvar. Ovde je to ribar koji kraj obale krpi svoju mrežu. Putnik reši da mu se obrati: „Koja je ovo zemlja preko vode, tamo, što se vidi?" Tu Domanović izvodi bravuru, ribar se pravi da pojma nema koja je to zemlja, iako je tu rođen i odrastao. Posle dužeg ćutanja, kaže da u toj zemlji ima dosta svinja. Pošto je putnik zbunjen, alas dodaje da ima mnogo i budalaština. Putnik tu već plane, pomisli da ribar tera s njim šalu, zemlja njegovih predaka je, kako mu je otac pričao, puna junaštva a ne budalaština. Tu Radoje stavlja u usta ribaru najvažniji iskaz, koji će da dominira u celoj priči: „Sem svinja, vele da imaju mnogo ministara, koje u penziji, koje na raspolaganju, ali njih ne izvoze na stranu. Izvoze samo svinje." Ili se alas pravi lud, ili u putniku vidi budalu, tek tera s njim šegu. Konačno se dogovore da ribar preveze putnika na drugu obalu, a on neka se uveri je li njegova priča tačna.

Čim je putnik stupio u grad, oko njega se okupila gomila naroda. Putnik je zbunjen silnim ordenjem koje ti ljudi nose. Koga god pogleda, ukrašen je ordenima i lentama. „Poneki ih toliko imaju da ne mogu ni da nose sve o sebi, već vuku kolica sa sobom i u njima puno ordena za razne zasluge, zvezda, lenta, kakvih sve ne odlikovanja." Gleda putnik te ljude, ali i oni gledaju njega i ne mogu čudom da se načude kakav je to čovek koji nema okačen nijedan orden. Mora da je došao s druge planete!

Tu Domanović pravi lakrdiju, nabraja za šte su sve ti ljudi odlikovani. Neki činovnici su odlikovani što nisu opljačkali u potpunosti državnu kasu nego su u njoj ostavili dve hiljade; neki što su čuvali nekakav magacin a on se nije zapalio; jedan je odlikovan što se obogatio za dve godine uzimajući od države koliko hoće; jedan je odlikovan što se nije ubio kad su ga uhvatili u krađi države, nego se isprsio i rekao da državu treba pljačkati (Taj je dobio orden za građansku kuraž!); jedan čiča je dobio orden što je ostario i što nije umro! I tako dalje.

Između ljudi koji su se iščuđavali strancu bez ordena izbi tuča, pa se odnekud stvori policija. Putnika došljaka stavljaju u zatvoren fijaker i sprovode u komandu policije. I šef policije ne može da se načudi kako to čovek može da ne dobije nijedan orden. Šef optuži privedenog došljaka da je uznemirio ljude jer je usred bela dana šetao ulicom bez ordenja. Ipak, shvatio je da ne može da ga strpa u zatvor samo zato što nije odlikovan. Nije napravio nikakav izgred!

No šef policije se brzo pribere, reši problem. Naredi mlađima da što pre donesu desetak ordena, medalja, lenti i da ih prikače putniku na grudi. A došljaku objasni zašto to čini. Danas je u državi veliki praznik, pre pet godina oždreben je šefov konj. Danas pre podne šef je primao čestitanja od najotmenijih građana, a doveče će njegovog konja provesti kroz ulice uz bakljade i vatromet. Zatim pandur odvede putnika u obližnji hotel.

No tek što se raskomotio, putnik je dobio posetu. Pošto se o njemu pročulo da je stranac koji je došao da pomogne državu, ministar spoljnih poslova u Vladi došao je da mu ponudi mesto konzula, kako bi „vršio propagaciju naše narodne ideje u krajevima gde živi naš narod pod tuđinskom upravom".

Već sutradan su pisale sve novine, i državne i opozicione, o strancu koji je došao u važnu političku misiju. Čak je i on sam poverovao da je važan za državu svojih predaka, zato je rešio da obiđe sve njene ministre.

Stranac - Domanović ga sad samo tako zove - najpre je otišao u ministarstvo spoljnih poslova koje mu je ponudilo mesto konzula, da se raspita u kakvim je odnosima država sa susednim zemljama. Tu je saznao da zemlja u koju se iskrcao ima ime Stradija. Ministar mu je rekao da je Stradija u veoma dobrim odnosima sa susedima. „Nije nam se ništa zla dogodilo, sem što su nam zatvorili na severu izvoz svinja, a na jugu upadaju i pljačkaju po našim selima Anuti iz susedne zemlje".

Stranac je potom posetio ministra policije. „Pred ministarstvom masa naoružanih momaka namrštena izraza, čisto zlovoljni što već dva-tri dana kako nisu tukli građane, kao što je to običaj u toj strogo ustavnoj zemlji". Hodnik pun sveta koji želi pred ministra. Stranac odluči da porazgovara sa tim narodom. Odabere jednog mlađeg čoveka koji mu kaže da je došao da traži od ministra posao u policiji. Mladić mu šapne da je školovan, ali da to ne sme da govori. „Zato što se u ovoj struci, ovde u našoj zemlji, ne trpe školovani ljudi. Ja sam doktor prava, ali to krijem i ne smem nikom reći. Jer kad bi ministar to doznao, ne bih dobio službu." Jedan njegov drug izvadio je uverenje da nikad ništa nije učio, iako je i on pravnik, što mu je donelo dobro plaćeni položaj.

Jedan uniformisani policajac se požali strancu što nije dobio klasu, „a stvorio je krivice za veleizdaju petorici ljudi koji pripadaju opoziciji". Jedan trgovac, koji je stradao zbog politike u prethodnoj vlasti, došao je da moli ministra da ga „narod izabere na idućim izborima za narodnog poslanika, kako bi nadoknadio štetu koju mu je prethodni režim načinio". Kad se stranac začudio kako to može ministar da bira narodne poslanike, to nema ni u jednoj zemlji koje je on proputovao, ovaj mu odgovori: „I kod nas bira narod, tako je po ustavu, ali obično bude izabran onaj koga policija hoće".

Kad su rekli ministru da je došao stranac, ovaj je odmah istrčao da ga dočeka. Kako se stranac oseća u zemlji svojih predaka? Lepo, kaže posetilac, svakog dana imate poneku proslavu i paradu, a narod se tu lepo zabavlja. Ministar mu objasni da je to njegova zasluga, jer je uspeo da ubaci u ustav i ovu formulaciju: „Svaki građanin zemlje Stradije mora biti raspoložen i veseo i s radošću pozdravljati mnogobrojnim deputacijama i depešama svaki važan događaj i svaki postupak vlade."

Ministar je otkrio strancu da se on, pošto je u državi sve u redu, više bavi lingvistikom nego unutrašnjim poslovima. (Tu Domanović obrazlaže ministrovu teoriju o narodnom jeziku koji se ne sme kvariti.)

Na kraju, ministar policije se pohvalio kako se u Stradiji često menjaju zakoni. „Mi smo u tome pretekli ceo svet. samo za poslednjih deset godina doneto je petnaest ustava, od kojih je svaki po tri puta bio u važnosti, odbacivan, i opet nanovo priman, te tako ni mi, niti se građani mogu razabrati i znati koji zakoni važe, a koji su odbačeni. Ja držim, gospodine, da u tome leži savršenstvo i kultura jedne zemlje."

Kad se stranac ponovo našao na ulici, bio je zaprepašćen mnoštvom ljudi. Nije bila nikakva proslava, niti parada, narod je sponntano izašao da se zahvali Bogu što je njegov prvi ministar izlečen od kijavice. „Naš veliki državnik i diplomata, koji ima velikih i ogromnih zasluga za otadžbinu, a i presudan uticaj na spoljnu i unutrašnju politiku, imao je jaku kijavicu, koja je izlečena milošću božjom i iskrenim zauzimanjem stručnih lekara." U grad su pristizale deputacije iz cele zemlje da uveličaju predsednikovo ozdravljenje. Njihovi predvodnici, razume se uz zaštitu policije, držali su vatrene govore u čast premijera, ali i lekara koji ga je spasio kijavice. Veselje je trajalo čitav dan.

Zatim Domanović vodi svog junaka po raznim ministarstvima, što ću ja da preskočim u ovom pregledu, jer tu njegovo pripovedaštvo dosta pada. Samo da kažem da je karakteristično za sve ministre da se nijedan od njih ne bavi svojim poslom, svi bi da budu književnici, istoričari, lingvisti.

Konačno je stranac stigao do ministra finansija da se upozna sa budžetom države. Ministar mu kaže da se najviše izdvaja za policiju, pa za održavanje i utvrđivanje vlade, zatim za vojsku... A za prosvetu? To je nepredviđen izdatak, za to se zaključuje zajam, bilo od neke druge države, bilo od naroda.

Dok se stranac bavio po ministarstvima, stigla je vest da su Anuti ponovo upali na teritoriju Stradije. Vlada smesta organizuje velike naronde zborove, na kojima se drže patriotski govori i donose rezolucije. O tome piše sva štampa. „Prepune novine rezolucija profesora, rezolucija omladine, rezolucija učitelja, rezolucija oficira, rezolucija radnika, trgovaca, lekara... Jednim slovom, niko nije izostao." Tako po svim gradovima, širom Stradije.

Zbunjen svim tim, stranac odluči da poseti ministra vojnog, da iz prve ruke sazna ša se to dešava na južnoj granici. Zatekne vojnog ministra u molitvi, kako se moli za spas Stradije. Ministar objasni strancu da je molitva važna, jer da nije on kao ministar vojni to uradio, mogao je koji od „komandanata na jugu zemlje upotrebti vojsku da oružjem pritekne u pomoć našim građanima." On kao ministar to ne može da dozvoli, jer „nam vojska poglavito treba za naše unutrašnje stvari." . Pošto današnja vlada nema pristalica u narodu, vojska mora da se čuva za suzbijanje opozicije. Ministar upravo radi na pokretanju jednog rodoljubivog lista koji će to da objasni narodu. „Šta ako izbije kakva zavera dok je vojska na frontu, ko će da suzbije kretanje opozicije?" Kabinet mora prvo na to da misli, pa tek posle na čuvanje granica. A da bi umirio vojsku, ministar upravo sprema uredbu o proizvodnji još osamdeset generala.

U ministarstvu prosvete Stranac je saznao da svi zaposlenici pišu knjige, pošto se prave da su književnici. U stvari, pišu udžbenike koji se prodaju đacima širom države pa ovi „književnici" lepo zarađuju od toga. Prednost imaju ljudi iz stranke, na prvom mestu ministar podmiri svoje prisne prijatelje i rođake. Ministar prosvete je fiskulturnik, u svojoj kancelariji povazdan radi gimnastiku. Vrlo je naprasit, voli da se potuče, da bije svoje potčinjene. Pošto je takav i ministar vera, njih dvojica su se potukli oko jedne veoma važne stvari kakva je udžbeiik za đake o veri. Ministar vere je tražio da u taj udžbenik uđe jedan deo o gajenju ždrebadi, budući da je on pasionirani pristalica konjskih trka, a ministar prosvete da u to poglavlje uđe članak o plivanju, pošto je on kao gimnastičar strastan plivač.

Stranac je hteo da poseti i ministra pravde, ali ga nije našao pošto on ima preča posla nego da sedi u svom ministarstvu.

Na kraju, Stranac je odlučio da poseti Narodnu skupštinu. Ova skupština se zove „narodna" po nekom zaostalom običaju, a u stvari je „policijska", jer poslanike postavlja ministar policije. „Tako izabrani narodni poslanici skupljaju se u glavni grad Stradije da rešavaju i većaju o raznim pitanjima zemaljskim. Vlada - razume se, svaka patriotska vlada - i tu se pobrine da to rešavanje bude pametno, moderno. Kad se iskupe poslanici, pre nego što počne rad, moraju provesti nekoliko dana u pripremnoj školi, koja se zove klub. Tu poslanivi pripremaju i vežbaju kako će što bolje odigrati svoju ulogu."

Domanoviću to liči na pozorišnu predstavu. „Vlada sama piše delo koje će poslanici igrati u Narodnoj skupštini. Predsednik kluba, kao kakav dramaturg, ima dužnost da to delo prouči i da za svaku sednicu odredi poslanicima uloge. Jednima poveri veće, drugima manje govore, a neki ima samo da kažu „za" ili „protiv"."

Idući prema Skupštini Stranac prođe kroz park gde se skupljaju đaci da se preslišaju gradiva pre nego odu u školu. Stranac je bio zbunjen kad je video da među đacima ima i starijih ljudi koji takođe uče lekcije. Kad je čuo da su to poslanici koji su pristigli sa sela, pa se tu preslišavaju da li su naučili uloge koje im je zadala vlada, bio je zaprepašćen. Pao mu je u oči jedan starac koji nikako nije mogao da zapamti šta treba da kaže u skupštini.

U poslaničkom Klubu Stranac zateče neobičnu scenu deljenja uloga. Pošto je vlast izbacila iz Skupštine opoziciju, predsedavajući kluba imao je zadatak da odredi osam poslanika da glume opoziciju. Problem je bio u tome što niko nije hteo da se prihvati uloge opozicionara, iako su svi znali da je to samo kobajagi. Sedmoricu je nekako uspeo das privoli, ali osmi neće da bude opozicionar čak ni kobajagi. „Ja neću da predstavljam opoziciju, ja sam uz Vladu!" Pristao je tek kad mu je ministar policije obećao bogatu liferanciju, gde se može mnogo zaraditi. Razume se da su i drugi „opozicionari" bili nagrađeni.

Proba je izgledala ovako. Pita predsedavajući opozicionara šta je njegova uloga. „Jedan kaže da mu je uloga da „interpeliše Vladu" zašto se državne pare troše uzalud. Kad ministar iz Vlade kaže da je to zbog oskudice u novcu, on ima da kaže da je odgovorom u potpunosti zadovoljan. Drugi ima da interpeliše Vladu što su neki činovnici dobili velike položaje preko reda i imaju velike plate dok su stariji i sposobniji činovnici zapostavljeni, na šta je ministar rekao da su oni „unapređivali samo svoje najbliže rođake i ljude za koje su se zauzimali njihovi prisni prijatelji i nikog više", pa je interpelant takođe rekao da prihvata odgovor. Treći ima da pita ministra vojnog zašto vojska gladuje, a kad ovaj odgovori „Zato što nema šta da jede", ima da kaže da je potpuno zadovoljan odgovorom. I tako dalje.

Na sednici Narodne skupštine glavna je tema uređenje morske flote. Stranac, koji je dobio mesto među poslanicima, upita najbližeg da li Stradija ima mnogo morskih brodova. Nema nijednog jer nema more! Pošto je Stranac bio zbunjen, poslanik mu je pojasnio: „Naša zemlja se je, gospodine, graničila nekad sa dva mora, a naši narodni ideali su da Stradija bude ono što je nekad bila. Mi na tome, vidite, radimo!" Tako, Stradija nema more, nema flotu, ali dobija zakon!

No, dok se Stranac zamajavao po Skupštini, pala je Vlada! Odmah je obrazovan novi Kabinet, a stari je izvrnut ruglu, kako u štampi tako i u narodu. Nova vlast je za sve što nije valjalo okrivila staru, javiki su se na sve strane prebezi u novi režim. Čak su neki ministri iz stare vlade izjavili u novinama da su bili u velikoj zabludi, da ih je promena opametila, da u svemu podržavaju novu vlast. Iz unutrašnjosti su odmah krenule deputacije da u ime naroda pozdrave novu vladu. Novine su bile pune depeša podrške novom kabinetu. U prestonici se slavilo i pevalo, čak su zvonila crkvena zvona. Domanović iznosi pisma podrške, sva su ista kao što su bila kad je stara vlada došla na vlast. Da se ne bi pravili novi troškovi, odlučeno je da skupština ostane stara, samo da poslanici promene mišljenje.

Ali, jedno je fikcija, a drugo stvarnost. Čim je prošlo slavlje nove vlasti, otkriveno je da je državna kasa prazna i da se mora nekako popuniti. Kako stari narodni zajam još nije bio otplaćen, a godina nije bila plodna, morao se tražiti novi, ovoga puta na strani, od neke druge države. Kad nemaš moraš da se zadužuješ, ne pomažu tu parole, ni deputacije, ni patriotski govori.

Nova vlada je objavila u režimskim listovima da će se dobrano zadužiti i da je to njen veliki uspeh. Javno mnjenje je pohitalo da to podrži, no narod je bio radoznao da vidi te pare. Znalo se da će da ih donese izvesni Horije, punomoćnik bankarske grupe za zajmove, ali niko nije znao ko je taj novi spasilac. Ljudi su hodali ulicama i zaustavljali svakoga stranca da ga upitaju nije li on Horije i bili razočarani kad su saznali da nije.

Tu Domanović šalje svog junaka, Stranca u pripovesti, na lađu u Zemun, kojim će da doputuje svemoćni bankar. Kako se pročulo da novi stranac dolazi, na pristanište se sjatila gomila naroda. Svi su hteli da prvi vide spasioca Stradije!

Da je vest ovoga puta tačna videlo se po tome što je čitava Vlada došla na pristanište da dočeka bankara. Kad je dosta smušeni i zbunjeni stranac iskoračio na tle, obratio mu se ministar predsednik vatrenim govorom: „Vrli stranče, tvoj dolazak u našu zemlju istorija će zabeležiti zlatnim slovima, jer taj znameniti dolazak čini epohu u našem državnom životu ; tvoj dolazak donosi srećnu budućnost našoj miloj Stradiji. U ime cele Vlade, u ime celog naroda, ja te pozdravljam kao spasioca našeg i kličem: živeo!"

Predsednik je dohvatio kofer iz ruku putnika i ceo kabinet krenuo je predsednikovoj kući. Ovaj nije ispustao kofer, jer je znao da u njemu leži, ni manje ni više, nego budućnost, srećna budućnost cele jedne zemlje.

Već sutradan su počele da stižu deputacije iz naroda da pozdrave velikog stranca, a pred kuću predsednika dokrcaše teško natovarena kola raznih odlikovanja za vrlog stranca.

Nema sumnje da je Domanović najjači u bufoneriji, radnja teče dalje ovako. Na sva pitanja o zajmu stranac odgovara potvrdno, nema nikakvih smetnji da se potpiše ugovor, on je radi toga i doputovao u Stradiju. Pristigao je ministar finansija sa ugovorom o zajmu, samo da se upiše cifra. No nije bilo potrebe, finansijski magnat Horije je već imao ugovor, on je u koferu koji mu je prihvatio predsednik Vlade još na pristaništu. S njegove strane je potpisan.

Kad je Horije izvadio ugovor iz kofera, Vlada, na čelu sa prvim ministrom, je pala u nesvest. Bio je to ugovor između njega i jednog šljivarskog trgovca iz unutrašnjosti Stradije, gde se onaj obavezuje da mu liferuje toliku i toliku količinu šljiva za kuvanje pekmeza do tog i tog dana.

Naravno da je oduševljenje odmah splasnulo, a vladini listovi su osuli po pekmezaru prikazujući ga prevarantom.

Nažalost, Radoje Domanović ovde prekida novelu, ne znamo šta je dalje bilo sa prvim Strancem, niti da li je Vlada uspela da reši pitanje zajma.

Očito je da je „Stradija" ostala nedovršena, Domanović nije uspeo da napiše roman. Njegova Stradija je „država u kojoj je bilo mnogo slobodoumnih zakona a nimalo slobode, držali se govori i pisale knjige o privredi a niko ništa nije sejao, cela zemlja pretrpana moralnim poukama a morala nije bilo, u svakoj kući pun tavan logika al pameti nije bilo, na svakom koraku govorilo se o štednji i blagostanju zemlje a rasipalo se na sve strane, a svaki zelenaš i nitkov mogao je sebi kupiti za nekoliko groša titulu veliki narodni rodoljub."

Nema sumnje, Domanovićeva „Stradija" je simbol korumpirane države, izgubljenog naroda, nasilničke i demagoške vlasti. Kao takva, ova novela zadire do današnjih dana.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane